Domaće granola pločice bez glutena i šećera rade se od prirodnih i hranjivih sastojaka.
Granola pločice se mogu pripremati u raznim varijantama i kombinacijama pa tako mogu uvrstiti zobene pahuljice, orašaste plodove, sušeno voće, crnu čokoladu, med ili agava sirup, puter ili kokosovo ulje, začine i razne sjemenke.
Svaka kombinacija koju izaberete za rezultat ima slasticu nevjerovatnih nutritivnih svojstava i neodoljivog okusa. Zdravi ugljikohidrati kojima ovakav slatkiš obiluje, daju nam energiju potrebnu za čitav dan.
Priprema je izuzetno jednostavna jer odmah pomiješate sve sastojke, te ih miksate 1 minutu u multipraktiku ili jednostavno izmiješate kašikom.
Možete ih peći na laganoj vatri ako želite hrskave zalogaje, a isto tako su jako ukusni i ako se ne peku nego samo dobro ohlade.
Granola domaće pločice izvrstan su izbor za dobar početak dana. Pripremite superzdrav doručak za cijelu porodicu.
Sastojci 150 g zobenih pahuljica
100 g oraha sjeckanih
50 g suhe brusnice
10 komada hurmi izrezanih na manje komadiće
5 kašika sjemenki po želji (lan, susam, suncokret, bundeva, chia)
2 kašike meda ili agava sirupa
10-15 badema
2 kašike maslinovog ili kokosovog ulja
1 banana
začin po želji (vanila, cimet, muškatni orah ili đumbir)
Priprema Sve sastojke uspite u tepsiju i dobro promiješajte kako bi se med, maslinovo ulje i banana ravnomjerno rasporedili po svim sastojcima. Ja sam pločice stavljala u silikonske okrugle kalupe a mogu se peći i u tepsiji (dobro utisnuti rukom na dno tepsije) pa kasnije rezati po vlastitoj želji i obliku.
Pecite 20 minuta u pećnici na temperaturi od 180-200 stepeni. Kada bude pečeno, izvadite iz pećnice i ostavite da se dobro ohlade a nakon toga režite na komade i servirajte uz kafu, čaj ili prirodnu limunadu.
Ukoliko vaši ukućani vole drugačiju kombinaciju sastojaka, slobodno eksperimentišite i uz malo mašte napravite vaše savršene granola pločice.
Naslov je zapravo naziv slavnog jugoslavenskog filma iz 1957., a meni se sviđa kao formulacija ljudske odluke da sa svojim tijelom raspolažemo onako kako sami želimo.
Kultna rečenica u tom filmu je kad muž ženi kaže da ‘ako nema nešto pametno za reći, bolje joj je da šuti’, tonom koji je klasična naredba. Što implicira da će ona govoriti samo kad joj on to odobri, i da će govoriti samo ono što njemu odgovara.
Danas je, hvala Bogu, na sceni druga priča koja podrazumijeva ravnopravnost spolova i afirmaciju ženskog intelekta, bar u mjeri u kojoj opstaje i divljenje njenoj ljepoti.
Doduše, divljenje ženskoj ljepoti je trajna kategorija i provlači se kroz cijelu historiju ljudskog roda, a kraj tome se ne nazire. Kao i uvijek, slike govore više od hiljadu riječi, npr. jedna od ljubavnica francuskog kralja i njena pozadina se prikazuju umjetničkim jezikom (naslovnica, Marie-Louise O’Murphy, jedna od mnogobrojnih ljubavnica francuskog kralja Louisa XV, koju je naslikao poznati Francois Boucher), a već stoljećima umjetnost vrvi od golih ženskih tijela i tek pokojeg muškog, ovako ili onako obdarenog.
Venera Urbinska, Tizian (oko 1538)
Kroz historiju se sloboda umjetničkog ali i ličnog ponašanja razvijala u pravcu sve veće liberalizacije, o čemu postoji mnoštvo podataka.
Negdje od vremena Woodstocka i hipi pokreta, sloboda golog tijela i slobodne ljubavi donose promjene u ponašanju ljudi koje u prvom redu znače više slobode u iskazivanju seksualnosti, promjene u modi, muzici i umjetnosti uopšte.
