Nedavno mi je pažnju privukao intervju sa poznatim piscem.
Negdje na sredini razgovora, spomenuli su rečenicu koju je navodno izgovorio Pablo Picasso:
„Inspiracija postoji, ali vas mora zateći dok radite.“
Citat me je natjerao da klimnem glavom u znak slaganja: jedno od najvjerovatnijih mjesta za kreativnost je kada ste zapravo zauzeti stvaranjem svog djela.
To je vrsta šale, a ujedno je i smrtno ozbiljno. Mislim da je Picasso htio reći da nema smisla čekati da vas inspiracija potakne na djelovanje; naprotiv, stimulans će doći na platnu.
Za Picassa je najvažnije bilo biti u studiju sa kistom u ruci. Za pisca koji ga je citirao, to je značilo sjediti za laptopom, s otvorenim programom za obradu teksta, tipkati prstima koji lebde iznad tipki.
Od tada sam pronašao alternativne verzije Picassove dosjetke:
„Ako mi dođe inspiracija, želim da me zatekne dok radim.“
Takve varijacije sugeriraju da se Picasso rijetko citira doslovno. U stvari, gotovo da nije ništa zapisao o sebi ili svojoj umjetnosti – gotovo sve riječi koje mu se pripisuju potiču iz sjećanja prijatelja ili iz povremenih neformalnih intervjua.
Zbog toga su njegovi citati definitivno nepouzdani. Ipak, određeni okus osobe kakva je Picasso bio pojavljuje se u ovim dosjetkama, pretvarajući njihov enigmatični tenor u nešto konkretnije.
I šta god mislili o njegovoj umjetnosti, ova vrsta nestašnog samopouzdanja je nešto na što vrijedi obratiti pažnju…
Mladi Picasso, 1904, Pariz, fotografija Ricard Canals i Llambi
Samopouzdanje
Picassov stav prema kreativnosti često je bio optimističan i samouvjeren – njegov konfrontacijski stil ga čini teškim za ignorirati. Sljedeći citat možda dotiče srž njegovih metoda, podsjećajući nas da se ništa ne postiže samo od sebe:
„Akcija je temeljni ključ uspjeha.“
Picasso je svakako bio samouvjeren i vrlo aktivan slikar koji je raširenih ruku prihvatio svoj status slave. Sebe je prije svega vidio kao stvaraoca, kanalizirajući iste drevne kreativne energije koje su oduvijek motivirale ljudsku umjetnost. Likovni kritičar Robert Hughes to je najbolje rekao kada je ustvrdio da je Picasso „oduvijek bio zaokupljen spektaklom sebe kao primitivnog čovjeka“.
Pa ipak, pronašao sam jedan citat koji, čini se, daje nijansu ovom ponašanju čovjeka od akcije, sugerirajući da je stvaranje umjetnosti bilo podjednako nervozna fiksacija kao i izbor volje:
„Crtam kao što drugi ljudi grizu nokte.“
U međuvremenu, Picassova reputacija ovih dana je složena i kontradiktorna. Istovremeno je poštovan kao majstor moderne umjetnosti, pripisuje mu se izum nekoliko stilova koji definiraju epohe, i kao slikar najveće antiratne izjave 20. stoljeća u Guernici (1937). S druge strane, njegova reputacija dominantnog ženskaroša s nizom mladih ljubavnica, od Eve Gouel do Dore Maar – čiji je portret prikazan na slici “Uplakana žena” – dobila je na značaju.
Uprkos njegovoj dvosmislenoj i pomalo kontroverznoj reputaciji, jedno je sigurno: Picasso je vjerovao u sebe – što je, bez obzira na to šta mislite o njegovom liku, sigurno mjesto koje bismo svi željeli zauzeti:
„Kada se svede na to, sve što imaš si ti. Ti si sunce s hiljadu zraka u tvom stomaku. Ostalo je ništa.“
Picasso ispred djela “Aficionado”, Kunstmuseum Basel
Slikarov jezik
Godinama sam u glavi nosio svoj omiljeni Picassov citat:
„Slikaru, ne pričaj. Slikaj!“
Te riječi mi ostaju u glavi jer kao da dopiru do srži umjetnikovog vječnog problema: kako objasniti svoj rad kada se samo djelo treba baviti nečim što riječi ne mogu sasvim obuhvatiti?
