Razgovarala: Lejla Džaferović

Razorne posljedice pandemije novog korona virusa osjetile su sve sfere društvenog života pa tako i kultura. Ustanove umjetnosti i kulture, kada su i otvarale vrata posjetiocima žednim umjetničkog stimulusa, i u potrebi za katarzom kao privremenim rasterećenjem od strahova i briga, činile su to s novim pravilima koje proističu iz epidemioloških mjera.

Kako je teatar uopće opstao u takvim uvjetima? Da li je glumac, koji bez publike to više nije, smogao snage da potisne vlastite brige i strahove, i razvije i održi kontakt s publikom koji je u samoj biti značenja i vrijednosti teatra?

Odgovor smo potražili u SARTR-u, Sarajevskom ratnom teatru, koji je svoja vrata prvi put otvorio mjesec dana nakon početka opsade Sarajeva ratne 1992. godine. Ovaj teatar – simbol otpora koji je nastao i aktivno radio u teškim ratnim vremenima održavajući duh građana Sarajeva, nastavio je raditi i u teškom vremenu pandemije.

Međutim, nije lako biti simbol – naročito otpora. O situaciji u samom teatru, aktivnostima tokom još jedne krizne godine, ali i raspoloženju glumačke i kreativne ekipe, razgovarali smo s Alešom Kurtom, direktorom Sarajevskog ratnog teatra i našim nagrađivanim rediteljem.

‘To je bila vrlo teška, vanredna godina po svemu, pandemija je inducirala razne probleme pa i administrativne, problem s budžetom itd. Ali smo istovremeno uspjeli završiti neke planirane projekte što smatram gotovo nevjerovatnim. Jedna neobična godina koja se ne može porediti ni s ratnim godinama, ali ni s vremenima najtežih ekonomskih kriza’, prisjeća se naš sagovornik i objašnjava da je raspoloženje ostalo na zavidnoj razini zahvaljujući radu.

‘Imao sam tu sreću da sam radio svo vrijeme covida. Radili smo veliku predstavu  koja je bila koprodukcija četiri zemlje učesnice, predstava Nije to to, Tomija Janežića. Probe su prekinute s prvim lockdownom, ali smo nakon ponovnog otvaranja nastavili raditi na predstavi koja je izašla u junu. Imamo pozive za razne svjetske festivale, naravno ako se održe. Istovremeno sam radio na svojoj predstavi u Pozorištu mladih pod nazivom Ništa nas ne smije iznenaditi, a u Tuzli sam završio predstavu Kreketanje. Znači da sam svo vrijeme bio u pozorištu i taj rad mi je bio značajniji nego obično… jer kad radite zaboravite sve oko sebe, u drugom ste svijetu. Kad možete da radite, da igrate, osjećate se puno bolje’, tvrdi Kurt koji smatra da teatar usljed vanrednih okolnosti nije izgubio magiju koja ga čini onim što jeste.

Dapače, neke predstave su po prvi put dobile pravi smisao, i sami glumci su bolje shvatili značaj nekih stvari o kojima se govori u  predstavama, a i publika je posve drugačije reagirala. Razvilo se novo iskustvo koje je probudilo neke misli i osjećaje… kojih nismo bili svjesni jer kao da smo bili uspavani. Kontakt s publikom je bio fantastičan. Samim tim što je situacija ovakva kakva jeste, kao što je bilo u ratu, transfer na publiku je jači i sve ima dubok smisao. Kao što je imalo i prije 20.000 godina u antičko doba jer se radi o jako staroj umjetnosti. Kroz historiju su se uvijek pojavljavile razne bolesti, katastrofe, a pozorište je uvijek igralo važnu ulogu u životu ljudi. Imate živog čovjeka na sceni i živog čovjeka u publici koji se praktično osjećaju, i to je nešto posebno’, objašnjava naš nagrađivani reditelj.

Kao primjer umjetnosti kao ‘otpora’ u našem razgovoru pominjem Shakespearea koji je rođen par mjeseci prije početka epidemije kuge u Engleskoj, fatalne bolesti koja će u više navrata prekidati i njegov profesionalni i umjetnički izražaj. Paul Yachnin, profesor studija o Shakespearu sa Univerziteta McGill, navodi jedan od kurioziteta tog vremena koji neodoljivo podsjeća na sadašnji trenutak: naime, engleske vlasti su zatvarale lokalne teatre svaki put kada bi broj smrtnih ishoda u jednoj sedmici prešao 30, što je bilo vrlo često. ‘Kuga’ i ‘karantin’ se pominju i u njegovom omni-poznatom djelu Romeo i Julija.

