Razorne posljedice pandemije novog korona virusa osjetile su sve sfere društvenog života pa tako i kultura. Ustanove umjetnosti i kulture, kada su i otvarale vrata posjetiocima žednim umjetničkog stimulusa, i u potrebi za katarzom kao privremenim rasterećenjem od strahova i briga, činile su to s novim pravilima koje proističu iz epidemioloških mjera.
Kako je teatar uopće opstao u takvim uvjetima? Da li je glumac, koji bez publike to više nije, smogao snage da potisne vlastite brige i strahove, i razvije i održi kontakt s publikom koji je u samoj biti značenja i vrijednosti teatra?
Odgovor smo potražili u SARTR-u, Sarajevskom ratnom teatru, koji je svoja vrata prvi put otvorio mjesec dana nakon početka opsade Sarajeva ratne 1992. godine. Ovaj teatar – simbol otpora koji je nastao i aktivno radio u teškim ratnim vremenima održavajući duh građana Sarajeva, nastavio je raditi i u teškom vremenu pandemije.
Međutim, nije lako biti simbol – naročito otpora. O situaciji u samom teatru, aktivnostima tokom još jedne krizne godine, ali i raspoloženju glumačke i kreativne ekipe, razgovarali smo s Alešom Kurtom, direktorom Sarajevskog ratnog teatra i našim nagrađivanim rediteljem.
‘To je bila vrlo teška, vanredna godina po svemu, pandemija je inducirala razne probleme pa i administrativne, problem s budžetom itd. Ali smo istovremeno uspjeli završiti neke planirane projekte što smatram gotovo nevjerovatnim. Jedna neobična godina koja se ne može porediti ni s ratnim godinama, ali ni s vremenima najtežih ekonomskih kriza’,prisjeća se naš sagovornik i objašnjava da je raspoloženje ostalo na zavidnoj razini zahvaljujući radu.
‘Imao sam tu sreću da sam radio svo vrijeme covida. Radili smo veliku predstavu koja je bila koprodukcija četiri zemlje učesnice, predstava Nije to to, Tomija Janežića. Probe su prekinute s prvim lockdownom, ali smo nakon ponovnog otvaranja nastavili raditi na predstavi koja je izašla u junu. Imamo pozive za razne svjetske festivale, naravno ako se održe. Istovremeno sam radio na svojoj predstavi u Pozorištu mladih pod nazivom Ništa nas ne smije iznenaditi, a u Tuzli sam završio predstavu Kreketanje. Znači da sam svo vrijeme bio u pozorištu i taj rad mi je bio značajniji nego obično… jer kad radite zaboravite sve oko sebe, u drugom ste svijetu. Kad možete da radite, da igrate, osjećate se puno bolje’, tvrdi Kurt koji smatra da teatar usljed vanrednih okolnosti nije izgubio magiju koja ga čini onim što jeste.
‘Dapače, neke predstave su po prvi put dobile pravi smisao, i sami glumci su bolje shvatili značaj nekih stvari o kojima se govori u predstavama, a i publika je posve drugačije reagirala. Razvilo se novo iskustvo koje je probudilo neke misli i osjećaje… kojih nismo bili svjesni jer kao da smo bili uspavani. Kontakt s publikom je bio fantastičan. Samim tim što je situacija ovakva kakva jeste, kao što je bilo u ratu, transfer na publiku je jači i sve ima dubok smisao. Kao što je imalo i prije 20.000 godina u antičko doba jer se radi o jako staroj umjetnosti. Kroz historiju su se uvijek pojavljavile razne bolesti, katastrofe, a pozorište je uvijek igralo važnu ulogu u životu ljudi. Imate živog čovjeka na sceni i živog čovjeka u publici koji se praktično osjećaju, i to je nešto posebno’, objašnjava naš nagrađivani reditelj.
Kao primjer umjetnosti kao ‘otpora’ u našem razgovoru pominjem Shakespearea koji je rođen par mjeseci prije početka epidemije kuge u Engleskoj, fatalne bolesti koja će u više navrata prekidati i njegov profesionalni i umjetnički izražaj. Paul Yachnin, profesor studija o Shakespearu sa Univerziteta McGill, navodi jedan od kurioziteta tog vremena koji neodoljivo podsjeća na sadašnji trenutak: naime, engleske vlasti su zatvarale lokalne teatre svaki put kada bi broj smrtnih ishoda u jednoj sedmici prešao 30, što je bilo vrlo često. ‘Kuga’ i ‘karantin’ se pominju i u njegovom omni-poznatom djelu Romeo i Julija.
