Sam pogled na ovaj umak donosi osvježenje u vrelim danima ljeta kada se čini da svaka vrsta jela podiže temperaturu.
Vjerovatno ste jeli tzatziki bez da znate originalni naziv ovog grčkog umaka – salate.
Tzatziki (izgovara se caciki) je jednostavni kremasti umak od krastavaca, jogurta, bijelog luka, s dodatkom začinskog bilja poput mente ili kopra.
Tradicionalno se priprema sa jogurtom od kozjeg ili ovčijeg mlijeka, ali je čvrsti grčki jogurt sa većim udjelom masnoće sasvim prihvatljiv, naročito kad se uzme u obzir da je jogurt od kravljeg mlijeka bliži našem nepcu.
Potekao sa grčkog otoka Parosa, tzatziki je poznat kao umak sa višestrukom ulogom.
Može se služiti kao preliv za jela od mesa, krompira, pite, kao salata – obrok za sebe, te kao umak za svježe povrće (štapići svježeg celera, mrkve, paprike), čips ili focacciu. Mogućnosti su bezbrojne.
Foto: AllRecipes
Kako pripremiti tzatziki
Za pripremu vam treba maksimalno 10 minuta.
Krupno naribajte ili sitno isjeckajte krastavce, ocijedite ih te pomiješajte sa čvrstim jogurtom i propasiranim bijelim lukom. Dodajte kašičicu bijelog sirćeta, posolite, dodajte malo bibera (po mogućnost bijelog), te prstohvat začinskog bilja poput mente ili kopra, po želji. Tzatziki treba biti gust poput pudinga.
Pospite s malo ekstradjevičanskog maslinovog ulja i uživajte!
Kada je u pitanju dizajn, većina prvo pomisli na Italiju. Arhitektura, enterijeri, moda, automobili, gastronomija…. Kako samo uspijevaju?!
Čini se da u Italiji i manje lijepo (da ne upotrijebimo suprotno značenje od ‘lijepo’) ima neku magičnu privlačnost koja nas tjera da gledamo i posmatramo ne bi li shvatili formulu kojom dolaze do jednostavnih i neponovljivih rješenja. I baš kad se ohrabrimo pa kopiramo cijeli pristup stvari, shvatimo da našoj kreaciji nedostaje je-ne-sais-quoi što ‘raste’ samo u Italiji.
Da li su osjećaj za lijepo i vještina stvaranja lijepog u italijanskom DNK? Pri čemu, naravno, ta ista DNK je stoljećima izložena faktoru sredine – bogatoj historiji, tradiciji, podneblju, ali i nezaobilaznim promjenama koje donosi novo vrijeme, a koje su Italijani odlučili da prigrle, ne napuštajući pritom tradiciju i običaje.
Promišljena nonšalantnost
S Italijom se naročito povezuje muška moda. Stanovnici ove mediteranske zemlje, jednako kao njeni modni dizajneri koji su stekli svjetsku slavu i obilježili globalna kretanja u toj industriji, davno su se odlučili da daju primat stilu u odnosu na trendove. Italijani su tako postali nosioci stila koji se čini okosnicom svakog novog trenda. Kvalitetne tkanine, besprijekorni krojevi, klasične ‘muške’ boje koje kao da dobijaju nove, inovirane nijanse u ovim jedinstvenim kombinacijama.
Ipak, posmatrajući obične prolaznike koji na ulicama italijanskih gradova uglavnom podsjećaju na modele – manekene, brzo shvatamo da je svaka naizgled opuštena kombinacija pomno isplanirana.
Sprezzatura, reći će Italijani za promišljenu nonšalantnost zbog koje najbolje odjeveni muškarci na svijetu djeluju kao da se ne trude previše.
Suzdržana ekstravangacija
Međutim, za puni efekat ovog pristupa treba znati nositi ovakve, često flambojantne kombinacije, koje mogu izgledati smiješno ako ih ne ‘naseljava’ osoba s autentičnim samopouzdanjem i suptilnim šarmom.
