Piše: Ilma Subašić

Prije nekoliko godina pročitala sam legendu koja govori kako je Bog svo znanje i mudrost ovog svijeta skrio upravo u nama. Zašto? Vjerovatno zato jer je znao da upravo tamo nikada nećemo pogledati – potražiti. I zaista nećemo. Dok postoji svijet, postojat će ljudi. To je logičan slijed. A dok je nas, vjerno ćemo njegovati strah prema jedinom putovanju koje će nas odvesti daleko – u nas same.

Iz iskustva mnogih prijatelja, ali i sopstvenog, shvatila sam da smo strah kultivisali nenamjerno. Posvetili smo mu se kao hobiju. Nemojte me shvatiti pogrešno. Hobi nije negativno imati, ali nevolja je u tome što nam nedostaje hrabrost da ga ispravno usmjerimo.

Literatura pojam straha opisuje kao  svjesni osjećaj stvarne opasnosti. Ipak, moj istraživački duh nije napuštalo pitanje Zašto me je strah i kad znam da ono čega me je strah nije zapravo opasnost? Upravo tada, moje sopstvo krenulo je u potragu za odgovorima. Moja promjena došla je nakon što sam počela osluškivati sebe i svoje potrebe. To uvijek ide u paru. Poželjela sam osvijestiti svoj potencijal i eliminisati ograničavajuća uvjerenja koje mi je okolina nametnula – jer ne zna da je nešto bolje ipak prisutno. Zaista ne zna – jer okolina (uglavnom) ne radi na sebi.

Kolektivno njegujemo emocije preživljavanja. Do početka 2020. godine većina nas je živjela nemarno, baš kao da nam je neko poklonio besmrtnost. Kada kažem nemarno, mislim da smo zapustili jedini vrt u kojem se trebamo potruditi da ruže cvjetaju većinu vremena. U 2020. godinu u kofer smo spakovali nemarnost i nosili je sve dok svijet nije odlučio da ugasi svjetla pozornice za sve nas. A u momentu kada se svjetla ugase, mi trebamo da sijamo, zar ne? Tako bi trebalo biti. Tužna istina je da se većina stopila sa mrakom, koji je praksom postao životni stil i baš nikada nisu probudili želju da odustanu od njega.

Moje svjetlo, na svu sreću, i dalje je gorilo, ali osjećala sam da nije snažno koliko želim da bude. Smatrala sam da takva jačina nije dovoljna da ostvari promjenu koju želim vidjeti u svijetu, niti je na nivou koji bi podstakao druge na tu istu ili čak bolju promjenu. Neprekidni talasi uznemirujućih vijesti o širenju Covid-19  vijesti donijeli su paniku i u moj život. Iako svjesna da panika nije put do rješenja, ipak je spontano doputovala zajedno sa nimalo veselim pokretnim luna parkom.

Strah za moje voljene, mene i cijeli život postala je umorna svakodnevnica. Znam da nisam jedina. Traumatične situacije koje nas zadese – pošalju nas ili u svijetlo, o kojem uporno pišem – ili u mrak. Nažalost, neki nisu pronašli motivaciju i okončali su svoj život mrakom, jer su mislili da izbor ne postoji. Istina je da izbor uvijek postoji, ali često nemamo vjere. Vjerovati je mnogo teže, jer zahtijeva koliko rada, toliko i odricanja. Nikada ne može ‘nešto’ za ‘ništa’.

Jednom prilikom mi je jedan sjajan mentor kazao da je mir luksuz, a kada ga ostvarim to je jedino mjesto na kojem ću poželjeti da ostanem zauvijek. I to je zaista istina. Ubrzo sam se spakovala i kupila kartu za ulazak u moje najdublje Sopstvo. Koštala je mnogo, ali kupila bih je opet. Jedno od mojih ograničavajućih uvjerenja bilo je: ‘Okolina ti treba podariti mir.’ Pogrešno, znam. Ovaj put se nisam ljutila na sebe, već donijela konačnu odluku za promjenom. Tada je počelo moje iskustvo sa meditacijom. Bila sam zbunjena. S druge strane, jedini način da naučim je ukoliko praktikujem. Teorija bez prakse je kao tijelo bez srca – nepotpuna i nefunkcionalna. Kao i uvijek, nailazila sam na komentare koji su rezultat upravo pogrešnih uvjerenja. Nešto poput ‘Ma daj, šta će ti to’, ‘ Nisi normalna’, ‘To nije način da se povežeš s Bogom’. To me nije zaustavilo da krenem u pohod na mir o kojem uspavana okolina ne zna ništa.

