Ovogodišnji Sarajevo Run Fest bit će održan 12. i 13. septembra, a kroz Persil Sarajevo polumaraton, Metromedia Sarajevo 5K, Fun Run i Crvena jabuka market Bambini maraton okupit će više od 3.000 profesionalnih trkača, rekreativaca i najmlađih učesnika iz više od 50 zemalja. Najveći trkački događaj u Bosni i Hercegovini obilježit će i humanitarna prodaja kilometara u saradnji s Fondacijom „Stariji brat, starija sestra“.
Za učesnike Persil Sarajevo polumaratona i Metromedia Sarajevo 5K pripremljene su posebno dizajnirane crvene Adidas majice i njihov prolazak kroz cilj bit će obilježen medaljama. Majice i medalje ostat će trkačima kao uspomena na ovogodišnje izdanje festivala i kilometre pretrčane ulicama Sarajeva. Organizatori pozivaju građane da izađu na sarajevske ulice i duž staze pruže podršku trkačima. Navijanjem, aplauzima i pozitivnom energijom mogu pružiti pomoć da lakše savladaju kilometre te istovremeno doprinesu stvaranju prepoznatljive festivalske atmosfere u gradu.
Sarajevo Run Fest počet će Crvena jabuka market Bambini maratonom, utrkom namijenjenom najmlađim učesnicima. Prvi metri ovogodišnjeg festivala tako će pripasti djeci, koja će uz podršku roditelja i publike imati priliku doživjeti radost trčanja i atmosferu velikog sportskog događaja. Cilj Bambini maratona je da kod djece od najranije dobi razvija ljubav prema kretanju i naviku bavljenja sportom, ali i da podstakne kvalitetno zajedničko vrijeme djece i roditelja. U tom duhu, nakon utrke će na Trgu Alije Izetbegovića biti organizovan prateći zabavni program uz muziku, igru i raznovrsne sadržaje za cijelu porodicu. Time će početak Sarajevo Run Festa biti pretvoren u druženje posvećeno najmlađima, njihovim prvim sportskim iskustvima i dobroj zabavi.
Posebnu vrijednost ovogodišnjem događaju daje saradnja s Fondacijom „Stariji brat, starija sestra“. Trkači će prodavati svoje kilometre, a prikupljeni novac bit će usmjeren u humanitarne svrhe kako bi se pomoglo onima kojima je podrška najpotrebnija. Na ovaj način svaki pretrčani kilometar dobija dodatnu vrijednost: osim što predstavlja lični sportski uspjeh, postaje i konkretan doprinos zajednici. Organizatori pozivaju učesnike, kompanije i građane da podrže humanitarnu inicijativu i pomognu da energija Sarajevo Run Festa stigne i do onih koji neće biti na startnoj liniji.
„I ove godine nastavljamo našu misiju da Sarajevo Run Fest bude mnogo više od trkačkog događaja, platforma koja kroz sport povezuje generacije, okuplja zajednicu i Sarajevo predstavlja kao otvoren, aktivan i solidaran grad. Želimo da svako pronađe svoje mjesto u festivalu, bilo na startnoj liniji, uz stazu kao podrška ili kroz doprinos humanitarnoj inicijativi. Upravo u tom zajedničkom učešću vidimo najveću vrijednost događaja i temelj za dugoročno razvijanje kulture kretanja, zdravih navika i društvene odgovornosti“, istakla je Alma Hrnjić Zubača iz Udruženja Marathon.
Partneri Sarajevo Run Festa 2026 su Persil, Vivia, Powerade, Sport Vision, Adidas, Crvena jabuka market, Metromedia Group, BH Telecom i Centar Skenderija. Održavanje događaja podržali su Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, Turistička zajednica Kantona Sarajevo, Federalno ministarstvo okoliša i turizma, Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo, Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo te Opština Stari Grad.
Gwyneth Paltrow poznajemo kao glumicu, poduzetnicu i osnivačicu wellness brenda Goop, ali njen interes za dizajn odavno je više od usputnog hobija. Sada je svoj senzibilitet prenijela i u restoran.
