Zakrivljene ploče od istrošenog čelika prekrivaju ovaj ulaz u stanicu podzemne željeznice Monte Sant’Angelo u Napulju, koju je izradio kipar Anish Kapoor u suradnji s londonskim studijem AL_A.
Otvorenje ovog teksturiranog ulaza nalik šljunku, koje će se održati 11. septembra, jedan je od dva koja su stvorili Kapoor i Amanda Levete u studiju AL_A, povezujući ih sa podzemnom željeznicom u napuljskom okrugu Traiano.
Drugi ulaz koji je dizajnirao Kapoor obilježen je glatkim, cjevastim aluminijskim oblikom utopljenim u zemlju.
Zvanično otvorenje koje predstoji označava kraj dugo očekivanog projekta za koji je Kapoor dobio ponudu da dizajnira još 2003. godine kao dio obnove Traiana.
Skulpturalni ulaz od istrošenog čelika, postavljen 2022. godine, dizajniran je tako da izgleda kao da izrasta iz zemlje, a naglašen je obrnutim lijevkom koji vodi posjetitelje u prostor podzemne stanice.
Uvučeni aluminijski ulaz u stanicu, postavljen 2017. godine, priziva svojim oblikom prazninu u tlu i uklapa se u svoje nisko okruženje.
Oba ulaza povezana su s mrežom prethodno napuštenih tunela i, prema Kapooru, njihovi dizajni crpe inspiraciju od geološkog okruženja Napulja.
”U gradu Vezuva i Danteovog mitskog ulaza u Pakao, smatrao sam važnim pokušati se pozabaviti time što zapravo znači silazak u podzemlje”, ističe umjetnik.
U intervjuu za Guardian 2003. godine, Kapoor je osnivaču Dezeena Marcusu Fairsu otkrio da je projekt zamišljen kao “skulptura u koju se ulazi”.
“Ovo nisu zgrade”, objasnio je tada Kapoor. “Igraju se s formom u arhitektonskim razmjerima, ali u krajnjem ne predstavljaju zgrade. Ne želim stvarati bilo šta praktično. Humoristična činjenica umjetnosti je to što je ona beskorisna. Ne radi ništa konkretno. I to je vrlo bitno.”
Građevinski radovi započeli su 2009. godine. Kapoor je izvorno surađivao s Future Systems – studijem arhitekta Jana Kaplického i Levetea – kako bi realizirao projekt. Kasnije ga je preuzeo istoimeni Leveteov studio AL_A.
Unutar samih tunela, grubi betonski zidovi ostavljeni su nedovršeni slobodnom umjetničkom voljom.
Kapoor je nedavno dovršio i svoju dugo očekivanu skulpturu koja izgleda kao da je zgnječena neboderom u njujorškoj Leonard Street, po čemu se jasno može primjetiti njegov konceptualni stil.
Giorgio Armani, kultni italijanski dizajner poznat po postavljanju nove definicije pojma elegancije korištenjem čistih linija i tihog luksuza, preminuo je u 91. godini.
Tihi luksuz postao je ne samo zaštitni znak, nego i ključ njegovog uspjeha. Uprkos stalnim oscilacijama na tržištu luksuzne robe, Armani se i dalje smatra trećim najvećim italijanskim modnim brendom, u nizu odmah iza Guccija i Prade.
Rođen je u skromnoj porodici u gradu Piacenzi, u sjevernoj Italiji. Njegov put je bio sve samo ne običan – od studija medicine na Sveučilištu u Milanu, preko dvogodišnje nacionalne vojne službe prije započinjanja karijere u svijetu mode u svojoj 40-toj godini.
Svoje kreativno putovanje započeo je u robnoj kući La Rinascente u Milanu, od skromnog mjesta aranžera izloga. Zatim je unaprijeđen na poziciju nabavke muške odjeće, a već 1964. radi za globalni luksuzni brend Nino Cerruti, gdje je dizajnirao kolekciju Cerruti Hitman.
Kao osoba slobodnog duha, Giorgio Armani postaje samostalni dizajner; prodao je svoju Volkswagen Bubu kako bi došao do novca neophodnog za svoj poduhvat koji će započeti uz podršku svog partnera i poslovnog saradnika, arhitekta Sergia Galeottija. Godine 1975. pokrenuo je vlastitu kompaniju: Giorgio Armani S.p.A.