Iako svaka regija lijepe Italije ima nešto što je diferencira u pogledu mode, vrhunac italijanskog pristupa muškoj modi je napolitanska jakna – sako. Naime, u Napulju se nalaze najbolji krojači muških odijela po mjeri na svijetu.
‘Mi radimo odijela po mjeri svakog klijenta ponaosob, a velike tvrtke dizajniraju za masu’, izjavio je jednom prilikom Mariano Rubinacci, vlasnik porodične krojačke firme koja egzistira od 1932. godine u rodnom Napulju, a koja sada ima svjetski poznate ateljee u Milanu, Londonu i Tokiju.
Mariano Rubinacci sa sinom koji uspješno vodi milansku poslovnicu (photo Menswear)
Rubinacci koga sugrađani nazivaju Maestro, ne oklijeva uputiti kritike i na račun svojih najvećih konkurenata – krojača iz londonske ulice Savile Row čija odijela koštaju i po 15.000 funti.
‘Njihov svaki sako je isti’, tvrdi on i objašnjava da je napolitanski koncept potpuno drugačiji jer se u potpunosti prilagođavaju osobi za koju rade i to bez mašina. ‘Sve radimo ručno, iglom i koncem’, naglašava Maestro.
Smatra se da je italijanski kroj dostigao vrhunac sa napolitanskim sakoom koji u pravilu nema naramenice, podstavu niti međupodstavu (faktor tople mediteranske klime). Takav sako će obično imati samo jedno dugme na rukavu, našivene džepove i nabrana ramena (slika dole).
Nabrana ‘mekana’ ramena proizvode efekt nonšalantnosti, ali i širih ramena – ovo se naziva i efektom vodopada (foto Belgian Dandy)
Izgledati kao Italijan
Italijani su najbolje odjeveni muškarci na svijetu ne samo zbog transgeneracijskog ukusa i okruženosti ljepotom, nego i dostupnosti tkanina najvišeg kvaliteta. Tome treba dodati i pristup koji spaja savremeno i tradicionalno tako što trendi boje, uzorke i teksture spaja sa bezvremenim krojevima i detaljima.
Kako postići italijanski look:
Niste Italijan ako nemate nešto sašiveno po mjeri – sako i hlače kao odijelo, ali koje ćete najčešće nositi odvojeno i kombinovati ovisno o prilici (posao ili opuštanje). Za ljeto su to laneni i pamučni blejzeri u teget i pastelnim bojama, dok zimi nosite sakoe sa udjelom kašmira ili mohera, ili barem jedan od tvida.
Trebate imati bar jedne bijele hlače. One će izvući najbolje iz upečatljivog sakoa koji ste već dali sašiti po mjeri.
Deformalizirajte! Tkanine i uzorke koji djeluju formalno dajte sašiti po relaksiranom kroju bez strukture poput napolitanskog. Ili, sako formalnog izgleda nosite uz običnu sportsku majicu, otkopčanu košulju bez kravate i – što da ne – bijele hlače.
Cipele od mekane kože u smeđoj boji nosite bez čarapa ili sa čarapama s neobičnim ali diskretnim uzorkom.
Prekršite pravila formalnog odijevanja.
Ne zaboravite – ključ je u nonšalanciji i stiliziranju. Ne pretjerujte. Ne biste trebali izgledati kao da ste se previše trudili.
I, najvažnije, zabavite se i neka sprezzatura postane vaš pristup životu.
U jednoj od epizoda serijala Kroz Pariz sa Gijomom, poznato ime francuske gastronomije chef Guillaume Brahimi posebnu pažnju posvećuje – bistronomiji.
Nastao u Francuskoj, bistro je koncept koji pretpostavlja manji restoran sa opuštenim ambijentom i menijem koji sadrži manji broj lokalnih specijaliteta, klasika koji se nude po relativno povoljnim cijenama. Najčešće nije potrebna rezervacija.
‘Haute cuisine po pristupačnim cijenama’, objašnjava Brahimi.