Kada sam prvi put zapravo počela sa praksom, oblio me znoj i osjećala sam se luckasto. Ipak, pobijedio je moj glas intuicije podržan samodisciplinom. Kada sam prvi put svjesno zažmirila, mir definitivno nije bio prisutan. Različite misli su slobodno letjele, ali dopustila sam im. Znala sam da je to način da ih pustim da odu. Nisu mi smetale, prihvatila sam ih i dobila rješenja kako da ih transformiram u gorivo. Najbolje je to što sam odgovore pružila ja – sebi. Najteže je početi, to je također jedna od istina… i sigurno se pitate kako, a na kako uvijek postoji ovako, pa ću vas u nastavku provesti kroz vodič koji sadrži nekoliko osnovnih pitanja koja mi često pristižu.

Photo credit: self.com

Kada meditirati?

Ujutro, nakon buđenja i uvečer, prije spavanja. Stručnjaci kažu da su toku ova dva trenutka vrata naše podsvijesti otvorena. Ukoliko vam vrijeme ne dozvoljava oba puta, sasvim je dovoljan jedan od njih.

Kako se pripremiti za meditaciju?

Prije meditacije nije suvišno popiti čašu vode, obaviti toaletu i slične aktivnosti koje bi mogle uticati na uspjeh meditacije.

Gdje meditirati?

Potrebno je odabrati mirno mjesto, tamo gdje neće biti prisutni različiti ‘ometači’. Mjesto gdje smo u mogućnosti biti sami.

Da li je dozvoljeno meditirati uz muziku?

Da. Ukoliko je ta muzika lagana i opuštajuća. Najbolji izbor je instrumentalna. Muzika koja odvraća pažnju ili podsjeća na događaje iz prošlosti – nije preporučljiva.

Šta obući?

Cilj je udobnost. Šira odjeća. Ukoliko nosite određene dodatke, poput nakita, potrebno ih je odstraniti.

Koliko dugo meditirati?

45 minuta – 1h. Za sve one koji nisu u mogućnosti, dozvoljeno je prilagoditi vrijeme meditiranja.

U kojem položaju sjediti?

Uspravno, kičma treba biti ravna, tijelo opušteno, a um koncentrisan.

Vođena meditacija?

Lično prakticiram vođene meditacije, no i slušanje isključivo opuštajuće muzike je dovoljno ukoliko nam tako odgovara.

Photo credit: orogoldcosmetics.com

Ne želim vas uskratiti ni za dobrobiti koje proživljavam prije i nakon meditacije. Mnogo ih je, ali u redu je da podijelim neke.

Nakon mira koji sam probudila u sebi, koji je prvi i krajnji cilj, otkrila sam svoje strahove i naučila kako se nositi s njima. Istančala sam intuiciju koju sam ranije miješala sa strahom. Energija koju sam osvijestila pomogla mi je da se povežem sa sobom, postala sam njen vlasnik. Pomogla mi je da se fokusiram na svoje ciljeve, istinske želje i vlastita mišljenja. Prestala sam njegovati potrebu za dokazivanjem drugima, a potom saznala da jedina osoba kojoj sam dužna saopćavati uspjehe i neuspjehe sam ja. O ovom iskustvu knjiga od nekoliko stotina stranica bi bila sasvim prikladna. Do tada, želim da se i vi odlučite na promjenu, onu zdravu, koja vas čini sretnim, a ne šteti drugima. Ipak, ništa se ne mijenja dok mi ne kreiramo odluku. I zapamtite, svi imamo svoje načine za povezivanje sa Uzvišenim bićem. Izbor je uvijek samo na vama.

Završila bih sa rečenicom kojoj se uvijek rado vraćam. Nalazi se na mojoj listi motivacije…

Sva sredstva koja su nam potrebna, nalaze se u našoj glavi.

– Teodor Ruzvelt, 26. predsjednik SAD