Armanijeve kolekcije konfekcijske odjeće odražavale su njegov jedinstveni stil: jednostavnost, eleganciju i sposobnost da bez napora iznova stvori klasike, ali sa njegovim potpisom. Također je unio pravu revoluciju u krojenje kršeći tradicionalne zakone modne industrije. Na primjer, predstavio je nestrukturiranu, krojenu jaknu bez podstave ili krutog punjenja, koju su mogli nositi i muškarci i žene, utjelovljujući njegovu svježu, opuštenu viziju.
Primjerice, Diane Keaton je 1978. nosila Armanijev komplet sa opuštenim, krojenim sakoom na dodjeli Oscara za najbolju glumicu za svoju ulogu u filmu Annie Hall, što je bio početni dizajn od mnogih kultnih Armanijevih modela krojenih za crveni tepih. Armani je postao nezaobilazan dio crvenog tepiha, omiljen među mnogim slavnim osobama koje dijele njegovu viziju ljepote i bezvremenog glamura.
Njegove kolekcije muške odjeće, koje je i sam nosio, imale su snažan odjek. Prava prekretnica, međutim, desila se kada je osamdesetih odjenuo Richarda Gerea za američki krimi hit American Gigolo, u režiji Paula Schradera (s Richardom Gereom i Lauren Hutton u glavnim ulogama). Kostimi za film istaknuli su njegov hvaljeni talent za odabir čistih silueta, tekstura i kontrastnih boja.
Tadašnji trend moćnog odijevanja pozdravio je novim oblicima kao što su kreacije sa širokim ramenima i širokim reverima u ženskim i muškim kolekcijama.
Kako se njegovo carstvo širilo, Hollywood je postao jedna od najvećih pozornica Giorgia Armanija: dizajnirao je kostime za više od 200 filmova, uključujući Brian de Palmin Nedodirljivi (1987) s Kevinom Costnerom i Robertom de Nirom, Vuk s Wall Streeta Martina Scorsesea (2013), a također i SF film Elysium Neilla Blomkampa (2013) s Jodie Foster – njegovom bliskom prijateljicom i jednom od njegovih omiljenih glumica.
Tokom cijele njegove karijere, osjećaj diskretne elegancije bio je stalna nit u radu gospodina Armanija, kako su ga od milja zvali u industriji. Mnogi su ga nazivali i Re Giorgio (kralj Giorgio), u znak priznanja za njegov talent i uspjeh u stvaranju pristupačnog, ali profinjenog, suštinskog italijanskog stila koji je uspio doprijeti do mnogih generacija.
Svijet mode izgubio je pravog vizionara, nekoga koga će svijet pamtiti po svojoj nepatvorenoj eleganciji, koja odražava njegovo italijansko nasljeđe.
Giorgio Armani bio je dizajner čija je ljubav prema modernoj jednostavnosti bila ukorijenjena u bezvremenom stilu, ali ono što ga je toliko izdvajalo bio je osjećaj za detalj, čime je pretvarao jednostavnost u luksuz.
Njegova sposobnost da cijeni svaki i najmanji tihi detalj pretvorila je minimalizam u umjetničku formu, čineći luksuz i dostupnim i inspirativnim. Kao što je jednom otkrio svoj provjereni recept: „Volim sve što je jednostavno. Što nije glasno. Što se može cijeniti izbliza. Moj kreativni proces je stalno zanavljanje ove osnovne ideje.“
SOS Dječija sela u BiH i NGO Marathon udružili su snage pod sloganom „Briga za djecu je maraton! Budi Kum porodica“. Ova saradnja nosi snažnu poruku zajedništva jer naša srca imaju veliki kapacitet – i za trku ali i za ljubav prema djeci, jer djeca od ljubavi rastu.
Udruženje NGO Marathon, koje je već prepoznato po svom filantropskom djelovanju i društvenoj odgovornosti, a od ove godine postaje prijatelj i podrška SOS Dječijim selima u BiH. Partnerstvom šaljemo jasnu poruku briga za djecu bez roditeljskog staranja nije samo individualna obaveza, već kolektivna misija u kojoj svako od nas može imati ulogu.
Jedna od ključnih prilika da zajedno pokažemo solidarnost i podršku jeste predstojeći Sarajevo polumaraton, koji organizuje NGO Marathon. Ovaj sportsko-humanitarni događaj okuplja trkače i prijatelje sporta iz cijelog svijeta, a od ove godine nosi i dodatnu vrijednost, a to je podrška SOS Dječijim selima u BiH.
