Na pomen zobi obično pomislimo na zobenu kašu koja je, priznajmo, većini nas zadnja opcija za ukusan doručak. Ali nakon što bolje upoznamo ovu čudesnu žitaricu, možda sve drugo postane tek alternativa…
Avena sativa kako su stari Latini nazvali zob, bogat je izvor proteina, minerala, masnoća, vlakana i beta glukana. Zob ima učinak antioksidansa zahvaljujući vitaminu E i flavonoidima.
Smatra se da povoljno utiče na stanja kao što su povišen holesterol, hipertenzija, dijabetes, anksioznost, stres, nervoza, konstipacija, kamen u bubregu, sindrom nadraženih crijeva, giht, oslabljen mokraćni mjehur, odvikavanje od nikotina i dr.
U jednoj kliničkoj studiji o gojaznosti, učesnici sa BMI višim od 27 podijeljeni su u dvije grupe. Jedna grupa je tretirana beta glukanom iz zobi, dok je druga uzimala placebo. Nakon tri mjeseca, grupa koja je uzimala zob smanjila je tjelesnu težinu i masnoću, BMI, kao i omjer između struka i bokova.
Ekstrakt zobi može djelovati antibakterijski na Staphylococcus aureus i E. Coli, kao i neke druge ‘loše’ bakterije.
Preparati od zobi pokazali su se efikasnim u tretmanu nekih upalnih procesa na koži poput dermatitisa, akni, ekcema i pruritisa.
Konzumacija zobi trebala bi doprinijeti vašem jačem imunitetu obzirom da sadrži beta glucan koji pomaže leukocitima da brže stignu do žarišta infekcije, ali koji takođe osnažuje leukocite u borbi protiv bakterija.
Istraživanja su također pokazala da zob unapređuje mentalnu funkciju i kognitivnu performansu (koncentraciju, pažnju, pamćenje).
Varijacije na temu
Brojni su recepti sa zobi kao glavnim sastojkom.
Dovoljno je da jednom probate zamijeniti brašno sa mekanim zobenim pahuljicama kao u našem starom receptu za ‘Ukusne proteinske zemičke bez brašna’, i otvorit će vam se bezbroj mogućnosti svakodnevnog korištenja ove ukusne i zdrave žitarice.
Malo mekih zobenih pahuljica možete dodati u variva s lećom, grahom i/ili povrćem pred sami kraj kuhanja kako bi postigli slojevitost ukusa i gustoću. Ako dodajete tvrde zobene pahuljice, onda to uradite bar pola sata ranije jer im treba više vremena da se skuhaju. Mali potez za promjenu koju će svi osjetiti!
Donosimo vam još jedan slani recept koji može poslužiti kao osnova za bezbroj varijacija:
ŠKOTSKI SLANI KEKSI
– 200g mekanih zobenih pahuljica (ili samljevenih tvrdih) koje po želji možete dodatno samljeti ako želite finiju teksturu.
– 50g mljevenih sjemenki – suncokret, lan, bundeva, po želji (možete ih i grubo izgnječiti u avanu)
– 1 čajna kašičica morske soli
– Prstohvat sode bikarbone
– 3 supene kašike maslinovog ulja
– 150ml vruće vode
– Još malo zobenih pahuljica za razvijanje tijesta i eventualno dodavanje
– Malo maslinovog ulja za podmazivanje
Postupak
1. Uključite rernu na 220 C.
2. Pomiješajte sve suhe sastojke.
3. U suhu mješavinu dodajte 150 ml vruće vode i 2-3 supene kašike maslinovog ulja. Trebate dobiti kuglu tijesta koja se ne lijepi za ruke. U protivnom, dodajte još malo mekanih zobenih pahuljica.
4. Razvijte tijesto do cca. 3 mm debljine.
5. Modlom za kekse ili čašom radite okrugle kekse i odmah ih prebacite na pleh obložen papirom za pečenje koji ste samo malo poprskali maslinovim uljem (po želji).
6. Pecite 20-ak minuta dok keksi ne počnu lagano tamniti.
Izvadite kekse iz rerne i ostavite da se ohlade.
Keksi bi trebali biti blago hrskavi, a ako preferirate mekše, izvadite ih malo ranije iz pećnice.
Pored dodavanja sjemenki u tijesto, keksi se mogu i posuti sjemenkama. Originalni škotski keksi od zobi ne sadrže sjemenke.