Picassov odgovor bio je karakteristično direktan. Kada su ga pitali o njegovoj umjetnosti, njegov dugogodišnji stav bio je da slike trebaju govoriti same za sebe:
„Što se mene tiče, slika govori sama za sebe. Čemu služi davanje objašnjenja kada je sve rečeno i učinjeno? Slikar ima samo jedan jezik.“
Bilo da je to znao ili ne, Picasso se slagao s filozofskom idejom poznatom kao „Namjerna zabluda“ koju su iznijeli američki akademici William K. Wimsatt i Monroe Beardsley, koji su tvrdili da uspjeh pjesme (ili umjetničkog djela) treba prosuđivati isključivo na osnovu samog djela, a ne na osnovu onoga što bismo mogli otkriti o autorovim namjerama.
Drugim riječima, ako je umjetnik nešto namjeravao svojim djelom, onda bi to trebalo biti tu, dostupno da se vidi ili osjeti u objektu.
Picasso je bio dovoljno jezgrovit po tom pitanju:
„Ljudi koji pokušavaju objasniti slike obično laju na pogrešno drvo.“
Tri muzičara, 1921.
Pedeset godina
Jedna od Picassovih omiljenih tema bio je spontani i prirodni element u činu slikanja. Suočen s pritužbama da je njegova umjetnost nedovršena i nerealna, često je volio govoriti o umjetniku kao o nekome ko pokušava uhvatiti kreativni duh djece. Jedna od njegovih najčešće citiranih rečenica glasi:
„Svako dijete je umjetnik. Problem je kako ostati umjetnik kada odraste.“
Picasso je očito volio ovakve paradoksalne izjave, kao da je uvijek želio predstavljati izazov svom sagovorniku.
Ideja je bila da umjetnik postaje istinski majstor tek kada se ponovo upozna sa svojom ranijom spontanošću:
„Potrebno je mnogo vremena da se postane mlad.“
Postoji jedna priča koja se često priča, a koja dodatno potkrepljuje ovu poentu. Jednog dana u restoranu, neko je zamolio Picassa da nacrta sliku na salveti. Umjetnik nije gubio vrijeme, izvadio je olovku i nacrtao sliku. Dao ju je drugoj osobi i rekao: „Milion dolara, molim.“
„Milion dolara?“ glasio je zapanjeni odgovor. „Za to vam je trebalo samo trideset sekundi!“
„Da“, rekao je Picasso. „Ali trebalo mi je pedeset godina da naučim kako to uraditi za trideset sekundi.“
To je bio još jedan aspekt virtuoznog izvođenja, umjetnika koji stvara bez razmišljanja, koji cijeni spontanost i znatiželju neupućenog uma, koji preferira djelovanje nad govorom i koji dolazi do platna spreman za rad. Ovo je bio njegov cjelokupni pogled na umjetnost i život koji se spaja u ovim riječima – svakako vrijednim učenja – kojima ću završiti:
„U slikanju se mora djelovati kao u životu, direktno.“
Sarajevski bend Bombaj štampa premijerno je predstavio novu pjesmu i spot „Bilo je pravo dobro“, kao uvod u objavu nadolazećeg studijskog albuma „Voljeću te vječno, a možda i duže“. Riječ je o prvoj zvaničnoj najavi novog studijskog izdanja ove kultne sarajevske grupe, koje izlazi u saradnji s izdavačkom kućom Croatia Records, a spot donosi i posebno iznenađenje, pojavljivanje Đurine supruge Tanje Ribič u spotu benda. Par već godinama izbjegava zajednička pojavljivanja u medijima i poslije filmova “Kajmak i marmelada” i “Traktor, ljubav i rock and roll”, za koji je muziku napisao Nedim Babović, ovo je njihovo prvo zajedničko pojavljivanje na ekranu.
Frontmen benda Branko Đurić Đuro, naglasio je da pjesma donosi iskreni, emotivni presjek vremena, koje je za njim i da na pravi način predstavlja atmosferu albuma. „Pjesma ‘Bilo je pravo dobro’ govori o fazama kroz koje neka veza prolazi. Inspiracija mi je bila fraza koju obično čujemo na kraju nekog dobrog derneka, kada gosti odlaze i kažu‘Bilo je pravo dobro, to moramo obavezno još jednom ponovit’. Svi želimo ponavljati dobre stvari u životu i nekako ih skupljamo kolekcionarski u svoja sjećanja. Danas živimo u vremenu kad su emocije zaključane, gledamo u svoje ekrane, tražeći tamo kratkotrajno zadovoljstvo, jeftini humor, nešto što će nas zabaviti, dodirnuti … a zaboravljamo da prava iskustva nisu “digitalne” emocije. Zato je lijepo ponekad se zakopati u tu svoju “kolekciju” i potražiti sreću u bliskom kontaktu sa ljudima. Potrudimo se da održimo obećanje i ponovljamo dobre stvari, dok smo još tu”, rekao nam je Đuro.
