Prije nešto više od dvije godine, svijet je ostao bez ‘kuma italijanske kuhinje’, Antonia Carluccia.
Šarmantni sijedi gospodin autoritativnog izgleda i ponašanja koje je uspješno balansirao smislom za šalu, nije bio jedno od svakodnevnih lica koja ste gledali na TV programu 24Kitchen, osim u reprizi neodoljivog serijala ‘2 nezasita Italijana’ gdje se pojavljuje sa nama poznatijim Gennarom Contaldom.
Rođen u Vietri Sul Mare pored Salerna na italijanskom jugu kao peto od šestoro djece, veći dio djetinjstva je proveo na sjeverozapadu Italije. Obzirom na značajno drugačiju vegetaciju sjevera, tu se upoznaje sa svijetom gljiva koje je često brao sa ocem u šumi – strast koju će zadržati do kraja života.
Potraga za poslom u Carlucciovim mladim danima kada se tada siromašna Italija oporavljala od 2. svjetskog rata vodi ga u Austriju i Njemačku gdje je između ostalog radio kao trgovac vinima, te naposlijetku u London 1975. gdje je proveo ostatak života i proslavio se.
1989. godine postaje vlasnikom Neal Street restorana u londonskom Covent Garden, gdje je pod Carlucciovim vodjstvom danas slavni Jamie Oliver započeo svoju karijeru.
Pored strasti za gljivama koje je savršeno dobro znao locirati i identificirati, ovaj samouki kuhar imao je još jedan hobi – rezbarenje štapova kojih je imao cijelu kolekciju.
Svađa sa Gennarom
Napisao je 20 knjiga na temu italijanske kuhinje podižući pojam ‘cuccina povera’ (sirotinjska kuhinja) na najviši nivo, učestvovao u BBC programu Hrana i piće, te vlastitom serijalu Italijanske gozbe Antonia Carluccia. Sve do 2011. kada snima šarmantni serijal sa Gennarom Contaldom ‘Dva nezasita Italijana’ u kojem iz epizode u epizodu putuju diljem Italije predstavljajući običaje, kulturu i hranu. Čak i gledaoci koji nisu poznavali prilike odnosa između Carluccia i Gennara, mogli su osjetiti povremenu tenziju između dva simpatična kuhara, koja se naročito pojavljivala u Carlucciovom obraćanju Gennaru, što nije bilo slučajno. Naime, prije snimanja serijala, dva kuhara godinama nisu razgovarala jer je Carluccio bio bijesan na Gennara (koji je prethodno 15 godina radio kao njegov pomoćnik) zbog načina na koji je ostavio posao u Carlucciovom restoranu da bi radio sa Jamie Oliverom sa kojim i danas sarađuje. Carluccio mu je zamjerio i navodnu krađu dijelova teksta dodijenjenih samom Carlucciu tokom snimanja serijala.
Kako god, serijal Dva nezasita Italijana se i dalje reprizira i unosi toplinu i zdrav odnos prema hrani i porodici u domove diljem svijeta.
– Moja filozofija o hrani je uvelike slična mojoj filozofiji života – napraviti najbolje od lijepih sastojaka uz minimum strke, i maksimum ukusa, bio je Antoniov motto.
Depresija
Iako potvrđeni hedonista koji je uživao u dobroj hrani, putovanjima i društvu, Antonio Carluccio je duži niz godina patio od depresije uzrokovane bratovom smrću, kao i tri propala braka. Depresija je kulminirala pokušajem samoubistva makazama 2008. kada ga spašava lična asistentica. Medijima je objašnjeno da je slavni kuhar imao nezgodu sa nožem za kruh. Ipak, kasnije je otvoreno govorio o incidentnom događaju kao ‘oslobadjajućem’ jer tada započinje ličnu transformaciju tokom koje uz stručnu pomoć izlazi na kraj sa depresijom i kako je sam priznao – počinje više cijeniti život.
Nagrađivani kuhar i autor
Carluccia su često oslovljavali sa ‘commendatore’ zbog odlikovanja koje je dobio od italijanske vlade 1998. za doprinos italijanskoj gastronomiji. Međutim, odlikovala ga je i njegova ‘druga majka’, zemlja u kojoj je proveo najveći dio svog života i u kojoj se proslavio. 2007. godine dobija titulu ‘OBE’ (‘Order of British Empire’) zahvaljujući viteškom odlikovanju Reda Britanskog Carstva koje se dodijeljuje vojnicima i civilima za doprinos umjetnosti, nauci, kulturi i sl.
