Bezglutenski keksi s limunom

by admin | Jun 29, 2023 | Lifestyle

Limun je moj omiljeni sastojak u kolačima. Njegov okus, miris i boja posebno dolaze do izražaja u kombinaciji sa kokosom.

Piše: Almira Mujačić, blogerica zdrave ishrane

Iako recepti za pripremu zdravih slastica često uključuju i ribanu koricu limuna, zbog straha od pesticida i ostalih vještačkih tretiranja, u kolače stavljam isključivo sok od svježe cijeđenog limuna.

Keksi od limuna su bez šećera i brašna pa su dobri i za djecu. 

Sastojci

1 jaje

100 g putera ili 4 kašike kokosovog ulja

1 dcl mlijeka (biljno ili kravlje)

3 kašike agava sirupa ili meda

1/2 praška za pecivo

kokosovo brašno (ljuspice za kolače)

zobene mekinje

sok od 2 limuna

Postupak

Umutiti jaje sa ostalim tečnim sastojcima te postepeno dodavati kokos i zobene mekinje u istom omjeru. Smjesa treba da bude gušća nego za palačinke.

Kada dobro izmiješate sve sastojke, stavite smjesu u frižider 15 minuta. Smjesa će postati znatno gušća jer će kokos i zobene mekinje upiti višak tekućine.

Oblikujte male kekse i slažite na pleh obložen papirom za pečenje. Pecite ih u pećnici na temperaturi od 180 stepeni 12-15 minuta, a nakon toga izvadite i ostavite da se ohlade. Servirajte uz grčki jogurt sa sokom od limuna i zaslađen medom ili uživajte u suhim keksićima uz šolju kafe ili svježe cijeđenog soka od narandže.

Zlatno doba holandskog slikarstva: Rembrandt

by admin | Jun 28, 2023 | Lifestyle

Rembrandt Harmenszoon van Rijn smatra se najvećim holandskim slikarom koji je obilježio ‘zlatno doba’ slikarstva u toj zemlji, ali i cijelom svijetu.

Rođen 1606. godine u Leidenu kao sin imućnog mlinara. U 18. godini počinje učiti slikati kod Pietersa Lastmana u Amsterdamu gdje se trajno nastanjuje 1631. godine. Tamo će u kratkom vremenu postati vodeći portretist koji je čak i grupne portrete oživljavao svojim darom za dramatično pripovijedanje.

Nakon tri godine života u Amsterdamu, ženi se Saskijom van Uylenburch s kojom će dobiti četvero djece, od kojih će troje umrijeti u ranoj dobi.

1642. godine će naslikati svoje najpoznatije djelo Noćnu stražu, a iste godine umire Saskija. 12 godina kasnije u njegov dom dolazi sluškinja Hendrickje Stoffels koja će mu postati model i s kojom će dobiti dvoje djece. Samo dvije godine kasnije Rembrandt bankrotira, a nekoliko godine kasnije umiru Hendrickje i njihov sin Titus. Rembrandt umire 1669. godine u Amsterdamu.

Djela prve faze karakteriziraju jarki svjetlosni dojmovi i izražajni pokreti tijela. Njegovi zreli radovi koji se danas najviše cijene, u to vrijeme nisu bili među omiljenima. U usporedbi sa ranim, više su introspektivni, slobodniji su, manje napeti, sa značajnijim psihološkim uvidom.  

Rembrandt je tokom života uradio oko 70 autoportreta, od kojih su polovina bili slike, a druga polovina bakropisi i crteži.

Ovaj autoportret je nastao oko 1655. godine kada je umjetnik bio u kasnim pedesetim, nakon smrti djece, supruge i bankrota. Iako su dani blagostanja daleko iza njega, na slici ne izgleda kao da ga treba sažalijevati; mnogi su primijetili spokoj i samosvijest u njegovom izrazu lica čovjeka koji se pomirio sa tragičnom sudbinom.

Veliki umjetnik na slici drži svoje alate – kistove, paletu i malštok. Mnogi su nagađali značenje dvije polutke u pozadini, ali niko ne može znati šta je slikar imao na umu. Njegova glava, ramena, paleta i malštok čine trokut što daje ravnotežu i očituje samopouzdanje kojom zrači slikar.

Svjetlost dolazi iz lijevog gornjeg ugla, ostavljajući donju polovinu slike u pomalo melanholičnoj sjeni.