Mogu stajati i sedmicu dana u posudi s poklopcem bez zraka, ali će sigurno ‘nestati’ isti dan!
Odlični sa slanim umacima poput humusa, guacamola sosa, slatkim namazima, sirom, ali i solo. Pomoći će vam da zaboravite na nezdrave grickalice poput čipsa.
Autor Kokete, drvoreza u boji koji se danas nalazi u Nacionalnom muzeju Tokio, Kitagawa Utamaro povezuje se sa popularnim žanrom ukiyou koji se fokusira na prikazivanje lijepih žena. Utamaro je na realističan način portetirao žene svih starosnih skupina i društvenih slojeva.
U svom najpoznatijem ciklusu bijin okubi-e (portreti s velikom glavom lijepih žena) okušao se u novom portretnom formatu koji prikazuje gornju polovicu ženskog tijela s fokusom na crte lica.
Za Utamara se govorilo da pomno posmatra žene u trenucima privatnosti što mu je i omogućilo da tako vjerno prenese izgled, ličnost i raspoloženje gracioznih, elegantnih ljepotica i kurtizana koje je slikao.
Pored svojih dobro poznatih portreta poprsja, Utamaro je prikazivao i scene žena na poslu, poznate ljubavnike, ilustrovao je erotske knjige (šunga), historijske ljepotice iz poznatih legendi, festivale i scene na otvorenom.
Koketa, koja prikazuje ženu koja upravo izišla iz kade, dio je ciklusa Deset studija ženske fizionomije. Utisku koketnosti doprinose poluotvorena usta, nonšalantna odjeća i frizura, kao i sugestivna poza.
Utamaro veliku pažnju posvećuje uzorcima tekstila kojima je vješto naglašavao senzualne obrise ženskih tijela, a Koketu čini zavodljivijom time što joj otvara inače ravnu haljinu i pušta da klizi s ramena otkrivajući grudi.
Koketa – detalj
Vještina umjetnika koji su rezbarili drvene blokove naročito se vidi u detaljima. Utamaro je uspio pokazati svoju vještinu prikazujući neurednu frizuru Kokete.
Utamaro se smatra jednim od najvećih ukiyo-e umjetnika svih vremena jer je uspio prenijeti najfinije aspekte raspoloženja i ličnosti koji nadilaze fizičku ljepotu. Njegove senzualne ljepotice s pravom su mu donijele međunarodnu slavu.
Žena briše znoj
Rođen oko 1753. godine u Edi (današnji Tokio) kao Kitagawa Ichitaro, kasnije je promijenio ime, što je bila česta pojava u to vrijeme. Vjeruje se da je rođen u četvrti Yoshiwari u Edu, poznatoj po bordelima.
Prve plodove napornog rada ubire 1782. godine kada je izdavač Tsutaya naručio ilustracije za specijalno izdanje kyoka (‘pjesme ludih stihova’), dok njegovi Darovi oseke iz 1789. postaju predstavnik tog žanra.
Darovi oseke
Do 1792. godine već je potvrđen kao majstor bijin-ga zahvaljujući Velikim ljubavnim temama klasične poezije i Deset studija ženske fizionomije.
Međutim, kada 1797. godine umire njegov pokrovitelj Juzaburo, Utamaro ostaje bez oslonca pa mu i djela gube na kvaliteti.
1804. Utamaro je uhapšen i nakratko zatvoren zbog kršenja zakona o cenzuri zbog objave ciklusa grafika vezanih za zabranjenu biografiju šoguna Hideyoshija. Ovo loše iskustvo ga je promijenilo – iako je nastavio izrađivati grafike, umro je dvije godine kasnije.
Dragi čitatelji, dobrodošli u nastavak priče o mesu.
U prethodnoj kolumni smo započeli priču o govedini i junetini općenito, a malo više smo se dotakli priče o ramsteku – jednom od najpopularnijih dijelova kada je u pitanju „krtina“ za pečenje. Ramstek je bio ukusan, a nadam se da ste ga i vi isprobali na neki ili nekoliko od navedenih načina.
Današnja tema je sljedeći najbolje iskoristiv dio, ustvari slično meso sa dva dijela goveda. U pitanju su vrat i plećka. U mesnicama se obično prodaju pod istom šifrom i istom cijenom. Možete ga naći i sa kostima i bez, ali češće bez ako su u pitanju govedina ili junetina.