Goop Kitchen Del Mar, otvoren 31. augusta u San Diegu, prvi je restoran Goop Kitchena osmišljen kao prostor za sjedenje. Na njegovom dizajnu Paltrow je blisko sarađivala sa studiom Michael Hsu Office of Architecture, učestvujući u procesu koji je, prema riječima arhitektonskog tima, išao sve do najsitnijih detalja.
Rezultat je prostor koji vrlo suptilno spaja estetiku Goopa s karakterom kalifornijske obale.
Sofisticiran, ali bez distance
Enterijer počiva na jednostavnoj crno-bijeloj paleti, koju zagrijavaju prirodni materijali i pažljivo odabrane teksture. Orahovo drvo, kamen, mramor i prugaste presvlake stvaraju atmosferu koja je istovremeno elegantna i opuštena.
Centralno mjesto zauzima dramatični mramorni zid, dok se različite teksture i prirodni tonovi slojevito nadovezuju jedni na druge. Prugaste klupe za sjedenje prostoru daju gotovo bezvremenski mediteransko-kalifornijski karakter.
„Gwyneth posjeduje istinsko razumijevanje dizajna, što nam je omogućilo da s njom zaronimo dublje u procesu nego što je uobičajeno – sve do nijansi spoja kamena i drveta“, kaže Michael Hsu, osnivač istoimenog studija.
Upravo je ta pažnja prema detaljima ono što prostoru daje njegovu posebnost. Ništa nije pretjerano dekorativno, ali svaki element ima svoju ulogu.
Kalifornija na otvorenom
Ista estetika nastavlja se i na terasi. Stolice boje mente, stolovi s mramornim pločama, prugasti tapacirani namještaj i elegantni suncobrani u obliku pagode stvaraju ambijent koji gotovo poziva da se za stolom ostane malo duže.
Ideja je jednostavna: restoran treba biti dovoljno sofisticiran za večeru, ali dovoljno opušten za svakodnevni ručak. Drugim riječima – prostor koji prati ritam života, a ne nameće mu se.
Kada wellness postane prostor
Goop Kitchen pokrenut je 2021. godine kao koncept fokusiran prvenstveno na dostavu i preuzimanje hrane. Ponuda je zasnovana na nutritivno bogatim sastojcima, a uključuje salate, meso, različite zdjele te tjesteninu i pizzu bez glutena.
Del Mar je, međutim, nešto više.
Sa 92 mjesta, ovo je prvi Goop Kitchen u kojem se iskustvo brenda ne završava hranom. Ono se nastavlja kroz prostor, materijale, svjetlo i atmosferu.
I možda je upravo to najzanimljiviji dio projekta. Goop je odavno više od wellness brenda. On je određeni način života – a u svom novom restoranu taj lifestyle dobija vlastitu arhitekturu.
Goop Kitchen Del Mar prva je stanica šireg plana širenja, koji uključuje nove lokacije u La Jolli, centru San Diega i na Manhattanu.
Ako je Del Mar najava onoga što dolazi, čini se da će Goopov recept ubuduće uključivati podjednako mnogo pažnje posvećene onome što je na tanjiru i onome što nas okružuje dok za njim sjedimo.
Modni urednik Josip Grabovac bio je među gostima službene ceremonije otvorenja La Biennale di Venezia.
Josip Grabovac prisustvovao je službenom otvorenju 83. Međunarodnog filmskog festivala u Veneciji, održanom na Lidu u sklopu La Biennale di Venezia.
Za ovu priliku Grabovac je odabrao Armani odijelo, a večer je okupila brojna poznata imena iz svijeta filma, mode i međunarodne kulturne scene.
Jedan od najvažnijih trenutaka večeri bio je i dolazak Georgea Clooneyja, koji je tokom ovogodišnjeg festivala primio jedno od najznačajnijih priznanja Venecijanskog filmskog festivala.