5 godina kasnije, Antonio Carluccio prima nagradu za životno djelo (AA Lifetime Achievement Award) i izdaje svoju posljednju knjigu – autobigrafiju ‘Recept za život’.
Nekadašnja ‘cuccina povera’ i dalje vlada svijetom… predstavljaju je nova lica sa novim-starim receptima. Ali, prazninu usljed ‘kumovog’ odlaska, za one koji su ga znali i pratili, teško da iko može popuniti. Atmosferu tople kuhinje, porodične sreće i osjećaj da ustvari i vi sami znate nešto dobro skuhati, malo ko može dati tako autentično kao što je to znao Antonio Carluccio.
Focaccia a la Carluccio
Za 6 – 8 osoba
30 g svježeg kvasca
oko 175 ml mlake vode
500 g brašna tipa 0
2 supene kašike maslinovog ulja, i dodatna količina za pleh i za premaz
prstohvat soli
25 g krupne morske soli
Otopite kvasac u vodi. U posudu u koju ste usuli brašno, dodajte maslinovo ulje, otopljeni kvasac i malo soli. Pomiješajte dodajući ako je potrebno malo vode kako biste dobili vrlo mekano i glatko tijesto. Mijesite nekih 10 minuta dok ne postane elastično, potom ga vratite nazad u posudu, prekrijte i ostavite da raste u toploj sredini oko sat vremena ili dok se ne udvostruči.
Pećnicu prethodno zagrijte na 200 C. Maslinovim uljem namastite veliki pravougaoni pleh. Prebacite tijesto iz posude na pleh te prstima koje ste prethodno umočili u maslinovo ulje, razvucite tijesto po plehu dok ga ravnomjerno ne prekrije. Tijesto bi trebalo biti oko 2 cm debljine. Potom ga premažite maslinovim uljem, a potom napravite mala udubljena prstom po cijeloj površini tijesta. Pospite krupnom morskom solju i pecite oko 25-30 minuta dok se ne formira zlatno-smeđa korica.
Odmah nakon što izvadite pleh sa gotovom focacciom iz pećnice, pospite focacciu sa malo maslinovog ulja koje će već pečeno tijesto upiti dajući izvanredan ukus. Ostavite da ohladi, izrežite na kocke i uživajte!
Razorne posljedice pandemije novog korona virusa osjetile su sve sfere društvenog života pa tako i kultura. Ustanove umjetnosti i kulture, kada su i otvarale vrata posjetiocima žednim umjetničkog stimulusa, i u potrebi za katarzom kao privremenim rasterećenjem od strahova i briga, činile su to s novim pravilima koje proističu iz epidemioloških mjera.
Kako je teatar uopće opstao u takvim uvjetima? Da li je glumac, koji bez publike to više nije, smogao snage da potisne vlastite brige i strahove, i razvije i održi kontakt s publikom koji je u samoj biti značenja i vrijednosti teatra?
Odgovor smo potražili u SARTR-u, Sarajevskom ratnom teatru, koji je svoja vrata prvi put otvorio mjesec dana nakon početka opsade Sarajeva ratne 1992. godine. Ovaj teatar – simbol otpora koji je nastao i aktivno radio u teškim ratnim vremenima održavajući duh građana Sarajeva, nastavio je raditi i u teškom vremenu pandemije.
Međutim, nije lako biti simbol – naročito otpora. O situaciji u samom teatru, aktivnostima tokom još jedne krizne godine, ali i raspoloženju glumačke i kreativne ekipe, razgovarali smo s Alešom Kurtom, direktorom Sarajevskog ratnog teatra i našim nagrađivanim rediteljem.
‘To je bila vrlo teška, vanredna godina po svemu, pandemija je inducirala razne probleme pa i administrativne, problem s budžetom itd. Ali smo istovremeno uspjeli završiti neke planirane projekte što smatram gotovo nevjerovatnim. Jedna neobična godina koja se ne može porediti ni s ratnim godinama, ali ni s vremenima najtežih ekonomskih kriza’,prisjeća se naš sagovornik i objašnjava da je raspoloženje ostalo na zavidnoj razini zahvaljujući radu.