Video spot za pjesmu „Bilo je pravo dobro“ vizuelno prati emotivni narativ same pjesme, oslanjajući se na jednostavan, ali snažan izraz koji stavlja fokus na atmosferu, odnose i lične priče. Posebnu simboliku nosi pojavljivanje Tanje Ribič, čime spot dobija dodatnu intimnu dimenziju i autentičnost, potvrđujući da je riječ o pjesmi koja se publici istovremeno obraća na ličnom i univerzalnom nivou.
Novi album „Voljeću te vječno, a možda i duže“ predstavlja povratak Bombaj štampe studijskom radu nakon duže pauze. Album izlazi u februaru i na njemu je jedanaest pjesama, a već sada je jasno da će izdanje donijeti spoj prepoznatljivog autorskog rukopisa benda i savremenog produkcijskog izraza, uz teme koje balansiraju između intime, svakodnevice i karakteristične ironije.
Bombaj štampa jedan je od najprepoznatljivijih bendova regionalne rock scene, osnovan početkom osamdesetih godina u Sarajevu. Tokom višedecenijske karijere bend je izgradio snažan autorski identitet, ostavio niz kultnih pjesama i albuma, te stekao status sastava koji je obilježio jednu generaciju, ali i ostao relevantan publici različitih uzrasta.
photo: Jadran Čilić
Video spot pjesme nalazi se na zvaničnom Facebook pageu benda i možete ga preuzeti ovdje.
Video spot za TV emitovanja možete preuzeti ovdje.MP3 snimak pjesme možete preuzeti ovdje.
Već petnaest godina TV drama Downtown Abbey opsjeda svoju publiku mješavinom zategnutog bontona, intrigama koje se odvijaju po stepeništvu dvorca i raskošnog okruženja koje je zvijezda za sebe – dvorca Highclere.
Kao dokaz o sada već kultnoj popularnosti serije, treba predočiti brojke industrije – svijet Downton Abbeyja stvorio je ekonomiju od 172 miliona funti, dobrim dijelom zbog 30.000 posjetioca koje dvorac privuče svake godine. Astronomske cifre tiču se samo prodaje ulaznica, dok su posjete hotelima, pabovima, trgovinama i restoranima koji napreduju zahvaljujući turizmu vezanom uz Downtown, posebna priča.
Highclere je postao poslovno carstvo u malom: posjetitelji se sada mogu udobno smjestiti u Grotto Lodgeu, pridružiti se turneji grofice od Carnarvona obećavajućeg naziva „Od Downton Abbeyja do Tutankamona”. Suvenirnica nudi asortiman od čajnih setova Highclere do kuhinjskih krpa, što je dokaz da se svijet Crawleyjevih glatko prelio u svijet trgovine.
Dom izmišljene porodice Crawley predstavlja ladanjska kuća u Hampshireu koja je na popisu prve kategorije, okružena sa oko 5000 hektara parka koji je uredio Lancelot “Capability” Brown, legendarni britanski vrtlar iz 18. stoljeća, koji je u dobroj mjeri zaslužan za izgled engleskog sela. Znamenito porijeklo, u kombinaciji s kamenom fasadom boje meda i gotičkim tornjevima, bilo je dovoljno uvjerljivo za producente da, nakon obilaska gotovo 25 konkurentnih kuća diljem Engleske, spoznaju da je ovo savršena adresa za Downton Abbey.
U prilog ambijentu serije ide i činjenica što dvorac nije muzejski eksponat, već živo imanje. George Herbert, 8. grof od Carnarvona, i njegova supruga, Lady Fiona, upravo tamo žive.