‘Vodimo ljubav, a ne rat’, bila je mantra hippie pokreta otjelovljenog u festivalu Woodstock (1969.) koji je ostao simbolom seksualne slobode, mode i muzike
I tako je to išlo kroz historiju… više slobode, ali sa uniformisanim oblačenjem, frizurama, ponašanjem, manje individualnosti, a više društveno ‘istog’ ponašanja.
U posljednje vrijeme imamo na sceni nešto slično, uniformno ponašanje tzv. influensera od kojih su većina ‘starlete’ koje zarađuju i dobro žive od propagiranja vlastitih tijela, mode, moralnih načela, ali i avangardnog ponašanja koje se dobro prima na cijeloj zemaljskoj kugli.
Ako pjevaju, plešu, ako su stand-up izvođači, glumci ili tek osobe sa nekim zanimljivim stavovima, svojim performansama stiču pratioce, slavu i posljedično – novac.
Bez namjere da prosuđujem i donosim kvalifikacije bilo kojeg aspekta njihovog djelovanja, ipak ću se osvrnuti na jedan segment, posebno ženskog djelovanja u tom smislu.
Postoji veza između historijskih slika nagih žena i nagosti influenserica. U pitanju je interes za posmatranjem nagih ženskih tijela koji je uvijek jednako aktuelan i proporcionalan ponudi. Da pojednostavimo – prati se, istražuje i rado gleda nago žensko tijelo. Doduše i muško, ali je ponuda ženskog ipak u prevagi. Ljudi se prirodno erotiziraju posmatranjem nagih ženskih, ali i muških tijela, tako smo dizajnirani.
Odmah se prisjetim komentara vremešnog, simpatičnog Tonija iz Zagreba prilikom gostovanja u jednoj TV emisiji, koji je tom prilikom bez okolišanja izrekao veliku istinu o muškoj prirodi: ‘Mi muškarci, kao što je poznato, imamo dvije glave. Moramo s njima biti pametni i veoma oprezni. Obično nam ona donja sugerira koja nas žena i čime privlači’.
Nemamo razloga da mu ne vjerujemo. Ako se na taj način dobijaju naklonost i ljubav, a onda i status, ne treba smetati s uma ni materijalnu korist i sl. Onda je jasno zašto žene prezentiraju svoje prednosti tako otvoreno.
Ništa novo, tako je oduvijek bilo, i vjerovatno će biti do Sudnjega dana.
Današnje influenserice pokazuju golo tijelo pokriveno tek tankim trakicama, često sa otvorenim međunožjem i drugim vrlo privlačnim detaljima, poput eksplicitnih poza koje trenutačno bude želju kod muške publike. Sve veći broj njihovih pratilaca govori u prilog tome da je to dobar put ka uspjehu, a možda i ličnoj sreći.
To me navodi da se zapitam… zašto ne bismo tu činjenicu o učinkovitosti takve vrste zavođenja prenijeli i u vlastiti život, tako što ćemo ga ‘uvesti’ u sopstvene kuće, veze i odnose. Takva naša aktivna uloga bi sigurno ‘prodrmala’ naše (često) učmale, dosadne, nepoticajne veze, koje bi rezultirale užitkom, boljim raspoloženjem i u konačnici – boljom kvalitetom našeg partnerskog odnosa. Ako već uživamo, sigurno ćemo biti i ‘svoga tijela gospodar’, a i kad odlučimo da govorimo, bit ćemo sigurno pažljivo slušane.
Piše: Prim. dr. Meliha Branković, spec. anesteziolog i reanimatolog, akupunkturolog
Sve nas raduju naznake smirivanja pandemije Covid-19, pri čemu je najznačajni indikator smanjenje broja oboljelih. Raduje i mogućnost povratka u normalne životne tokove, bar onakve kakve smo imali prije pandemije. Sve su prilike da ćemo nastaviti sa uobičajenim poslovima i aktivnostima. Također se radujemo putovanjima i slobodnom boravku na destinacijama koje volimo.
Mnogo ljudi je nažalost izgubilo bitku sa Covidom, mnogo ljudi se suočilo i još uvijek izlazi na kraj sa postcovid sindromom, i pati od hroničnih komplikacija bolesti. A većina nas još uvijek osjeća svojevrsan psihički pritisak jer još uvijek postoji mogućnost zaraze ovim virusom.
