Ušli smo u odaje odaliske, robinje turskog harema. Odaliska je bila sobarica koja je radila u izdvojenim prostorijama u kojim su obitavale supruge i konkubine osmanskog sultana.
Iako bi našu savremenu tačku promatranja mogla uznemiriti ova naga žena – možda ne sama golotinja koliko voajeristički pogled koji golotinja implicira – teško je ne uživati u ambijentu: raskošna sofa, lepeza od paunovog perja, svjetlucava plava zavjesa koja visi s desne strane i njiše se u blagom svjetlu, uravnotežena sjajnom žutom tkaninom u donjem lijevom uglu koja je naborana sa stotinu nabora.
La Grande Odalisque (1814), Jean-Auguste-Dominique Ingres. Ulje na platnu. 162 × 91 cm. Muzej Louvre, Pariz, Francuska
Ili dugačka lula za pušenje koja šalje spirale bogatog mirisa u zrak, ukazujući na zatvoreno područje užitka, prepuštanja i napuštanja svjetovnih briga.
Zamišljeni svijet koji nam nudi francuski umjetnik Jean-Auguste-Dominique Ingres u svojoj interpretaciji teme osmišljen je da bude opojan, fascinantan, primamljiv i umjereno opasan: jednom riječju, „egzotičan“.
Slika prikazuje krajnje intimno okruženje. Umjetnik je postigao ovaj osjećaj postavljanjem prednjeg plana elegantnih plavih i luminiscentnih zlatnih tonova na debelu, crnu poput tinte pozadinu. Sve površine pred nama oslikane su izvanrednom opipljivošću, ne samo realistično, već i blago, magnetski, bez trenja i hiper-lucentno.
Izduženi oblik
Njen pogled se proteže s platna, laskajući promatraču, očigledno pokušavajući ga zavesti. Njen pogled kao da traži naše odobravanje, svodeći samu sebe na objekt estetske i erotske kontemplacije.
Mnogi komentatori, uključujući i najraniju publiku koja je vidjela sliku kada je prvi put izložena u pariškom Salonu 1819. godine, primijetili su nerealan oblik ženskog tijela. Što više gledate, to ga više uočavate. Njena kičma je preduga (prema nekim procjenama ima čak četiri dodatna pršljena), a njena izdužena desna ruka jedva da ima lakat. A gdje joj je kuk? Ne možemo pretpostaviti da je to mjesto gdje joj se torzo savija, s obzirom na udaljenost od desnog dijela stražnjice.
Detalj ‘La Grande Odalisque’ (1814), Jean-Auguste-Dominique Ingres. Ulje na platnu. 162 × 91 cm. Louvre, Pariz, Francuska. Uređeno od strane autora teksta.
Da li su ove anatomske netačnosti zaista važne? Zapravo, mislim da igraju ključnu ulogu u široj strukturi slike. Primijetite, na primjer, kako se linija njenog nosa savršeno spaja sa silazećim ramenom i ispruženom rukom, formirajući vijugavu krivulju.
Ili primijetite trokutastu formaciju njenih leđa stvorenu posebnim položajem njenih ramena. Ove anatomske manipulacije bile su namjerne od strane umjetnika, osmišljene da pomognu u guranju slike prema nečemu idealiziranijem, čak i pomalo nestvarnom.
Detalj Parmigianinove slike Madonna dal Collo Lungo (1534- 40). Ulje na panelu. 219 × 135 cm. Galerija Uffizi, Firenca, Italija
Ingres nipošto nije bio prvi slikar u historiji umjetnosti koji je preuveličavao tjelesne proporcije kako bi postigao određeni efekat. Kasnorenesansni pokret poznat kao manirizam bio je sklon preuveličavanju kvaliteta ljepote i harmonije, što je često rezultiralo kompozicijama u kojima su rastegnuti vratovi i nevjerovatno uvijeni udovi bili uobičajeni. Namjera je često bila ista: pogurati tijelo izvan granica naturalizma kako bi moglo nositi veći emocionalni ili estetski naboj.
