Piše: Christopher P Jones
Nedavno mi je pažnju privukao intervju sa poznatim piscem.
Negdje na sredini razgovora, spomenuli su rečenicu koju je navodno izgovorio Pablo Picasso:
„Inspiracija postoji, ali vas mora zateći dok radite.“
Citat me je natjerao da klimnem glavom u znak slaganja: jedno od najvjerovatnijih mjesta za kreativnost je kada ste zapravo zauzeti stvaranjem svog djela.
To je vrsta šale, a ujedno je i smrtno ozbiljno. Mislim da je Picasso htio reći da nema smisla čekati da vas inspiracija potakne na djelovanje; naprotiv, stimulans će doći na platnu.
Za Picassa je najvažnije bilo biti u studiju sa kistom u ruci. Za pisca koji ga je citirao, to je značilo sjediti za laptopom, s otvorenim programom za obradu teksta, tipkati prstima koji lebde iznad tipki.
Od tada sam pronašao alternativne verzije Picassove dosjetke:
„Ako mi dođe inspiracija, želim da me zatekne dok radim.“
Takve varijacije sugeriraju da se Picasso rijetko citira doslovno. U stvari, gotovo da nije ništa zapisao o sebi ili svojoj umjetnosti – gotovo sve riječi koje mu se pripisuju potiču iz sjećanja prijatelja ili iz povremenih neformalnih intervjua.
Zbog toga su njegovi citati definitivno nepouzdani. Ipak, određeni okus osobe kakva je Picasso bio pojavljuje se u ovim dosjetkama, pretvarajući njihov enigmatični tenor u nešto konkretnije.
I šta god mislili o njegovoj umjetnosti, ova vrsta nestašnog samopouzdanja je nešto na što vrijedi obratiti pažnju…
Samopouzdanje
Picassov stav prema kreativnosti često je bio optimističan i samouvjeren – njegov konfrontacijski stil ga čini teškim za ignorirati. Sljedeći citat možda dotiče srž njegovih metoda, podsjećajući nas da se ništa ne postiže samo od sebe:
„Akcija je temeljni ključ uspjeha.“
Picasso je svakako bio samouvjeren i vrlo aktivan slikar koji je raširenih ruku prihvatio svoj status slave. Sebe je prije svega vidio kao stvaraoca, kanalizirajući iste drevne kreativne energije koje su oduvijek motivirale ljudsku umjetnost. Likovni kritičar Robert Hughes to je najbolje rekao kada je ustvrdio da je Picasso „oduvijek bio zaokupljen spektaklom sebe kao primitivnog čovjeka“.
Pa ipak, pronašao sam jedan citat koji, čini se, daje nijansu ovom ponašanju čovjeka od akcije, sugerirajući da je stvaranje umjetnosti bilo podjednako nervozna fiksacija kao i izbor volje:
„Crtam kao što drugi ljudi grizu nokte.“
U međuvremenu, Picassova reputacija ovih dana je složena i kontradiktorna. Istovremeno je poštovan kao majstor moderne umjetnosti, pripisuje mu se izum nekoliko stilova koji definiraju epohe, i kao slikar najveće antiratne izjave 20. stoljeća u Guernici (1937). S druge strane, njegova reputacija dominantnog ženskaroša s nizom mladih ljubavnica, od Eve Gouel do Dore Maar – čiji je portret prikazan na slici “Uplakana žena” – dobila je na značaju.
Uprkos njegovoj dvosmislenoj i pomalo kontroverznoj reputaciji, jedno je sigurno: Picasso je vjerovao u sebe – što je, bez obzira na to šta mislite o njegovom liku, sigurno mjesto koje bismo svi željeli zauzeti:
„Kada se svede na to, sve što imaš si ti. Ti si sunce s hiljadu zraka u tvom stomaku. Ostalo je ništa.“
Slikarov jezik
Godinama sam u glavi nosio svoj omiljeni Picassov citat:
„Slikaru, ne pričaj. Slikaj!“
Te riječi mi ostaju u glavi jer kao da dopiru do srži umjetnikovog vječnog problema: kako objasniti svoj rad kada se samo djelo treba baviti nečim što riječi ne mogu sasvim obuhvatiti?
Picassov odgovor bio je karakteristično direktan. Kada su ga pitali o njegovoj umjetnosti, njegov dugogodišnji stav bio je da slike trebaju govoriti same za sebe:
„Što se mene tiče, slika govori sama za sebe. Čemu služi davanje objašnjenja kada je sve rečeno i učinjeno? Slikar ima samo jedan jezik.“
Bilo da je to znao ili ne, Picasso se slagao s filozofskom idejom poznatom kao „Namjerna zabluda“ koju su iznijeli američki akademici William K. Wimsatt i Monroe Beardsley, koji su tvrdili da uspjeh pjesme (ili umjetničkog djela) treba prosuđivati isključivo na osnovu samog djela, a ne na osnovu onoga što bismo mogli otkriti o autorovim namjerama.
Drugim riječima, ako je umjetnik nešto namjeravao svojim djelom, onda bi to trebalo biti tu, dostupno da se vidi ili osjeti u objektu.
Picasso je bio dovoljno jezgrovit po tom pitanju:
„Ljudi koji pokušavaju objasniti slike obično laju na pogrešno drvo.“
Pedeset godina
Jedna od Picassovih omiljenih tema bio je spontani i prirodni element u činu slikanja. Suočen s pritužbama da je njegova umjetnost nedovršena i nerealna, često je volio govoriti o umjetniku kao o nekome ko pokušava uhvatiti kreativni duh djece. Jedna od njegovih najčešće citiranih rečenica glasi:
„Svako dijete je umjetnik. Problem je kako ostati umjetnik kada odraste.“
Picasso je očito volio ovakve paradoksalne izjave, kao da je uvijek želio predstavljati izazov svom sagovorniku.
Ideja je bila da umjetnik postaje istinski majstor tek kada se ponovo upozna sa svojom ranijom spontanošću:
„Potrebno je mnogo vremena da se postane mlad.“
Postoji jedna priča koja se često priča, a koja dodatno potkrepljuje ovu poentu. Jednog dana u restoranu, neko je zamolio Picassa da nacrta sliku na salveti. Umjetnik nije gubio vrijeme, izvadio je olovku i nacrtao sliku. Dao ju je drugoj osobi i rekao: „Milion dolara, molim.“
„Milion dolara?“ glasio je zapanjeni odgovor. „Za to vam je trebalo samo trideset sekundi!“
„Da“, rekao je Picasso. „Ali trebalo mi je pedeset godina da naučim kako to uraditi za trideset sekundi.“
To je bio još jedan aspekt virtuoznog izvođenja, umjetnika koji stvara bez razmišljanja, koji cijeni spontanost i znatiželju neupućenog uma, koji preferira djelovanje nad govorom i koji dolazi do platna spreman za rad. Ovo je bio njegov cjelokupni pogled na umjetnost i život koji se spaja u ovim riječima – svakako vrijednim učenja – kojima ću završiti:
„U slikanju se mora djelovati kao u životu, direktno.“