‘Imao sam tu sreću da sam radio svo vrijeme covida. Radili smo veliku predstavu koja je bila koprodukcija četiri zemlje učesnice, predstava Nije to to, Tomija Janežića. Probe su prekinute s prvim lockdownom, ali smo nakon ponovnog otvaranja nastavili raditi na predstavi koja je izašla u junu. Imamo pozive za razne svjetske festivale, naravno ako se održe. Istovremeno sam radio na svojoj predstavi u Pozorištu mladih pod nazivom Ništa nas ne smije iznenaditi, a u Tuzli sam završio predstavu Kreketanje. Znači da sam svo vrijeme bio u pozorištu i taj rad mi je bio značajniji nego obično… jer kad radite zaboravite sve oko sebe, u drugom ste svijetu. Kad možete da radite, da igrate, osjećate se puno bolje’, tvrdi Kurt koji smatra da teatar usljed vanrednih okolnosti nije izgubio magiju koja ga čini onim što jeste.
‘Dapače, neke predstave su po prvi put dobile pravi smisao, i sami glumci su bolje shvatili značaj nekih stvari o kojima se govori u predstavama, a i publika je posve drugačije reagirala. Razvilo se novo iskustvo koje je probudilo neke misli i osjećaje… kojih nismo bili svjesni jer kao da smo bili uspavani. Kontakt s publikom je bio fantastičan. Samim tim što je situacija ovakva kakva jeste, kao što je bilo u ratu, transfer na publiku je jači i sve ima dubok smisao. Kao što je imalo i prije 20.000 godina u antičko doba jer se radi o jako staroj umjetnosti. Kroz historiju su se uvijek pojavljavile razne bolesti, katastrofe, a pozorište je uvijek igralo važnu ulogu u životu ljudi. Imate živog čovjeka na sceni i živog čovjeka u publici koji se praktično osjećaju, i to je nešto posebno’, objašnjava naš nagrađivani reditelj.
Kao primjer umjetnosti kao ‘otpora’ u našem razgovoru pominjem Shakespearea koji je rođen par mjeseci prije početka epidemije kuge u Engleskoj, fatalne bolesti koja će u više navrata prekidati i njegov profesionalni i umjetnički izražaj. Paul Yachnin, profesor studija o Shakespearu sa Univerziteta McGill, navodi jedan od kurioziteta tog vremena koji neodoljivo podsjeća na sadašnji trenutak: naime, engleske vlasti su zatvarale lokalne teatre svaki put kada bi broj smrtnih ishoda u jednoj sedmici prešao 30, što je bilo vrlo često. ‘Kuga’ i ‘karantin’ se pominju i u njegovom omni-poznatom djelu Romeo i Julija.
Direktor Sarajevskog ratnog teatra potvrđuje da su krize već transgeneracijski sastavni dio naših života, ali da je umjetnost uvijek dolazila kao lijek.
‘Uvijek je bilo ratova. Ako pogledate historiju čovječanstva, pandemije su česta pojava, kao i ratovi, stradanja ljudi. Umjetnost ima više značenje i to ljudi shvate kad je teško. Umjetnost ne donosi direktnu korist nego posrednu, onu koja vas čini da možete da egzistirate kao normalno ljudsko biće, da se ugasite. U teškim vremenima svi patimo – od strahova za sebe i bližnje, da ćemo ostati bez nečeg što nam je bio smisao života, da ćemo morati nešto veliko da promijenimo… Živimo u neizvjesnosti, a to čovjeka lomi. Mislim da je divno što smo uspjeli, za razliku od zapadnoevrospkih zemalja, održati pozorišta otvorenim. Zadnju premijeru sam imao 11. marta u Tuzli koja je održana u skladu s epidemiološkim mjerama. Zapravo su održane 4 premijere i to je bilo jedno malo čudo. Na zapadu je sve zatvoreno i ljudi tamo nemaju neku vrstu utjehe’, tvrdi Kurt.
Izlaženje na kraj s globalnom vanrednom situacijom u smislu održavanja kontinuiteta u obrazovanju, ali i pristupa kulturnim sadržajima, značilo je i prelazak na online prijenos, pa se tako razni događaji, ali i pozorišne predstave mogu gledati putem YouTube kanala. Naš razgovor je bio prilika da našeg poznatog reditelja pitamo kako gleda na digitalizaciju i onlajnizaciju teatra (s mojim trenutačnim uvidom da je upotrijebljen oksimoron).