Ekonomski posmatrano, pandemija je nekom majka, nekom maćeha. Nekom je oduzela šansu za opstanak, nekom za poslovno napredovanje, a nekom je donijela basnoslovno bogatstvo. I te teme će dugo biti na dnevnom redu mnogih rasprava, istraživanja, a moguće je da će povući i izvjesne pravne konsekvence.
U takvim vanrednim, ako ništa – neuobičajenim okolnostima, želim posebno naglasiti jedan segment o kojem nisam primijetila da iko relevantan vodi računa, a ekstremno je važan – to je opšte zdravlje ljudi kad izuzmemo Covid-19 i njegove posljedice. Možda sam propustila, ali nigdje u bh. medijima ili posebnim obavještenjima ministarstava zdravlja, državnih zdravstvenih institucija i njihovih relevantnih uposlenika nisam primijetila apele i upozorenja stanovništvu da zbog Covida ne zanemaruju svoje tekuće ili novonastale probleme sa zdravljem?!
Svima je jasno da su zdravstvene ustanove i zdravstveni radnici bili pod velikim pritiskom, i da su odradili lavovski posao pod izuzetno teškim okolnostima. Također su svi čelnici zdravstvenih ustanova nakon izbijanja pandemije jasno naglasili da će kapacitiranost za ‘tekuće’ zdravstvene probleme biti snižena i manje na raspolaganju, pa su neke medicinske discipline zbog ekstremnog pritiska oboljelih od Covida, prestale sa radom.
To, naravno, nije spriječilo širenje i napredovanje već nastalih malignih bolesti, hroničnih srčanih, plućnih, bubrežnih bolesti, kao i autoimunih bolesti, bolesti abdominalnih organa, bolesti kostiju i zglobova, te psihičkih oboljenja. Situacija se reflektirala i na savjetovališta za razne poremećaje, zdravlje djece svih uzrasta te zdravlje starijih populacija.
Nije da račun za to neće stići u formi pogoršanja tih bolesti i stanja, nego je još vrlo moguće da se zdravstveni sistem, oslabljen i iznuren pandemijom i zamorom medicinskih radnika, neće moći adekvatno nositi s tim teretom.
Da sve nije tako crno govori činjenica da se svi možemo disciplinirati u namjeri da smanjimo moguću štetu i učinimo najoptimalnije poteze u cilju održavanja svoga zdravlja.
Na osnovu svog iskustva koje se temelji na dugogodišnjem radu sa najtežim stanjima i bolestima, uzeću slobodu da dam osnovne naputke o održanju zdravlja u ‘repu pandemije’ kako bismo izbjegli dalja pogoršanja bolesti.
Maligne bolesti su najpodmuklije i na njih treba usmjeriti fokus našeg zanimanja. Zavisno od stepena bolesti i tekuće terapije, kao i eventualnih znakova bolesti, potrebno je insistirati na ljekarskom pregledu i dijagnostici. Tu je posebno značajno uraditi mamografiju kod žena starosne dobi od 40-50 godina, jer žene u toj dobi imaju sklonost agresivnijim tumorima koji brže rastu. Inače, žene u dobi od 45-54 godina morale bi uraditi mamografiju svake godine, a preko 55 godina svake druge godine. To je najsigurnija metoda kojom ćemo preduhitriti eventualni rast tumora ako je on već nastao.
Ako postoje znaci u našem organizmu koje ranije nismo imali, poput mršavljenja, smetnji ili gubitka funkcije nekog organa, npr. ginekološki, urološki, srčani, plućni, probavni organi, bolova u određenom dijelu tijela koji ranije nisu postojali, potrebno je bez odlaganja napraviti pregled ljekara koji će preporučiti dijagnostiku.
Dobro je pripaziti na eventualne nove tegobe kod starijih članova porodice i na vrijeme otkriti bolest, ako se razvila.
Mladi ljudi ne obraćaju pažnju na neke značajne simptome kao što su kašalj koji dugo traje, smetnje sa vidom, probavne smetnje, povećanu tjelesnu težinu ili pojave anksioznosti i neprilagodjenosti. U strahu su da će se dijagnostikom otkriti bolest, i da će ih se onda proglasiti bolesnim a time i izopćenim iz društva ili poslovnog angažmana. Tim ignoriranjem očiglednih poremećaja se, sasvim sigurno, problem neće sam riješiti.
Ogroman broj populacije u svijetu a i kod nas troši novac na dodatke ishrani poput vitamina, energetskih napitaka, medicinski neprovjerenih suplemenata i sl. Od tih preparata, sasvim sigurno, najviše koristi ima onaj ko ih proizvodi.
