Pariz je u 19. i 20. stoljeću bio poznat po svojim umjetničkim komunama, gdje su mnogi umjetnici živjeli i radili zajedno u istoj četvrti, susjedstvu ili čak zgradi. Takav je bio slučaj sa Cité Faiguière na Montparnasseu koji je bio dom Ateliera 11, studija u kojem su, pored ostalih, radili Amedeo Modigliani i Paul Gauguin. Cité Faiguière također je poznat kao rodno mjesto Pariške škole, koja je okupila umjetnike koji su radili u Parizu u prvoj polovici 20. stoljeća.
Atelier 11 jedan je od rijetkih povijesnih studijskih prostora na ovom području koji nije uništen ili pretvoren u privatni dom. Sadašnji vlasnici Ateliera 11 nastoje skupiti novac kako bi atelje ostao radni i životni prostor umjetnika. Nedavno su potpisali ugovore s neprofitnim organizacijama L’AiR Arts i Cité Faiguière kako bi mu pomogli vratiti prvobitni sjaj.
L’Atelier de l’artiste a la Cité Faiguière kako ga je 1915. godine doživio Chaïm Soutine(foto L’AIR ARTS)
Mission Patrimone, nacionalna organizacija koju podržava francusko ministarstvo kulture donirala je 105.000 eura za obnovu pročelja Ateliera 11 i započela je kampanju prikupljanja dodatnih 105.000 eura za obnovu fasade. Iz asocijacije najavljuju da će trebati najmanje milion eura za radove na interijeru, budući da Atelier 11 nije prošao nikakva ažuriranja od svoje izvorne izgradnje prije više od sto godina.
Chaïm Soutine, nekadašnji član komune, oslikao je pročelje dok je živio u Cité Faiguièreu, što je restauratorima pomoglo da shvate kako je izvorno izgledalo. Prema Fondation du Patrimoine, fasade i unutrašnjost su u ‘zabrinjavajućem stanju’ što zahtijeva veliki projekat restauracije ove trospratnice.
‘Bit projekta je očuvanje ove baštine na živ i aktivan način’, izjavila je Jessica Chilloh, koordinatorica projekta, za The Guardian. ‘Ne želimo ovo mjesto pretvoriti u muzej, već da ono ostane mjesto stvaranja, gdje će umjetnici doći i raditi’, dodala je.
Obnova studija značit će oživljavanje umjetničke razmjene novih generacija umjetnika(foto L’AIR ARTS)
Cité Faiguière sagradili su 1861. umjetnici, za umjetnike. Jules-Ernst Bouillot, kipar i mecena, naručio je Alexandrea Falguièrea (1831.-1900.), također kipara, da izgradi trideset malih radionica koje bi umjetnicima ponudile jeftino mjesto za iznajmljivanje za njihove ateljee. Ti su ateljei bili sastavljeni od drveta i metala, s velikim staklenim prozorima koji su omogućavali premještanje većih skulptura.
Gauguin je svoj studio u komuni otvorio 1877. godine. Kasnije se i Modigliani nastanio u Cité Faiguièreu gdje je upoznao rusku pjesnikinju Annu Akhmatovu, koja mu je postala ljubavnica. Potom pristižu Brancusi iz Rumunije i Soutine iz Rusije. Soutine i Modigliani dijelili su prostor u Atelier-u 11.
Studio je bio dom za više od stotinu francuskih i međunarodnih umjetnika. Kampanja za njegovu obnovu pomoći će mu da ponovo postane središte umjetničke razmjene i izražavanja nove generacije umjetnika.
Čaj je napitak kojem se, pored izvanrednog okusa, pripisuju i razna druga korisna svojstva.
Ovisno o kojoj vrsti se radi, može vas razbuditi ili umiriti, otkloniti bol, blagotvorno djelovati na tjeskobu pa čak i blaže vidove depresije. Neke vrste čaja poput zelenog blago ubrzavaju metabolizam, blagotvorno utiču na ten, stanje desnih, moćan su antioksidant i posjeduju brojne druge benefite.