Tipičan bistro je mješavina kafea i restorana, niti jedno, niti drugo. Redovno ga posjećuju ‘lokalci’ jer znaju gdje ne moraju platiti previše za finu hranu i vino, jednako fino društvo i ambijent. U toplijem dijelu godine, tipičan bistro će imati baštu sa stolicama od ratana i malim okruglim stolovima – koja je uvijek puna. Ovakvi bistroi su dio francuske kulture.
Jedna od najznačajnijih karakteristika bistroa je integrisanost u zajednici, tj. u kvartu u kojem se nalazi, i topao ambijent u kome ste dobrodošli i u društvu, i solo. Takođe, za razliku od restorana, izgled bistroa je na drugom mjestu jer je najvažnije da gost uživa u jelu.
Nastanak koncepta bistronomije pripisuje se chefu Yvesu Camdebordeu koji je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća pokušao ‘visoku kuhinju’ učini pristupačnijom time što će približiti kulturu bistroa i gastronomiju.
Neologizam ‘bistronomija’ navodno je skovao novinar i gastro kritičar Sebastien Demorand još 2004. godine, i od tada se nemilice koristi da opiše svaku vrstu ugode koju donosi ovaj koncept. Iz istog je proistekla plejada novih chefova čija je kreativnost pobuđena opuštenijim ambijentom u kojem mogu stvarati vlastite, moderne verzije i prezentacije tradicionalnih jela.
Bistronomija se danas definiše kao kulinarski stil koji pretpostavlja pripremu tradicionalnih jela tipičnih za meni bistroa, ali uz primjenu gastronomskih kulinarskih tehnika. Drugim riječima, tradicionalna jela lokalne kuhinje podignuta na razinu više savremenim načinom obrade namirnica i pripreme jela.
Uticaj bistronomije na ugostiteljstvo i privredu općenito nije beznačajan – zahvaljujući pristupu koji se temelji na upotrebi lokalno uzgojenih sezonskih narmirnica, do izražaja su došli lokalni farmeri i mali proizvođači vina. Pored toga, fina, sofisticirana jela su postala pristupačnija većem broju ljudi zahvaljujući povoljnijim cijenama.
Ovaj koncept uživanja u klasicima u opuštenoj atmosferi vremenom je izrodio nazive za mjesta sa sličnim pristupom kuhanju i posluživanju hrane kao što su brasserie (pivnica), gastropub i sl., pri čemu ih je danas sve teže razlikovati.
U istoj epizodi Kroz Pariz sa Gijomom, inspirisan posjetom kolegama koji drže čuvene bistroe u 5. i 6. arondismanu, Parižanin sa australijskom adresom Guillaume Brahimi odlučuje se revanširati prijatelju, vlasniku bistroa za topao doček, pripremajući tipično bistro jelo – Navarin de Veau Printanier, mi bismo rekli povrtni složenac s teletinom.
U nastavku vam donosimo recept za ovo ukusno jelo sa jelovnika tipičnog pariškog bistroa.
RECEPT
Sastojci
800 g teletine sjeckane na kockice (kao za gulaš)
1 veća glavica crvenog luka
2-3 mrkve srednje veličine
300 g repe (mladi plodovi)
3-4 mlada manja kuhana krompira
500 g graška
čaša junećeg temeljca
1 kašika paradajz sosa ili malo aleve paprike ili čili praha, po želji
čaša pirea od kuhane mrkve (za zgušnjavanje)
50 g putera
so i biber
Priprema:
Isjeckajte meso na kockice kao za gulaš. U šerpi (po mogućnost čeličnoj sa debelim dnom) na puteru propržite teletinu. Dodajte so i biber, alevu papriku ili čili (ili malo paradajz sosa), temeljac, malo vode. Pokrijte i ostavite da se kuha sat vremena na nižoj temperaturi.
U drugom loncu propržite sitno nasjeckani luk, repu, cijele mrkve. Dodajte vode i ostavite da se kuha pola sata.