Bavljenje sportskim aktivnostima umjesto sjedenja u kafanama, hrana koja podiže imunitet umjesto cigareta, i odlazak ljekaru na konsultaciju ukoliko se primijeti neka tegoba ili znak bolesti koji ranije nije bio prisutan.
U toku pandemije je postalo očigledno da se razvija postraumatski sindrom zbog straha od dobijanja bolesti sa smrtonosnim posljedicama. Nijedan PTS (postraumatski sindrom) nije prošao sam od sebe. Najbolji savjet je riješiti ga se uz pomoć psihoterapeuta. Sada imamo veliki broj dobro educiranih stručnjaka iz te oblasti, koji su lako dostupni.
I na kraju, ali ne manje važno: globalno još uvijek živimo u neizvjesnosti u pogledu pandemije. Ne može se dovoljno naglasiti koliko je važna sopstvena zaštita i odgovornost prema drugima. Vakcinacija će sasvim sigurno u konačnici zaustaviti pandemiju, ali je stvar lične odluke svakog pojedinca. I pored Covida, ljudi obolijevaju od mnogih bolesti, a podaci govore da se ne liječe na vrijeme zbog Covidom oslabljenog zdravstvenog sistema, ali i vlastite neodgovornosti i zanemarivanja očiglednih znakova bolesti.
Budite sebi najbolji ljekar i prijatelj, i preuzmite odgovornost za svoje zdravlje.
‘Noćnu kafanu’ Van Gogh je naslikao početkom septembra 1888. godine. Djelo prikazuje unutrašnjost lokalnog bara u kojem se skupljaju ‘noćne protuhe’ kako ih je Van Gogh nazvao – ljudi za koje je rekao da ‘nemaju novca da plate prenoćište ili su previše pijani da bi ih iko primio’.
Djelo prikazuje Café de la Gare, na adresi 30 Place Lamartine, vlasnika Joseph-Michela Ginouxa i njegove supruge Marie dok poziraju Van Goghu koji nije spavao tri noći kako bi dovršio umjetničko djelo.
Historičar umjetnosti Christoper P Jones na svom blogu analizira poznato djelo: ‘Pogledajte kako sto za bilijar dominira središtem slike i koliko ima prostora oko stola. Mislim da se tu zaista krije uspjeh slike. Prostor nam omogućava da uđemo u prizor. To je taj rascjep, jaz, u inače udaljenom, otuđenom svijetu’, objašnjava Jones koji je napisao veliki broj kritika svjetskih umjetničkih djela.
On tvrdi da ‘nema sumnje da je Van Gogh ovo djelo smatrao namjernim pokušajem istraživanja mračnih, zlokobnih aspekata kafanskog života. Namjerno je koristio sukobljene tonove crvene i zelene kako bi sugerirao otuđujuće okruženje’, te citira slikarove riječi njegovom bratu: ‘Na slici Noćna kafana pokušao sam izraziti ideju da je kafana mjesto gdje se čovjek može uništiti, poludjeti ili počiniti zločin. Ukratko, pokušao sam prikazati moć mračnih sila u jednoj običnoj kafani’.
Prikazana kafana nalazila se u gradu Arles na jugu Francuske, gdje se Van Gogh smjestio u februaru 1888. u namjeri da tamo uspostavi umjetničku komunu. Van Gogh se u Arlesu zadržao oko 14 mjeseci i tamo naslikao neke od svojih najpoznatijih slika i crteža.
Iako je Noćnu kafanu smatrao ‘jednom od najružnijih’ slika koje je naslikao, pominje je u nekoliko pisama što ipak govori u prilog tome da mu je iz određenog razloga bila posebno važna.
Podjednako je bio impresioniran i začuđen Arlesom:
‘Iskreno, moram dodati da mi se Zouavesi (laki pješadijski pukovi francuske vojske koji su obično služili u francuskoj Sjevernoj Africi), bordeli, šarmantni mali Arlezijanci na putu do svoje prve pričesti, svećenik u njegovoj odori, i ljubitelji apsinta, također čine kao bića s drugog svijeta’, pisao je Van Gogh o svom novom prebivalištu.