Pored prednosti za zdravlje i opće raspoloženje, tradicija ispijanja čaja nosi značajnu socijalnu dimenziju – okuplja ljude i doprinosi osjećaju bliskosti. Možemo slobodno reći da čaj može unaprijediti međuljudske odnose. Barem za trenutak.
Ali, čaj nije baš uvijek bio tako omiljen i slavljen, čak ni u Engleskoj koja je najviše zaslužna za uspostavljanje rituala koji je, pored samog čaja, proslavila i pretvorila u tradiciju.
U 18. stoljeću (što i nije tako davno kad se uzme u obzir dužina historije čovječanstva) čaj je smatran ‘opasnim’ napitkom koji stvara naviku. ‘Odvratni, fatalni napitak’ kako ga je 1731. godine nazvao jedan engleski plemić, Earl od Bristola. On je tvrdio da vas ovaj napitak može ‘dovesti do vrata smrti’.
Prelomni trenutak – slučaj morske bolesti Napitak koji se dobije od lišća Kineskog čaja postao je popularan u Engleskoj nakon što je pomogao kod slučaja morske bolesti. Naime, u 17. stoljeću, kada se promet svodio na morske puteve i duga putovanja brodom, Catherine od Braganze, nova mlada supruga Charlesa Drugog, zaputila se iz rodnog Portugala u Englesku gdje će započeti život s novim kraljevskim suprugom. Njeno raspoloženje pokvarilo je olujno more pa se put kraljevske mlade pretvorio u noćnu moru. S obzirom na dobre trgovinske odnose njenog rodnog Portugala sa Istokom, Catherine je znala za čaj, te je odmah po pristajanju broda u englesku luku, zatražila šoljicu čaja kako bi odagnala mučninu. Englezi nisu baš najbolje razumjeli njen zahtjev pa su joj umjesto čaja ponudili englesko pivo. Princeza nije odustala pa je odmah na početku svog novog života uvela čaj kao novi dvorski ritual i svi su zavoljeli ovaj napitak.
Catherine od Braganze zaslužna je za popularizaciju čaja u Engleskoj
S obzirom da se lišće uvozilo s Dalekog istoka, čaj je u to vrijeme bila skupa navika, pa i luksuz. Pored toga, čaj se redovno pakirao sa posuđem za čaj od porcelana, a šoljice, obzirom da su dolazile iz Kine, bile su bez drške, baš kakve su i danas.
Čaj je zaslužan za početak ženskih okupljanja
U 18. stoljeću, Engleska počinje proizvoditi keramičke šoljice i servis za čaj, pa će uskoro potom gotovo svako domaćinstvo imati vlastiti servis, čak i posluga. Čaj je obično pripremala dama kuće, i to često za svoje prijateljice koje su se okupljale poslijepodne u salonu ili vrtu, dok su muževi odmarali. Tako je čaj ostao poslijepodnevna navika.
Servis za čaj ubrzo postaje statusni simbol
Čajanka, ali koja? Tea party ili zabava uz čaj, ‘čajanka’ postala je omiljeni vid okupljanja. Gosti su privučeni kako čajem, tako i gourmet delikatesima i slasticama koji se poslužuju uz čaj. Iako možemo govoriti o klasičnom odabiru kao što su zemičke (engl. scones) sa sirnim namazom poput našeg kajmaka (clotted cream) i džemom, mali sendviči od krastavaca, ili lososa, razne vrste malih kolača – dakle, sve što možete obuhvatiti sa dva prsta, a da pritom ne izgubite na eleganciji dok jedete.
Uz čaj se služe sendviči, kolači i zemičke (scones)
Britanci i svi drugi koji su prihvatili tradiciju, razlikuju služenje čaja ovisno o dijelu dana. Tako postoji high tea (doslovan prijevod je visoki čaj) i poslijepodnevni čaj ili low tea (niski čaj) jer se služi na niskim stolićima u manje formalnoj atmosferi.
Poslijepodnevni čaj koji se služi sredinom poslijepodneva podrazumijeva ponudu više vrsta zemički, sendviče i kolače.
High tea koji se služi u ranjim večernjim satima obećava količinu hrane koja se može smatrati laganom večerom i obično se sastoji se od mesa, ribe, jela od jaja, raznih vrsta peciva, slastica. Naziv sugerira da se poslužuje za visokim stolom.