Kada je meso pri kraju kuhanja, dodajte pire od mrkve, grašak i kuhani krompir nasjeckan na manje komade, i ostavite da se kuha još 5 minuta.
Sjedinite povrće sa mesom, kuhajte minut-dva, i ako možete izdržati – ostavite poklopljeno još 5 minuta prije serviranja.
Umjesto junećeg temeljca može poslužiti suho bijelo vino.
Limun je moj omiljeni sastojak u kolačima. Njegov okus, miris i boja posebno dolaze do izražaja u kombinaciji sa kokosom.
Piše: Almira Mujačić, blogerica zdrave ishrane
Iako recepti za pripremu zdravih slastica često uključuju i ribanu koricu limuna, zbog straha od pesticida i ostalih vještačkih tretiranja, u kolače stavljam isključivo sok od svježe cijeđenog limuna.
Keksi od limuna su bez šećera i brašna pa su dobri i za djecu.
Sastojci
1 jaje
100 g putera ili 4 kašike kokosovog ulja
1 dcl mlijeka (biljno ili kravlje)
3 kašike agava sirupa ili meda
1/2 praška za pecivo
kokosovo brašno (ljuspice za kolače)
zobene mekinje
sok od 2 limuna
Postupak
Umutiti jaje sa ostalim tečnim sastojcima te postepeno dodavati kokos i zobene mekinje u istom omjeru. Smjesa treba da bude gušća nego za palačinke.
Kada dobro izmiješate sve sastojke, stavite smjesu u frižider 15 minuta. Smjesa će postati znatno gušća jer će kokos i zobene mekinje upiti višak tekućine.
Oblikujte male kekse i slažite na pleh obložen papirom za pečenje. Pecite ih u pećnici na temperaturi od 180 stepeni 12-15 minuta, a nakon toga izvadite i ostavite da se ohlade. Servirajte uz grčki jogurt sa sokom od limuna i zaslađen medom ili uživajte u suhim keksićima uz šolju kafe ili svježe cijeđenog soka od narandže.
Rembrandt Harmenszoon van Rijn smatra se najvećim holandskim slikarom koji je obilježio ‘zlatno doba’ slikarstva u toj zemlji, ali i cijelom svijetu.
Rođen 1606. godine u Leidenu kao sin imućnog mlinara. U 18. godini počinje učiti slikati kod Pietersa Lastmana u Amsterdamu gdje se trajno nastanjuje 1631. godine. Tamo će u kratkom vremenu postati vodeći portretist koji je čak i grupne portrete oživljavao svojim darom za dramatično pripovijedanje.
Nakon tri godine života u Amsterdamu, ženi se Saskijom van Uylenburch s kojom će dobiti četvero djece, od kojih će troje umrijeti u ranoj dobi.
1642. godine će naslikati svoje najpoznatije djelo Noćnu stražu, a iste godine umire Saskija. 12 godina kasnije u njegov dom dolazi sluškinja Hendrickje Stoffels koja će mu postati model i s kojom će dobiti dvoje djece. Samo dvije godine kasnije Rembrandt bankrotira, a nekoliko godine kasnije umiru Hendrickje i njihov sin Titus. Rembrandt umire 1669. godine u Amsterdamu.
Djela prve faze karakteriziraju jarki svjetlosni dojmovi i izražajni pokreti tijela. Njegovi zreli radovi koji se danas najviše cijene, u to vrijeme nisu bili među omiljenima. U usporedbi sa ranim, više su introspektivni, slobodniji su, manje napeti, sa značajnijim psihološkim uvidom.
Jacob III de Gheyn, 1632., ulje na dasciOluja na Galilejskom jezeru, 1633., ulje na platnu, biblijski prizor sa dijagonalnom kompozicijom koja slici daje dramatičnostNoćna straža, 1642., ulje na platnu, naziv dobila zbog potamnjelog laka. Originalni naziv Milicijska jedinica kapetana Fransa Banninga Cocqa i poručnika Willema van Ruytenburcha
Rembrandt je tokom života uradio oko 70 autoportreta, od kojih su polovina bili slike, a druga polovina bakropisi i crteži.
