Na radnom mjestu provedemo najmanje trećinu dana. Zato bi posao trebao biti više od načina zarađivanja novca za život.
U našim svakodnevnim susretima već po navici se požalimo na posao ili pak slušamo druge kako se žale na… umor, sagorijevanje, monotoniju, previše obaveza, potplaćenost, kolege koje kradu ideje, šefa koji ne cijeni naš rad, mobing, neprijateljsko okruženje, otkaz u trudnoći, dvostruke aršine, diskriminaciju na temelju godina i izgleda, lažne oglase na koje uporno šaljemo prijave i šta sve ne…
Neki se usude pa naprave ‘prevrat’, demonstrativno napuštajući ‘mjesto zločina’, planski ili ishitreno. Poneki se dočekaju na noge, drugi ne tako dobro. Međutim, većina ostaje na istom mjestu, dopuštajući da se akumulirana gorčina presipa u druge životne posude kontaminirajući cjelinu koja se zove – naš život. Mora li biti baš tako?
O tome kako se ohrabriti i osnažiti za promjenu razgovarali smo sa našom psihologinjom i psihoterapeutom Vanjom Tešanović koja, između ostalog, pomaže svojim klijentima da pronađu posao u kojem će čak i uživati.
TEŠANOVIĆ: Meni je još uvijek lako sjetiti se svojih stavova o poslu i karijeri koje sam imala prije nego što sam započela proces edukacije za psihoterapeuta. Ono što malo ljudi zna koji nisu iz naše struke je da psihoterapeuti, ako se žele baviti ovim poslom, moraju proći sate i sate u ulozi klijenta, tj. radeći na sebi. Dakle, ne možeš pomoći drugima dok nisi osvijestio vlastite probleme.
Nekad davno, kada sam upisivala fakultet psihologije, zajedno sa svojim roditeljima sam razmatrala u kom gradu studirati. Jedna opcija je bila bolja, ali znatno skuplja od druge. Tada me otac upitao: “Da li ti želiš onako da studiraš, što ti ovo zvuči zanimljivo, i što svi studiraju, ili zaista želiš da se baviš ovim poslom?”. Ja sam hrabro rekla da stvarno želim da se bavim ovom strukom, iskreno rečeno, nemajući do kraja pojma ni šta me pita ni šta sam ja rekla. Izabrali smo skuplju, težu, izazovniju opciju. Tek sada mi je jasno, a pokušaću ovim tekstom i ostalima da pojasnim problematiku svih nas rođenih sedamdesetih i osamdesetih, u današnjem kontekstu rada i karijere.
Dakle, vaspitani smo otprilike i jako uprošćeno – po sljedećem životnom scenariju:
“Ideš u osnovnu školu, pa u srednju školu (najbolja je gimnazija, ekonomska pa ostale, strukovne škole su za ljude s lošim ocjenama), pa na fakultet ako si za to sposoban i onda da nađeš posao. Najbolje je da nađeš državni posao, siguran, sa sigurnom platom, redovnim doprinosima, i da imaš ugovor za stalno. Nebitno je šta ćeš tamo raditi, da li ćeš napredovati, da li ćeš se u praksi uopšte baviti onim za šta si edukovan, ili što voliš, važno je da si upao u sistem. E sad kad si upao, ne talasaj, čuvaj posao!”
“Ukoliko ne nalaziš tako lako posao nakon fakulteta, sjedi kući, ne radi svašta, sramota je. Gdje ćeš ti s fakultetom da konobarišeš ili da ideš da radiš za 300 KM. Bolje ti je sjedi kući, manje imaš troška, pa nećeš raditi da platiš samo troškove prevoza do posla!”.
Ja sam ovde jako uprošteno navela dva opšta i najčešća primjera, a ima mnogo još varijanti…
Dakle, ljudi su često, iz njihovog ugla, “zarobljeni” na poslovima koje ne vole, gdje ne napreduju, gdje su iskorištavani da rade prekovremeno, poniženi, degradirani. Ništa ne mijenjaju, zato što su vaspitani da čuvaju posao u današnje vrijeme nesigurnosti, nezaposlenosti i sl.
Moji klijenti su na primjer: učiteljica koju godinama povlače na nekim povremenim ugovorima od raspusta do raspusta, jer im se tako isplati, visoko plaćena bankarka, izuzetno inteligentna, koju iskorištava šefica tako što njen intelektualni doprinos pripisuje sebi, psiholog u školi koji ne radi svoj posao, ne žele mu obezbijediti testovni materijal, radi kao asistent direktora. Veliki broj ljudi radi na poslovima za koje su mizerno plaćeni, a rade poslove izuzetno odgovorne i naporno rade. Drugi ljudi su iskorišteni u smislu prekovremenog rada.
Nažalost, da bi se ljudi promijenili, ne mogu samo reći sebi “e ja više neću” i dati otkaz. Zbog vaspitnog stila i socijalnog okruženja, kreće težak i opterećujući unutrašnji glas koji izaziva jak osjećaj krivice. Neko izdržava porodicu, neko i roditelje. Pokrene se lavina pitanja, strahova, crnih misli i predviđanja. Na to sve, ako neko ideju o otkazu podijeli sa okolinom, dobiće osude, otvorene i verbalne.