Zašto gubimo motivaciju i kako je vratiti

by admin | Jun 28, 2023 | Lifestyle

Piše: Dženana Hrlović, psiholog

Izgubili ste motivaciju? Vjerovatno vam nije prvi put i već imate neku strategiju kako da se ponovo pokrenete.

Ali šta kada te strategije više ne funkcionišu?

Ima dana kada se probudimo sa jedinom željom da se okrenemo na drugu stranu i uronimo natrag u san. Tih dana mučimo se da se pokrenemo, da se prisjetimo zašto je baš to što trebamo raditi važno, i zašto baš u ovom trenutku… i tada je veoma teško napraviti bilo šta.

Da bismo razumjeli zašto nam se to dešava i šta možemo napraviti kako bismo ponovo bili u svom elementu, važno je da razumijemo proces motivacije i motivatore – pokretače našeg ponašanja.

Motivacija se obično opisuje kao težnja, proces koji nas pokreće kako bismo ponašanje usmjerili ka postizanju nekog cilja koji nam je važan. Izvori naše motivacije mogu biti vanjski, poput osoba koje nas inspirišu, očekivane nagrade ili pohvale za određeno ponašanje. S druge strane, kada inspiraciju pronalazimo u nama samima, tada govorimo o unutrašnjoj motivaciji. Kod ove motivacije zadovoljstvo nam pričinjava sama aktivnost i upravo zbog toga je njeno djelovanje daleko intenzivnije i dugotrajnije. Pritom, unutrašnja i vanjska motivacija predstavljaju dva kraja istog procesa. Naprimjer, obavljanje posla može biti motivirano samo vanjskim faktorima kao što je plata ili samo unutrašnjim faktorima kao što je zadovoljstvo koje pruža volonterski rad ili pak biti negdje između ove dvije krajnosti kada smo plaćeni za posao koji volimo i koji bismo u određenom obimu rado radili i bez naknade, jer u njemu uživamo.

Abraham Maslow autor je jedne od napoznatijih teorija motivacije prema kojoj naše potrebe hijerarhijski složene od bazičnih prema onim najsloženijim, a koje nas motiviraju da se pokrenemo kako bismo se razvijali do potpunog samo-ostvarenja, odnosno postali najbolja osoba koja možemo biti.

Ukoliko potreba na nižem nivou piramide nije zadovoljena, nećemo biti motivirani za aktivnosti koje zadovoljavaju potrebe na višem nivou. Naprimjer, ukoliko je zadatak na kojem trenutno radimo u suprotnosti sa našim unutrašnjim vrijednostima, vrlo je vjerovatno da ćemo se osjetiti nesigurnim zbog mogućih dugoročnih posljedica vlastitog rada. Ukoliko odbijemo raditi na tom zadatku, možda ćemo izgubiti posao (potreba za sigurnošću više nije zadovoljena), a ako prihvatimo možda će to dovesti do gubitka poštovanja (potreba za poštovanjem) drugih ili čak izopćavanja iz određenih grupa kojima pripadamo (potreba za ljubavlju i pripadnošću).

Upravo zbog toga prepoznavanje razloga naše demotivacije nije jednostavan zadatak. Zahtijeva da se posvetimo sebi, pogledamo duboko i pokušamo pronaći stvarni uzrok. Neki od najčešćih razloga gubitka motivacije su:

1. Izbjegavanje nelagode – nekad je riječ prosto o dosadi, a ponekad o izbjegavanju frustracije koja je neminovna prilikom suočavanja sa izazovnijim zadacima;
2. Preplavljenost – neki ciljevi kojima težimo su preveliki ili nerealni i teško nam je vizualizirati čak i prvi korak ka njihovom postavljanju ili nam se trenutno događa jako puno toga što zahtijeva naš pažnju, preplavljuje nas i sprječava da se fokusiramo na jedan zadatak;
3. Sumnja u vlastite kapacitete – nekad je to sumnja u naše sposobnosti da se nosimo sa situacijom, a nekad osjećaj da nemamo adekvatne psihološke mehanizme za uspješno nošenje sa stresom vezanim za zadatak;
4. Nedostatak posvećenosti cilju – svi smo se ponekad našli u situaciji da preuzmemo na sebe neki zadatak zbog toga što nas je zamolio prijatelj ili smo se na neki način osjetili obaveznim, ali je riječ o nečemu što zapravo ne želimo da radimo;
5. Teškoće mentalnog zdravlja – nedostatak motivacije jedan je od uobičajenih simptoma depresije. Pritom treba imati na umu da je većina ljudi ponekad depresivno raspoložena i to raspoloženje treba razlikovati od depresije kao bolesti. Osim toga, može se pojaviti i kod drugih mentalnih oboljenja poput anksioznosti, te je stoga važno uzeti u obzir i ovaj mogući uzrok pada motivacije.