Ovaj autoportret je nastao oko 1655. godine kada je umjetnik bio u kasnim pedesetim, nakon smrti djece, supruge i bankrota. Iako su dani blagostanja daleko iza njega, na slici ne izgleda kao da ga treba sažalijevati; mnogi su primijetili spokoj i samosvijest u njegovom izrazu lica čovjeka koji se pomirio sa tragičnom sudbinom.
Veliki umjetnik na slici drži svoje alate – kistove, paletu i malštok. Mnogi su nagađali značenje dvije polutke u pozadini, ali niko ne može znati šta je slikar imao na umu. Njegova glava, ramena, paleta i malštok čine trokut što daje ravnotežu i očituje samopouzdanje kojom zrači slikar.
Svjetlost dolazi iz lijevog gornjeg ugla, ostavljajući donju polovinu slike u pomalo melanholičnoj sjeni.
Izgubili ste motivaciju? Vjerovatno vam nije prvi put i već imate neku strategiju kako da se ponovo pokrenete.
Ali šta kada te strategije više ne funkcionišu?
Ima dana kada se probudimo sa jedinom željom da se okrenemo na drugu stranu i uronimo natrag u san. Tih dana mučimo se da se pokrenemo, da se prisjetimo zašto je baš to što trebamo raditi važno, i zašto baš u ovom trenutku… i tada je veoma teško napraviti bilo šta.
Da bismo razumjeli zašto nam se to dešava i šta možemo napraviti kako bismo ponovo bili u svom elementu, važno je da razumijemo proces motivacije i motivatore – pokretače našeg ponašanja.
Motivacija se obično opisuje kao težnja, proces koji nas pokreće kako bismo ponašanje usmjerili ka postizanju nekog cilja koji nam je važan. Izvori naše motivacije mogu biti vanjski, poput osoba koje nas inspirišu, očekivane nagrade ili pohvale za određeno ponašanje. S druge strane, kada inspiraciju pronalazimo u nama samima, tada govorimo o unutrašnjoj motivaciji. Kod ove motivacije zadovoljstvo nam pričinjava sama aktivnost i upravo zbog toga je njeno djelovanje daleko intenzivnije i dugotrajnije. Pritom, unutrašnja i vanjska motivacija predstavljaju dva kraja istog procesa. Naprimjer, obavljanje posla može biti motivirano samo vanjskim faktorima kao što je plata ili samo unutrašnjim faktorima kao što je zadovoljstvo koje pruža volonterski rad ili pak biti negdje između ove dvije krajnosti kada smo plaćeni za posao koji volimo i koji bismo u određenom obimu rado radili i bez naknade, jer u njemu uživamo.
Abraham Maslow autor je jedne od napoznatijih teorija motivacije prema kojoj naše potrebe hijerarhijski složene od bazičnih prema onim najsloženijim, a koje nas motiviraju da se pokrenemo kako bismo se razvijali do potpunog samo-ostvarenja, odnosno postali najbolja osoba koja možemo biti.
Grafički prikaz Maslowljeve piramide hijerarhije potreba (izvor: Wikipedia)
Ukoliko potreba na nižem nivou piramide nije zadovoljena, nećemo biti motivirani za aktivnosti koje zadovoljavaju potrebe na višem nivou. Naprimjer, ukoliko je zadatak na kojem trenutno radimo u suprotnosti sa našim unutrašnjim vrijednostima, vrlo je vjerovatno da ćemo se osjetiti nesigurnim zbog mogućih dugoročnih posljedica vlastitog rada. Ukoliko odbijemo raditi na tom zadatku, možda ćemo izgubiti posao (potreba za sigurnošću više nije zadovoljena), a ako prihvatimo možda će to dovesti do gubitka poštovanja (potreba za poštovanjem) drugih ili čak izopćavanja iz određenih grupa kojima pripadamo (potreba za ljubavlju i pripadnošću).