Bez njih se ne može – pogačice Pomama za čajem kao svakodnevnim napitkom ili željom da se ugoste prijatelji, rezultirala je brojnim receptima. Ipak, bez jednog se ne može jer ako niste u stanju ništa drugo poslužiti uz čaj, onda na pladnju morate imati scones što je ekvivalent našim pogačicama. Brojne su varijacije na temu pa tako možete pripremiti i slane i slatke pogačice. Ovo je višestruko testirani recept za izvrsne slane pogačice s parmezanom.
RECEPT ZA POGAČICE S PARMEZANOM
Sastojci
225 g brašna
prstohvat soli
malo praška za pecivo
50 g putera
40 g naribanog parmezana
prstohvat majčine dušice (suhi začin)
130 ml mlijeka i još malo za premazivanje
Priprema
Zagrijte rernu na 220 C. Pripremite pleh sa papirom za pečenje.
U brašno kojem ste dodali so i majčinu dušicu, umiješajte puter koji ste prethodno isjeckali na kockice i koji je bar malo omekšao na sobnoj temperaturi. Kratko mijesite tek da pomiješate puter s brašnom, dobit ćete prizor krupnih mrvica. Sada je vrijeme da umiješajte ribani parmezan.
Smjesi dodajte mlijeko i napravite grubo tijesto. Potom ga prebacite na ravnu površinu i mijesite dok ne postane glatko.
Rastanjite tijesto (može i rukama bez oklagije) na debljinu cca. 2.5 cm, te uz pomoć šablona ili čaše napravite pogačice (od ove količine sastojaka dobijemo otprilike 10 većih pogačica) i prebacite ih na pleh. Premažite mlijekom i stavite da se peku cca. 15 – 20 minuta (trebaju postići zlatnožutu boju).
Poslužite sa puterom ili namazom po želji, a odlično idu sa džemom.
Ovo bi bio uobičajeni recept za pogačice da nije majčine dušice i parmezana koji mu daju posebnost i nešto drugačiji izgled. Zato sugeriramo da ih ne zaboravite, osjetit ćete razliku!
U osnovi svakog recepta za engleske pogačice je omjer 225 g brašna i 50 g putera, te mlijeko kao osnovni sastojci. Nakon što probate ovaj recept, poigrajte se nekom od varijacija npr. dodajte grožđice i 3-4 kašike šećera i dobićete izvrsne slatke pogačice koje možete posuti šećerom u prahu. Uživajte u vašem popodnevnom čaju!
Postoji dobar razlog zašto neki recepti opstaju stoljećima. Jedan takav recept je engleska pastirska pita.
Originalni recept ovog tradicionalnog engleskog jela koje je postalo popularno i u drugim dijelovima svijeta, u osnovi se sastoji od dva dijela – baza od mljevenog mesa dinstanog u sosu i sa povrćem poput graška, mrkve i celera, nekada i gljiva, koje se prekrije debljim slojem pire krompira prije pečenja. U Britaniji se za pastirsku pitu upotrebljava janjeće meso, ali recept dopušta bilo koje mljeveno meso po vašem ukusu.
Recept datira iz 18. stoljeća kada je krompir proglašen jestivim, a mogli su ga priuštiti i siromašni slojevi društva.
U knjigama recepata iz istog razdoblja nalazimo pastirsku pitu kao način da se iskoriste ostaci pečenog mesa koje se potom prekrije pire krompirom i zapeče kako bi se stvorila hrskava korica.
Mnoge zemlje imaju vlastite verzije ovog recepta koji se služe kao jela drugog naziva; npr. u Holandiji se slično jelo kojemu se dodaju jabuke i suhe šljive naziva ‘filozofov gulaš’.
Kao što je uvijek slučaj s dobrim receptima, varijanti je mnogo, a mi smo za vas pripremili lakšu, vegetarijansku.
Vegetarijanska pastirska pita
Ovo ukusno jelo prepuno je zdravog povrća i leće. Zahvaljujući ispravnoj kombinaciji škroba i ugljikohidrata (bez proteina) osigurat će dobru probavu i neće ugroziti vašu vitku liniju.