‘To više ne bi bilo to. Teatar se ne može se porediti s muzikom. Dalo bi krivu sliku, kao da vas neko tjera da gledate filmove na zaslonu mobitela. Gubi se suština. Digitalizacija teatra je nemoguća jer onda to ne bi bila ista umjetnost. Teatar je jedinstven. Ali sam siguran da će tehnologija imati svoju ulogu u pozorištu kako bi događaji bili još spektakularniji. Tu su mogućnosti velike jer se radi o kreativnoj upotrebi kako bi dobili neke efekte koje prije nismo imali. Ali to nije ključ, nije suština – pogledajte što se desilo s filmom. Holivudska industrija je dozvolila beskonačno gomilanje specijalnih efekata, glumci igraju naslijepo, ne vide svoje partnere i sl. To je besmisleno i film je dosta izgubio. Ono što je bilo fantastično je identifikacija publike sa nečim. Sada imate filmove sa kojima se jako teško identificirati jer je očito da se dešavaju unutar računara, poput video igrice. Ja mogu igrati video igricu ali mi je teško da se identifikujem sa njenim junakom’, reagira naš sagovornik.
Iako nemilosrdno poružnjuje ton svakog razgovora, nismo mogli zaobići ni temu egzistencije i opstanka kulturnih institucija u vremenu ekonomske krize kao posljedice pandemije. Benefaktori poput Lutrije BiH znače jer omogućuju nastavak rada teatra, ali direktor Sartra tvrdi da je neophodno sistemsko rješenje.
‘(Pomoć) znači jako puno, ali bi se trebala organizovati konceptualno, sistemski, da se podigne društvena svijest, da shvatimo da teatar pripada svima nama. Jedino umjetnost i priroda su zajednički, u tom možemo svi da uživamo. Sve ostalo od stvarnih stvari, ne od virtuelnih, je restriktivno. Imate blago Zemaljskog muzeja ili Galerije BiH koje zaista pripada svima nama. Ovo ostalo nam ne pripada. Za ostalo nam treba puno novaca da bi u tom uživali. Bilo bi lijepo kada bi u budućnosti imali neki tip zakonskog okvira, reforme kako bi se ljude motiviralo da doprinose poboljšanju kulturne slike što bi dovelo do rasta ekonomije, jačanja turističke ponude i sl. Time bi mogli samo dobiti, nikako izgubiti. Kada ovo jednom prođe, mi zaista želimo da živimo od kulturnog i etno turizma, i to jeste budućnost većeg dijela BiH. Sarajevo trenutno jako pati jer nema turista kojih je bilo jako puno prije pandemije. Sada trebamo vidjeti šta bi mogli popraviti da ovaj grad bude ljepši i još zanimljiviji’, zaključuje naš sagovornik Aleš Kurt, direktor Sarajevskog ratnog teatra.
Šta su naši poroci i koliko duboko nas mogu povući prema dnu?
O jednom od njih govori kandidat za Oscara 2021. godine, danski Another Round (izvorno Druk), koji na unikatan način obrađuje temu alkoholizma i sve neželjene posljedice tog poroka.
U centru radnje filma su četiri danska srednjoškolska nastavnika, koji žele ispitati tezu norveškog psihijatra Finna Skårderuda, po kojoj je, čovjek rođen sa manjkom promila alkohola u krvi, koju bi trebao nadomjestiti stalnim unosom istog kako bi mogao osloboditi svoju kreativnu stranu i biti u stanju opuštenosti.
Nastavnici su u ovom slučaju pravi izbor za ovaj eksperiment jer se radi o ličnostima koji dijele slične sudbine i koji su manje – više, žrtve svakodnevne rutine.
“Ako Churchill dobija 2. svjetski rat, a i sam donosi odluke pod uticajem alkohola, šta tek da se kaže za odluke koje pod uticajem alkohola donose jedan profesor ili njegovi učenici?” – jedan je od opisa filma i ocrtava poduhvat koji naši protagonisti žele postići.
Za ovakav tip ličnosti, kao što su Martin (kojeg glumi Mads Mikkelsen) i njegova tri prijatelja, ovo predstavlja više od zabave – postaje čista avantura. U njegovom slučaju, od pomalo dosadnog i bezličnog nastavnika, doživljava transformaciju u inspirativnu ličnost i pravog lidera svog školskog odjeljenja. Identičan scenario se dešava njegovim kolegama koji, kako vrijeme odmiče, uspijevaju da vrate davno izgubljeni sjaj i samopouzdanje.
