Oduvijek mi je bilo zanimljivo posmatrati kako vješto izbjegavamo iskoristiti sav potencijal koji posjedujemo. Sve što nam je Univerzum podario, smatramo da smo zaslužili i da tako treba biti. Ako ne cijenimo, teško da ćemo biti zahvalni. Planeta Zemlja se može pohvaliti različitim vrijednostima, ali duhovnost i briga o sebi ipak nisu na vrhu liste. Tek nekolicina onih koji postoje znaju istinski živjeti značenje riječi duhovnost. Učimo dok smo živi. No, znate li kada umiremo? Onda kad prestanemo napredovati. Mnogi su davno prestali disati, a još uvijek su živi. Paradoks? Popriličan.
Život je projekat koji je uspješan jedino ako ga kreiramo tako. Ključ je probuditi se i pronaći način. Uspješni ljudi ne poznaju riječ izgovor. Zapravo, jeste se ikada zapitali kako su uspješni ljudi zapravo stigli do uspjeha? Odgovora je mnogo, a ono što vam sa sigurnošću mogu potvrditi je da su njegovanjem svog unutrašnjeg ja ostvarili sve što su sada. U razgovoru sa nekoliko njih, saznala sam da je i disanje put do uspjeha. Da, znam šta mislite. Isto sam pomislila i ja, dok nisam otplovila u smjeru zvanom Pranayama.
Ova riječ vodi porijeklo iz sanskrita: prana znači život, dah, a yama – kontrola. Kada bismo se poigrali sa riječima dobili bismo sljedeću izvedenicu: pranayama – kontrola života i daha.
Posjedovanje kontrole je tehnika koja se uči godinama i moćna je samo ukoliko znamo šta zapravo možemo kontrolisati. Možda će zvučati kao razočarenje, no, jedine stvari koje nas vode kontroli su sopstvene misli, slike koje zamišljamo i postupci koje poduzimamo, odnosno kako se ponašamo. Pa ako je već tako, zašto ne bismo poduzeli nešto što će nam unaprijediti život, dok nas pritom ne košta ništa?
Za Pranayama tehnike saznala sam od prijateljice. Ona ih, kaže, upotrebljava svakodnevno i smatra ih tehnikama tijela. Na moje zašto, njen odgovor je bio da je ubrzan način života nešto s čim se teško nosi, no onog momenta kada poveže um i tijelo – priča je potpuno drugačija.
Ako je disanje ujednačeno i duboko, um osvijesti smirenost. Svakim udahom naše energije su usklađene, a svakim izdahom sve negativno daleko je od nas. Ima smisla, zar ne? Nije me bilo teško uvjeriti, pa sam isprobala. Odlučila sam se za dvije tehnike, koje mi pomažu u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Bitno je znati da ih možete upotrijebiti u svakom trenutku, koliko god vremenski vam je potrebno. Škoditi ne mogu.
U cilju da što bolje savladate tehnike, podijelit ću sa vama linkove koji su pomogli I meni. Dijeliti je još jedna odlika uspješnih ljudi – ne zaboravite. Savršen trenutak ne postoji, ali intuicija se uvijek potrudi da obilježi momenat kao pravi, a on je upravo sada.
Za sve ljubitelje kombinacije čokolade i kokosa, predlažemo izvrsnu i zdravu verziju svima poznate ‘bounty’ čokolade.
Ukusne i zdrave bounty kocke možete pripremiti za svega 10 minuta.
RECEPT
Sastojci
200 g putera
3 kašike agava sirupa ili meda
1/2 kašičice vanilin praha
1 žumanjak
150 g kokosovih ljuspica
100 g crne čokolade (min.70% kakao)
Priprema
Na pari otopiti puter i agava sirup ili med i tome dodati kokosove ljuspice, žumanjak i vanilin prah. Dobro izmiješati, presuti u tepsiju i dobro pritisnuti i izravnati rukama. Debljina smjese treba da bude oko 0,5 cm.