U ljudskoj je prirodi da u takvim situacijama pokuša primijeniti strategije koje su ranije pomagale u sličnim situacijama. Ali šta kada ni to nije dovoljno? Predlažemo nekoliko strategija koje možete isprobati:

1. Pokrenite se – koliko god jednostavno i besmisleno zvučalo, kad jednom počnemo gubiti motivaciju skloniji smo prepuštati se tom osjećaju i ne činiti ništa da se pokrenemo. Uzmite pauzu i prošetajte, skuhajte čaj, uradite bilo šta što će vas izvući iz začaranog kruga mirovanja;
2. Počnite od hitnog i jednostavnog – napravite listu stvari koje trebate napraviti i odaberite ono što najmanje može da čeka, a pritom ne zahtijeva mnogo vremena ili enegrije. Treba vam nešto što će vas pokrenuti, a ne dodatno demotivirati;
3. Razložite velike ciljeve na manje korake – tako ćete osjetiti napredak;
4. Nagradite se za svaki obavljeni zadatak – ma koliko beznačajnim se činio. Konačno ste platili račune? Zaslužili ste kafu i kolač u omiljenom caffe-u. Ukoliko unaprijed odredite nagradu za svaku aktivnost, lakše ćete se pokrenuti;
5. Podržite svoje napore – nekada nam je jednostavno potrebno da nas neko ohrabri, pohvali, da nas zagrli i kaže da smo napravili dobar posao danas. Zašto to ne bi bili vi? Bravo, jer uradili ste dobar posao, bravo, jer pokrenuli ste se!
6. Brinite o sebi – osluškujte svoje potrebe, brinite o svom tijelu. Zdrava ishrana pomaže naše misaone procese, a redovno vježbanje podiže nivo hormona sreće. Oboje je odlična baza za vraćanje motivacije.

Ukoliko se teškoće sa motivacijom nastave svakako je dobro posavjetovati se sa psihologom ili savjetnikom. Često sami ne možemo vidjeti problem koji stoji pred nama, ali uz stručnu pomoć lakše ćemo da ga prepoznamo. I to je već pola puta do rješenja.

dzenanahrlovic@gmail.com

Edward Hopper: Paradoks usamljenosti u gomili

by admin | Jun 14, 2023 | Lifestyle

Američki realistični slikar Edward Hopper je možda više nego bilo koji drugi umjetnik uspio prenijeti osjećaj usamljenosti i izolacije koji se može doživjeti usred gomile u modernom gradu. Njegove slike, pažljivo konstruirane i komponirane da ostave utisak trenutnog, voajerskog pogleda u privatni prostor i emocije potpunog stranca – predstavljaju jedinstven zapis o izmijenjenom društvu savremenog doba.

Hopper (1882. – 1967.) je imao umijeće da u uobičajenim životnim temama i situacijama kreira jednu vrstu prigušene drame koja potiče različita tumačenja. Njegove scene karakterišu tišina, praznina i melanholija. Uglavnom je slikao stanovnike New Yorka u privatnosti doma ili hotelske sobe, ali i u restoranima, lobijima, pozorištu i na ulici.

Njegovi atmosferski portreti prizora s američke istočne obale učinili su ga najpoznatijim američkim realističnim slikarom 20. stoljeća.

Hopperove slike se uglavnom tumače kao prizori usamljenosti, otuđenja ili samoće. Međutim, sam slikar je takva tumačenja nazvao ‘pretjeranim’. Tokom godina je više puta nudio nekoliko objašnjenja motiva njegovih slika, a jedno od tih je da je ‘velika umjetnost vanjska ekspresija unutarnjeg života umjetnika, a taj unutarnji život će rezultirati njegovim pogledom na svijet’.

Portret koji prikazuje ženu dok zamišljeno gleda u šoljicu kafe, prvi put je prikazana na Valentinovo 1927. godine, na otvorenju Hopperovog druge po redu samostalne izložbe u njujorškoj galeriji Rehn. Slika ‘Automat’ prodata je već u aprilu za $1,200. Danas je djelo u vlasništvu Des Moines Art centra u američkoj državi Iowa.

