Piše:Prim. dr. Meliha Branković, spec. anesteziolog i reanimatolog, akupunkturolog
Ova fotografija djevojčice oboljele od zarazne virusne bolesti poliomielitis nastala je u razdoblju otprije 30-50 godina. Poliomielitis je dječija bolest koja izaziva paralizu mišića. Neizlječiva je i ostavlja trajne posljedice. Ukoliko virus napadne mišiće grudnog koša, dolazi to atrofije tih mišića i nemogućnosti disanja.
Tih godina su se u bolnicama koristila tzv. vještačka pluća koja su izgledala kao na slici:
Iako još uvijek pogađa najzaostalije dijelove svijeta (doduše znatno rjeđe jer se i tamo provodi sistematična vakcinacija), poliomielitis je eradicirana bolest.
Eradicirana je zahvaljujući vakcini protiv poliomielitisa – otkriću dr. Jonasa Salka i virologa Juliusa Youngnera. Tih pedesetih godina 20. stoljeća kada su izumili vakcinu protiv ove opake dječije bolesti, prvo su je primijenili na svoju djecu.
Vakcinacija je procedura kojom se određeni patogeni materijal unosi u organizam kako bi izazvao reakciju ljudskog imunog sistema na stvaranje anitijela koji, cirkulirajući krvlju, onesposobljavaju i uništavaju patogene mikroorganizme koji su prodrli u ljudsko tijelo.
Radi se, dakle, o vještačkom stvaranju imuniteta protiv određenog patogenog agensa – virusa, bakterije ili njihovih toksina.
Ovaj princip sprečavanja pojave bolesti takozvanom imunizacijom, stvaranjem sopstvenih antitijela, odavno je poznat u historiji čovječanstva. U 17. stoljeću se spominje u Turskoj, u Evropi već od ranog početka 18. stoljeća. Vakcinaciji su bili podvrgnuti i ljudi i životinje (naziv potiče od latinske riječi ‘vacca’ što u prevodu znači ‘krava’), jer su se materijali iz rana od kravljih boginja koristili za unošenje pod kožu životinjama kako bi se potakao imunitet protiv tog virusa.
Spisak naučnika koji su izumili vakcine za različita oboljenja može se naći na Wikipediji, a posmatrano kroz historiju, radi se o impozantnom broju.
Spisak bolesti koje se mogu potpuno iskorijeniti ili u izvjesnoj mjeri spriječiti putem vakcinacije, također se može naći na velikom broju kredibilnih internetskih portala.
Neke od tih oboljenja su antrax, kolera, bruceloza, tetanus, tuberkuloza, morbili, rubeola, poliomielitis i dr.
Svijetom već više od godinu dana vlada pandemija bolesti nazvane Covid-19 po vrsti virusa iz skupine corona virusa. Bolest koju ovaj virus izaziva ne bira ni rasu, ni pol, ni starosnu dob, i često se pojavljuje u monstruoznoj formi. Svjedoci smo da konvencionalno liječenje nije u stanju zaustaviti tok bolesti.
Postoje razne kontroverze oko njenog nastanka, čestih mutacija virusa, širenja bolesti, njene kontagioznosti, kao i ogromni upitnik u pogledu vakcinacije.
Vakcina je sada dostupna, ne jedna nego više njih.
Obzirom da se radi o novitetu razvijenom u kraćem vremenskom periodu nego što je to uobičajeno za vakcinu, plaše nas moguće nuspojave, iako je svima jasno da unošenje oslabljenog virusa u organizam mora izazvati reakcije slične samom oboljenju.
Pominju se smrtne posljedice nakon vakcinacije i to uglavnom kod starijih pacijenata sa postojanjem komorbiditeta. Njihov broj izgleda nije autentičan, ali svejedno djeluje zastrašujuće.
Međutim, glas razuma nam govori da mnogo više ljudi umire od Covida-19 nego od posljedica vakcinacije. Inače, gotovo da nema vakcinacije kod koje nema reakcije organizma na imunizaciju, zapravo tako dobijamo antitijela i zaštitu od bolesti.
Bez obzira na teorije zavjere, ekonomske koristi od pandemije i sl., smatram da je bolje da u ovom slučaju prvenstveno razmišljamo lično, pa tek onda globalno. Učiniti postojećim mjerama zaštite sve da spriječimo oboljenje kod sebe i drugih, a globalno ostaviti za analizu za vrijeme poslije pandemije.