Između dva stila
Gdje smjestiti sliku poput Velike odaliske u historiji umjetnosti? Kako je shvatiti?
Naslikana 1814. godine, slika se proteže kroz dvije tradicije. Ovo je bilo doba neoklasicizma, kada su umjetnici – posebno oni iz Francuske – nastojali stvoriti umjetnička djela koja su oživjela mnoge teme starogrčke i rimske umjetnosti: stavljajući naglasak na ravnotežu, harmoniju i neku vrstu plemenite strogosti.
Ingres je bio učenik neoklasicističkog slikara Jacquesa-Louisa Davida, koji je oko 14 godina ranije naslikao ovaj portret francuske pripadnice visokog društva Madame Récamier – sliku koja je poslužila kao direktna inspiracija za Ingresa.
Lijevo: La Grande Odalisque (1814) Jean-Auguste-Dominique Ingres. Ulje na platnu. 162 × 91 cm. Louvre, Pariz, Francuska. Desno: Portraite de Madame Récamier (1800) by Jacques-Louis David. Ulje na platnu. 174 × 244 cm. Louvre, Pariz, Francuska
Primijetit ćete kako dvije slike dijele istu osnovnu pozu: ispružene noge, lijevi lakat oslonjen na jastuke, ispružena desna ruka i okrenuta glava dok baca pogled preko desnog ramena.
Ingres nipošto nije bio prvi slikar u historiji umjetnosti koji je preuveličavao tjelesne proporcije kako bi postigao određeni efekat. Kasnorenesansni pokret poznat kao manirizam bio je sklon preuveličavanju kvaliteta ljepote i harmonije, što je često rezultiralo kompozicijama u kojima su rastegnuti vratovi i nevjerovatno uvijeni udovi bili uobičajeni. Namjera je često bila ista: pogurati tijelo izvan granica naturalizma kako bi moglo nositi veći emocionalni ili estetski naboj.
U Davidovoj slici postoji i osjećaj trezvenosti i rezerviranosti – možda bismo danas koristili riječi “formalno” ili minimalističko.
Ingresova slika nosi mnoge iste karakteristike: površina je mirna i hladna, linije su oštre, a sjene savršene, kao i nevjerovatna pažnja posvećena tonu ženske kože i teksturama tkanina koje vise i obavijaju je.
Ipak, nešto drugo se dešava u Ingresovoj slici. Koliko god da je crpio inspiraciju iz Davida, njegovo slikarstvo odaliske se također udaljava od neoklasicizma i prema novoj umjetničkoj formi: romantizmu.
Romantizirani orijentalizam
Romantizam je bio svojevrsni protuodgovor na racionalni način razmišljanja neoklasicističke ere, koji je u sebi nosio implicitno slavljenje koherentnog reda.
Ovo je bilo vrijeme u evropskoj historiji kada je sve više umjetnika i pisaca putovalo izvan svojih zemalja, često na teritorije gdje su kolonijalne sile uspostavile imperijalno prisustvo. Dok su engleski slikari 19. stoljeća odlazili u kolonijalnu ispostavu Indiju, francuski slikari istraživali su Sjevernu Afriku, posebno Egipat, Alžir i Maroko.
Godine 1809. francuska vlada objavila je Opis Egipta (Description de l’Égypte) (1809–22), pregled arhitekture, spomenika, stanovništva i divljih životinja Egipta u dvadeset četiri toma. To je bilo djelo koje je imalo dubok utjecaj na francusku dekorativnu umjetnost i arhitekturu tog perioda.
Orijentalizam na svom vrhuncu: Molitva u Kairu (1865) Jean-Léon Gérôme. Ulje na platnu. 50 × 81 cm. Hamburger Kunsthalle, Hamburg, Njemačka
Ova podkategorija romantizma postala je poznata kao “orijentalizam” – termin koji se danas smatra problematičnim zbog svođenja složenih društava na egzotične scene senzualnosti, nasilja ili misterije, s implicitnom pretpostavkom zapadne superiornosti nad kulturama koje prikazuje.
