Piše: Christopher P Jones
Ušli smo u odaje odaliske, robinje turskog harema. Odaliska je bila sobarica koja je radila u izdvojenim prostorijama u kojim su obitavale supruge i konkubine osmanskog sultana.
Iako bi našu savremenu tačku promatranja mogla uznemiriti ova naga žena – možda ne sama golotinja koliko voajeristički pogled koji golotinja implicira – teško je ne uživati u ambijentu: raskošna sofa, lepeza od paunovog perja, svjetlucava plava zavjesa koja visi s desne strane i njiše se u blagom svjetlu, uravnotežena sjajnom žutom tkaninom u donjem lijevom uglu koja je naborana sa stotinu nabora.
Ili dugačka lula za pušenje koja šalje spirale bogatog mirisa u zrak, ukazujući na zatvoreno područje užitka, prepuštanja i napuštanja svjetovnih briga.
Zamišljeni svijet koji nam nudi francuski umjetnik Jean-Auguste-Dominique Ingres u svojoj interpretaciji teme osmišljen je da bude opojan, fascinantan, primamljiv i umjereno opasan: jednom riječju, „egzotičan“.
Slika prikazuje krajnje intimno okruženje. Umjetnik je postigao ovaj osjećaj postavljanjem prednjeg plana elegantnih plavih i luminiscentnih zlatnih tonova na debelu, crnu poput tinte pozadinu. Sve površine pred nama oslikane su izvanrednom opipljivošću, ne samo realistično, već i blago, magnetski, bez trenja i hiper-lucentno.
Izduženi oblik
Njen pogled se proteže s platna, laskajući promatraču, očigledno pokušavajući ga zavesti. Njen pogled kao da traži naše odobravanje, svodeći samu sebe na objekt estetske i erotske kontemplacije.
Mnogi komentatori, uključujući i najraniju publiku koja je vidjela sliku kada je prvi put izložena u pariškom Salonu 1819. godine, primijetili su nerealan oblik ženskog tijela. Što više gledate, to ga više uočavate. Njena kičma je preduga (prema nekim procjenama ima čak četiri dodatna pršljena), a njena izdužena desna ruka jedva da ima lakat. A gdje joj je kuk? Ne možemo pretpostaviti da je to mjesto gdje joj se torzo savija, s obzirom na udaljenost od desnog dijela stražnjice.
Da li su ove anatomske netačnosti zaista važne? Zapravo, mislim da igraju ključnu ulogu u široj strukturi slike. Primijetite, na primjer, kako se linija njenog nosa savršeno spaja sa silazećim ramenom i ispruženom rukom, formirajući vijugavu krivulju.
Ili primijetite trokutastu formaciju njenih leđa stvorenu posebnim položajem njenih ramena. Ove anatomske manipulacije bile su namjerne od strane umjetnika, osmišljene da pomognu u guranju slike prema nečemu idealiziranijem, čak i pomalo nestvarnom.
Ingres nipošto nije bio prvi slikar u historiji umjetnosti koji je preuveličavao tjelesne proporcije kako bi postigao određeni efekat. Kasnorenesansni pokret poznat kao manirizam bio je sklon preuveličavanju kvaliteta ljepote i harmonije, što je često rezultiralo kompozicijama u kojima su rastegnuti vratovi i nevjerovatno uvijeni udovi bili uobičajeni. Namjera je često bila ista: pogurati tijelo izvan granica naturalizma kako bi moglo nositi veći emocionalni ili estetski naboj.
Između dva stila
Gdje smjestiti sliku poput Velike odaliske u historiji umjetnosti? Kako je shvatiti?
Naslikana 1814. godine, slika se proteže kroz dvije tradicije. Ovo je bilo doba neoklasicizma, kada su umjetnici – posebno oni iz Francuske – nastojali stvoriti umjetnička djela koja su oživjela mnoge teme starogrčke i rimske umjetnosti: stavljajući naglasak na ravnotežu, harmoniju i neku vrstu plemenite strogosti.
Ingres je bio učenik neoklasicističkog slikara Jacquesa-Louisa Davida, koji je oko 14 godina ranije naslikao ovaj portret francuske pripadnice visokog društva Madame Récamier – sliku koja je poslužila kao direktna inspiracija za Ingresa.