Direktor Sarajevskog ratnog teatra potvrđuje da su krize već transgeneracijski sastavni dio naših života, ali da je umjetnost uvijek dolazila kao lijek.

‘Uvijek je bilo ratova. Ako pogledate historiju čovječanstva, pandemije su česta pojava, kao i ratovi, stradanja ljudi. Umjetnost ima više značenje i to ljudi shvate kad je teško. Umjetnost ne donosi direktnu korist nego posrednu, onu koja vas čini da možete da egzistirate kao normalno ljudsko biće, da se ugasite. U teškim vremenima svi patimo – od strahova za sebe i bližnje, da ćemo ostati bez nečeg što nam je bio smisao života, da ćemo morati nešto veliko da promijenimo… Živimo u neizvjesnosti, a to čovjeka lomi. Mislim da je divno što smo uspjeli, za razliku od zapadnoevrospkih zemalja, održati pozorišta otvorenim. Zadnju premijeru sam imao 11. marta u Tuzli koja je održana u skladu s epidemiološkim mjerama. Zapravo su održane 4 premijere i to je bilo jedno malo čudo. Na zapadu je sve zatvoreno i ljudi tamo nemaju neku vrstu utjehe’, tvrdi Kurt.

Izlaženje na kraj s globalnom vanrednom situacijom u smislu održavanja kontinuiteta u obrazovanju, ali i pristupa kulturnim sadržajima, značilo je i prelazak na online prijenos, pa se tako razni događaji, ali i pozorišne predstave mogu gledati putem YouTube kanala. Naš razgovor je bio prilika da našeg poznatog reditelja pitamo kako gleda na digitalizaciju i onlajnizaciju teatra (s mojim trenutačnim uvidom da je upotrijebljen oksimoron).

‘To više ne bi bilo to. Teatar se ne može se porediti s muzikom. Dalo bi krivu sliku, kao da vas neko tjera da gledate filmove na zaslonu mobitela. Gubi se suština. Digitalizacija teatra je nemoguća jer onda to ne bi bila ista umjetnost. Teatar je jedinstven. Ali sam siguran da će tehnologija imati svoju ulogu u pozorištu kako bi događaji bili još spektakularniji. Tu su mogućnosti velike jer se radi o kreativnoj upotrebi kako bi dobili neke efekte koje prije nismo imali. Ali to nije ključ, nije suština – pogledajte što se desilo s filmom. Holivudska industrija je dozvolila beskonačno gomilanje specijalnih efekata, glumci igraju naslijepo, ne vide svoje partnere i sl. To je besmisleno i film je dosta izgubio. Ono što je bilo fantastično je identifikacija publike sa nečim. Sada imate filmove sa kojima se jako teško identificirati jer je očito da se dešavaju unutar računara, poput video igrice. Ja mogu igrati video igricu ali mi je teško da se identifikujem sa njenim junakom’, reagira naš sagovornik.

Iako nemilosrdno poružnjuje ton svakog razgovora, nismo mogli zaobići ni temu egzistencije i opstanka kulturnih institucija u vremenu ekonomske krize kao posljedice pandemije. Iako se povremeno pojave benefaktori koji omoguće nastavak rada, direktor Sartra tvrdi da je neophodno sistemsko rješenje.

‘(Pomoć) znači jako puno, ali bi se trebala organizovati konceptualno, sistemski, da se podigne društvena svijest, da shvatimo da teatar pripada svima nama. Jedino umjetnost i priroda su zajednički, u tom možemo svi da uživamo. Sve ostalo od stvarnih stvari, ne od virtuelnih, je restriktivno. Imate blago Zemaljskog muzeja ili Galerije BiH koje zaista pripada svima nama. Ovo ostalo nam ne pripada. Za ostalo nam treba puno novaca da bi u tom uživali. Bilo bi lijepo kada bi u budućnosti imali neki tip zakonskog okvira, reforme kako bi se ljude motiviralo da doprinose poboljšanju kulturne slike što bi dovelo do rasta ekonomije, jačanja turističke ponude i sl. Time bi mogli samo dobiti, nikako izgubiti.  Kada ovo jednom prođe, mi zaista želimo da živimo od kulturnog i etno turizma, i to jeste budućnost većeg dijela BiH. Sarajevo trenutno jako pati jer nema turista kojih je bilo jako puno prije pandemije. Sada trebamo vidjeti šta bi mogli popraviti da ovaj grad bude ljepši i još zanimljiviji’, zaključuje naš sagovornik Aleš Kurt, direktor Sarajevskog ratnog teatra.

PHOTO CREDIT: Dženat Dreković