Tako oblikovanu smjesu ostavite u zamrzivaču pola sata, a nakon toga izvadite i izrežite na kocke koje ćete uvaljati u prethodno otopljenu (na pari) crnu čokoladu.
Gotove čokoladice stavite na papir za pečenje i ostavite u frižideru sat vremena da se sjedine sastojci i da kocke dobiju potrebnu čvrstoću.
Prije serviranja čokoladne kocke možete posuti sa malo kakao praha.
Napomena za sve naše čitatelje koji ne koriste namirnice životinjskog porijekla: puter možete zamijeniti sa kokosovim ili bademovim puterom, a umjesto žumanjka možete napraviti gel od chia sjemenki.
Prije nekoliko godina pročitala sam legendu koja govori kako je Bog svo znanje i mudrost ovog svijeta skrio upravo u nama. Zašto? Vjerovatno zato jer je znao da upravo tamo nikada nećemo pogledati – potražiti. I zaista nećemo. Dok postoji svijet, postojat će ljudi. To je logičan slijed. A dok je nas, vjerno ćemo njegovati strah prema jedinom putovanju koje će nas odvesti daleko – u nas same.
Iz iskustva mnogih prijatelja, ali i sopstvenog, shvatila sam da smo strah kultivisali nenamjerno. Posvetili smo mu se kao hobiju. Nemojte me shvatiti pogrešno. Hobi nije negativno imati, ali nevolja je u tome što nam nedostaje hrabrost da ga ispravno usmjerimo.
Literatura pojam straha opisuje kao svjesni osjećaj stvarne opasnosti. Ipak, moj istraživački duh nije napuštalo pitanje Zašto me je strah i kad znam da ono čega me je strah nije zapravo opasnost? Upravo tada, moje sopstvo krenulo je u potragu za odgovorima. Moja promjena došla je nakon što sam počela osluškivati sebe i svoje potrebe. To uvijek ide u paru. Poželjela sam osvijestiti svoj potencijal i eliminisati ograničavajuća uvjerenja koje mi je okolina nametnula – jer ne zna da je nešto bolje ipak prisutno. Zaista ne zna – jer okolina (uglavnom) ne radi na sebi.
Kolektivno njegujemo emocije preživljavanja. Do početka 2020. godine većina nas je živjela nemarno, baš kao da nam je neko poklonio besmrtnost. Kada kažem nemarno, mislim da smo zapustili jedini vrt u kojem se trebamo potruditi da ruže cvjetaju većinu vremena. U 2020. godinu u kofer smo spakovali nemarnost i nosili je sve dok svijet nije odlučio da ugasi svjetla pozornice za sve nas. A u momentu kada se svjetla ugase, mi trebamo da sijamo, zar ne? Tako bi trebalo biti. Tužna istina je da se većina stopila sa mrakom, koji je praksom postao životni stil i baš nikada nisu probudili želju da odustanu od njega.
Moje svjetlo, na svu sreću, i dalje je gorilo, ali osjećala sam da nije snažno koliko želim da bude. Smatrala sam da takva jačina nije dovoljna da ostvari promjenu koju želim vidjeti u svijetu, niti je na nivou koji bi podstakao druge na tu istu ili čak bolju promjenu. Neprekidni talasi uznemirujućih vijesti o širenju Covid-19 vijesti donijeli su paniku i u moj život. Iako svjesna da panika nije put do rješenja, ipak je spontano doputovala zajedno sa nimalo veselim pokretnim luna parkom.
Strah za moje voljene, mene i cijeli život postala je umorna svakodnevnica. Znam da nisam jedina. Traumatične situacije koje nas zadese – pošalju nas ili u svijetlo, o kojem uporno pišem – ili u mrak. Nažalost, neki nisu pronašli motivaciju i okončali su svoj život mrakom, jer su mislili da izbor ne postoji. Istina je da izbor uvijek postoji, ali često nemamo vjere. Vjerovati je mnogo teže, jer zahtijeva koliko rada, toliko i odricanja. Nikada ne može ‘nešto’ za ‘ništa’.