Nakon službenog otvorenja, Grabovac se zbog poslovnih obaveza vratio u Milano.
Već u nedjelju, 6. septembra, ponovo dolazi u Veneciju, gdje će prisustvovati posebnom privatnom Campari događaju, organiziranom nakon programa povezanog s Filming Italy Venice Awards, na kojem su među ovogodišnjim istaknutim imenima Orlando Bloom i Irina Shayk.
Postoje ideje koje dugo nosimo u sebi. O njima razmišljamo, sanjarimo, razgovaramo sa ljudima kojima vjerujemo, pronalazimo razloge za i protiv… A onda, u jednom trenutku, shvatimo da je jedino što nedostaje – napraviti prvi korak.
Iza svakog novog početka obično stoji mnogo više od poslovne ideje. Tu su interesovanje i želja da ponudimo nešto svoje, potreba za samostalnošću, pitanje egzistencije, ali i ona tiha, lična potreba da sebi dokažemo da možemo.
A onda dolaze pitanja.
„Šta ako ne uspijem?“ „Mogu li ja to?“ „Da li je pravi trenutak?“
Strah i neizvjesnost često postanu glasniji od naše želje.
Zorana Simić odlučila je da ipak posluša sebe.
Prije nešto više od tri mjeseca, u Han Pijesku je otvorila beauty salon Simply Beauty Z.S. Odluci su prethodili mjeseci, a možda i godine, razmišljanja, sanjarenja i razgovora sa bliskim ljudima. Ipak, kada je konačno došao trenutak da se ideja pretvori u stvarnost, život joj je priredio težak izazov.
Upravo na dan zvaničnog otvaranja biznisa Zorana je doživjela ličnu tragediju.
Bio je to trenutak u kojem bi bilo sasvim razumljivo zastati, odustati ili pomjeriti početak za neko drugo, bolje vrijeme.
Ona je, međutim, odlučila nastaviti.
Jer, hrabrost ne znači da nemamo strah. Znači da, uprkos strahu, napravimo korak.
Danas, kada se osvrne na prva tri mjeseca rada, Zorana govori sa zahvalnošću. Svaka nova klijentica, svaka preporuka, svaki povratak i svaki lijep komentar za nju su potvrda da je odluka bila ispravna.
Simply Beauty Z.S. nudi usluge manikira, pedikira, tretmana lica te laminacije obrva i trepavica. Ali Zoranina vizija salona nije samo u uslugama koje pruža.
„Moja želja je da Simply Beauty Z.S. bude mjesto u kojem žena ne dolazi samo na tretman, već da na trenutak zastane, posveti vrijeme sebi i izađe zadovoljna i lijepo se osjećajući.“
U toj rečenici možda se i najbolje ogleda ono što želi da izgradi – prostor u kojem njega nije samo stvar izgleda, već i trenutak posvećen sebi.
Zorana vjeruje i u kontinuirano učenje. Važno joj je da se usavršava, prati nove trendove i dešavanja na tržištu, i da svojim klijenticama uvijek može ponuditi kvalitetnu i savremenu uslugu.
A da je na dobrom putu govori i činjenica da je priča o njenom salonu već prešla granice lokalne zajednice.
Ipak, iza poslovnog uspjeha koji se tek počinje graditi, ostaje ona najvažnija odluka – vjerovati sebi.
Jer nijedan početak nije savršen. Niti mora biti.
Ponekad je dovoljno imati ideju, skupiti hrabrost i napraviti prvi korak. A onda, korak po korak, graditi ono u šta vjerujemo.
Zoranina poruka onima koji još uvijek razmišljaju o vlastitom biznisu zvuči jednostavno, ali snažno:
„Trebate imati dovoljno hrabrosti da napravite prvi korak, i dovoljno vjere da nastavite kada postane teško.“
Razgovor s Janom Damjanov, magistricom kliničke psihologije, psihoterapeutkinjom i edukatoricom sociopsihodrame, uoči iskustvene radionice „Novi početak – između onoga što jesam i onoga što postajem“.