Primijetit ćete kako dvije slike dijele istu osnovnu pozu: ispružene noge, lijevi lakat oslonjen na jastuke, ispružena desna ruka i okrenuta glava dok baca pogled preko desnog ramena.
Ingres nipošto nije bio prvi slikar u historiji umjetnosti koji je preuveličavao tjelesne proporcije kako bi postigao određeni efekat. Kasnorenesansni pokret poznat kao manirizam bio je sklon preuveličavanju kvaliteta ljepote i harmonije, što je često rezultiralo kompozicijama u kojima su rastegnuti vratovi i nevjerovatno uvijeni udovi bili uobičajeni. Namjera je često bila ista: pogurati tijelo izvan granica naturalizma kako bi moglo nositi veći emocionalni ili estetski naboj.
U Davidovoj slici postoji i osjećaj trezvenosti i rezerviranosti – možda bismo danas koristili riječi “formalno” ili minimalističko.
Ingresova slika nosi mnoge iste karakteristike: površina je mirna i hladna, linije su oštre, a sjene savršene, kao i nevjerovatna pažnja posvećena tonu ženske kože i teksturama tkanina koje vise i obavijaju je.
Ipak, nešto drugo se dešava u Ingresovoj slici. Koliko god da je crpio inspiraciju iz Davida, njegovo slikarstvo odaliske se također udaljava od neoklasicizma i prema novoj umjetničkoj formi: romantizmu.
Romantizirani orijentalizam
Romantizam je bio svojevrsni protuodgovor na racionalni način razmišljanja neoklasicističke ere, koji je u sebi nosio implicitno slavljenje koherentnog reda.
Ovo je bilo vrijeme u evropskoj historiji kada je sve više umjetnika i pisaca putovalo izvan svojih zemalja, često na teritorije gdje su kolonijalne sile uspostavile imperijalno prisustvo. Dok su engleski slikari 19. stoljeća odlazili u kolonijalnu ispostavu Indiju, francuski slikari istraživali su Sjevernu Afriku, posebno Egipat, Alžir i Maroko.
Godine 1809. francuska vlada objavila je Opis Egipta (Description de l’Égypte) (1809–22), pregled arhitekture, spomenika, stanovništva i divljih životinja Egipta u dvadeset četiri toma. To je bilo djelo koje je imalo dubok utjecaj na francusku dekorativnu umjetnost i arhitekturu tog perioda.
Ova podkategorija romantizma postala je poznata kao “orijentalizam” – termin koji se danas smatra problematičnim zbog svođenja složenih društava na egzotične scene senzualnosti, nasilja ili misterije, s implicitnom pretpostavkom zapadne superiornosti nad kulturama koje prikazuje.
Ova podkategorija romantizma postala je poznata kao “orijentalizam” – termin koji se danas smatra problematičnim zbog svođenja složenih društava na egzotične scene senzualnosti, nasilja ili misterije, s implicitnom pretpostavkom zapadne superiornosti nad kulturama koje prikazuje.
Ipak, tokom 19. stoljeća, pa čak i do danas, osjećaj “egzotičnog” u ljudima, pejzažima i arhitekturi Bliskog istoka i Sjeverne Afrike fascinirao je umjetnike. U Francuskoj su slikari poput Eugènea Delacroixa, Jean-Léona Gérômea i Theodorea Chasseriaua bili posebno oduševljeni.
Ingresovo slikarstvo crpilo je iz ovog orijentalističkog žara. Zanimljivo je primijetiti da nikada nije putovao u osmanlijsku Tursku niti na Istok, ali Ingresovu maštu podsticala je slika koju je proizvodila orijentalistička energija.
Sliku je naručila kraljica Caroline Murat, kraljica Napulja, a ujedno i sestra Napoleona Bonapartea. Nastala je u Rimu, gdje je Ingres živio nakon što je završio stipendiju na Académie de France. Danas se slika nalazi u Louvreu u Parizu. Ona ostaje zbunjujući predmet ljepote: istovremeno suptilna izmišljotina iz umjetnikove mašte i evokativna insinuacija ljudskog poriva za donkihotovskim zadovoljstvom.