Stvari krenu po zlu kada nastavnici izgube kontrolu nad svojim nagonima i ne mogu prepoznati svoja ponašanja i društveno neprihvatljive posljedice koje ostavljaju na okolinu.
Ovaj film je potvrda da Mads Mikkelsen može glumiti jako emotivne likove, što je u njegovim ranijim filmovima bilo gotovo nezamislivo. Another Round je tematski jako zanimljiv, ali sama dinamika filma i razvoj radnje nisu zabavnog karaktera. Gledaoci koji očekuju komediju (na koju neodoljivo aludira plakat filma), naći će se malo razočarani kad uvide da se film u jednom dijelu pretvara u potpunu dramu, kada glavni likovi počnu da urušavaju čak i svoj porodični život zarad svog novog otkrića.
Kraj filma je tradicionalno sretnog završetka, i posljednja scena je vrijedna gledanja, a predstavlja čistu rapsodiju zadovoljstva svih likova.
Režiser Thomas Vinterberg je dokazao kako danska kinematografija ne zaostaje za Hollywoodom i da je u pitanju jako originalan i kvalitetan film koji otvara neka egzistencijalna pitanja pojedinca, njegove sklonosti, slabosti i granice. Da li nam treba još jedna tura, kao što naslov ukazuje – na nama je da procijenimo.
Zdrava ishrana, kao koncept, ne podnosi pekarske proizvode. Uglavnom su to proizvodi puni aditiva – pojačivača okusa, boje, hrskavosti, elastičnosti, kao i mnogi drugi nadasve štetni za ljudsko zdravlje.
Ipak, teško je odoljeti takvim proizvodima kad vas prosto mame iz lokalnih pekara uvijek tako topli, svježi i mirisni… Drugi razlog što posežete za pekarskim proizvodima je nedostatak vremena za kuhanje – ovo je obično najčešći izbor doručka, međuobroka, a i kasnijih obroka.
Analizirajte svoje stanje organizma nakon što pojedete takvo pecivo. Osjećat ćete se usporeni, neraspoloženi i sa tegobom u stomaku.
Za svoju porodicu i sve ostale porodice pripremila sam neodoljiva proteinska peciva BEZ BRAŠNA sa sjemenkama. Ovo je definitivno hit u modernom kulinarstvu, jednostavno je pripremiti, nutritivno izuzetno bogato, a ukusnije od bilo kojeg peciva koje ste do sada probali. Djeca ih rado jedu….. izvrstan doručak za cijelu porodicu.
RECEPT
Sastojci 450 gr mladog sira
0,3 dcl mlijeka
250 gr zobenih mekinja (ili samljevenih zobenih pahuljica)
1/2 kesice praška za pecivo
malo soli
4 kašike sjemenki po izboru (lan, suncokret, bundeva, chia)
1 kašika maslinovog ulja
Priprema Sve sastojke izmiješati i kašikom vaditi te oblikovati zemičke i slagati ih na pleh obložen papirom za pečenje (pokvasite ruke jer će tijesto biti ljepljivo). Pecite na temperaturi od 210 stepeni cca 15 minuta (gotove su kada budu zlatno žute boje). Ugasite rernu i ostavite zemičke unutra još 5 minuta.
Podjednako ukusne sa slatkim i slanim filom
Ovako pripremljene zemičke možete držati u frižideru nekoliko dana, jer dugo zadržavaju svježinu.
Oblike zemički možete napraviti na različite načine pa tako tijesto možete sipati u kalup za mafine (do pola kalupa) i peći na gore opisani način.
Kada se ispeku i ohlade možete raditi mini sendviče koji su zgodni za ponijeti na posao ili u školu kao zdrava užina.
Dobrodošli u moju gastro kolumnu koja će, uz malo volje i truda, svakog amatera pretvoriti u istinskog znalca.
Svaki tekst i obradjeni sadržaj su produkt mog rada i testiranja, što znači da savjete i tekstove dobijate iz prve ruke.
Svako se prije ili kasnije našao u nedoumici kod odabira namirnica. Kroz serijal kolumni obradit ćemo mnoštvo tehnika i različitih namirnica, a počet ćemo sa jednom osnovnom, a to je meso. Ali, ne bilo kakvo meso nego junetina odnosno govedina.
Mnogi od vas vjerovatno nailaze na problem prilikom odabira i pravilne upotrebe ovog tipa mesa. Tokom serijala kolumni na portalu living.ba objasnit ću vam koje dijelove koristite za kakva jela, kao i načine termičke obrade.