Razgovarala: Lejla Džaferović
U svakodnevici ispunjenoj obavezama i očekivanjima kojom najčešće upravljamo u modu autopilota, rijetko sebi poklonimo vrijeme da zastanemo i istinski oslušnemo ono što se događa u nama. A upravo u tim trenucima konstruktivnog susreta sa sobom – često počinju najvažnije promjene.
Psihodrama je jedna od metoda koja takav susret čini mogućim – kroz iskustvo, autentičan dijalog i kreativni proces otvara prostor za bolje razumijevanje emocija, odnosa i životnih obrazaca koje, često nesvjesno, nosimo sa sobom.
Iako naziv može asocirati na pozorište ili glumu, psihodrama je, zapravo, oblik grupne psihoterapije u kojoj se učesnici aktivno uključuju odigravajući svoje probleme. Psihodrama nas poziva da važne životne situacije sagledamo iz drugačije perspektive, oslobodimo potisnute emocije i otkrijemo nove načine povezivanja – sa sobom i s drugima.
Uoči iskustvene psihodramske radionice o spontanosti i razvoju novih uloga, sa autoricom i voditeljicom radionice, magistricom kliničke psihologije, psihoterapeutkinjom i edukatoricom Sociopsihodrame Janom Damjanov, razgovarali smo o tome šta zapravo znači doživjeti psihodramu, kome je namijenjena, kako izgleda jedno ovakvo iskustvo i zašto sve više ljudi upravo u ovoj metodi pronalazi put ka većoj unutrašnjoj jasnoći, autentičnosti i emocionalnoj otpornosti.
LIVING: “Rad na sebi” je postao trend; svakodnevno čujemo referisanje na psihoterapiju, koučing… Ipak, odluka o odlasku psihoterapeutu još uvijek se teško donosi jer je stigma i dalje prisutna u društvu. Da li su iskustvene radionice način da se “oslobodimo” i napravimo prvi korak, i šta ustvari dobijamo od grupnog rada?
DAMJANOV: Mislim da je dobro što danas mnogo otvorenije govorimo o mentalnom zdravlju nego pre deset ili dvadeset godina. Istovremeno, čini mi se da je izraz „rad na sebi“ postao toliko prisutan da ponekad zvuči kao da stalno treba da postanemo neka bolja verzija sebe.
Meni je mnogo bliže razmišljanje koje je razvijao Jakob Levi Moreno, osnivač psihodrame. On je smatrao da se mentalno zdravlje ne ogleda samo u odsustvu simptoma ili teškoća, već u bogatstvu našeg repertoara životnih uloga i sposobnosti da se između njih krećemo spontano i fleksibilno.
To znači da mentalno zdravlje nije stanje u kojem nikada ne osećamo tugu, strah ili krizu. Ono se ogleda u tome da imamo dovoljno razvijen repertoar uloga da možemo kreativno odgovoriti na različite životne izazove.
Zamislite osobu koja ume da bude roditelj, partner, prijatelj, kolega, vođa kada je potrebno, ali i da potraži pomoć kada joj je potrebna, da bude spontana, razigrana, kreativna ili da prihvati svoju ranjivost. Što je naš repertoar uloga bogatiji, to imamo više mogućnosti da odgovorimo na različite životne situacije.
Upravo zato grupni rad vidim kao dragocen prostor razvoja. U grupi ne učimo samo o sebi. Učimo kako funkcionišemo sa drugim ljudima. Dobijamo priliku da isprobamo nove načine ponašanja, da dobijemo povratne informacije, da budemo viđeni iz različitih perspektiva i da otkrijemo da imamo mnogo više mogućnosti nego što smo možda do tada verovali.
Za mene psihodramska radionica nije mesto na kome ljudi dolaze da čuju kako treba da žive. To je prostor u kome kroz iskustvo otkrivaju nove mogućnosti da budu ono što već jesu – ali na bogatiji, spontaniji i fleksibilniji način.