Mnogi imaju problem sa pripremom ove vrste mesa. Možete ga peći (na nižim temperaturama malo duže), možete ga pripremati na roštilju, ali pod uslovom da ste ga prethodno pekli u rerni. Također ga možete kuhati za čorbe ili gotova jela, a savršeno je za faširanje.
Kad je u pitanju faširanje, ima malo nižu cijenu od buta, a pritom možete dobiti različit procenat masnoće na njemu, ovisno o tome za šta vam treba. Sami vrat i plećka obuhvataju dosta različitih mišića, tako da imate i opne izmedju dijelova i masnoću. Upravo iz tog razloga sugeriram da budete pažljivi koje dijelove uzimate za pečenje. Za kuhanje su u principu dobri skoro svi dijelovi, pod uslovom da su bez prevelikog viška masnoće. Za faširanje uzimate kombinaciju po pola vrat – plećka. O kuhanju ovih dijelova ćemo govoriti u našoj narednoj kolumni.
Nakon što sam vam ukratko objasnio osnovu, napraviću kratki uvod za ono što slijedi.
Svako ko me poznaje zna da sam „manijak“ za dobar burger. Kada kažem burger, ne mislim na gotovo meso koje kupite u mesnici nego na domaći burger koji sami pripremate sa raznim dodacima.
Danas ćemo se malo više dotaći obrade faširanog mesa u varijantama burgera (istu smjesu mesa možete koristiti i za ćuftice ili faširane šnicle). Objasniću vam kako u nekoliko bitnih koraka dobiti onaj slasni burger kao sa reklamnih slika.
Kao i uvijek, put počinje ispred one vitrine krcate mesom. Zamolite svog mesara da vam odvoji dio vrata i plećke u omjeru 50-50 i da vam isfašira meso dva puta. Trazite dio koji ima otprilike 20-30 posto masnoće (napominjem da je važno imati svog stalnog mesara).
Po dolasku kući meso odmah otpakujte i posolite, potom dodajte biber i svježi peršun. Začine dodajte po želji, ali po pravilu 5 posto soli i 1 do 3 posto bibera na cjelokupnu smjesu mesa.
Oblikujte burgere i stavite na tanjir, upakujte u foliju te ostavite u frižideru do sutra (to bi bilo idealno), ali ako ne možete čekati, možete ih odmah peći (iako će biti nešto manje intenzivnog okusa). Ako odleži preko noći, meso će poprimiti intenzivniji okus kao i sa svakom drugom marinadom – tako i sa samom soli i biberom, te malo peršuna.
Samo pečenje burgera je od velike važnosti. Nemojte nikada „maltretirati“ meso. Okrenite ga samo po jednom sa svake strane, osim ako dodajete sir, i nikada ga nemojte pritiskati kako sokovi ne bi iscurili vani.
Dobro zagrijte tavu (grill, a može i obična tava), a burgere možete peći i na roštilju. Bitno je da temperatura bude jaka kako bi se odmah stvorila korica i „zatvorilo“ meso da bi ostalo što sočnije.
Pečenje ovisi o težini i debljini mesa (220 g. 1 cm je idealan omjer). Nakon 3 minute pečenja burger okrenite na drugu stranu i pecite dodatne 3-4 minute. Burger pečete na tavi bez ulja jer ste zbog toga uzeli vrat i plećku koji su malo masnije i mekše meso. Obavezno pazite da ne pritišćete meso jer posljednje što želite je suhi, gumeni burger.
Meni se najviše svidja pecivo sa susamom, a vi ako imate vremena napravite svoje domaće (u jednoj od kolumni ćemo govoriti i o pecivima). Za namaz koristite nešto jednostavno po svom izboru i na to stavljajte meso sa sirom ili bez. Na meso idu salata, paradajz i drugi kondimenti po vašoj želji. Lično volim da radim sa čedar sirom ili gorgonzolom, paradajzom i malo zelene salate.
Miranov burger
Ipak, u cijeloj priči je najbitnije meso. Mora biti sočno i mekano, te da se prilikom jela raspada. Obavezno se jede rukama i u dobrom društvu sa kojim ćete se zaprljati do laktova.
Nakon malo kaloričnije i teže zimske hrane, za vas sam spremio nešto što se može opisati u četiri riječi – brzo, lako, sočno i slatko.
Svaki od ovih epiteta se veže za neki segment današnjeg recepta. Jer danas govorimo o klasiku koji ima mnogo varijacija, a to su kiflice. Ali ne bilo kakve kiflice, nego upravo najbrže na svijetu. Zašto to kažem? Ovome receptu treba 15 minuta za pečenje, dok priprema zavisi samo od vaše spretnosti i vještine jer je tijesto takvo da ne mora nadolaziti!