RECEPT
Sastojci za nadjev
2 mrkve
1 komad poriluka (prasa)
150 g šampinjona
300 g zelene leće
300 g graška
300 g paradajza (oguljen, isjeckan)
1-2 česna bijelog luka
Začin majčina dušica i kadulja ili svježe lišće, ako imate (po želji)
Malo čilija
Kašičica šećera
So i biber
Sastojci za preljev
4 krompira (oko 1 kg), oguljeni i izrezani na komade za kuhanje
Komad putera
So i biber
Parmezan po želji
Postupak
1. Za nadjev, pržite prasu oko 3-4 minute ili dok ne omekša.
2. Dodajte isjeckanu mrkvu, šampinjone i bijeli luk i nastavite dinstati cca. 5 minuta.
3. Dodajte začine majčinu dušicu i kadulju, leću, paradajz, bujon od povrća (ili toplu vodu ako nemate bujon), so i biber, i nastavite dinstati oko 20 minuta dok se sos malo ne reducira.
4. Dok se nadjev dinsta, pripremite preljev, ali prije toga uključite rernu na 200C.
5. Skuhajte krompir, procijedite ga i dodajte puter, so i biber. Napravite pire i ostavite na stranu, na toplo mjesto.
6. Nadjev uspite u dublju tepsiju, pa ga ravnomjerno prekrijte pire krompirom. Ako želite, ukrasite viljuškom. Možete dodati i parmezan, po želji.
7. Pecite pastirsku pitu u prethodno zagrijanoj rerni oko 20 minuta dok preljev ne postane zlatno-smeđ i blago hrskav.
U tradicionalnim japanskim enterijerima prostorije su bile odvojene pomičnim panelima poznatim kao fusuma, koji su bili pričvršćeni za vodilice u podu i utore na gornjim gredama. Ovakve pregrade su činili i sklopivi paravani poznati kao byobu, koji su bili napravljeni od drvenog okvira prekrivenog slojevima papira.
Ova vrsta namještaja i uređenja prostora doživjela je najveću popularnost u vrijeme razdoblja Momoyama (1573. – 1615.) kada su vojni čelnici gradili velike dvorce i angažirali umjetnike da ukrase njihovu unutrašnjost. Tako je vojni vrh postao najveći pokrovitelj umjetnosti u tadašnjem Japanu.
Takve paravane oslikavao je i Hasegawa Tohaku, inače slikar zenbudističkih prizora, koji se školovao u Kyotu pod vodstvom Toshuna, sljedbenika Seshua Toyoa, najvećeg umjetnika zenbudističke tradicije crtanja tušem iz prethodnog stoljeća.
Ptice i cvijeće četiri godišnja doba, rad tušem na svitku. Priroda kao cetralna tema umjetnika i njegovih suvremenika: Kombinacija elegantnih i oštrih prikaza jarkih boja na smeđoj podlozi, intenzivno detaljiziranih, čini osnovu Tohakuovog rada ali i Momoyamu razdoblja.
Tohaku (1539-1610) se smatrao svestranim umjetnikom koji je svoje velike paravane i svitke oslikavao u najširem rasponu stilova.
Jedno od njegovih najpoznatijih djela je Borova šuma – nesvakidašnji prikaz borova koji izranjaju iz izmaglice, što stvara dojam mistike i tajanstvenosti pejzaža. Uticaj zenbudizma je lako uočljiv, a umirujući prizor poziva na refleksiju. U slikarstvu istočne Azije veliki borovi simboliziraju dugovječnost.
Borova šuma, rad na paravanu od svile, Nacionalni muzej u Tokiju
Tokahuova stabla su nacrtana tamnim tušem, energičnim potezima kistom. Dubina prostora dočarana je blijedim, vlažnim tušem kojim su nacrtani blijedi borovi u pozadini.
Izmaglica poziva na razmišljanje – šta je u pozadini borova?
Inače, upotreba praznog prostora predstavlja jedno od obilježja zenbudističke tehnike crtanja tušem. Prazan prostor je namjerno kreiran da potakne maštu posmatrača.