Rok za registraciju učešća na utrkama i uplatu je 15.09.2025. godine, a prijave se vrše putem zvanične stranice: sarajevomarathon.ba
Ovo partnerstvo simbolizuje ideju da svaki pretrčani kilometar, svaka podrška, svaka donacija i svaka podijeljena informacija o ovom projektu imaju značaj. Dijeljenjem ove poruke i poziva “Postani Kum“ https://sos-ds.ba/maraton/ , doprinosite širenju svijesti i jačanju podrške djeci kojoj je najpotrebnija ljubav i sigurnost.
Jer, baš kao i u maratonu najvažnije je da zajedno istrajemo.
Kad se spomene kultni bend Oasis, svako ko je odrastao devedesetih, neovisno o tome da li je bio sklon zvuku rock’n’rolla, ili tačnije britpopa, osjeti dašak nostalgije.
Kad su Oasis prošle godine najavili svoju reunion turneju nakon 15 godina separacije, potresao se internet. Ali nije samo generacija X (oni koji su zapravo proživjeli mančestersku rock-maniju 90-ih) bila u stanju delirijuma. Generacija Z, od kojih mnogi nisu napravili svoje prve korake ili se čak nisu rodili kada je izašao debitantski album benda 1994. godine – Definitely, Maybe – bili su jednako oduševljeni prilikom da konačno uživo vide najveći svjetski rock bend.
Nakon slušanja sad već legendarnog album benda Live at Knebworth iz 1996., može se doći do zaključka da su čak i više od desetljeća nakon njihovog raspada, uglavnom uzrokovanog konfliktom braće Gallagher, predanost i privlačnost benda ostali čvrsto netaknuti – u ovom slučaju neodoljivi za dvadesetogodišnjake.
„Oasis je toliko autentičan, prepoznatljiv i abrazivan bend… što je privlačnost u eri u kojoj je sve super uglađeno i masovno“, objašnjava muzička novinarka iz Los Angelesa i kulturna kritičarka generacije Z, Reanna Cruz. U eri isječaka pjesama s TikToka i bubblegum popa koji proizvode izdavačke kuće, generacija Z naviknuta je konzumirati muziku u velikom mutnom viru zvuka do kojeg se dolazi sada već ustaljenom opcijom prelistavanja na smartphonima. Braća Gallagher, sugerira Cruz, nude nešto posve drugačije. „Pred sobom imamo iznimno talentiranu braću koja su bez filtera. Historijski gledano, uvijek nađu razlog za svađu sa svima, čak i međusobno. Vokali benda imaju oštrinu, tonovi gitare su malo nazubljeni, za razliku od puno rock muzike koja kao pokušava da bude korektna u 2025. godini.“
Primjetno je da u mainstream popularnoj kulturi duže vrijeme uveliko nedostaje prizemljenih, jednostavnih rock bendova. ”Povratak Oasisa budi taj neuron u svačijem mozgu – posebno mladih obožavatelja koji su raspoloženi za pravi zvuk.”
Ista generacija je kostimografiju Liamove i Noelove prepoznatljive estetike pretvorila u valutu za društvene medije. Neprolazni stil benda može se uočiti od Brooklyna do istočnog Londona, s dvadesetogodišnjacima koji se utapaju u tamnoplavim trapericama, oživljavajući Britpop stil u svakodnevnom odijevanju. Njihov dobro poznati stav koji rijetko kome ostavlja pardona nije nešto što možete kupiti – ili algoritamski obraditi.
Na večeri dva uzastopna rasprodana koncerta na stadionu MetLife u East Rutherfordu, New Jersey, Oasis je više nego ispunio desetljeća potisnutih očekivanja. Publika je bila naglašeno višegeneracijska, pri čemu su gotovo svi nosili Oasis-ov merch.
Bezvremene hitove poput ‘Cigarettes & Alcohol’ i ‘Roll With It’ pratilo je 70.000 glasova svih dobi i naglasaka.
Sa prvim povratničkim koncertom, grupa Oasis kao da nastoji razbiti mit o tome kako na svjetskoj sceni već dugo nema kvalitetne muzike i da su dobre stvari samo relikti prošlosti koji ekskluzivno pripadaju starijim generacijama i prohujalim vremenima. Svakako, ovim se dokazuje i istančani muzički ukus generacije čije vrijeme tek dolazi.
Lenny Kravitz nije samo globalna rock zvijezda – ovaj erudita poznat je i po miješanju različitih muzičkih žanrova, ikona koja drži do svog izgleda i odjevnih kombinacija, ali i kao neko ko ima istančan osjećaj za umjetnost. Kada je odlučio da pusti svoje korijene i Evropi, nije to učinio radi prestiža, već upravo da pronađe mjesto koje mu može poslužiti kao – utočište.