Ova podkategorija romantizma postala je poznata kao “orijentalizam” – termin koji se danas smatra problematičnim zbog svođenja složenih društava na egzotične scene senzualnosti, nasilja ili misterije, s implicitnom pretpostavkom zapadne superiornosti nad kulturama koje prikazuje.
Ipak, tokom 19. stoljeća, pa čak i do danas, osjećaj “egzotičnog” u ljudima, pejzažima i arhitekturi Bliskog istoka i Sjeverne Afrike fascinirao je umjetnike. U Francuskoj su slikari poput Eugènea Delacroixa, Jean-Léona Gérômea i Theodorea Chasseriaua bili posebno oduševljeni.
Ingresovo slikarstvo crpilo je iz ovog orijentalističkog žara. Zanimljivo je primijetiti da nikada nije putovao u osmanlijsku Tursku niti na Istok, ali Ingresovu maštu podsticala je slika koju je proizvodila orijentalistička energija.
Sliku je naručila kraljica Caroline Murat, kraljica Napulja, a ujedno i sestra Napoleona Bonapartea. Nastala je u Rimu, gdje je Ingres živio nakon što je završio stipendiju na Académie de France. Danas se slika nalazi u Louvreu u Parizu. Ona ostaje zbunjujući predmet ljepote: istovremeno suptilna izmišljotina iz umjetnikove mašte i evokativna insinuacija ljudskog poriva za donkihotovskim zadovoljstvom.
DEVET RASPRODANIH KONCERATA, GOTOVO 2000 POSJETITELJA I POTVRDA DA SEVDALINKA ŽIVI KROZ TRADICIJU I NOVE KONTEKSTE
(Sarajevo, 27. avgust 2025) Večerašnjim devetim koncertom u Svrzinoj kući zvanično se završava ljetna koncertna serija „Sevdah Damira Imamovića u Svrzinoj kući“, koja je tokom jula i augusta publici donijela jedinstveno iskustvo muzičke baštine u srcu Sarajeva. Ovaj projekat spojio je tradiciju i savremenost kroz prostor nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine, gdje su se svake srijede smjenjivale priče, emocije i vrhunske muzičke interpretacije.
Federalna ministrica okoliša i turizma, Nasiha Pozder, istakla je da ovakve manifestacije imaju poseban značaj za turizam u Bosni i Hercegovini. „Ovo su događaji koji prave razliku kada je u pitanju turizam u našoj zemlji. Mislim da smo svi uživali u interpretaciji Damira Imamovića i zaista samo imamo riječi hvale za ono što je učinjeno. Postignuti rezultati su impozantni, a događaji poput ovog produžuju sezonu i donose nove sadržaje i nama i turistima“, kazala je Pozder te dodala da više od pet miliona KM zahtjeva za podršku sadržajima iz oblasti turizma u Federaciji koje su pristigle na ovogodišnji javni poziv, pokazuju da interesa ima i da imamo šta ponuditi.
Direktorica JU Muzej Sarajeva, Indira Kučuk Sorguč, naglasila je da ovaj projekat nadilazi okvire običnog događaja i donosi novu vrijednost kulturnom životu Sarajeva. „ Ova dva mjeseca bila su posebna i mislim da su to osjetili svi oni koji su došli kao publika. To je bilo prenošenje duha, sevdaha i nematerijalne baštine. Kada sam listala arhivu Muzeja, shvatila sam da se ništa slično ovome ranije nije radilo. Ovaj događaj je originalan, autentičan i osebujan. Na koncertima smo se mogli uvjeriti da Damir nije samo vrhunski interpretator nego i storyteller, autor i profesor. Za sve nas koji smo učestvovali u ovom projektu značajno je da smo ovom koncertnom serijom kreirali novu vrijednost“, rekla je Kučuk Sorguč te dodala da vjeruje da će JU Muzej Sarajeva nastaviti ovakve projekte i da će oni postati tradicija, a da će sevdalinka kroz permanentno izvođenje u ovom prostoru dobiti pravo i zasluženo mjesto.