Jednom prilikom mi je jedan sjajan mentor kazao da je mir luksuz, a kada ga ostvarim to je jedino mjesto na kojem ću poželjeti da ostanem zauvijek. I to je zaista istina. Ubrzo sam se spakovala i kupila kartu za ulazak u moje najdublje Sopstvo. Koštala je mnogo, ali kupila bih je opet. Jedno od mojih ograničavajućih uvjerenja bilo je: ‘Okolina ti treba podariti mir.’ Pogrešno, znam. Ovaj put se nisam ljutila na sebe, već donijela konačnu odluku za promjenom. Tada je počelo moje iskustvo sa meditacijom. Bila sam zbunjena. S druge strane, jedini način da naučim je ukoliko praktikujem. Teorija bez prakse je kao tijelo bez srca – nepotpuna i nefunkcionalna. Kao i uvijek, nailazila sam na komentare koji su rezultat upravo pogrešnih uvjerenja. Nešto poput ‘Ma daj, šta će ti to’, ‘ Nisi normalna’, ‘To nije način da se povežeš s Bogom’. To me nije zaustavilo da krenem u pohod na mir o kojem uspavana okolina ne zna ništa.
Kada sam prvi put zapravo počela sa praksom, oblio me znoj i osjećala sam se luckasto. Ipak, pobijedio je moj glas intuicije podržan samodisciplinom. Kada sam prvi put svjesno zažmirila, mir definitivno nije bio prisutan. Različite misli su slobodno letjele, ali dopustila sam im. Znala sam da je to način da ih pustim da odu. Nisu mi smetale, prihvatila sam ih i dobila rješenja kako da ih transformiram u gorivo. Najbolje je to što sam odgovore pružila ja – sebi. Najteže je početi, to je također jedna od istina… i sigurno se pitate kako, a na kako uvijek postoji ovako, pa ću vas u nastavku provesti kroz vodič koji sadrži nekoliko osnovnih pitanja koja mi često pristižu.
Photo credit: self.com
Kada meditirati?
Ujutro, nakon buđenja i uvečer, prije spavanja. Stručnjaci kažu da su toku ova dva trenutka vrata naše podsvijesti otvorena. Ukoliko vam vrijeme ne dozvoljava oba puta, sasvim je dovoljan jedan od njih.
Kako se pripremiti za meditaciju?
Prije meditacije nije suvišno popiti čašu vode, obaviti toaletu i slične aktivnosti koje bi mogle uticati na uspjeh meditacije.
Gdje meditirati?
Potrebno je odabrati mirno mjesto, tamo gdje neće biti prisutni različiti ‘ometači’. Mjesto gdje smo u mogućnosti biti sami.
Da li je dozvoljeno meditirati uz muziku?
Da. Ukoliko je ta muzika lagana i opuštajuća. Najbolji izbor je instrumentalna. Muzika koja odvraća pažnju ili podsjeća na događaje iz prošlosti – nije preporučljiva.
Šta obući?
Cilj je udobnost. Šira odjeća. Ukoliko nosite određene dodatke, poput nakita, potrebno ih je odstraniti.
Koliko dugo meditirati?
45 minuta – 1h. Za sve one koji nisu u mogućnosti, dozvoljeno je prilagoditi vrijeme meditiranja.
U kojem položaju sjediti?
Uspravno, kičma treba biti ravna, tijelo opušteno, a um koncentrisan.
Vođena meditacija?
Lično prakticiram vođene meditacije, no i slušanje isključivo opuštajuće muzike je dovoljno ukoliko nam tako odgovara.
Photo credit: orogoldcosmetics.com
Ne želim vas uskratiti ni za dobrobiti koje proživljavam prije i nakon meditacije. Mnogo ih je, ali u redu je da podijelim neke.