Scenograf Donal Woods je u toku nedavnog intervjua procijenio da je 80 posto namještaja viđenog na ekranu autentično, od pozlaćene biblioteke do salona u rokoko stilu “odjevenog” u blijedozeleni svileni damast, i velikog hrastovog stubišta. Nekoliko predmeta velike vrijednosti koji pripadaju vlasnicima, poput Napoleonovog stola, smatrano je previše dragocjenim za eksponiranje, pa su diskretno spremljeni.
Iako Highclere dominira ekranom, sveukupni svijet Downtowna sastavljen je od mozaika sela i imanja diljem Britanije. Produkcijski tim oslanjao se na popločane ulice Bamptona u Oxfordshireu kako bi dočarao izgled izmišljenog sela u Yorkshireu.
Za današnje posjetitelje, karte “Downton Abbey Mile” prodaju se u biblioteci Bampton, a cijele web stranice posvećene su navigiranju obožavalaca kroz Cotswolds, regiju poznatu po svojim živopisnim valovitim brežuljcima i selima protkanim historijom. Filmski turizam u svom najšarmantnijem izdanju prilika je da se maratonsko gledanje zamijeni brzom šetnjom po selu.
Ko planira svoju vlastitu turu treba znati da sve počinje i uglavnom završava sa dvorcem Highclere. Ovo imanje, koje je na popisu prve kategorije, preuređeno 1840-ih od strane Sir Charlesa Barryja, okruženo je prostranim travnjacima i drevnom cedrovinom. Dostupna je i kratka vožnja do Coggesa, Swinbrooka, Shiltona ili Lacocka, pri čemu svaki od njih nudi svoj vlastiti doživljaj Downtona.
Ogromna popularnost serije mogla bi se nazvati svojevrsnim Downton Abbey efektom, koji je razlog zašto nekretnine koje dijele poštanski broj sa historijskim vilama bilježe snažni porast cijena. Globalni uspjeh predstave nesumnjivo je ponovno potaknuo interes za britanska historijska imanja, živote i događaje koji su se odvijali u njima.
Pariz je jedan od najskupljih gradova na svijetu i kad su u pitanju nekretnine, a ako uopće pronađete slobodan prostor – možete se smatrati sretnikom. Zato bi vas moglo iznenaditi saznanje da postoji prazan stan sa nevjerovatnim pogledom koji posmatra Parižane već više od 130 godina. Oko 300 metara iznad pariških ulica nalazi se stan Gustavea Eiffela, s kupaonicom, kuhinjom i voštanim skulpturama Eiffela, njegove kćeri i Thomasa Edisona.
Eiffel je bio građevinski inženjer, najpoznatiji po tornju koji je projektirao kao centralni dio Svjetske izložbe 1889. godine, kojom se obilježilo 100 godina Francuske revolucije. Njegov dizajn predstavljen je kao dio takmičenja u kojem je odnio pobjedu spram više od 100 drugih prijedloga, uključujući i prijedlog dizajna ogromne replike giljotine.
Izgradnja Eiffelovog tornja započela je u januaru 1887. Završen je dvije godine kasnije, u martu, i u to vrijeme je okrunjen kao najviša građevina koju je stvorila ljudska ruka.
Struktura od 10,100 tona oduvijek je bila zamišljena kao javna atrakcija, a posljednji sprat je bio dizajniran za smještaj posjetioca. Čak 7 miliona ljudi i dalje se svake godine penje uz njegovih 1665 stepenica, koje iscrpe svakog penjača. Eiffel je posebno iznenađenje ostavio za sami vrh tornja, gdje je sebi dodijelio privatni ured od 1,075 kvadratnih metara, u paketu sa nesumnjivo najboljim pogledom na Pariz.
Eiffel je od kipara i stolara Jeana Lachaisea naručio novi namještaj za svoj stan na Eiffelovom tornju, uključujući sofu, tri mala stola i stol u dnevnoj sobi. Međutim, nikada nije postavio krevet, što upućuje da tamo vjerovatno nikada nije ni spavao. Umjesto toga, Eiffel je prostor koristio za provođenje meteoroloških promatranja i eksperimenata prateći uticaj otpora zraka na padajuće predmete, te dočekujući novinare i VIP goste u tornju, dok je istovremeno neprekidno odbijao ponude bogate pariške elite za najam ureda.
Najpoznatiji od njegovih gostiju u stanu na Eiffelovom tornju bio je američki pronalazač Thomas Edison. Prilikom Edisonove posjete 1889. godine, Eiffel je primio na dar jedan od njegovih patentiranih fonografa (preteča gramofona) – koji je korisnicima omogućavao snimanje zvuka na voštanom cilindru.