Jedan od rijetkih recepata kiflica sa nenadolazećim tijestom koje ipak budu savršeno mekane.
Nadjev
Prvo sam napravio fil koji se mora hladiti. Vi ga ne morate praviti, možete napraviti suhe kiflice ili ih jednostavno filovati šunkom ili sirom ili kako vam drago, bez prethodne pripreme.
Ipak, podijelit ću s vama recept za nešto drugačiji fil koji se savršeno slaže s ovim tijestom i tom dijelu darujemo epitet ‘sočno’ sa početka.
Za fil vam treba mala glavica crvenog luka sitno isjeckana koju propržite na malo ulja, te zalijete sa 1dcl mlijeka. Kada mlijeko ispari, dodajte komadić putera i 2 supene kašike brašna da se lijepo uprži na laganoj temperaturi. Tome dodajte suho malo masnije meso, sjeckano na sitne kockice (savršeno se slaže sa zimskom idilom) i malo gorgonzola sira.
Nakon što se brašno upržilo i meso pustilo malo masnoće (oko 3-5 min), počnite postepeno dodavati mlijeko po nekoliko kašika i pustite da se ukuha na laganoj vatri. Poenta je da dobijete ljepljivu smjesu kojom ćete filovati kiflice. Na kraju smjesi dodajte sol, biber i svježi peršun. Nakon fila koji ostavite da se hladi, radite tijesto.
Brzo tijesto Na tijesto se odnosi epitet ‘brzo’ jer ima samo nekoliko sastojaka koje pomiješate i odmah valjate.
2 dcl mlakog mlijeka
1dcl ulja
2,5 dcl jogurta
1 kesica kvasca
1 mala kašika šećera
1 kesica praška za pecivo
700 – 800 g brašna (dodaje se na kraju)
Sjedinite sve sastojke, malo promiješajte pa tek onda postepeno dodajte brašno. Bitna stvar je da u tekućinu dodajete brašno, a ne obrnuto jer će na taj način biti tijesto biti nježnije i mekše, te ćete bolje vidjeti njegovu teksturu. Kada počne da se odvaja od prstiju, izvadite ga na radnu ploču i umijesite do kraja. Ne brinite ako ostane malo ljepljivo, tako neće biti pretvrdo zakuhano.
Oblikovanje kiflica
Odmah možete preći na filovanje. Na taj dio se odnosi epitet ‘lako’, jer je princip nevjerovatno jednostavan i za one koji nisu nikada radili kiflice.
Na pobrašnjenoj podlozi tijesto razvaljajte na debljinu od 2-3 mm i isjecite na trokutiće (kao picu).
Na širi kraj stavljate fil i rolate prema vrhu, sasvim nježno, ne pritišćući previše tijesto da se ne zalijepi. Premažite umućenim jajetom, pospite sjemenkama koje volite i slažite na papir za pečenje. Od sjemenki sam radio tri varijante – susam, kim i mak.
Pored slanog fila, pripremio sam i slatku verziju sa domaćim džemovima, a vi možete i sa čokoladom ili čokoladnim namazima.
Pečenje kiflica Najvažniji dio ovog recepta je pečenje koje traje svega 15-ak minuta. Rerna ne smije biti prethodno zagrijana nego se treba grijati postepeno da germa ima vremena da se aktivira na nižim temperaturama i da postepeno nadolazi. Prašak za pecivo u tijesto stavljamo zbog prhkosti, a germu za stabilno nadolaženje. Obzirom da tijesto ne stoji prije pečenja, moramo joj dati vremena da počne da ‘radi’.
Miris i okus ovog jednostavnog tijesta u kombinaciji filova koji ovise o vama je nevjerovatan. Na kraju samo čaša mlijeka i slobodno se možemo poistovjetiti sa izrekom – ‘za sreću su potrebne male stvari’.
Krajem 19. stoljeća, mnogi značajni francuski umjetnici, arhitekti i dizajneri koji su odigrali važnu ulogu u razvoju stila i pravca Art Nouveau, prepoznali su da je počeo zastarjevati. Sa preokretom i napretkom koji je zapadu donijela industrijska revolucija, bilo je vrijeme za nešto novo što će obilježiti dolazak 20. stoljeća.