Najčešći motivi Tohakuovih djela su ptice, rode, cvijeće tipično za Japan, visoki borovi, na zlatnosmeđoj pozadini. Umjetnik je postizao dojam asketske jednostavnosti čak i kod djela sa većim brojem detalja i boja.
Vrbe i četiri godišnja doba, papirni paravan. Ponovo imamo jednostavno predstavljanje prirodnih formi vrbe. Pozadina je prekrivena zlatnim listom, pa djeluje kao da se sunčeva svjetlost probija kroz lišće vrbe, stvarajući dojam refleksije.
Asketsku jednostavnost zenbudizma podržavali su obrazovani slojevi japanskog društva koji su prezirali ekstravagantno razmetanje bogatstvom vojnih elita.
Ptice i cvijeće proljeća i ljeta, rad na panou od svile
Tohaku će ostati zapamćen kao jedan od najuticajnijih japanskih slikara, a neka od njegovih djela svrstana su u nacionalno blago Japana.
Predstavnici Volkswagena najavili su izlazak novog T-Crossa. Redizajn ovog popularnog SUV-a pojaviće se na tržištu početkom 2024. godine.
Članica Odbora za upravljanje prodajom, marketingom i postprodajom, Imelda Labbe, objašnjava da se nova verzija ovog uspješnog modela temelji na ‘pažljivom slušanju kupaca’ i njegovim postojećim prednostima. ‘Obnovljen dizajn, novi infotainment sistem i unaprijeđena kvaliteta kompletne unutrašnjosti, orijentirani su prema višoj klasi automobila. Naš kompaktni SUV nudi puno prostora za petočlanu porodicu, puno prostora za pohranjivanje, ekonomične motore, kao i visoku razinu lične sigurnosti’, navodi Labbe.
Iz sjedišta VW u njemačkom Wolfsburgu poručuju da će pretprodaja ovog uspješnog modela početi već u zadnjem kvartalu tekuće godine.
T-Cross se za samo četiri godine našao u samom vrhu ljestvice tzv. kompakt SUV-ova; do sada ih je prodato oko 1,2 miliona zbog čega se T-Cross smatra jednim od najuspješnijih modela brenda Volkswagen u svijetu.
Foto: Martin Meiners
Šta donosi facelift
Na prvim fotografijama novog T-Crossa vidimo još moderniji dizajn eksterijera. Pored novog dizajna prednje i zadnje strane, novina su i LED farovi i stražnja svjetla. Inače, IQ.LIGHT LED matrix farovi su inovacija u VW i po prvi put se pojavljuju upravo na T-Crossu.
Tu su i nove boje poput oštre, sportske žute (Grape Yellow), elegantne plave (Clear Blue Metallic) i dramatične crvene (Kings Red Metallic).
Novi T-Cross dolazi sa novom generacijom infotainment sistema i visokokvalitetnim enterijerom. Samostojeći touch-screen infotainment displej od cijelih 8 inča (20,3 cm) po veličini je odmah iza vodećeg ranga od 9,2 inča.
Instrument tabla u T-Crossu je takođe doživjela potpuni redizajn: kao što je slučaj u većim VW modelima, instrument tabla je izrađena od mekših i znatno kvalitetnijih materijala. Isto važi i za obloge prednjih vrata kod verzija Style i R-Line.
Manuelni klima uređaj dolazi u standardnoj opremi dok je Air Care Climatronic automatski klima uređaj sa pozadinskim osvetljenjem sada dostupan kao opcija.
Foto: Martin Meiners
Novi T-Cross sada omogućuje i siguran transport e-bicikala, a vrijedi podsjetiti i na izuzetno izdašan i fleksibilan prtljažni prostor po kojem je T-Cross, pored ostalog, postao tako popularan. Preklapanjem suvozačevog sjedišta dobija se ukupna dužina od 2.398 mm što omogućuje prevoz čak i surfing daske, tvrde iz VW.
Travel Assist3 je značajno unaprijeđen. Inače, novi T-Cross je jedan od rijetkih u svojoj klasi na svijetu sa opcijom Travel Assist za veću uzdužnu i bočnu kontrolu vozila. Ovisno o saobraćaju ispred i dozvoljenoj brzini, T-Cross može automatski kontrolisati brzinu vozila, ubrzanje i kočenje.