Nakon mira koji sam probudila u sebi, koji je prvi i krajnji cilj, otkrila sam svoje strahove i naučila kako se nositi s njima. Istančala sam intuiciju koju sam ranije miješala sa strahom. Energija koju sam osvijestila pomogla mi je da se povežem sa sobom, postala sam njen vlasnik. Pomogla mi je da se fokusiram na svoje ciljeve, istinske želje i vlastita mišljenja. Prestala sam njegovati potrebu za dokazivanjem drugima, a potom saznala da jedina osoba kojoj sam dužna saopćavati uspjehe i neuspjehe sam ja. O ovom iskustvu knjiga od nekoliko stotina stranica bi bila sasvim prikladna. Do tada, želim da se i vi odlučite na promjenu, onu zdravu, koja vas čini sretnim, a ne šteti drugima. Ipak, ništa se ne mijenja dok mi ne kreiramo odluku. I zapamtite, svi imamo svoje načine za povezivanje sa Uzvišenim bićem. Izbor je uvijek samo na vama.
Završila bih sa rečenicom kojoj se uvijek rado vraćam. Nalazi se na mojoj listi motivacije…
Sva sredstva koja su nam potrebna, nalaze se u našoj glavi.
Fraza sve prisutnija u medijskom prostoru je zasigurno fake news, kao medijski sadržaj utemeljen na nedvosmisleno lažnim tvrdnjama odnosno informacijama koje nisu u skladu s postojećim činjenicama.
Collins Dictionary je proglasio ovaj izraz za riječ koja je obilježila 2017. godinu, i od tada je njeno korištenje u stalnom usponu. Kako izvori navode, upotreba fraze fake news dosegla je vrhunac za vrijeme mandata bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa koji ju je često upotrebljavao.
Kao pogrešan izvor informacija, lažna vijest nanosi veliku štetu mnogim kredibilnim medijima dok istovremeno pogoduje slabo čitanim portalima, ukoliko takvi objavljuju lažne vijesti.
Postoje razni motivi za njihovo širenje – politički, ideološki i ekonomski. Bez obzira na njihovu prirodu, cilj je isti, a to je da se u javnosti stvori potpuno pogrešna percepcija o određenom događaju.
Snažan motiv za fake news je profit koji ostvaruju portali koji ih objavljuju, pri čemu se podiže ‘virtuelni tiraž’. Pored ovoga, jako je atraktivno ukoliko lažna informacija predstavlja ekskluzivni medijski sadržaj koji drugi mediji ne mogu ponuditi. Da bi ostvarile željeni efekat, često se plasiraju u vidu uznemirujuće i napete situacije koja bi trebala izazvati emotivnu reakciju čitalaca.
Kako putuju lažne vijesti slikovito je prikazao portal raskrinkavanje.ba
Teško je pronaći određeni ‘mehanizam’ prepoznavanja lažnih vijesti, ali postoje određeni indikatori. Prvenstveno, one se mogu javiti u različitim formatima, od fotografija i video snimaka, do izmišljenih događaja i ličnosti, pa čak i anketa koje nikad nisu provedene.
Najčešće ih raskrinkava naglašena senzacionalistička komponenta, kao što su neobični, a često i nevjerovatni događaji i pojave. Zbog takvih tema, fake news često sadrže elemente teorije zavjere, clickbait-a (mamac za klikove) i pseudonauke. Posebno treba istaći da ovakve ‘vruće’ vijesti dolaze od nekredibilnih medijskih izvora, koji, između ostalog, ne raspolažu tačnim i provjerenim informacijama.
Senzacionalizam, kao glavno obilježje ovih vijesti, predstavlja svakodnevnu pojavu u medijima i primarno dolazi u obliku pristrasnog i kontroverznog izvještavanja u kojem se pretjeruje u opisima određenih događaja s ciljem povećanja čitanosti/gledanosti. Ovakav način pisanja i izvještavanja grubo krši novinarsku etiku. Takvi tekstovi šire govor mržnje, zadiru u privatni život pojedinca, u konačnici izazivaju nelagodu, pritisak, a često mogu naštetiti ugledu i dostojanstvu neke osobe.
Ukoliko čitaoci uspiju prepoznati neke od ovih elemenata, vrlo je izvjesno da se radi o lažnoj vijesti. Ako medij iskazuje snažnu naklonjenost ideologiji ili političkoj opciji, potrebno je svaku vijest uporediti s ostalim medijskim izvorima, ili potražiti pomoć na internet stranicama ili drugim mjestima koji se isključivo bave razotkrivanjem medijske manipulacije.