Direktor Fondacije Sarajevo Navigator, Nedim Lipa, istakao je da rezultati projekta potvrđuju njegov značaj i opravdanost. „Na koncertima je prisustvovalo 1988 posjetitelja, od čega je 1488 ulaznica prodato u Bosni i Hercegovini, a 678 u Sarajevu. Više od 544 posjetitelja stiglo je izvan BiH. Kada se pogleda ukupna struktura, otprilike po trećina publike činili su posjetitelji iz Sarajeva, ostatka BiH i inostranstva. Ukupno smo imali devet rasprodanih koncerata, a posljednja dva koncerta su rasprodana čak 20 dana prije njihovog održavanja“, naveo je Lipa te dodao da je ovo bila prava stvar u pravo vrijeme i na pravom mjestu i tako svojevrsan povratak sevdaha kući.
Autor i interpretator sevdalinke, Damir Imamović, naglasio je da je Svrzina kuća jedinstven prostor u kojem tradicija prirodno oživljava. „Hvala svima koji su dali svoj doprinos i podržali ovaj projekat. Ima prostora u koje, kada uđeš, odmah ti se svira, a Svrzina kuća je upravo taj prostor. Turizam je oduvijek bio vodič u prezentaciji lokalne kulture – kada nam dođu gosti, uvijek nastojimo da se predstavimo u najboljem svjetlu. Realno, publika nigdje ne preferira najtradicionalniju muziku, ali tradicija opstaje i živi upravo zato što interesuje goste i turiste. Ovaj projekat je promocija tradicionalne muzike ovih prostora, ali je ujedno i eksperiment, jer tradiciju treba izazivati i stavljati u nove kontekste da bismo kreirali novu vrijednost“, kazao je Imamović te istakao uvjerenje da je ovim projektom stvoreno nešto vrijedno i dugotrajno, iza čega stoji iskrena namjera, dok krajnji cilj nije materijalan.
Projekat je realiziran u saradnji Fondacije Sarajevo Navigator i JU Muzej Sarajeva, uz podršku Ministarstva civilnih poslova BiH, Federalnog ministarstva okoliša i turizma, Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, Grada Sarajeva, Općine Stari Grad, Mastercarda, Klasa i Međunarodnog aerodroma Sarajevo.
Inspiraciju za uređenje doma najčešće tražimo na internetu koji vrvi od najrazličitijih sadržaja – savjeta i atraktivnih vizuala – gotovih rješenja koja se često kopiraju u cjelosti ili djelomično primjenjuju u prostoru.
Prilika da uredite vlastiti dom sama po sebi već izaziva dovoljno uzbuđenja. Tu je i želja da sve realizirate što brže te je utoliko najlakše posegnuti za instant rješenjima, drugim riječima, kopirati.
Međutim, obzirom da se radi o vašem intimnom prostoru gdje je najvažnije da se vi dobro osjećate, nije li bolje prizvati u pomoć vlastiti ukus i biti neprikosnoveni autor? Naročito ako vam nije prvi put da uređujete enterijer, te se smatrate naprednim amaterom. Naravno, provedba vlastitog ukusa jednako je izvodiva i ako ste angažovali arhitektu ili dizajnera enterijera pod uslovom da ste u stanju efikasno iskomunicirati vašu viziju stručnjaku – u čemu vam on/a mora biti u stanju pomoći.
Kako kanalisanje ukusa uveliko olakšava inspiracija, ponovo se vraćamo na isto pitanje – gdje je tražiti? Ovog puta vam predlažemo nešto drugačiji pristup.
Slika kao polazna tačka ili finalni korak (Unleashed Gallery)
Odgovor je u – slici
Vizuelna umjetnost jedan je od prvih oblika ljudskog izražavanja te ne čudi zašto smo tako prijemčivi za slike, filmove, prizore zgrada i drugih arhitektonskih oblika i sl.
Utoliko se velika većina nas vizuelno motivira i inspiriše.