Upravo zbog toga prepoznavanje razloga naše demotivacije nije jednostavan zadatak. Zahtijeva da se posvetimo sebi, pogledamo duboko i pokušamo pronaći stvarni uzrok. Neki od najčešćih razloga gubitka motivacije su:
Izbjegavanje nelagode – nekad je riječ prosto o dosadi, a ponekad o izbjegavanju frustracije koja je neminovna prilikom suočavanja sa izazovnijim zadacima;
Preplavljenost – neki ciljevi kojima težimo su preveliki ili nerealni i teško nam je vizualizirati čak i prvi korak ka njihovom postavljanju ili nam se trenutno događa jako puno toga što zahtijeva naš pažnju, preplavljuje nas i sprječava da se fokusiramo na jedan zadatak;
Sumnja u vlastite kapacitete – nekad je to sumnja u naše sposobnosti da se nosimo sa situacijom, a nekad osjećaj da nemamo adekvatne psihološke mehanizme za uspješno nošenje sa stresom vezanim za zadatak;
Nedostatak posvećenosti cilju – svi smo se ponekad našli u situaciji da preuzmemo na sebe neki zadatak zbog toga što nas je zamolio prijatelj ili smo se na neki način osjetili obaveznim, ali je riječ o nečemu što zapravo ne želimo da radimo;
Teškoće mentalnog zdravlja – nedostatak motivacije jedan je od uobičajenih simptoma depresije. Pritom treba imati na umu da je većina ljudi ponekad depresivno raspoložena i to raspoloženje treba razlikovati od depresije kao bolesti. Osim toga, može se pojaviti i kod drugih mentalnih oboljenja poput anksioznosti, te je stoga važno uzeti u obzir i ovaj mogući uzrok pada motivacije.
Pad motivacije karakterističan je za depresivna stanja
U ljudskoj je prirodi da u takvim situacijama pokuša primijeniti strategije koje su ranije pomagale u sličnim situacijama. Ali šta kada ni to nije dovoljno? Predlažemo nekoliko strategija koje možete isprobati:
Pokrenite se – koliko god jednostavno i besmisleno zvučalo, kad jednom počnemo gubiti motivaciju skloniji smo prepuštati se tom osjećaju i ne činiti ništa da se pokrenemo. Uzmite pauzu i prošetajte, skuhajte čaj, uradite bilo šta što će vas izvući iz začaranog kruga mirovanja;
Počnite od hitnog i jednostavnog – napravite listu stvari koje trebate napraviti i odaberite ono što najmanje može da čeka, a pritom ne zahtijeva mnogo vremena ili enegrije. Treba vam nešto što će vas pokrenuti, a ne dodatno demotivirati;
Razložite velike ciljeve na manje korake – tako ćete osjetiti napredak;
Nagradite se za svaki obavljeni zadatak – ma koliko beznačajnim se činio. Konačno ste platili račune? Zaslužili ste kafu i kolač u omiljenom caffe-u. Ukoliko unaprijed odredite nagradu za svaku aktivnost, lakše ćete se pokrenuti;
Podržite svoje napore – nekada nam je jednostavno potrebno da nas neko ohrabri, pohvali, da nas zagrli i kaže da smo napravili dobar posao danas. Zašto to ne bi bili vi? Bravo, jer uradili ste dobar posao, bravo, jer pokrenuli ste se!
Brinite o sebi – osluškujte svoje potrebe, brinite o svom tijelu. Zdrava ishrana pomaže naše misaone procese, a redovno vježbanje podiže nivo hormona sreće. Oboje je odlična baza za vraćanje motivacije.
Ukoliko se teškoće sa motivacijom nastave svakako je dobro posavjetovati se sa psihologom ili savjetnikom. Često sami ne možemo vidjeti problem koji stoji pred nama, ali uz stručnu pomoć lakše ćemo da ga prepoznamo. I to je već pola puta do rješenja.