Iz te želje da se u novo stoljeće uđe u korak s inovacijama, umjesto da ih sputava teret nostalgije, grupa francuskih umjetnika osnovala je organizaciju pod nazivom Societé des Artistes Décorateurs (Društvo ukrasnih umjetnika). Grupu su činile u to vrijeme poznate ličnosti poput dizajnera i grafičara Grasseta i arhitekte Guimarda, zajedno s novim imenima – umjetnicima i dizajnerima poput Pierrea Chareau i Francisa Jourdaina. Francuska država je podržavala i njegovala ovaj pravac umjetničkog djelovanja koji će do 1910. godine potaći razvoj posve novog stila Arts Décoratifs koji će se zgodno skratiti u Art Deco.
S pravom se može tvrditi da je početak novog stilskog razdoblja obilježila izložba u Grand Palais pod pokroviteljstvom francuske vlade u kojoj je učestvovalo više od 15.000 umjetnika, arhitekata i dizajnera. Tokom sedam meseci izložbe, više od 16 miliona ljudi razgledalo je brojne pojedinačne postavke. Ova izložba bila je katalizator za početak pokreta.
Grand Palais bio je višestruki domaćin izložbi umjetnika koji se smatraju pionirima pokreta
Bilo je to vrijeme luksuza, glamura i sjaja koje je donio društveni i tehnološki procvat. Utoliko je Art Deco kao stil vizuelnih umjetnosti, arhitekture i dizajna prerastao u svojevrsan pokret te prigrlio tehnološki progres koji je donio nove materijale i zahtjev za masovnom proizvodnjom.
Art Deco je eklektičan stil koji je spojio ono što je na prvi pogled nespojivo poput drevnih astečkih, perzijskih i egipatskih motiva sa onim tradicionalnim, obrtničkim, a sve to u paru sa materijalima i formama industrijske revolucije. Bio je vjerovatno prvi stil koji hrabro kombinira različite pravce. Vidljivi su i uticaji kubizma i fovizma, naročito u prvoj, flambojantnijoj fazi ovog stila.
Međutim, Art Deco kao stil počinje izlaziti iz trenda za vrijeme Prvog svjetskog rata, jer su mnogi kritičari smatrali da precizni geometrijski detalji, nježni dizajni, često skupi materijali i proizvodni postupci ovog stila ne odgovaraju izazovnom, nesređenom i sve više mehaniziranom modernom svijetu. Razdoblje Art Deco zvanično je trajalo do 1950. godine.
Ovaj stil vrhunske estetike konstantno se oživljava, naročito kroz kinematografiju. Jedni će vjerovatno odmah pomisliti na Velikog Gatsbyija, drugi na omiljenog lika kraljice krimi romana Agathe Christie – Poaroa (Hercule Poirot).
Poirot sve vidi, mon ami…
Pored analitičkih vještina i sarkastičnog humora ekscentričnog belgijskog detektiva otjelovljenog u liku britanskog glumca Davida Sucheta, uživamo i u ambijentu stiliziranom upravo u stilu Art Deco. Njegov filmski ured smješten je u zgradi iz 1936. godine koja pripada Art Deco stilu, Florin Court u Londonu. Radnja popularnog serijala se i dešava 30-ih godina prošlog stoljeća, u vrijeme procvata ovog besmrtnog stila.
Zgrada Florin Court u Londonu izgrađena 1936. godine u kojoj se nalazi filmski ured detektiva Poaroa. En face zgrade se često pojavljuje u popularnoj seriji Legendarni dvojac Poirot i kapetan Hastings rasvjetljavaju najteže slučajeve u apartmanu uređenom u Art Deco stilu
Uticaj pravca Art Deco bio je tako sveobuhvatan da se mogao vidjeti na velikim objektima kao što su neboderi do malih predmeta poput radio prijemnika, usisivača i nakita.
Radio i cocktail bar ‘Philco’ iz 1930.
Prvo što primijetimo su simetrija motiva i pravolinijski oblici, što je jedna od razlika između Art Deco stila i njegovog prethodnika Art Nouveau, koga su karakterizirali organski motivi i forme.
Dapače, Art Deco je naglašavao geometrijske forme poput poligona, sfere, pravougaonika, trapezoida, cik-cak, ševron i, interesantno, motiv sunca sa zrakama poznat kao ‘sunburst’, jedan od drevnih simbola koje je prigrlio Deco.