Istovremeno, postavljanje slike, fotografije, ili drugog zidnog dekora, oduvijek se smatralo završnim potezom pri uređenju enterijera, koji će unijeti život u prostor i podariti mu jedinstvenost. Takav umjetnički komad će često postati središnjom tačkom prostora koji okupira pažnju, priča priču ili šalje poruku o nama i našoj osobnosti.
Često kupimo umjetničko djelo ili sliku koja za nas ima određenu estetsku vrijednost s ciljem da je uklopimo u prostor. Međutim, možemo li upotrijebiti omiljeni sliku ili vizual kao polaznu tačku i inspiraciju prema kojoj dizajniramo prostor?
Raspoloženje slike – ambijent prostorije
Kao što nije uvijek lako odrediti koju emociju osjećate, još je teže definisati dominantno raspoloženje na umjetničkoj slici. Da biste lakše došli do odgovora, pomoći će nekoliko pitanja: Koje raspoloženje preovladava na slici, da li je mistično, mirno i umirujuće, da li vas uznemiruje, da li vas ‘energizira’, razgaljuje, izaziva osjećaj radosti i sl. Zapišite 3-4 ključne riječi koje su proizašle iz ove male vježbe, a koje opisuju sliku koja vas intrigira. Ove ključne riječi su važne jer će odrediti osnovno raspoloženje prostorije ukoliko se odlučite da je koncipirate prema datoj slici.
Uspješno koncipiranje prostora prema slici s ciljem kreiranja elegantnog, umirujućeg prostora (angelacameron.com)
Pored toga, pokušajte uočiti dominantne oblike na slici, npr. prave linije, krive (zaobljene) linije, cvijeće, lišće, trouglovi, tačke i sl., jer će odrediti oblik namještaja, uzoraka na tkaninama i tepisima, te dekora sveukupno.
Razigrano: Zidni dekor kao inspiracija za boje i oblike u prostoru (Architectural Digest)
Finalni ključni korak je odabir boja pri čemu određujemo tri najprisutnije boje na slici prema kojima biramo boje zidova, tekstila i sl.
Odabir palete boja za vaš novi prostor može se činiti najlakšim dijelom posla, ali iskustvo pokazuje da je to jedan od najosjetljivijih i najsloženijih poteza (osim ako se niste odlučili za zonu ugode zvanu total-bijela-boja). Čak i ako ste upoznati sa pravilom 60-30-10 (o čemu smo pisali u nekoliko navrata), i sigurni u to koja je vaša omiljena boja, krajnji rezultat može biti fijasko. Slika koja vam se sviđa može pomoći pri odabiru palete boja, ali i omjera boja, na način da prvo birate dominantnu boju (60%), prateću boju (30%) i na kraju boju kojom će se prostor akcentirati (10%). Primijetit ćete da je gotovo svaka slika vođena određenim omjerom koji se može prenijeti u prostor.
Inspiracija u slici H. Matissa predstavljena uz pomoć kolaža (Authentic Interior)
Ako ste već testirali ovaj pristup, ili to namjeravate, biće nam drago da vidimo krajnji ishod! Pošaljite nam email sa fotografijama na adresu redakcija@living.ba
Leonardo da Vinci je naslikao Svetog Ivana Krstitelja oko 1516. godine. Figura kao da se materijalizuje, možda čudesno, svakako enigmatično, iz duboko crne pozadine.
Efekat se postiže tehnikom koju je Leonardo pionirski osmislio: namjernim omekšavanjem linija i kontura tako da se čini da se figura stapa sa – ili u ovom slučaju, iz – tame.
Svjetlost na slici ima odmjerenu kvalitetu, onu vrstu treperavog sjaja koji podsjeća na svjetlost svijeće. Sjene su postepene; prelaze iz svjetla u tamu samo spokojno, čak i oklijevajući.
Šta nam Leonardo signalizira kroz ovo izblijedjelo svjetlo? Zašto je odlučio dati slici ovaj poseban, kriptični osjećaj?