Direktor Sarajevskog ratnog teatra potvrđuje da su krize već transgeneracijski sastavni dio naših života, ali da je umjetnost uvijek dolazila kao lijek.
‘Uvijek je bilo ratova. Ako pogledate historiju čovječanstva, pandemije su česta pojava, kao i ratovi, stradanja ljudi. Umjetnost ima više značenje i to ljudi shvate kad je teško. Umjetnost ne donosi direktnu korist nego posrednu, onu koja vas čini da možete da egzistirate kao normalno ljudsko biće, da se ugasite. U teškim vremenima svi patimo – od strahova za sebe i bližnje, da ćemo ostati bez nečeg što nam je bio smisao života, da ćemo morati nešto veliko da promijenimo… Živimo u neizvjesnosti, a to čovjeka lomi. Mislim da je divno što smo uspjeli, za razliku od zapadnoevrospkih zemalja, održati pozorišta otvorenim. Zadnju premijeru sam imao 11. marta u Tuzli koja je održana u skladu s epidemiološkim mjerama. Zapravo su održane 4 premijere i to je bilo jedno malo čudo. Na zapadu je sve zatvoreno i ljudi tamo nemaju neku vrstu utjehe’, tvrdi Kurt.
Izlaženje na kraj s globalnom vanrednom situacijom u smislu održavanja kontinuiteta u obrazovanju, ali i pristupa kulturnim sadržajima, značilo je i prelazak na online prijenos, pa se tako razni događaji, ali i pozorišne predstave mogu gledati putem YouTube kanala. Naš razgovor je bio prilika da našeg poznatog reditelja pitamo kako gleda na digitalizaciju i onlajnizaciju teatra (s mojim trenutačnim uvidom da je upotrijebljen oksimoron).
‘To više ne bi bilo to. Teatar se ne može se porediti s muzikom. Dalo bi krivu sliku, kao da vas neko tjera da gledate filmove na zaslonu mobitela. Gubi se suština. Digitalizacija teatra je nemoguća jer onda to ne bi bila ista umjetnost. Teatar je jedinstven. Ali sam siguran da će tehnologija imati svoju ulogu u pozorištu kako bi događaji bili još spektakularniji. Tu su mogućnosti velike jer se radi o kreativnoj upotrebi kako bi dobili neke efekte koje prije nismo imali. Ali to nije ključ, nije suština – pogledajte što se desilo s filmom. Holivudska industrija je dozvolila beskonačno gomilanje specijalnih efekata, glumci igraju naslijepo, ne vide svoje partnere i sl. To je besmisleno i film je dosta izgubio. Ono što je bilo fantastično je identifikacija publike sa nečim. Sada imate filmove sa kojima se jako teško identificirati jer je očito da se dešavaju unutar računara, poput video igrice. Ja mogu igrati video igricu ali mi je teško da se identifikujem sa njenim junakom’, reagira naš sagovornik.
Iako nemilosrdno poružnjuje ton svakog razgovora, nismo mogli zaobići ni temu egzistencije i opstanka kulturnih institucija u vremenu ekonomske krize kao posljedice pandemije. Benefaktori poput Lutrije BiH znače jer omogućuju nastavak rada teatra, ali direktor Sartra tvrdi da je neophodno sistemsko rješenje.
‘(Pomoć) znači jako puno, ali bi se trebala organizovati konceptualno, sistemski, da se podigne društvena svijest, da shvatimo da teatar pripada svima nama. Jedino umjetnost i priroda su zajednički, u tom možemo svi da uživamo. Sve ostalo od stvarnih stvari, ne od virtuelnih, je restriktivno. Imate blago Zemaljskog muzeja ili Galerije BiH koje zaista pripada svima nama. Ovo ostalo nam ne pripada. Za ostalo nam treba puno novaca da bi u tom uživali. Bilo bi lijepo kada bi u budućnosti imali neki tip zakonskog okvira, reforme kako bi se ljude motiviralo da doprinose poboljšanju kulturne slike što bi dovelo do rasta ekonomije, jačanja turističke ponude i sl. Time bi mogli samo dobiti, nikako izgubiti. Kada ovo jednom prođe, mi zaista želimo da živimo od kulturnog i etno turizma, i to jeste budućnost većeg dijela BiH. Sarajevo trenutno jako pati jer nema turista kojih je bilo jako puno prije pandemije. Sada trebamo vidjeti šta bi mogli popraviti da ovaj grad bude ljepši i još zanimljiviji’, zaključuje naš sagovornik Aleš Kurt, direktor Sarajevskog ratnog teatra.