Ovo su samo neke od prednosti novog T-Crossa koji će se i dalje prodavati po vrlo prihvatljivim osnovnim cijenama.
Parižanin Georges-Pierre Seurat privukao je veliku pažnju kada je 1886. godine na izložbi impresionista izložio svoje djelo Nedjeljno poslijepodne na otoku Grande Jatte. I dok su neki posjetitelji našli sliku iznimno odbojnom, većina se složila da se radi o revolucionarnom djelu koje izlazi iz granica impresionizma.
Seurat je prikazao Grande Jatte, mali otok na rijeci Seni, gdje su slobodno vrijeme provodili pripadnici raznih pariških društvenih slojeva. Utoliko njegova slika prikazuje presjek pariškog društva u to vrijeme. Tu su raskošno odjeveni pripadnici više klase, kao i dadilje i vojnici. Pored tada šokantne upotrebe tačaka kao tehnike, slici je primjetno nedostajala spontanost koja je bila zajednički nazivnik impresionističkih djela. Likovi na slici djeluju izolirano, a pogled je usmjeren na ženu koja šeta s djetetom – jedine figure usmjerene prema slikaru, dok su svi drugi likovi prikazani iz profila i čine se zamrznutima, čime se dodatno naglašavaju centralne figure žene i djeteta.
Nedjelja na otoku Grande Jatte, ulje na platnu, 207.5 x 308 cm, Umjetnički institut u Čikagu
Dubinu i perspektivu Seurat postiže neprirodnom i neuobičajenom upotrebom sjena. U prvom planu je veliko područje tamne sjene koje je u kontrastu s drugim područjem obasjanim suncem, što privlači pogled unutra, i dodatno naglašava centralne figure.
Kritičari umjetnosti smatraju da je Seuratova namjera bila spojiti nespojivo, tako što će na jednom mjestu ispreplesti predstavnike najrazličitijih društvenih slojeva.
Seuratova slika najavila je novi stil u slikarstvu – pointilizam. Ovaj termin označava tehniku slikanja malim tačkama u primarnim bojama (crvena, zelena, plava) što stvara utisak i određenih sekundarnih boja. Ova tehnika se oslanja na sposobnost oka i percepciji posmatrača da miješa boje u puni spektar tonova, što se naziva divizionizmom. Seurat je jedan od nekolicine sljedbenika ovog stila.
Termin pointilizam je u početku imao pogrdno značenje, a koristili su ga kritičari umjetnosti da bi ismijali slikare koji su se oslanjali na ovaj metod. Međutim, kasnije će ovaj izraz postati općeprihvaćen kako bi označio ovu naročitu tehniku slikanja.
Utoliko se Seuratova slika Nedjelja na otoku Grande Jatte smatrala pravom inovacijom i trenutačno postaje slavna. Upravo će ovo djelo usmjeriti savremenu umjetnost 19. stoljeća ka Neoimpresionizmu kao novom umjetničkom pravcu.
Kupači na Asnièresu, slika koja je prethodila Nedjelji, i koja se smatra Seuratovim prvim remek-djelom koje je naslikao kada je imao 24 godine, nije bila odmah prihvaćena jer je zbunjivala kritičare inovativnim tehnikama koje je umjetnik koristio.
Kupači na Asnièresu, ulje na platnu, 201 x 300 cm, Nacionalna galerija London
Tehniku koju je razvio na ovom platnu Seurat opisuje kao balayé – čime je označio upotrebu ravnog kista kojim je nanosio mat boje unakrsno, stvarajući oblike koji se smanjuju prema horizontu. Ovu tehniku Seurat je koristio samo na dijelovima slike, u kombinaciji sa horizontalnim i tanjim potezima kojima je oslikao vodu, te glatkim figurama.
Seurat je vješto kombinirao različite tehnike, što je proisticalo iz njegove osobnosti koja je bila istovremeno umjetnički senzibilna i sklona matematičkom pristupu
Ova slika je doživjela slavu tek nakon Seuratove prerane smrti u 31. godini, a danas je jedno od najistaknutijih umjetničkih djela u Nacionalnoj galeriji u Londonu.