Da počnemo od sredine, ali one goveđe. Ustvari, ramsteka. Ramstek je dio mesa koji pripada gornjoj polovici goveda i nalazi se uz sami hrbat (kičmeni stub) životinje. Od samog ramsteka u cjelini se moze izvući nekoliko različitih dijelova, npr. entrecote odrezak, T- bone steak, roastbeef koji radite u većem komadu, popularni američki rib-eye steak, što je ustvari isto kao i entrecote samo sa dodatkom kosti. Tome možemo dodati još mnogo raznih rezova mesa, ali ovo su neki od poznatijih.
Kada u mesnici tražite ramstek, morate obratiti pažnju na nekoliko stvari: da meso ima što manje žila (masnoća nije problem, ali bitno je da meso nema mnogo žila u samom mesu jer pod sami ramstek spada i nekoliko skupina mišića koji ga okružuju, pa ne želite mnogo tih opni koje se nalaze okolo. U slučaju da dobijete i nešto od takvoga dijela – ne očajavajte, sve se može iskoristiti.
Nakon što ste donijeli kući ramstek, prvo ga očistite. Masnoću ostavite jer ona daje više okusa mesu koje pripremate, ali odstranite sve žile i opne oko mesa. Od tog ‘otpada’ možete napraviti supu, temeljac za rižoto ili uz manji dodatak mesa i čorbicu u kombinaciji sa korjenastim povrćem.
Očišćeno meso ramsteka bilo bi idealno marinirati i ostaviti da ‘odmori’ neko vrijeme. U zavisnosti od kvalitete mesa, marinada vam diktira period odležavanja.
Ukoliko radite suhu marinadu npr. mješavina bibera, ružmarina, bijelog luka (sitno sjeckan ili u granulama) i malo naribanog crvenog luka, dobro utrljajte smjesu začina i umotajte prozirnom folijom te ostavite u frižideru 2-3 dana. Ako se odlučite za ‘mokru’ marinadu, bilo bi idealno da u meso utrljate senf, malo aceto balsamica, biber, po želji čili ili crvenu papriku i bijeli luk, te po želji suhe mediteranske začine (origano, bosiljak, mažuran, timijan, ružmarin). Nakon što u meso utrljamo smjesu, potopimo ga u potpunosti u ulje da ne viri niti jedan dio i ostavimo u frižideru 5 i više dana. Meso će nevjerovatno omekšati jer će enzimi koji se nalaze u mesu početi razarati proteine što će rezultirati mekšim i ukusnijim mesom. Napominjem da meso mora biti u cjelosti uronjeno u ulje da ne bi došlo do kontaminacije bakterijama (u zatvorenoj posudi).
Nakon odležavanja, smjesa ulja će početi dobivati intenzivan miris, ali neka vas to ne smeta, samo izvadite meso, blago posušite ubrusom i ostavite da dosegne sobnu temperaturu.
Idealan steak zahtjeva predpripremu: nakon što ste završili marinadu bitno je postići sobnu temperaturu mesa, idealno od 16-19 stepeni, desetak minuta na radnoj ploči, taman dok započnete prilog. Meso ramsteka možete idealno pripremati na jakoj vatri na tavi 3-5 min pa srednjoj jačini rerne nekih 10 minuta da ga dovršite, ili sporijim sotiranjem ili dinstanjem u varijantama rižota, a ramstek možete pripremiti i tradicionalno na roštilju na srednjoj temperaturi nekih 10-15 min.
Idealna debljina steak-a je od 1 do 3 cm. Još jedna značajna stvar nakon bilo koje termičke obrade ramsteka jeste da ga ostavite nekoliko minuta na tanjiru sa strane da ‘sazrije’, da se završi termička obrada do kraja u srži mesa (meso nastavlja da se dokuhava unutra i nekoliko minuta nakon sklanjanja sa tave). Tim postupkom ćete spriječiti izlazak svih sokova i dobit ćete savršeno sočan odrezak, a ne samo suha vlakna mesa.
Što se tiče priloga, ramstek možete poslužiti sa krompirom i batatom, te svim vrstama povrća (kuhanog, grilovanog ili pečenog), ali o tome ćemo malo više u nekoj od narednih kolumni na temu mesa i izrade idealnih priloga i sosova.