Međutim, Edison nije bio jedina zvijezda A-liste koja je posjetila Eiffela u njegovom privatnom uredu. U salonu je Eiffel držao Zlatnu knjigu u koju su se njegovi gosti mogli upisati, a koja je uključivala bilješke nekoliko evropskih aristokratskih porodica, poput glumice Sarah Bernhardt, umjetnika Paula Gauguina i Buffalo Billa.
Eiffel je preminuo 1923. godine, a ured je ostao prazan sve do poslijeratnih godina Drugog svjetskog rata, kada je bio potreban prostor za skladištenje električne opreme povezane s televizijskom i telekomunikacijskom antenom koja je bila postavljena na vrhu tornja.
Danas se stan koristi za tehničke potrebe, a jedan manji dio njegovog uredskog stana obnovljen je za posjetitelje Eiffelovog tornja. Međutim, zbog uskog prostora, gosti ne mogu ući u sami stan, ali mogu pogledati Eiffelove i Edisonove voštane figure kroz prozore ureda. QR kodovi su postavljeni po cijelom tornju, koje korisnici telefona mogu skenirati kako bi pristupili nizu fascinantnih iskustava, uključujući pogled od 360 stepeni na Eiffelov stan i evociranje trenutka kada je Edison poklonio Eiffelu i njegovoj kćeri svoj fonograf.
Ljeta 2022. Europa je doživjela rekordnu sušu. Situacija je bila naročito teška u Španiji, gdje su temperature dosegle visine kakve nisu viđene od srednjeg vijeka. Požari su spalili gotovo 100 000 hektara, žetva pšenice i ječma pala je za do 30 posto, a milioni ljudi bili su u opasnosti od toplotnog udara i dehidracije.
Suša je također isušila Embalse de Valdecañas, rezervoar u pokrajini Carceres u srednjoj Španiji. Međutim, ekstremni vremenski uslovi su imali i svoju drugu stranu, jer je pad nivoa vode otkrio Dolmen Guadalperala: 7000 godina star prethistorijski spomenik koji je bio pod vodom od stvaranja rezervoara 1960-ih.
Dolmeni su megalitske grobnice sastavljene od velikih, ravnih kamenja koje podupiru dva uspravna kamena. Pronađeni diljem Europe, pa i svijeta, većina datira iz kasnog neolita. Nazvani “španski Stonehenge”, smatra se da su dolmeni iz Guadalperala izgrađeni oko 5000. godine p.n.e., što bi ih činilo znatno starijima od većine dolmena i 2000 godina starijima od njihovog poznatog engleskog rođaka.
Dolmeni iz Guadalperala, djelo neolitskih Iberaca, obuhvaćaju 150 granitnih kamenja visokih u prosjeku oko dva metra, raspoređenih u ovalni oblik. Na površinama nekih kamenja urezane su valovite linije: oznake za koje se smatra da predstavljaju tok susjedne rijeke Tagus. Izgrađeni u blizini jednog od rijetkih mjesta gdje se ova rijeka mogla prijeći, dolmeni nisu bili samo mjesta za pokop, već i kao trgovačka i ceremonijalna središta.
Dolmene Guadalperala otkrio je 1926. godine njemački arheolog Hugo Obermaier. Iskapajući okolno područje po nalogu vojvode od Peñarande de Duera, koji je bio vlasnik, Obermaier i njegov tim nisu otkrili samo same dolmene, već i razne prethistorijske predmete, uključujući keramiku, lukove, strijele, sjekire, nakit, rimski novčić i bakrenu bušilicu za rupe.
U vrijeme otkrića, dolmeni su se nalazili na litici s pogledom na rijeku. Potapanje spomenika dogodilo se decenijama poslije, kada je vojni diktator Francisco Franco odobrio izgradnju hidroelektrane. Kako se voda Tagusa dizala, nije progutala samo dolmene, već i ruševine rimskog grada Augustóbriga.
Zanimljivo je da se poplava dolmena u Guadalperalu poklopila s objavljivanjem prve naučne monografije posvećene spomeniku. Napisao ju je Obermaier, ali njeno objavljivanje prekinulo je izbijanje Španjskog građanskog rata, sukoba koji je završio Francovim dolaskom na vlast i Obermaierovim odlaskom iz Španjolske.