Kao model je poslužila Hopperova supruga Josephine Hopper, također umjetnica, koja je u to vrijeme imala 44 godine. Slikar je izmijenio crte lica i tijelo kako bi žena na slici izgledala mlađe (Jo su krasile obline dok je žena na slici sitnije građe).

Kao što je to obično slučaj sa Hopperovim slikama, raspoloženje žene i njene okolnosti djeluju enigmatično, pomalo dvosmisleno. Žena je elegantno obučena i našminkana, što sugerira da je ili krenula na posao ili s posla, ili pak nekog društvenog događaja, susreta.

Svukla je samo jednu rukavicu kako bi držala šoljicu, što bi se moglo protumačiti da je da je zabrinuta, ili da su joj misli negdje daleko.  Prazan tanjir govori da je tu već neko vrijeme. Zamišljena je i sama sa svojim mislima, distancirana i melanholična, kao i svi drugi protagonisti Hopperovih slika – zatvoreni u staklenu kutiju bez izlaza.

Chop Suey iz 1929. godine prikazuje dvije žene za stolom u restoranu. Iako u društvu, ipak se čine usamljene, zarobljene u svijet vlastitih misli i briga. Čini se da ne komuniciraju nego gledaju jedna drugoj preko ramena, baš kao i par koji sjedi iza njih. Još jedan Hopperov prizor otuđenja i prizora iz kafea i restorana, što pokazuje raniji uticaj Van Gogha i Manea.

Neki kritičari umjetnosti smatraju da žena sjedi nasuprot svoje dvojnice, dok drugi ne drže neuobičajenim da dvije žene nose identične šešire. Hopper je zagonetno protumačio da ‘mnogo misli, mnogo impulsa ide u jednu sliku, ne samo jedna’.

‘Vjerovatno sam nesvjesno slikao usamljenost velikog grada’, prokomentirao je sam umjetnik jednom prilikom. U restoranu koji radi cijelu noć, tri gosta sjede za pultom nasuprot barmena, a svaki izgleda zamišljeno i distancirano. U središtu je crvenokosa žena u crvenoj haljini koja se ističe iz prigušenih boja okoline.

Kompozicija je čvrsto organizovana sa malo detalja. Kroz skladne geometrijske forme i sjaj električnog osvjetljenja restorana, Hopper je stvorio spokojan, ali zagonetan prizor. Osvijetljen enterijer na praznu ulicu baca sumorne sjene, pri čemu se restoran doima kao otok svjetlosti koji privlači pogled posmatrača. Jedini izvor svjetlosti na slici je stropna svjetiljka koja baca slabu ali hladnu svjetlost.

Ovo Hopperovo najpoznatije djelo upečatljiva je slika urbanog otuđenja. Tome doprinosi jednostavna kompozicija i ravnodušan realistični stil umjetnika.

Hopperovi prizori usamljenosti i izolacije često su pominjani tokom pandemije i posljedične ‘društvene distance’. Međutim, kad se uzme u obzir vrijeme kada su nastajale slike ovog realističnog slikara, usamljenost u mnoštvu i izolaciju ne možemo samo svrstati u pošasti savremenog doba i gradskog života, nego vjerovatno i tendenciji čovjeka da se povlači i distancira, da bi zbog toga kasnije patio. Paradoksalno. Ljudski.

Pogled u ogledalo: Da li smo (i mi) toksični

by admin | Jun 14, 2023 | Lifestyle

Piše: Lejla Džaferović

Odnosi ili relacije s drugim ljudima su osnov našeg života – koliko mogu uticati na našu svakodnevnicu, toliko mogu obilježiti, odrediti pa i (pre)usmjeriti naš život. 

Međuljudski odnosi su neizbježan i pivotalan dio našeg društvenog, poslovnog, porodičnog i ljubavnog života.
I dok nekada uživamo u komunikaciji koja proističe iz kvalitete naših odnosa s drugima, stignu nas trenuci kada osjećamo neodoljivu potrebu da se povučemo jer nam je potrebno vrijeme za obnavljanje energije. Često je to zato što se osjećamo iscrpljenim, bezvoljnim pa čak i poniženim nakon razgovora sa bliskim osobama. Zašto nam se to dešava?
U posljednje vrijeme, ovaj fenomen bi se automatski vezao za popularnu teoriju o visoko senzitivnim i empatičnim ljudima kojima je potrebno vrijeme da se obnove nakon komunikacije s drugima da bi nastavili funkcionirati. Međutim, ne ubrajamo se svi u visoko senzitivne osobe. Među nama ima i ekstrovertnih pojedinaca koji uživaju u društvu drugih i čak crpe energiju iz susreta s drugim ljudima.
Zašto se onda i ekstrovertni i druželjubivi pojedinci mogu osjećati umornim nakon susreta s određenim osobama?