Nastanak sfumata kao slikarske tehnike
Većina nas je upoznata s barem nekim Leonardovim slikama. Njegove slike obično imaju dašak maglovite nejasnoće, posebno kasnija djela.
Upravo ta maglovita kvaliteta leži u osnovi čuvene ambivalentnosti Mona Lize. Neodređeno kretanje njenih očiju i drhtave sjene njenog osmijeha omogućene su tehnikom slikanja poznatom kao sfumato.
Detalj ‘Portreta Mona Lise del Giocondo’ (cca.1503–6) Leonarda da Vincija. Ulje na drvetu. 77 × 53 cm. Muzej Louvre u Parizu, Francuska
Mnoge Leonardove slike imaju istu sugestivnu atmosferu. On je opisao sfumato kao „bez granica ili ograničenja, poput dima ili izvan žarišne ravni“. Riječ se na engleski prevodi kao mekano, nejasno ili zamagljeno, a potiče od italijanske riječi fumo („dim“, „para“).
Efekat je postignut nanošenjem slojeva tankih glazura uljane boje, jedne na drugu, kako bi se kontinuirano omekšale sjene i rubovi. Leonardo je težio korištenju ujedinjenog raspona boja srednjih tonova – posebno zemljanih boja, plavih i zelenih – sa sličnim nivoima zasićenosti, kako bi dodatno uskladio svoje slike.
Kao naučnik, Leonardo je proveo opsežna istraživanja efekata svjetlosti i boja.
Na primjer, njegova istraživanja optike dovela su ga do razumijevanja perspektive udaljenosti: to jest, kako iste boje mogu izgledati drugačije ovisno o njihovoj blizini. Blijedoplave nijanse njegovih planina u Portretu Mona Lise del Giocondo rezultat su takvih istraživanja.
Leonardova dostignuća bila su značajan razvoj u povijesti slikarstva, jer su umjetnicima pružila sredstva da bolje predstave volumetrijske figure – predmete i ljude sa stvarnim osjećajem za formu – postižući veći intenzitet i karakter.
Lijevo: Dama sa hermelinom (1483–90) Leonardo da Vinci. Ulje i tempera na panelu. 54.8 × 40.3 cm. Nacionalni muzej, Kraków, Poljska. Desno: Portret muškarca (cca.1450) Andrea del Castagno.Tempera na panelu. Nacionalna galerija umjetnosti, Washington, D.C., SAD.
Da biste uočili učinkovitost sfumato metode, uporedite Leonardovu sliku “Dama s hermelinom”, završenu 1490. godine, sa slikom “Portret muškarca” Andree del Castagna, naslikanom oko 1450. godine.
Dok je Castagnovo modeliranje oštro i visoko definirano, “Dama s hermelinom” donosi potpuno novu psihološku složenost kroz suptilno uzorkovanje svjetlosti i sjene. Kao i kod mnogih svojih djela, Leonardo je izbjegavao najintenzivnije boje spektra, preferirajući prigušenu paletu kako bi slika ostala ujednačena – dajući Castagnovoj slici pomalo blistav izgled u poređenju.
Ples svjetla i tame
Razvoj sfumata temelji se na principu kjaroskura, upotrebe snažnog kontrasta između svjetla i tame za stvaranje dubine.
Vraćajući se na sliku Ivana Krstitelja, slika ne samo da koristi meke tragove sfumata, već i pokazuje Leonardovu upečatljivu upotrebu kontrasta svjetla i sjene općenito kako bi naglašenije definirala trodimenzionalni oblik. Primijetite, primjerice, namjerno postavljanje ispružene ruke i uprtog prsta direktno na najtamnije područje platna.
Sveti Ivan Krstitelj (cca.1513–16) Leonardo da Vinci. Ulje na drvetu. 69 × 57 cm. Muzej Louvre, Pariz, Francuska.
Kroz atmosferu koju stvaraju sfumato i kjaroskuro, Leonardo je odlučio prikriti zemaljske atribute Ivana Krstitelja: činjenicu da je živio u pustinji i nosio košulju od dlake. Na ovoj slici, on je nesumnjivo božanski, s nježnim tonovima kože i gotovo androginim izgledom.