Zdrava ishrana, kao koncept, ne podnosi pekarske proizvode. Uglavnom su to proizvodi puni aditiva – pojačivača okusa, boje, hrskavosti, elastičnosti, kao i mnogi drugi nadasve štetni za ljudsko zdravlje.
Ipak, teško je odoljeti takvim proizvodima kad vas prosto mame iz lokalnih pekara uvijek tako topli, svježi i mirisni… Drugi razlog što posežete za pekarskim proizvodima je nedostatak vremena za kuhanje – ovo je obično najčešći izbor doručka, međuobroka, a i kasnijih obroka.
Analizirajte svoje stanje organizma nakon što pojedete takvo pecivo. Osjećat ćete se usporeni, neraspoloženi i sa tegobom u stomaku.
Za svoju porodicu i sve ostale porodice pripremila sam neodoljiva proteinska peciva BEZ BRAŠNA sa sjemenkama. Ovo je definitivno hit u modernom kulinarstvu, jednostavno je pripremiti, nutritivno izuzetno bogato, a ukusnije od bilo kojeg peciva koje ste do sada probali. Djeca ih rado jedu….. izvrstan doručak za cijelu porodicu.
RECEPT
Sastojci 450 gr mladog sira
0,3 dcl mlijeka
250 gr zobenih mekinja (ili samljevenih zobenih pahuljica)
1/2 kesice praška za pecivo
malo soli
4 kašike sjemenki po izboru (lan, suncokret, bundeva, chia)
1 kašika maslinovog ulja
Priprema Sve sastojke izmiješati i kašikom vaditi te oblikovati zemičke i slagati ih na pleh obložen papirom za pečenje (pokvasite ruke jer će tijesto biti ljepljivo). Pecite na temperaturi od 210 stepeni cca 15 minuta (gotove su kada budu zlatno žute boje). Ugasite rernu i ostavite zemičke unutra još 5 minuta.
Podjednako ukusne sa slatkim i slanim filom
Ovako pripremljene zemičke možete držati u frižideru nekoliko dana, jer dugo zadržavaju svježinu.
Oblike zemički možete napraviti na različite načine pa tako tijesto možete sipati u kalup za mafine (do pola kalupa) i peći na gore opisani način.
Kada se ispeku i ohlade možete raditi mini sendviče koji su zgodni za ponijeti na posao ili u školu kao zdrava užina.
Dobrodošli u moju gastro kolumnu koja će, uz malo volje i truda, svakog amatera pretvoriti u istinskog znalca.
Svaki tekst i obradjeni sadržaj su produkt mog rada i testiranja, što znači da savjete i tekstove dobijate iz prve ruke.
Svako se prije ili kasnije našao u nedoumici kod odabira namirnica. Kroz serijal kolumni obradit ćemo mnoštvo tehnika i različitih namirnica, a počet ćemo sa jednom osnovnom, a to je meso. Ali, ne bilo kakvo meso nego junetina odnosno govedina.
Mnogi od vas vjerovatno nailaze na problem prilikom odabira i pravilne upotrebe ovog tipa mesa. Tokom serijala kolumni na portalu living.ba objasnit ću vam koje dijelove koristite za kakva jela, kao i načine termičke obrade.
Da počnemo od sredine, ali one goveđe. Ustvari, ramsteka. Ramstek je dio mesa koji pripada gornjoj polovici goveda i nalazi se uz sami hrbat (kičmeni stub) životinje. Od samog ramsteka u cjelini se moze izvući nekoliko različitih dijelova, npr. entrecote odrezak, T- bone steak, roastbeef koji radite u većem komadu, popularni američki rib-eye steak, što je ustvari isto kao i entrecote samo sa dodatkom kosti. Tome možemo dodati još mnogo raznih rezova mesa, ali ovo su neki od poznatijih.
Kada u mesnici tražite ramstek, morate obratiti pažnju na nekoliko stvari: da meso ima što manje žila (masnoća nije problem, ali bitno je da meso nema mnogo žila u samom mesu jer pod sami ramstek spada i nekoliko skupina mišića koji ga okružuju, pa ne želite mnogo tih opni koje se nalaze okolo. U slučaju da dobijete i nešto od takvoga dijela – ne očajavajte, sve se može iskoristiti.