Vrijeme provedeno pod vodom uzelo je danak dolmenima Guadalperala, uzrokujući pucanje i propadanje mnogih kamenja. Kada je spomenik ponovno izronio 2022. godine, špansko Ministarstvo kulture proglasilo ga je mjestom od kulturnog interesa kako bi spriječilo mogući vandalizam i podstaklo napore za očuvanje spomenika.
Od tada, dolmeni su uranjali i izranjali iz vode dok Španija i dalje doživljava suše. Dok je spomenik postao popularno turističko odredište, s brodovima koji prevoze posjetitelje do i od djelomično izloženog kamenja, brojne kulturne i arheološke organizacije zalažu se za to da se dolmeni premjeste na trajno suho tlo, gdje se mogu bolje sačuvati i proučavati.
Dizajnerska kompanija Wendover preinačila je bivšu policijsku stanicu St John’s Wood u sjeverozapadnom Londonu u blok od devet stanova za najam, koji su organizirani tako da zaokružuju centralno dvorište.
Smješten na adresi Newcourt Street 20, blizu sjeverozapadnog ruba Regent parka, projekt je prvi program subvencionarnog najma dizajnerski vođene razvojne kompanije Wendover.
Projekt je uključio obnovu viktorijanskog eksterijera policijske stanice, kao i savremenu dogradnju koja je dovršena sa svijetlom opekom i slojem betona.
Unutar zgrade nalaze se kombinacije stanova s jednom, dvije i tri spavaće sobe, te gradske kuće.
”Odlučili smo zadržati i obnoviti sve vanjske elemente izvorne viktorijanske zgrade policijske stanice i postojeće strukture, čuvajući njen historijski karakter, i istovremeno je prilagoditi aktuelnoj stambenoj upotrebi”, pojašnjava za Dezeen suosnivač Jan-Paul Coelingh.
”Zadržavanje ovog tlocrta predstavljalo je izazove kako bismo isti prilagodili potrebnim veličinama stanova, koje smo riješili pažljivim planiranjem , tako da smo u konačnici dobili dobro proporcionalne rasporede sa snažnim naglaskom na prirodno svjetlo i osjećaj prostora“, dodao je.
Trospratni dograđeni dio u obliku slova U spaja se na stražnji dio postojeće zgrade na jednom kraju, stvarajući dvorište u središtu parcele koje je popločano kaldrmom i stablom u sredini.
Wendover opisuje ovo dvorište kao “inspirirano evropskim modelima društvenih prostorija”. Do njega se može doći i sagledati ga sa bilo kog od obližnjih stanova kroz klizna staklena vrata u prizemlju i Juliet balkone i terase iznad.
Oslanjajući se na zidove postojeće viktorijanske zgrade, dogradnja je uokvirena blijedim stupovima od opeke, izrađenim od cigle po mjeri proizvođača Petersen Brick, postavljenim između betonskih nosača.
Ova struktura, razvijena u saradnji s inženjerskim studijem Milk, uokviruje velike otvore završene maslinastozelenim metalnim elementima i obojenim drvom, odražavajući zelenilo obližnjeg parka i središnjeg stabla.
„Željeli smo da arhitektura proslavi dvorište kao oblik centralne unutrašnjosti projekta i, što je vrlo važno, stvori gostoljubiv zajednički prostor za boravak svih stanara“, rekao je suosnivač Gabriel Chipperfield za Dezeen.
„Samonosiva fasada, arhitektonska razlika sa svojim zaobljenim stupovima od opeke, betonskim nosačima i komfornim otvorima za prozore, odražava tradicionalnu tektonsku strukturu pune zidane konstrukcije izvorne policijske stanice“, dodao je.
Iako različite veličine, enterijere stanova ujedinjuje jednostavna završna obrada, uključujući bijele zidove i drvene podove, koji tvore neutralnu pozadinu za namještaj svojih stanara.
Chipperfield i Coelingh osnovali su Wendover 2023. godine, zajedno sa Saulom Suttonom. Njihovi prethodni projekti uključuju obnovu penthousea u Maryleboneu, koji ima dizajn odvojene kupaonice kako bi se zadovoljili različiti ukusi klijenata. Chatillon Architectes nedavno su preobrazili poštanski ured iz pedesetih godina u Bretanji u stanove, dodavajući proširenje s fasadom od staklene opeke.