Piše:Prim. dr. Meliha Branković, spec. anesteziolog i reanimatolog, akupunkturolog
Ova fotografija djevojčice oboljele od zarazne virusne bolesti poliomielitis nastala je u razdoblju otprije 30-50 godina. Poliomielitis je dječija bolest koja izaziva paralizu mišića. Neizlječiva je i ostavlja trajne posljedice. Ukoliko virus napadne mišiće grudnog koša, dolazi to atrofije tih mišića i nemogućnosti disanja.
Tih godina su se u bolnicama koristila tzv. vještačka pluća koja su izgledala kao na slici:
Iako još uvijek pogađa najzaostalije dijelove svijeta (doduše znatno rjeđe jer se i tamo provodi sistematična vakcinacija), poliomielitis je eradicirana bolest.
Eradicirana je zahvaljujući vakcini protiv poliomielitisa – otkriću dr. Jonasa Salka i virologa Juliusa Youngnera. Tih pedesetih godina 20. stoljeća kada su izumili vakcinu protiv ove opake dječije bolesti, prvo su je primijenili na svoju djecu.
Vakcinacija je procedura kojom se određeni patogeni materijal unosi u organizam kako bi izazvao reakciju ljudskog imunog sistema na stvaranje anitijela koji, cirkulirajući krvlju, onesposobljavaju i uništavaju patogene mikroorganizme koji su prodrli u ljudsko tijelo.
Radi se, dakle, o vještačkom stvaranju imuniteta protiv određenog patogenog agensa – virusa, bakterije ili njihovih toksina.
Ovaj princip sprečavanja pojave bolesti takozvanom imunizacijom, stvaranjem sopstvenih antitijela, odavno je poznat u historiji čovječanstva. U 17. stoljeću se spominje u Turskoj, u Evropi već od ranog početka 18. stoljeća. Vakcinaciji su bili podvrgnuti i ljudi i životinje (naziv potiče od latinske riječi ‘vacca’ što u prevodu znači ‘krava’), jer su se materijali iz rana od kravljih boginja koristili za unošenje pod kožu životinjama kako bi se potakao imunitet protiv tog virusa.
Spisak naučnika koji su izumili vakcine za različita oboljenja može se naći na Wikipediji, a posmatrano kroz historiju, radi se o impozantnom broju.
Spisak bolesti koje se mogu potpuno iskorijeniti ili u izvjesnoj mjeri spriječiti putem vakcinacije, također se može naći na velikom broju kredibilnih internetskih portala.
Neke od tih oboljenja su antrax, kolera, bruceloza, tetanus, tuberkuloza, morbili, rubeola, poliomielitis i dr.
Svijetom već više od godinu dana vlada pandemija bolesti nazvane Covid-19 po vrsti virusa iz skupine corona virusa. Bolest koju ovaj virus izaziva ne bira ni rasu, ni pol, ni starosnu dob, i često se pojavljuje u monstruoznoj formi. Svjedoci smo da konvencionalno liječenje nije u stanju zaustaviti tok bolesti.
Postoje razne kontroverze oko njenog nastanka, čestih mutacija virusa, širenja bolesti, njene kontagioznosti, kao i ogromni upitnik u pogledu vakcinacije.
Vakcina je sada dostupna, ne jedna nego više njih.
Obzirom da se radi o novitetu razvijenom u kraćem vremenskom periodu nego što je to uobičajeno za vakcinu, plaše nas moguće nuspojave, iako je svima jasno da unošenje oslabljenog virusa u organizam mora izazvati reakcije slične samom oboljenju.
Pominju se smrtne posljedice nakon vakcinacije i to uglavnom kod starijih pacijenata sa postojanjem komorbiditeta. Njihov broj izgleda nije autentičan, ali svejedno djeluje zastrašujuće.
Međutim, glas razuma nam govori da mnogo više ljudi umire od Covida-19 nego od posljedica vakcinacije. Inače, gotovo da nema vakcinacije kod koje nema reakcije organizma na imunizaciju, zapravo tako dobijamo antitijela i zaštitu od bolesti.
Bez obzira na teorije zavjere, ekonomske koristi od pandemije i sl., smatram da je bolje da u ovom slučaju prvenstveno razmišljamo lično, pa tek onda globalno. Učiniti postojećim mjerama zaštite sve da spriječimo oboljenje kod sebe i drugih, a globalno ostaviti za analizu za vrijeme poslije pandemije.