LIVING: Vi ste psihoterapeut i edukator psihodrame i sociodrame kao pristupa i škole psihoterapije. Šta Vas je svojevremeno privuklo psihodrami i po čemu se ona razlikuje od drugih psihoterapijskih pravaca? Da li možemo imenovati stanja za koja je psihodrama posebno preporučljiva?
DAMJANOV: Ono što me je privuklo psihodrami jeste činjenica da ne ostajemo samo na razgovoru. Nekada ono što godinama pokušavamo da razumemo kroz reči postane mnogo jasnije kada određenu situaciju vidimo, odigramo ili doživimo u odnosu sa drugim ljudima.
Psihodrama polazi od toga da je čovek biće odnosa. Mi ne živimo samo kroz misli ili emocije, već kroz telo, kroz susrete, kroz uloge koje razvijamo i zajednice kojima pripadamo. Takav pogled na čoveka bio mi je od samog početka veoma blizak.
Vremenom sam sve više otkrivala i njen veliki integrativni potencijal. Psihodrama je samostalan psihoterapijski pravac sa sopstvenom teorijom i metodologijom, ali istovremeno veoma prirodno povezuje različite dimenzije ljudskog iskustva. U njenom radu prepoznajemo sistemsko razumevanje odnosa, analitičko istraživanje unutrašnjih konflikata, iskustveno učenje koje nalazimo u bihejvioralnim pristupima, egzistencijalna pitanja slobode, odgovornosti i smisla, kao i značaj tela i neverbalnog iskustva.
Možda upravo zbog toga psihodramu nikada nisam doživljavala samo kao skup tehnika. Za mene je ona način razmišljanja o čoveku.
Danas tome prirodno dodajem i sociodramu i sociopsihodramu, jer verujem da se lično i društveno gotovo nikada ne mogu potpuno razdvojiti. Naše životne priče uvek nastaju u odnosima, porodici, kulturi i zajednici.
Upravo zbog toga u svom radu često koristim i termin sociopsihodrama. Za mene on označava prostor susreta između lične priče i društvene priče. To je pristup u kojem istražujemo kako društvo živi u nama, ali i kako mi svojim ulogama učestvujemo u stvaranju društva. Ne posmatram čoveka odvojeno od zajednice u kojoj živi, niti društvene procese odvojeno od ličnih iskustava ljudi koji ih čine. Verujem da se upravo na njihovom susretu otvara najveći prostor za razumevanje i promenu.
Što se tiče pitanja kome je psihodrama namenjena, rekla bih da je posebno dragocena u svim životnim periodima kada osećamo da dosadašnji načini funkcionisanja više nisu dovoljni. Kada želimo da razvijemo nove uloge, pronađemo drugačije odgovore ili bolje razumemo sebe i svoje odnose sa drugima.
LIVING: Šta biste poručili nekome ko prvi put dolazi na psihodramsku radionicu? Da li takvu radionicu možemo smatrati grupnom psihoterapijom?
DAMJANOV: Mislim da je sasvim prirodno da ljudi imaju tremu kada prvi put dolaze na ovakav način rada. Često čujem pitanja poput: „Šta ako ne budem znao šta da kažem?“, „Šta ako ne želim da radim pred grupom?“ ili „Da li moram da govorim o sebi?“
Odgovor je – ne.
U psihodrami niko nije prisiljen ni na šta. Svako učestvuje onoliko koliko je u tom trenutku spreman. Vrlo često ljudi budu iznenađeni koliko se osećaju sigurno u grupi u kojoj se poštuju granice, različitost i tempo svakog učesnika. Upravo taj osećaj sigurnosti omogućava spontanost, a spontanost je, prema Morenu, jedan od osnovnih pokretača razvoja.
Vrlo često ljudi otkriju da su mnogo naučili o sebi upravo posmatrajući procese drugih učesnika.