Alternativne činjenice
Alternativne činjenice (alternative facts) su napredniji oblik lažnih vijesti, a koliko je paradoksalan i neprihvatljiv kazuje činjenica da su ga njemački lingvisti proglasili ‘najgorim izrazom’ 2017.
Ono što ih karakteriše je apsolutna subjektivnost i pristrasnost, pri čemu se činjenice prilagođavaju ličnim uvjerenjima i osjećanjima, a ne objektivnoj istini. Sve zajedno tvori svijet moderne istine (post-truth), u kojem istina prvo postaje krivotvorena, potom i nevažna.
Italijanska fraza ‘cucina povera’ što se može prevesti kao ‘sirotinjska kuhinja’ odnosi se na dovitljivost italijanskih domaćica koje su bile prinuđene iz minimuma izvlačiti maksimum.
Izvori namirnica za italijanske domaćice bili su mora, šume, obrađena polja, ali i mali vrtovi iza kuće. Ostaci hrane se nisu bacali; ako je kojim slučajem ostalo kruha od prethodnog obroka, transformisao se u prezlu i u tom obliku vraćao u salate, paste, supe. Prije Drugog svjetskog rata, u Italiji je vladao klasni sistem poznat kao mezzadria. Za bogatog vlasnika poljoprivrednog imanja (padrone) radile se brojne porodice (mezzadri) koje su obrađivale njegovu zemlju i kao naknadu zadržavale pola proizvoda dobijenih radom. To je bio osnovni način da prehrane svoje porodice. Ove porodice su proizvodile maslinovo ulje, vino, uzgajale su povrće, pšenicu, krave od kojih su dobijale mlijeko i sir i sl. Ovaj sistem se zadržao u Italiji sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Upravo su ta teška vremena navela Italijane da postanu snalažljivi, dovitljivi – u kuhinji, da bi se prehranili, i u životu općenito. Teška vremena za Italijane iznjedrila su recepte koji su opstali i štaviše, postali popularni u cijelom svijetu.
L’arte di arrangiarsi Filozofija sirotinjske ili seljačke kuhinje počiva na principu da se ne odbacuje bilo šta što je jestivo, kao i da se primjene najrazličitije ali jednostavne tehnike pripreme hrane kako bi svaki zalogaj bio ukusan. Slavljenje hrane, moglo bi se reći. Ta ‘dovitljivost’ je tokom vremena postala način života, umijeće kojim se Italijani ponose, pa je i brendirana kao koncept arrangiarsi (povratni glagol koji na italijanskom znači ‘snaći se’, ‘provlačiti se’, ‘stvoriti od ničega nešto’). Ova ‘umjetnost snalaženja’ nalaže Italijanima da izvuku najviše što mogu iz teške situacije u kojoj se nalaze koristeći sva moguća sredstva. Ovaj način razmišljanja i življenja usvojili su svi slojevi društva. Italijanska kuhinja nisu samo tjestenina i pizza. Autentična italijanska kuhinja, također, nisu jela prekrivena topljenim sirom do tačke neprepoznavanja. Italijanska kuhinja je mediteranska u svojoj biti, te se kao takva temelji na povrću (naročito zelenom), začinima, pažljivo odabranom mesu, biljnim proteinima poput graha i leće, te pripremi koja ne podrazumijeva dugu i agresivnu termičku obradu. Naravno, tijesto je tu i njemu se posvećuje posebna pažnja. Italijanska kuhinja je bogata, upečatljiva i zasitna, a da pritom nije teška. Tako će tipični italijanski obrok započeti velikom platom ‘antipasti’ koju uglavnom čine povrće poput artičoke, gljive, te suho meso poput pršuta. Potom se poslužuje manji obrok paste kojeg prati lagani proteinski slijed, jednostavno pripremljen ali ukusan, kao što je janjeći but ili riba. Maslinovo ulje je u samom temelju ove kuhinje i koristi se za kuhanje, prženje, pečenje, dresing za salate. Bijeli luk, balzamiko sirće, parmezan su neizostavni, a do njihove kvalitete i porijekla drži se kao što je to slučaj i sa svakom namirnicom u italijanskoj kuhinji. Domaće je najbolje, uvijek je bila parola italijanskih domaćica i kuhara.