I, dok je tražio “skroman prostor” u Gradu svjetlosti, naišao je nešto mnogo grandioznije u svakom pogledu: veličanstvenu gradsku kuću iz 1920-ih, u elegantnom 16. pariškom okrugu.
Unatoč starosti i istrošenoj unutrašnjosti, ovaj pariški stan je odmah zaintrigirao Kravitza. Vidio je potencijal u izblijedjelim zidovima i ispucalim podovima, i zamislio dom koji bi odražavao njegov višestruki identitet.
Suština ovog prostora ne bi bila puko deponovanje stvari, već i pričanje njegove životne priče u svim njenim koloritima.
Nazvan “Hôtel de Roxie” u čast njegove pokojne majke, glumice Roxie Roker, ovaj pariški stan je podjednako omaž njegovoj familiji kao što je i stilu. U bliskoj saradnji sa svojom dizajnerskom firmom Kravitz Design, stvorio je prostor koji se doima “presvučen” širokim slojevima emocija.
Dizajn narativa kombinuje klasičnu Haussmannovu arhitekturu ispunjenu iskonskim detaljima koji odražavaju afroameričku i bahamsku baštinu. U prostoru se nalaze lični artefakti, moderni nameštaj iz sredine stoljeća, komadi prilagođeni raznolikom spektru umjetnosti, uključujući Warholovu litografiju i fotografije koje ukrašavaju zidove hodnika.
Svaki kutak ovog pariškog stana pripovijeda priču, bilo da se radi o rijetkom gramofonu uglavljenom u ručno rezbareni ormar ili starinskoj kameri smještenoj na polici pored originalnih scenarija iz televizijskih dana njegove majke.
Estetika ovog pariškog stana snažno se odupire kategorizaciji. U glavnoj dnevnoj sobi, klub stol Ado Chale iz 1970-ih kao da vlada centrom, okružen Milo Baughman sofama i prilagođenim bačvenim stolicama iz Kravitz dizajna. Topli marokanski tepihi čine okruženje lakšim, dodajući osjećaj udobnosti i gostoljubivosti.
Paleta ugljanih nijansi, umbra i mekih neutralnih boja protiču kroz prostor, dajući stanu notu raspoloženja i muževnu energiju.
Materijali poput mesinga, tamnog drveta, prirodnog kamena i ručno tkanog tekstila miješaju se kako bi stvorili osjećaj opipljivosti.
Ono što izdvaja ovaj pariški stan je savršeni spoj visokih i niskih, starinskih i savremenih elemenata. Afričke skulpture suživljavaju se s modernim umjetničkim instalacijama. Svaki komad ima svoju unikatnu priču ili sjećanje koje se veže za njega, stvarajući jedinstvenu atmosferu, potpuno u duhu Kravitza.
Kravitz opisuje proces kao stvaranje “živuće ploče raspoloženja”. Umjesto da radi samo na osnovu nacrta, on je dozvolio prostoru da se prirodno razvija, preslojavajući teksture, preuređujući umjetnost, pa čak i prebojavajući zidove dok svi elementi nisu postali onakvi kako ih je Lenny zamislio.
U srcu kuće je trpezarija dramatičnog tona, usredotočena oko 6 metara dugog stola Karl Springer. Okružen je rijetkim setom afričkih stolica od Afra & Tobia Scarpa, dizajnerskih klasika koji prostoriji daruju skulpturalnu ljepotu i ravnotežu.
Jedna od najneočekivanijih karakteristika Kravitzovog stana u Parizu nalazi se u podrumu transformisane kotlovnice sada poznate kao “The Chaufferie”.
Inspirisan privatnim klubovima, ovaj skriveni salon više liči na tajni bar u Berlinu nego na sobu u nečijoj rezidenciji.
Niske baršunaste banketne ploče, slaba svjetla, pariški bistro i ogromna njemačka disko kugla koja visi sa stropa stvaraju ugodnu i tajanstvenu atmosferu.
Uz vintage plakate, rasvjetu koja popravlja raspoloženje i dobro pripremljene playliste koje se puštaju kroz skrivene zvučnike, ova je soba Kravitzov bijeg unutar bijega.
Ova emocionalna autentičnost prožima svaki kut, od visokih plafona do intimnih kutaka.
Na mnogo načina, stan djeluje kao Kravitzov živi memoar – svaka soba je poglavlje, svaki komad je rečenica u mnogo većoj i obuhvatnijoj priči koju Lenny želi da prenese.