Sunce – motiv tipičan za Art Deco, moglo se vidjeti u geometrijskoj formi čak i na vitražu. Ovdje se pojavljuje kao okvir za ogledalo.
Od materijala, najčešće su upotrebljavani nehrđajući čelik, aluminijum, krom, bakelit. Lakirane površine su se vrlo često mogle vidjeti, naročito kao akcenti u prostoru.
Najčešći motiv koji vidimo i danas je vitraž koji objedinjuje geometrijske forme, motive i boje karakteristične za ovaj period.
Najčešći motivi Art Deco vitraža koji su se često mogli vidjeti kao ukras na vratima. Za razliku od vitraža karakterističnog za Art Nouveau, oblici koji preovladavaju su geometrijski.
Žive boje i jaki kontrasti učinili su ovaj stil upečatljivim.
Poznata zgrada Chrysler, kao i drugi neboderi u New Yorku izgrađeni tokom dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća također pripadaju stilu Art Deco.
Vječna inspiracija za savremene dizajnere Art Deco nije samo ‘stvar prošlosti’. Velika imena u svijetu dizajna enterijera često uređuju svoje domove uveliko se koristeći cijelim bogatstvom rješenja koja nudi ovaj stil.
Evo nekoliko savremenih primjera primjene Art Decoa:
Art Deco kupatilo u pariškom apartmanu dizajnerice Linde Pinto. Ogledala sa Deco motivima, lakirani kabinet, bakelit, tapacirana stolica sa lakiranim nogama, samo su neki od pokazatelja šta je dizajner imao na umu. (foto Ricardo Labougle, AD)Dnevna soba stana u Hamptonsu dizajnera Davida Kleinberga. Svedene, ali jake linije, puno sjajno drvo, okrugli stolić sa lakiranim topom i kromiranim nogama, konzola koja podsjeća na radio prijemnik iz istog razdoblja, ogledalo, umjetničke slike, kamin.(foto Oberto Gili, AD)
Sljedeću epizodu Poaroa ćete vjerovatno gledati na posve drugi način.
Sunce, voda, društvo, šetnja… Jednostavna kombinacija sa nevjerovatnom moći da pozitivno transformiše misli, osjećaje i sveukupni doživljaj života.
Od dječijeg doba pa do starosti, kretanje bi trebalo predstavljati radost. To je sloboda koja nam omogućava da se čak i u poznoj dobi na trenutak osjetimo kao djeca koja sa veseljem gaze po lokvama, ili impresionirano zure u svjetlucanje boja koje stvara lom morskih valova, ili brze vijugave riječne tokove poput srebrnih lanaca… kao svojevrsni perpetuum mobile naše majke prirode.
Neretva
Smanjeno kretanje tokom zime najčešće je posljedica neprijatnosti koju nosi hladnoća, virusnih bolesti i uobičajene zimske lijenosti. Prelaz sa zime na proljeće nosi sa sobom svojevrsnu lijenost i izostanak volje za kretanjem i promjenom ambijenta, sindrom poznat kao ‘proljetni umor’.
Lijenost je često povezana sa hedonizmom koji preferira sjedenje za punim stolom u restoranu ili kod kuće, i (često) nekontrolisano i nesvjesno jedenje.
Ako uspijemo prevladati takve porive i izaberemo šetnju na čistom zraku kako bi uživali u prirodnom ambijentu, proljetnom buđenju, mirisu cvijeća koje označava ponovno oživljavanje prirode, susretu sa prijateljima sličnih afiniteta, na koncu duže šetnje osjetićemo zadovoljstvo sobom jer smo sebi učinili uslugu potičući metabolizam na lučenje medijatora koji pobuđuju osjećaj sreće i zadovoljstva.
Mostar
Zanimljivo je kako to djeca rade spontano, bez svjesne namjere da hodanjem izmame endorfine. Djeca trče, zanimaju se za okolinu, bez zazora prilaze nepoznatoj djeci koju usput sreću, skaču u lokve bez straha da će se isprljati i smiju se koliko žele jer nemaju granica u uživanju.
Mi odrasli, također, sve to možemo. Bitno je izaći iz kuće, otići na mjesta sa čistim zrakom i po mogućnosti šumom ili vodom – bilo da je to jezero, rijeka ili morska obala. Energično kretanje u takvom ambijentu će izmamiti endorfine koji će potaknuti dobro raspoloženje i radost zbog ponovnog pokretanja naše sopstvene energije, volje i unaprijeđenja zdravlja.