Nakon što ste donijeli kući ramstek, prvo ga očistite. Masnoću ostavite jer ona daje više okusa mesu koje pripremate, ali odstranite sve žile i opne oko mesa. Od tog ‘otpada’ možete napraviti supu, temeljac za rižoto ili uz manji dodatak mesa i čorbicu u kombinaciji sa korjenastim povrćem.
Očišćeno meso ramsteka bilo bi idealno marinirati i ostaviti da ‘odmori’ neko vrijeme. U zavisnosti od kvalitete mesa, marinada vam diktira period odležavanja.
Ukoliko radite suhu marinadu npr. mješavina bibera, ružmarina, bijelog luka (sitno sjeckan ili u granulama) i malo naribanog crvenog luka, dobro utrljajte smjesu začina i umotajte prozirnom folijom te ostavite u frižideru 2-3 dana. Ako se odlučite za ‘mokru’ marinadu, bilo bi idealno da u meso utrljate senf, malo aceto balsamica, biber, po želji čili ili crvenu papriku i bijeli luk, te po želji suhe mediteranske začine (origano, bosiljak, mažuran, timijan, ružmarin). Nakon što u meso utrljamo smjesu, potopimo ga u potpunosti u ulje da ne viri niti jedan dio i ostavimo u frižideru 5 i više dana. Meso će nevjerovatno omekšati jer će enzimi koji se nalaze u mesu početi razarati proteine što će rezultirati mekšim i ukusnijim mesom. Napominjem da meso mora biti u cjelosti uronjeno u ulje da ne bi došlo do kontaminacije bakterijama (u zatvorenoj posudi).
Nakon odležavanja, smjesa ulja će početi dobivati intenzivan miris, ali neka vas to ne smeta, samo izvadite meso, blago posušite ubrusom i ostavite da dosegne sobnu temperaturu.
Idealan steak zahtjeva predpripremu: nakon što ste završili marinadu bitno je postići sobnu temperaturu mesa, idealno od 16-19 stepeni, desetak minuta na radnoj ploči, taman dok započnete prilog. Meso ramsteka možete idealno pripremati na jakoj vatri na tavi 3-5 min pa srednjoj jačini rerne nekih 10 minuta da ga dovršite, ili sporijim sotiranjem ili dinstanjem u varijantama rižota, a ramstek možete pripremiti i tradicionalno na roštilju na srednjoj temperaturi nekih 10-15 min.
Idealna debljina steak-a je od 1 do 3 cm. Još jedna značajna stvar nakon bilo koje termičke obrade ramsteka jeste da ga ostavite nekoliko minuta na tanjiru sa strane da ‘sazrije’, da se završi termička obrada do kraja u srži mesa (meso nastavlja da se dokuhava unutra i nekoliko minuta nakon sklanjanja sa tave). Tim postupkom ćete spriječiti izlazak svih sokova i dobit ćete savršeno sočan odrezak, a ne samo suha vlakna mesa.
Što se tiče priloga, ramstek možete poslužiti sa krompirom i batatom, te svim vrstama povrća (kuhanog, grilovanog ili pečenog), ali o tome ćemo malo više u nekoj od narednih kolumni na temu mesa i izrade idealnih priloga i sosova.
Piše:Prim. dr. Meliha Branković, spec. anesteziolog i reanimatolog, akupunkturolog
Ova fotografija djevojčice oboljele od zarazne virusne bolesti poliomielitis nastala je u razdoblju otprije 30-50 godina. Poliomielitis je dječija bolest koja izaziva paralizu mišića. Neizlječiva je i ostavlja trajne posljedice. Ukoliko virus napadne mišiće grudnog koša, dolazi to atrofije tih mišića i nemogućnosti disanja.
Tih godina su se u bolnicama koristila tzv. vještačka pluća koja su izgledala kao na slici:
Iako još uvijek pogađa najzaostalije dijelove svijeta (doduše znatno rjeđe jer se i tamo provodi sistematična vakcinacija), poliomielitis je eradicirana bolest.
Eradicirana je zahvaljujući vakcini protiv poliomielitisa – otkriću dr. Jonasa Salka i virologa Juliusa Youngnera. Tih pedesetih godina 20. stoljeća kada su izumili vakcinu protiv ove opake dječije bolesti, prvo su je primijenili na svoju djecu.
Vakcinacija je procedura kojom se određeni patogeni materijal unosi u organizam kako bi izazvao reakciju ljudskog imunog sistema na stvaranje anitijela koji, cirkulirajući krvlju, onesposobljavaju i uništavaju patogene mikroorganizme koji su prodrli u ljudsko tijelo.