Cucina povera recept Antonio Carluccio, proslavljeni italijanski kuhar koji je proveo veći dio svog života u Londonu, znao je izvući maksimum iz malog broja namirnica i pripremiti hranu za dušu. Evo jednog njegovog recepta kojeg smo testirali i uživali u bogatom ukusu jednostavno pripremljene paste Pizzocheri – tjestenina od heljde sa krompirom i blitvom. Ovo jelo potiče iz Valteline, doline u Lombardiji sjeverno od Milana.
RECEPT
Sastojci (za 4 osobe)
300 g tagliatella od heljde (integralne su dostojna zamjena, a mogu i obične)
200 g krompira, oguljenog i isjeckanog na kockice
200 g blitve
so i biber
80 g maslaca
3 isjeckana česna bijelog luka
300 g bito ili toma sira (može i brie sirom koji je odlična zamjena ovim italijanskim sirevima)
100 g svježe narendanog parmezana
Priprema
Zagrijte rernu na 220 C.
Stavite tjesteninu, krompir i blitvu u veliku šerpu sa posoljenom ključalom vodom i kuhajte sve zajedno 10-ak minuta.
Istopite maslac u tavi i na njemu pržite bijeli luk dok ne dobije zlatnožutu boju.
Ocijedite tjesteninu, krompir i blitvu, i izručite ih u dublju tepsiju. Umiješajte kockice sira i potom prelijte puterom sa bijelim lukom. Posolite, pobiberite i izmješajte u tepsiji. Potom pospite parmezanom.
Piše:Prim. dr. Meliha Branković, spec. anesteziolog i reanimatolog, akupunkturolog
Dvije najčešće pominjane riječi u svjetskim medijima su – korona i imunitet.
Kako raste svjesnost o tome da je imunitet ključan faktor u borbi protiv korone, milioni ljudi su, u namjeri da ojačaju imunitet, posegnuli za vitaminima i drugim suplementima (dodacima prehrani) za koje se drži da pomažu imunitetu.
Odjednom se pojavilo obilje ‘korisnih’ informacija o tome koje su to supstance koje će na čudesan način preokrenuti našu borbu protiv korona virusa – u našu korist.
Zanimljivo, u isto vrijeme su se pojavile čudesno efikasne supstance koje koroni ne daju ni promil šanse, a nas štite kao srednjevjekovni vitezovi sa mačem.
Situacija je napeta, mnoštvo ljudi obolijeva i umire, strah se uvlači pod kožu, pandemija se razmahuje, kraja joj ne vidimo. U takvim okolnostima niko ne dvoji da ipak posegne sa vitaminima, mineralima, raznim dodacima ishrani, što dobronamjerno preporučuje i rodbini i komšijama i prijateljima, dok sebe i djecu kljuka svime što se nudi na farmaceutskom tržištu.
Apoteke, prodavnice suplemenata i internetski izvori, puni hvale za svoje proizvode, nude sve što se može dovesti u vezu sa poboljšanjem imuniteta.
Pri tome se na samom dnu kilometarskih objašnjenja o djelovanju ovih proizvoda, monotono dizajniranim tekstom, najsitnijim slovima, pišu i moguća neželjena dejstva tih proizvoda. Njih konzumenti ionako ne čitaju ozbiljno jer ih uglavnom ne razumiju, a i korona je opasnija od nuspojava – misle ljudi koji ne žale novac kad je u pitanju zdravlje.