Jedan od načina da se doživi efekat je da se on vidi kao komunikacija religijskog sadržaja slike, naglašavajući božanski sjaj Ivana Krstitelja – čak sugerirajući metaforičku bitku svjetla i tame.
Kroz atmosferu koju su stvorili sfumato i chiaroscuro, Leonardo je odlučio prikriti zemaljske atribute Ivana Krstitelja: činjenicu da je živio u pustinji i nosio košulju od dlake. Na ovoj slici, on je nesumnjivo božanstven, s nježnim tonovima kože i gotovo androginim izgledom.
Jedan od načina da se doživi ovaj efekat jeste da se vidi kao komunikacija religijskog sadržaja slike, naglašavanje božanskog sjaja Ivana Krstitelja – čak sugerirajući metaforičku bitku svjetla i tame.
Salvator Mundi (c.1500) Leonardo da Vinci. Ulje na drvetu. 65.6 × 45.4 cm. Louvre Abu Dabi, Ujedinjeni Arapski Emirati
Isti efekat je korišten u njegovom djelu Salvator Mundi, u kojem sfumato potezi kistom – posebno na licu – ističu dvosmislenost između fizičkog i metafizičkog. Zaista, u mnogim njegovim slikama, tijelo i duh su namjerno udruženi, dajući tako njegovim figurama nedokučiv, možda čak i čudesan kvalitet.
Leonardov jedinstveni pristup slikarstvu također bi trebao skrenuti pažnju na važan aspekt svih slika: da je način na koji je slika zapravo napravljena – ključan za način na koji ona komunicira.
Leonardovom sfumato tehnikom, njegove slike postižu kriptičnu privlačnost koja traje stoljećima kasnije.
Švicarski brend satova Cauny dizajnirao je Tadao Ando (84), dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu.
Andov tanki i fleksibilni sat uključuje kupolasti gornji dio od safirnog stakla kako bi se smanjila distorzija pri gledanju brojčanika iz različitih uglova. Također ima talijanski kožni remen i dolazi u elegantnom metalnom kućištu.
Sat je dostupan u dvije boje: razigranoj nijansi zelene jabuke i boji brušenog čelika inspiriranoj materijalnošću betona.
Zaobljen dizajn predstavlja simbol nade i zamišljen je da onom ko ga nosi donese “mladalačku energiju”.
“Ovaj sat odražava duh zelene jabuke – nezrele, pomalo kisele, ali pune obećanja”, opisuje Ando svoj sat. “Odaje počast onima koji nastavljaju ići naprijed, ne zato što su stigli, već zato što još uvijek vjeruju u svjetlo koje je pred njima”, oslikava svoju viziju svjetski poznati arhitekta i zaključuje da je sat svjevrsni “podsjetnik da mladost nije vrijeme, već pokret srca“.
Obje verzije sata dolaze u dvije veličine: 31,5 i 37,5 milimetara, što omogućuje osobama sa zglobovima svih veličina da ih nose.
Cauny Ando je četvrti sat u Caunyjevoj seriji Arhitekti vremena – kolekciji satova koje su dizajnirali poznati svjetski arhitekti.
Najpoznatiji japanski arhitekt svih vremena, Tadao Ando, kroz partnerstvo sa firmom Cauny, želi unijeti mladost u svakodnevni život, transformirajući svoj sat u simbol nade.
Prva tri sata u seriji kreirali su arhitekti Álvaro Siza, Rafael Moneo i Eduardo Souto de Moura.
„U satovima, kao i u zgradama, Ando pronalazi čistoću mladenačke energije kako bi oblikovao prostor i s njim, našu percepciju vremena“, naglašavaju iz Cauny-ja.
Cauny je osnovan u Švicarskoj 1927. godine, a sjedište mu je u Portugalu. Projekat Arhitekti vremenskih pokrenuli su 2022. godine.