Radi se, dakle, o vještačkom stvaranju imuniteta protiv određenog patogenog agensa – virusa, bakterije ili njihovih toksina.
Ovaj princip sprečavanja pojave bolesti takozvanom imunizacijom, stvaranjem sopstvenih antitijela, odavno je poznat u historiji čovječanstva. U 17. stoljeću se spominje u Turskoj, u Evropi već od ranog početka 18. stoljeća. Vakcinaciji su bili podvrgnuti i ljudi i životinje (naziv potiče od latinske riječi ‘vacca’ što u prevodu znači ‘krava’), jer su se materijali iz rana od kravljih boginja koristili za unošenje pod kožu životinjama kako bi se potakao imunitet protiv tog virusa.
Spisak naučnika koji su izumili vakcine za različita oboljenja može se naći na Wikipediji, a posmatrano kroz historiju, radi se o impozantnom broju.
Spisak bolesti koje se mogu potpuno iskorijeniti ili u izvjesnoj mjeri spriječiti putem vakcinacije, također se može naći na velikom broju kredibilnih internetskih portala.
Neke od tih oboljenja su antrax, kolera, bruceloza, tetanus, tuberkuloza, morbili, rubeola, poliomielitis i dr.
Svijetom već više od godinu dana vlada pandemija bolesti nazvane Covid-19 po vrsti virusa iz skupine corona virusa. Bolest koju ovaj virus izaziva ne bira ni rasu, ni pol, ni starosnu dob, i često se pojavljuje u monstruoznoj formi. Svjedoci smo da konvencionalno liječenje nije u stanju zaustaviti tok bolesti.
Postoje razne kontroverze oko njenog nastanka, čestih mutacija virusa, širenja bolesti, njene kontagioznosti, kao i ogromni upitnik u pogledu vakcinacije.
Vakcina je sada dostupna, ne jedna nego više njih.
Obzirom da se radi o novitetu razvijenom u kraćem vremenskom periodu nego što je to uobičajeno za vakcinu, plaše nas moguće nuspojave, iako je svima jasno da unošenje oslabljenog virusa u organizam mora izazvati reakcije slične samom oboljenju.
Pominju se smrtne posljedice nakon vakcinacije i to uglavnom kod starijih pacijenata sa postojanjem komorbiditeta. Njihov broj izgleda nije autentičan, ali svejedno djeluje zastrašujuće.
Međutim, glas razuma nam govori da mnogo više ljudi umire od Covida-19 nego od posljedica vakcinacije. Inače, gotovo da nema vakcinacije kod koje nema reakcije organizma na imunizaciju, zapravo tako dobijamo antitijela i zaštitu od bolesti.
Bez obzira na teorije zavjere, ekonomske koristi od pandemije i sl., smatram da je bolje da u ovom slučaju prvenstveno razmišljamo lično, pa tek onda globalno. Učiniti postojećim mjerama zaštite sve da spriječimo oboljenje kod sebe i drugih, a globalno ostaviti za analizu za vrijeme poslije pandemije.
Nedjeljno jutro kada je porodica na okupu zaslužuje nešto drugačiji, poseban doručak, a drugačiji ne podrazumijeva dugotrajnu i složenu pripremu. Preporučujemo neodoljive palačinke sa zobenim pahuljicama koje možete pripremiti za svega 5 minuta.
Priprema proteinskih palačinaka vam neće uzeti puno vremena, a možete ih poslužiti i kao međuobrok ili večeru.
RECEPT
Sastojci
2 jaja
2,5 dcl mlijeka
4 supene kašike maslinovog ulja
prstohvat soli
Postupak
Sve sastojke izmiješati i dodati samljevene zobene pahuljice i kašiku lanenih sjemenki. Smjesa treba da bude malo gušća nego što je kod pripreme klasičnih palačinaka od bijelog brašna.
Tavu dobro ugrijte, premažite uljem silikonskom četkicom i pecite palačinke. Dakle, samo prvi put tavu trebate premazati uljem, nakon toga više nije potrebno. Smjesa će ubrzo postati gusta zbog upijajućeg djelovanja zobenih pahuljica pa dodajte još mlijeka po potrebi. Neće se osjetiti neugodni mirisi od pečenja, jer smjesa ne sadrži puno masnoće.
Ovako pečene palačinke slažite na pleh obložen papirom za pečenje i prekrijte čistom kuhinjskom krpom 5 minuta, nakon čega će postati mekani i podatni za motanje.
Možete napraviti mini slanu tortu od palačinaka kao na slici ili ih motati pojedinačno.