Ko je s druge strane
Autori pozitivne psihologije razvili su sada već opštepoznatu teoriju o ’emocionalnim vampirima’, osobama koje svojim ponašanjem crpe energiju drugih i često ih nakon čak i kratkog susreta i razgovora ostave umornim, zbunjenim, poljuljanim, loše volje, pesimističnim, samokritičnim do tačke samooptuživanja i samokažnjavanja, a u najgorem slučaju sa osjećanjem da su – bezvrijedni. Potrebna im je konstantna pažnja te su u stalnom ‘lovu’ na žrtvu koja će ih slušati i hraniti potvrdom da su u pravu.

Na drugoj strani ovog kontinuuma su osobe koje su ‘njegujuće’, koje vas podržavaju, pokazuju razumijevanje za vaše mišljenje i djela, čije vam riječi i ponašanje ulijevaju samopouzdanje. Takve osobe kao da vas pune dobrom, zdravom energijom te se na kraju vremena provedenog s njima osjećate kao da su se stvari vratile u perspektivu, puni ste nade, optimizma i dobre volje… I za to im ništa ne dugujete. Kao da vam je vraćena radost življenja. Pored toga, osjećate se vrijednom osobom koja može sve! Samo, ovakav iskreni poticaj nemojte zamijeniti za slatkorječivost motiviranu određenim ličnim ciljem koji osoba može imati spram vas pa vam laska i verbalno udovoljava. Ako ne na na osnovu intuicije, znat ćete to na osnovu drugog ili trećeg susreta kada već krenu da padaju maske, odnosno kada se sagovornik umori od vlastite slatkorječivosti jer nije postigao cilj.

Preuzmite kormilo, osvijestite odnose
Posumnjajte u vašeg prijatelja/radnog kolegu/partnera/člana porodice ako u toku ili nakon svakog ili većine vaših razgovora počnete osjećati umor, tjeskobu, neraspoloženje koji se čine ‘ničim izazvani’. Itekako su izazvani jer ni psihički ni fizički zamor nikada nisu bez uzroka.

Odnosi sa drugima su kao i drugi aspekti našeg života – možemo se prepustiti bujici da nas baca i nosi gdje želi, ili možemo preuzeti kormilo i upravljati najbolje što znamo i možemo.

Ako pripadate ovoj drugoj skupini, evo nekoliko savjeta za upravljanje odnosima sa toksičnim osobama:

1. Osvijestite vaše odnose. Sačinite listu osoba koje utiču na vaš život na ovaj ili onaj način, i pored svakog imena se osvrnite i upišite kako ta osoba čini da se osjećate. Imenujte emociju npr. radost, tuga, ljutnja, a potom probajte biti i deskriptivniji: ‘ponižava me’, ‘zbunjuje me’, ‘pravi me ludom’ ili ‘usrećuje me’, ‘potiče me’, ‘ohrabruje me’ i sl. – šta god vam padne na pamet. Ako osjećate potrebu, napravite još jedan korak i opišite kako ta osoba to čini, šta to kaže ili govori ili čini da se vi osjećate ‘zbunjeno’ ili ‘poniženo’, ili pak ‘ohrabreno’. Dovoljni su kratki odgovori, ne morate ići u pisanje dnevnika koje je, inače, za jedne korisno, za druge nešto manje. Ova vježba će vas pripremiti za naredne susrete sa ‘suprotnim stranama’ i vremenom umanjiti i umiriti vaš emocionalni odgovor.
2. Obzirom da osobe s kojima imate relaciju niste u poziciji izbjegavati kao što je to slučaj sa osobama koje su puki prolaznici, unaprijed osmislite susrete – npr. odlazak u kino, pozorište, uključite treće osobe i sl. Tako ćete značajno ‘suziti kanal’ za protok negativne energije, a imat ćete instant temu za razgovor (film koji ste upravo gledalli), a ako je prisutna treća osoba, ona će unijeti vlastitu energiju (pozitivnu, nadamo se) i vlastite teme, a vi nećete biti jedini slušalac tj. – meta.
3. Ako vaša ‘toksična relacija’ drži duge iscrpljujuće monologe prilikom kojih se uhvatite da vrebate priliku da kažete nešto, uzmite u obzir da je vjerovatno ne interesujete vi sami, nego joj samo treba publika za vlastito ‘ventiliranje’, najčešće verbalizaciju nekog njenog problema ili stanja. U egzaltaciji vlastitog govora takav vaš sagovornik obično ne posmatra pa utoliko ne primjećuje vaše neverbalne signale, uključujući umor, frustraciju pa i očaj. Konfrontacija s vaše strane bi vjerovatno dovela do konflikta, pa je mnogo bolje 1) zatražiti riječ neutralnim tonom, a ako ne uspije 2) staviti do znanja da trebate napustiti ‘druženje’ radi drugih obaveza. Postoji mogućnost da osobi neće biti jasno zašto želite ići…
4. Slično prethodnom tipu, neki naši toksični sagovornici mogu pokazivati znake narcisoidnosti – oni su u centru svega i sve se vrti oko njih, oni su najznačajniji i svi im se trebaju diviti što očekuju i od vas. Dok pokazujete divljenje, oni kontroliraju situaciju i čak vam se može činiti da je susret ugodan i sve ide ‘kao po loju’. Međutim, samo jedan ‘ispad’ s vaše strane – ako se ne složite s njima ili ne uradite kako očekuju, i postajete meta neke vrste psihološkog kažnjavanja, hladnoće, povlačenja, odbacivanja i sl. Empatija i kapacitet za ljubav narcisoidnih osoba su krajnje limitirane i visoko uslovljene što treba imati na umu ako ste u odnosu sa ovakvom osobom da ne biste kažnjavali sebe za njeno ponašanje. Ipak, ako je redovna komunikacija neminovna (npr. na radnom mjestu jer nećemo ići daleko da vam savjetujemo da se nipošto ne zaljubljujete u ovakve osobe), održite je tako što ćete im bar ponekad malo nahraniti ego bez da to predstavlja veliki kompromis za vas i vaše vrijednosti.
5. Neki toksični sagovornici često igraju i ulogu ‘profesionalne žrtve’. Uvijek dolaze sa problemom o kojem su u stanju dugo i opširno govoriti. Imaju tendenciju da igraju psihološku igru ‘DA, ALI’ jer svaki savjet ili prijedlog koji im velikodušno date dočekaju sa spremnim odgovorom ‘da, ali ne može, neće, ne treba…’. I tako unedogled. I dok razlozi za preuzetu ulogu vječne žrtve i igranje psiholoških igara obično imaju dublji psihološki uzrok (o tome ćemo pisati neki naredni put), u ovom slučaju se možete zaštiti tako što ćete prestati nuditi rješenja koja se konstantno odbijaju, uz zaključak da vam je ‘žao što ne možete pomoći’, ali da se ‘nadate da će osoba pronaći rješenje’. Također, limitirajte vrijeme razgovora najavom odlaska u xy sati da biste spriječili ‘intoksikaciju’.

Kad smo mi toksični
Činjenica je da jedni bez drugih ne možemo. I dok ćemo se često požaliti na neke druge ‘energetske vampire’, trebamo se zapitati da li smo možda i mi toksični drugima, što je lako moguće kada prolazimo kroz stresan period ili emocionalnu krizu. Ako vam je stalo do utiska koji ostavljate na druge, odnosno do osobe sa kojom imate relaciju, posmatrajte njenu mimiku, pogled i neverbalni jezik dok joj se obraćate – da li vas osoba sluša sa zanimanjem, da li joj dajete prostor da kaže svoje mišljenje, da li vi aktivno slušate svog sagovornika ili ga prekidate, ili pak ne slušate, razmišljajući o tome šta ćete sljedeće reći. Također obratite pažnju na kritičnost prema drugima, poriv da ogovarate, da ih kontrolirate govoreći im šta treba da rade, kako da se oblače, kako da razmišljaju i sl.

Život je zasigurno ljepši i kvalitetniji sa zdravim odnosima. Za tango je potrebno dvoje (50% je u našim rukama). Zašto ne učiniti prvi korak?