U toj opštoj panici za zdravlje, većini konzumenata raznoraznih vitaminsko-mineralnih preparata nije poznato da vitamini pokazuju snažna toksična dejstva na organizam ako se predoziraju, i u nekim slučajevima mogu učiniti mnogo više štete i od same korone… zato što razne spiruline, bjelančevine, minerali i ‘hranljive materije’ blokiraju i značajno smetaju fiziološkom metabolizmu, opterećujući ga do tačke gdje se javljaju bolesti unutrašnjih organa.
Također treba uzeti u obzir da je strah od bolesti kao što je Covid-19 štetniji za organizam a pogotovo imunitet nego eventualna hipovitaminoza ili izostavljanje dnevne doze energetskog napitka.
Ne može se dovoljno naglasiti važnost sljedećeg:
– Najbolji put za upotrebu vitaminskih pripravaka i suplemenata je pitati svog ljekara za savjet o mogućim nuspojavama, interakciji sa drugim lijekovima koje uzimamo, kao i dozi vitamina. Sada je u svim apotekama dostupno mjerenje vitaminskog statusa u našem organizmu bez kojeg se terapija vitaminima ne počinje.
– Ukoliko imate neku hroničnu bolest za koju uzimate terapiju, obratite pažnju na mogućnost loše interakcije sa suplementima koja može dovesti do narušavanja zdravlja.
– Posebna pažnja je potrebna kod svojevoljnog davanja vitamina i drugih suplemenata djeci, trudnicama i osobama sa ugrađenim medicinskim sredstvima.
Kako bih vas dodatno potakla na oprez, navešću najčešće simptome hipervitaminoze i moguće štetne posljedice nekontrolisane upotrebe vitaminsko-mineralnih pripravaka i suplemenata:
Prevelike količine vitamina A u organizmu uzrokuju hipervitaminozu A.
Toksičnost se dijeli na dvije vrste: akutnu i kroničnu.
Akutnahipervitaminoza A nastaje usljed uzimanja jedne ili više velikih doza vitamina A u kratkom vremenskom roku (300 000 – 10 000 000 RE).
Simptomi akutne hipervitaminoze A su glavobolja, umor, povećan tlak cerebrospinalne tekućine, zamagljen vid, gubitak koordinacije, guljenje i svrbež kože, mučnina te gubitak apetita.
Hroničnahipervitaminoza A nastaje pri redovnom uzimanju umjereno visoke doze kroz određeni vremenski period (15 000 – 300 000 RE). Simptomi hronične hipervitaminoze A su glavobolja, povećan tlak cerebrospinalne tekućine, vrtoglavica, menstrualni poremećaji, konjuktivitis, gubitak kose, crvena koža koja se guli i svrbi.
Prevelike količine vitamina D u organizmu uzrokuju hipervitaminozu D (600 000 – 1 680 000 IU na dan, kroz period od nekoliko mjeseci).
Simptomi hipervitaminoze D su: dehidracija, povraćanje, smanjen apetit (koji može dovesti do anoreksije), iritabilnost.
Vitamin C po nekim istraživanjima uzrokuje stvaranje oksalatnih bubrežnih kamenaca, pa se preporuča da oni koji imaju bubrežne kamence (ili su skloni stvaranju istih) izbjegavaju velike količine vitamina C.
Moguće su i hipervitaminoze vitamina E sa simptomima poput grčeva u želucu, dijareje, umora, dvostrukog i zamagljenog vida, slabosti mišića, mučnine, glavobolje, osipa, modrica i unutarnjeg krvarenja.
Postoji zabrinutost naučnika o mogućoj vezi vitamina E i zgrušavanja krvi u pogledu povećanja rizika od hemoragijskog moždanog udara. Vitamin E utiče na zgrušavanje krvi samo kada nedostaje vitamin K, a istraživanja pokazuju da doze od 300 do 800 IU dnevno povećavaju rizik od hemoragijskog moždanog udara, ali smanjuju rizik od ishemijskog moždanog udara.
Ovom prilikom nećemo govoriti o štetnosti raznih drugih suplemenata ukoliko se koriste bez dogovora sa nadležnim ljekarom. Fokus naučnika mora se zadržati na njihovoj vrijednosti i kvaliteti zbog eventualne štetnosti po metabolizam.