Nadjev
Za nadjev predlažem da napravite smjesu od mladog sira i grčkog jogurta koju možete obogatiti komadima crvene svježe paprike ili nekog drugog povrća.
Poslije slanog dijela, zasladite se finim slatkim, osvježavajućim palačinkom, a kao nadjev koristite nezaslađeni pekmez od omiljenog voća (pekmez od malina bez kuhanja sa chia sjemenkama).
Servirajte doručak uz šolju biljnog čaja sa medom.
Danas ću govoriti o vrsti jela koje je obilježilo moje početke u kulinarstvu.
Rižoto je jelo za koje se veže dosta teorija i važi za jedno od težih jela za pripremiti na pravilan način. Uz praćenje današnjeg postupka naučit ćete praviti rižoto kao pravi profesionalac.
Kod nas se ustalio naziv rižoto za sve što sadrži rižu. To je pogrešno; već smo o tome govorili u kolumni o pirjanu. Obzirom da je rižoto vrsta jela koja zahtijeva dosta pažnje i tehnike i izgleda komplikovano, s druge strane, zbog malog broja sastojaka priprema se može činiti krajnje jednostavnom, što u praksi i jeste kada radite sve kako treba. Zato ga volim zvati ‘najkomplikovanijim jednostavnim jelom’.
U osnovi danas nećemo obraditi samo jedno jelo nego kompletnu tehniku pripreme rižota na osnovu kojeg možete napraviti bezbroj recepata, od svih namirnica koje vam se nađu pri ruci.
Ključ je u temeljcu Za pripremu rižota najbitnije je da imate temeljac. Ovisno o tome kakav rižoto pripremate, temeljac može biti riblji za ribu, pileći za piletinu, goveđi, teleći ili povrtni koji je univerzalan. Korištenjem temeljca dobijate puniji okus jela te pravilno obogaćivanje zrna riže.
Riža u rižotu se dinsta postepenim podlijevanjem temeljcem, te na taj način ‘hranite’ rižu i obogaćujete okus. Za većinu rižota je bitno da imate luk u podlozi. Za sve vrste rižota, bilo da se radi o piletini, ribi ili crvenom mesu, koristim crveni i bijeli luk.
Da počnemo… Na tavu u isto vrijeme stavite sitno isjeckane crveni i bijeli luk i rižu sa maslinovim uljem, te na laganoj temperaturi pržite sve zajedno. Rižu treba lagano ispržiti da dobije lijepu bijelu boju kako se ne bi raskuhala u rižotu.
Za rižoto je najbolje koristiti arborio rižu okruglog zrna jer oslobađa dosta skroba i daje kremoznost.
U blago prženi luk i rižu dodajte 1 kutljaču temeljca. Sljedeća najbitnija stvar je konstantno miješanje. Morate miješati rižoto cijelo vrijeme kuhanja da izvučete skrob. To je jedan od razloga zašto sam napomenuo da rižotu treba posvetiti pažnju.
Mesni dodaci U slučaju da koristite piletinu ili teletinu, dodajte je odmah nakon što temeljac počne isparavati, a ako koristite junetinu, prvo je obarite; u tom slučaju, možete koristiti isti sos umjesto temeljca. Također, ako rižoto pripremate s ribom, dodajte je nešto kasnije, u zavisnosti koja je količina i vrsta, ali većini ne treba duže od 10 minuta termičke obrade, dok riži treba oko 30 minuta.
Ukoliko želite povrće u vašem rižotu, sada je vrijeme da ga dodate, počevši od korjenastog, paprika te na kraju zelenog poput tikvica i špinata. Bitno je da se ni u jednom trenutku rižoto ne kuha ili ne prži, potrebno je stalno doljevati pomalo temeljca te ga pustiti da skoro zavri pa ponoviti postupak, sve dok riža ne bude ‘al dente’, što znači da mora biti malo tvrda. Kada to osjetite (nakon 30-a minuta kuhanja), dodajte komad putera po želji ili maslinovog ulja, te malo ribanog parmezana. Nakon toga jelo skinite s vatre, dopustite da ‘odmori’ i da riža dodatno upije sokove što će omekšati zrno. Uz rižoto možete da kombinujete apsolutno sve sastojke koje volite i koje imate pri ruci, samo je bitno da pratite postupak i konstantno miješate da bude kremast, a opet da bude dovoljno razabran da osjetite svako zrno. Obavezno probajte moj recept jer ga možete služiti i kao predjelo, i kao samostalno jelo, te kao prilog.