Nakon višegodišnjeg rada s klijentima koji su radili na svojoj karijeri na razne načine (nisu svi planirali ostaviti posao ili promijeniti nešto), odgovorno tvrdim da osoba koja nešto želi da mijenja treba krenuti na psihoterapiju, uz podršku psihoterapeuta se osnažiti za promjenu, izgraditi sistem podrške i tek onda donijeti prave odluke, poručuje psiholog i psihoterapeut Vanja Tešanović.
Put je trnovit ali postoji
U zapadnom svijetu je već odavno prirodno pa i poželjno raditi više poslova istovremeno, ali i promijeniti zanimanje više puta u životu (pa i poslije 50-e) usvajanjem novih znanja i vještina. Takav pristup smatra se svojevrsnom osobnom renesansom. Međutim, uprkos razvoju privatnog sektora i freelancinga u BiH, te prilika za cjeloživotno učenje, nas kao da nešto koči…
Našu sagovornicu smo pitali da li smatra da je naš glavni saboter ekonomija (koja se krivi za sve), ili je razlog u nama samima, našim uvjerenjima, pasivnosti i nedostatku hrabrosti za promjenu?
TEŠANOVIĆ: Nismo za to vaspitani! Jednostavno kao što zvuči. Pričam o generacijama prije devedesetih, mladi su nešto potpuno drugo danas.
Jedna klijentica koja je bila nezadovoljna poslom, došla je u principu sa unaprijed donešenom odlukom da krene dijeliti svoj CV po drugim kompanijama, te da zove sve svoje poznanike da pita da li neko zna za neku bolju opciju. Pritom je trebala samo malo podrške i razgovora s nekim ko je neće osuđivati. Zanimljivo mi je bilo kad je rekla da je radila osam godina na poslu koji nije voljela ali je bio jako dobro plaćen pa je svih osam godina vrijedno ulagala u sebe. Pohađala kurseve, učila jezike, išla na psihoterapiju, putovala, išla na konferencije, napravila ogromnu mrežu ljudi. Promijenila je posao i našla još bolje plaćen! Da je slušala svoju okolinu, nikad to ne bi uradila, jer ko još danas ostavlja posao gdje je plata tri puta veća od doktorske, jer mu, eto, nije lijepo na poslu?!
Dakle, da biste se bavili bilo kojim poslom na aktuelnom tržištu rada, treba vam dodatna edukacija, mnogo njih. A upravo na to naši ljudi nisu spremni. Neko ih je uvjerio, slagao, da su s fakultetom završili edukaciju. Smatram da su je s fakultetom jedva i počeli.
Uzmimo za primjer psihologe; drage kolege, ne mogu ni da pretpostavim koliko vas sad sjedi kući sa tom lijepom državnom diplomom. Potreba za psihoterapeutima je ogromna, ali i edukacija je jako skupa. Isplati se izutetno i višestruko, ali tek za nekih možda pet godina ulaganja. Pa dobro, možemo sjediti 5 godina kući ili 5 godina raditi kao konobar pa plaćati edukaciju. Ili otići sezonu negdje na moru odraditi pa platiti edukaciju. Dakle, krećete radeći za 20 eura po danu, i onda za pet godina naplaćujete sat rada 20 eura. To je rad na karijeri, to je put do freelancera. Nije do države!
Ključ je u podršci
Konsultacija sa koučem (coach), savjetnikom ili psihoterapeutom za bilo kakvu životnu dilemu je toliko uobičajen potez u razvijenim zemljama da je prešao u naviku. Štaviše, smatra se nezamjenjivim dijelom jedne promišljene, pažljivo isplanirane brige o sebi, kao i ličnog rasta i razvoja koji ne staje sve dok dišemo. U tome prednjače zapadne razvijene zemlje, ali i susjedne zemlje.
Zato smo od Vanje zatražili objašnjenje iz prve ruke šta se to može očekivati od kouča, savjetnika ili psihoterapeuta kada su u pitanju problemi poput nezadovoljstva na radnom mjestu ili u struci, kao i želje za promjenom u karijeri gdje nedostaje hrabrost za prvi korak.
TEŠANOVIĆ: U našem savjetovalištu radimo individualnu i grupnu psihoterapiju. Od terapeuta se može očekivati da bude vaš saradnik u nekoliko faza rada na sebi. Prva faza je identifikacija ranog rasta i odgoja, detekcija vaspitnih stavova koje još nosite, blokirajućih poruka iz porodice, sredine, možda škole. Dakle, cilj je da se osoba svjesno odrekne svojih nefunkcionalnih uvjerenja.
Sljedeći korak traženje autentičnih potreba i stavova – prepoznavanje i upoznavanje sebe. Šta je to što želim, kako želim da živim, čime želim da se bavim? Kako hoću da mi izgleda svakodnevnica, koliko želim da zarađujem i sl. Zatim pravimo plan kako to ostvariti.
U trećoj fazi dolazi rad s terapeutom ili terapijskom grupom kao podrška. Malo je vjerovatno da ćete naći podršku u okolini, nažalost, treba nam još koja generacija promjene. Pogotovo je malo vjerovatno da ćete podršku naći u najbližima, jer su i oni u strahu i za vas i za vašu budućnost, i blokiraju iz najbolje namjere. Naučićete sami sebi biti podrška, uživati u svojim uspjesima, i na kraju ćete sigurno i vi nekome biti podrška, zaključuje psiholog i psihoterapeut Vanja Tešanović.
(Living)