Christopher P Jones komentira da je Van Gogh u Arlesu već boravio oko šest mjeseci kada je naslikao Noćnu kafanu. On postavlja pitanje ‘da li su se u to vrijeme noćne skitnice još uvijek činile Van Goghu kao bića s drugog svijeta ili je on zauzeo svoje mjesto među njima’. Ovaj historičar umjetnosti smatra da slika u određenoj mjeri odgovara na to pitanje te da umjetnik ‘nastoji nepristrasno posmatrati kafanu, ali ne može se oduprijeti osjećaju da je dio tog sumornog, opasnog okruženja’.
Njegovo mišljenje potvrđuje Van Goghovo pismo bratu Theu u kome šaljivo kaže da mu je Ginoux uzeo toliko novca da je vrijeme da mu se osveti tako što će naslikati kafanu.
– Danas ću vjerovatno početi (slikati) unutrašnjost kafane u kojoj imam sobu, pod plinskom svjetiljkom, u večernjim satima. Ovdje je nazivaju ‘noćna kafana’ (a ovdje su prilično česte) jer je otvorena tokom cijele noći. Tamo se sklanjaju noćne protuhe kada nemaju novca da plate smještaj, ili su suviše pijane da bi ih iko primio’, pisao je slavni slikar.
O samoj slici Van Gogh je pisao da je crvenom i zelenom nastojao prikazati ‘užasne ljudske strasti’.
– Prostorija je krvavo crvena i tamno zelena sa zelenim stolom za bilijar u sredini; tu su i četiri limun-žute lampe sa narandžastim i zelenim odsjajem. Posvuda je sukob i kontrast najčudnijih crvenih i zelenih, u figurama malih uspavanih huligana, u toj praznoj, sumornoj prostoriji, u ljubičastoj i plavoj. Krvavo-crvena i žuto-zelena boja bilijarskog stola, na primjer, čine kontrast mekoj, nježnoj Louis XV zelenoj boji šanka na kome se nalazi ružičasti buket cvijeća. Bijela odjeća vlasnika, koji posmatra iz ugla, pretvorila se u limun-žutu, ili sjajnu blijedo zelenu.
Originalna slika sada je vlasništvo američkog univerziteta Yale, I nalazi se u Umjetničkoj galeriji univerziteta u New Haven, Connecticut.
U našim knjižarama možete naći prijevode svjetskih bestsellera koji su melem za dušu u vrijeme kada svi osjećamo umor od uobičajenih izazova kao što su svakodnevne obaveze, i nešto manje uobičajenih poput pandemije korona virusa. Svejedno da li se radi o popodnevnom odmoru kod kuće, vremenu za sebe rano ujutru ili godišnjem odmoru daleko od kuće, sa knjigom je sve ljepše i potpunije. Ovom prilikom, preporučujemo 3 novija naslova na koja smo naišli u našim knjižarama:
Velika magija – kreativan život bez straha, Elizabeth Gilbert (izdavač Buybook)
Autorica globalno poznatog hita Jedi, moli, voli, američka novinarka Elizabeth Gilbert odlučila je pisati o značaju kreativnosti, izjednačujući kreativnost sa slobodom. Svoje pisanje temelji na vlastitom kreativnom procesu rasta pa tako čitalac iz prve ruke dobija njene uvide i saznanja o inspiraciji. Gilbert nas poziva da ne bježimo od vlastite radoznalosti i da se oslobodimo sve bespotrebne patnje koju sebi namećemo. Pokazuje nam kako da se suočimo sa strahovima i ukazuje na stavove i navike koji su nam potrebni da bi živjeli svoj najkreativniji život.
Velika magija nas ohrabruje da otkrijemo ‘skrivena blaga’ koja se kriju u svakome od nas. ‘Lov na te skrivene dragulje – to je kreativan život’, tvrdi Gilbert u svojoj novoj hit knjizi. Pritom naglašava da pod kreativnim životom ne podrazumijeva samo bavljenje umjetnošću, nego govori o životu koji je ‘više određen radoznalošću nego strahom’.
Zemlja drugih, Lejla Slimani (izdavač Buybook)
Francuska novinarska i spisateljica marokanskih korijena do sada je objavila tri romana – Uspavaj me (preveden na 30 jezika), U vrtu ljudoždera i Zemlja drugih. Spisateljica čije se knjige čitaju u dahu, Slimani je i zagovornica ženskih i ljudskih prava, a sam francuski predsjednik Macron ju je imenovao na laskavu poziciju svoje predstavnice za promociju francuskog jezika i kulture. Objavila je i nekoliko knjiga eseja poput Seks i laži u kojem prenosi ispovijesti žena s kojima je razgovarala tokom promocije knjige u Maroku.