Važno je napraviti razliku između iskustvene radionice i grupne psihoterapije. Iskustvena radionica nije grupna psihoterapija, iako može imati snažan lični efekat. Ona je edukativni i iskustveni prostor u kome kroz određenu temu upoznajemo i sebe i način na koji funkcionišemo u odnosima.
Mislim da ljudi sa ovakvih radionica najčešće odlaze sa novim pogledom na sebe, sa većim razumevanjem svojih uloga i sa osećajem da su napravili prvi korak ka nečemu što žele da razvijaju u svom životu.
Za neke je to dovoljno i upravo je to vrednost ovakvog iskustva. Međutim, ima i onih koji na ovakvim radionicama prvi put upoznaju psihodramu, sociodramu i sociopsihodramu kao način rada i požele da ih dublje istražuju. Tada se odlučuju da nastave svoje obrazovanje kroz programe koje organizujemo u okviru Regionalne asocijacije za psihodramu i integrativnu primenu psihoterapije (RAIP) – od iskustveno-edukativnih programa, poput Modula iz art terapije i sociopsihodrame i edukacije iz sociopsihodrame, do edukacije za psihodramskog psihoterapeuta. Posebno me raduje kada jedna radionica postane početak nečijeg profesionalnog puta ili dugoročnog ličnog razvoja.
LIVING: Naziv radionice nosi snažnu simboliku i već sam po sebi otvara mnoga pitanja. Kako je nastala ideja za ovu temu?
DAMJANOV: Poslednjih godina sve više primećujem da ljudi ne dolaze zato što ne znaju ko su, već zato što osećaju da stare uloge više nisu dovoljne.
Jedan od važnih koncepata Morenove teorije uloga jeste ideja da tokom života neke uloge razvijamo mnogo više od drugih. Neke postanu veoma snažne i često dominiraju našim životom, dok druge ostanu nedovoljno razvijene ili potpuno zanemarene.
Na primer, neko može biti izuzetno razvijen u profesionalnoj ulozi, ali nikada nije naučio kako da se odmori. Neko odlično brine o drugima, ali mu je veoma teško da zatraži pomoć. Neko je toliko razvio ulogu pomagača da više ne ume da bude onaj koji prima podršku. Neko je odgovoran, pouzdan i racionalan, ali je izgubio kontakt sa spontanim, razigranim ili kreativnim delom sebe.
Ne mislim da su te uloge pogrešne. Naprotiv. One su nas često dovele dovde. Ali u jednom trenutku života više nisu dovoljne.
Upravo tada nalazimo se između onoga što jesmo i onoga što tek postajemo.
Zato sam ovu radionicu nazvala „Novi početak: Između onoga što jesam i onoga što postajem.“
Ne zato što verujem da treba da postanemo neko drugi, već zato što verujem da u svakome od nas postoje uloge koje tek čekaju da budu razvijene.
Za mene razvoj nije potraga za nekim „boljim ja“. Razvoj je širenje repertoara životnih uloga i otkrivanje mogućnosti koje su u nama možda oduvek postojale, ali još nisu dobile prostor da se razviju.
Možda je upravo to najlepše pitanje koje nam psihodrama postavlja. Ne pita nas samo: „Ko sam ja?“, već mnogo otvorenije i, po mom mišljenju, važnije pitanje:
„Ko sve mogu da budem?“
Možda odgovor na pitanje “Ko sve mogu da budem?” nećemo pronaći u jednom razgovoru, jednoj knjizi ili jednom vikendu. Ali ponekad je dovoljno napraviti prvi korak. Iskustvena psihodramska radionica „Novi početak – između onoga što jesam i onoga što postajem“ poziv je upravo na takav susret – sa sobom, s drugima i sa našim ulogama koje čekaju da budu otkrivene.
Radionica će se održati 12. i 13. septembra 2026. godine u Sarajevu (Vilsonovo šetalište 10). Više informacija i prijave dostupni su putem linka https://forms.gle/2EMT9RfFzZLpAbMDA