Lejla Slimani vješto opisuje unutarnje konflikte koji razdiru glavne likove njenih romana. U Zemlji drugih, mlada Francuskinja Mathilde se zaljubljuje se u naočitog marokanskog vojnika Amina, koji se za vrijeme Drugog svjetskog rata bori u francuskoj vojsci. Par se nakon rata nastanjuje u Maroku gdje Amin obrađuje porodičnu zemlju dok se Mathilde teško privikava na surovu klimu, osjećaj izoliranosti, nedostatak novca i nepovjerenje lokalne sredine. Svedena na ulogu supruge farmera, nudi medicinske usluge ruralnom stanovništvu prkoseći šovinizmu zemlje i represivnim društvenim kodeksima.
Zemlja drugih je još jedan omaž Lejle Slimani ženskog emancipaciji.
Frida Kahlo i boje života, Caroline Bernard (izdavač Laguna)
Caroline Bernard pseudonim je Tanije Schlie, književnice koja je dvadeset godina radila kao slobodna autorica i urednica. Prethodno je objavila jedanaest romana i otprilike toliko knjiga sa kulturno-istorijskim temama. Najviše voli priče o snažnim ženama. Njen najnoviji roman ‘Bečka muza’, prodat je u 40.000 primjeraka.
Radnja romana o još jednoj snažnoj ženi Fridi Kahlo dešava se u Mexicu, 1925. godine.
Sedamnaestogodišnja Frida želi postati liječnica, sve dok joj strašna autobusna nesreća u kojoj doživljava fatalnu povredu ne sruši san. Tada se zaljubi u poznatog slikara Diega Riveru i uranja u svijet umjetnosti. Rivera ohrabruje njene umjetničke ambicije, ali je svojim preljubništvom često dovodi do ruba. Frida je duboko povrijeđena, ali znajući da je sreća samo skrivena, a ne nestala – prihvaća život raširenih ruku. Na kraju joj pred noge dolaze pariški nadrealisti, kao i Picasso i Trocki. Frida nastavlja svoj put uspjeha, ali i proživljava traume poput pobačaja – sve dok joj jednog dana ne nađe pred izborom koji dovodi u pitanje sve u što je nekada vjerovala.
Stari dobri čupavci sada u inoviranoj, zdravoj verziji još su ukusniji i sočniji od onih tradicionalnih kojih se iz djetinjstva svi rado sjećamo.
Biskvit koji se inače radi od pšeničnog brašna, pripremit ćemo sa jednom od najzdravijih bezglutenskih žitarica, a to je proso. Proso je idealna osnova za zdravi i ukusni biskvit jer je blago slatkastog okusa i orašaste teksture. Nutritivno je jako bogat pa se preporučuje što više koristiti u ishrani osoba svih životnih doba. Posebno ističem da je proso zaslužan za zaštitu gustoće kostiju i zubi pa je dovoljan razlog da ga uvrstite u vaše jelovnike.
Proso je namirnica izvrsna za pripremu peciva, biskvita za kolače i kruh. Sitnog je zrna i može se mljeti u sjeckalici pa koristiti kao brašno. Ipak, volim njegovu prirodnu sitno bobičastu teksturu pa ga koristim u prirodnom obliku.
RECEPT
Sastojci
1 šolja prosa
1 dcl maslinovog ulja
3 jaja
5 kašika meda
1 prašak za pecivo
1 kašika gustina
Postupak
Proso oprati u cjediljki i skuhati u vodi. Kada se ohladi, procijediti i u to dodati ostale sastojke. Sve dobro umutiti i istresti u pleh obložen papirom za pečenje. Peći na temperaturi od 200 stepeni cca. 15 minuta. Prije nego izvadite iz rerne, provjerite nožem da li je tijesto dobro pečeno (na nožu ne smije ostati tragova tijesta).
Ohlađen biskvit rezati na kocke i potopiti u rastopljenu crnu čokoladu (min.72% kakao) i 6 kašika mlijeka, te uvaljati u kokos.
Servirati ohlađeno uz popodnevnu kafu ili biljni čaj.