Holandsko ‘zlatno doba’ izrodilo je neka od najvećih umjetničkih djela u povijesti umjetnosti. Od prizora svakodnevnih intimnih trenutaka kod kuće, grupnih portreta, mrtve prirode do suptilnih pejzaža ravnice i niskog horizonta, rad holandskih majstora već četiri stoljeća nadahnjuje umjetnike i poštovaoce umjetnosti u cijelom svijetu.
Iako su Rembrandt i Vermeer i dalje možda najpoznatiji slikari tog doba, kroz naš serijal upoznat ćemo se i sa drugim velikim slikarima ovog produktivnog perioda.
Nakon osamdeset godina rata, Munsterskim ugovorom 1648. godine Holandija je stekla nezavisnost, što je stvorilo povoljne okolnosti za umjetnost koja doživljava pravi zaokret. Republika sedam ujedinjenih provincija zauzimala je područje današnje Holandije, Belgije i Luksemburga kojima su vladali španski kraljevi iz habsburške dinastije. Holandija postaje republika kojom vladaju odabrani građani, vojnici i trgovci, kao i najbogatija evropska država 17. stoljeća. S novostečenim bogatstvom i stasanjem buržoazije, prirodno se pojavljuje i potreba za novom umjetnošću.
Tokom 17. stoljeća, u Holandiji je nastalo oko 5 miliona umjetničkih slika. Naručivali su ih pripadnici bogate srednje klase koji se pojavljuju s novim ukusom i temama, pa otud i forme poput mrtve prirode, pejzaža, portreta i kućnih prizora koji su zamijenili dotadašnje povijesne i biblijske scene koje su naručivali crkva i plemstvo. Holandski slikari, koji su težili visokom stepenu realizma, inspiraciju počinju tražiti u svojoj neposrednoj okolini.
Willem Claeszoon Heda, Mrtva priroda s pozlaćenim peharom (1635.)
U gradovima se razvijaju umjetnički centri koji služe za susrete umjetnika i razmjenu ideja.
Smanjuje se interesovanje tržišta za djela sa religioznom tematikom koju zamjenjuju prizori iz svakodnevnog života, pa se tako stvara žanrovsko slikarstvo. Stoga je Nizozemske slikare zlatnog doba moguće kategorizirati u skladu sa odabirom teme jer se upravo tada razvija tematska specijalizacija umjetničkog stvaralaštva.
Žanrovsko slikarstvo kao termin koristi se od 19. stoljeća, a odnosi se na najčešće scene iz kuhinje, pivnice, dvorišta i bordela – uobičajenih mjesta svakodnevnog života u to vrijeme. Ova vrsta slikarstva sa minuciozno prikazanim detaljima veže se za velika imena koja su potekla iz tog vremena Johannesa Vermeera, Pietera de Hoocha, Gerarda Terborcha, Fransa Halsa i dr.
Pieter de Hooch, Par sa papagajem (1668.)
Holandsko zlatno doba naročito je prepoznatljivo po prikazima ravnica i pejzaža sa niskim horizontima i suptilnim osvjetljenjem, brodova i neba, sve sa vrlo realističnim dojmom.
Jan Vermeer, Pogled na Delft (1659.)
Delft je bio stjecište umjetnika u to vrijeme jer su u njemu su živjeli i radili mnogi važni predstavnici holandskog zlatnog doba slikarstva. Najznačajniji predstavnik ‘delftske škole’ bio je Johanes Vermeer, koji je u njemu i rođen. Među brojnim ostalim važnim predstavnicima zlatnog doba koji su u Delftu živeli i stvarali su Pieter de Hooch, Frans Hals, Jan van Goyen, Carel Fabritius i Nicolaes Maes.
Jan Vermeer, Alegorija slikarstva (cca. 1668.)
Pri pomenu holandskih majstora mnogi prvo pomisle na Vermeerovu Alegoriju slikarstva, sliku koja nosi više imena – Umijeće slikanja i Slikar u svom ateljeu. Zbog svoje kompozicije smatra se jednim od Vermeerovih najznačajnijih djela. Različita su tumačenja tematike slavne slike, ali se većina slaže u jednom – da je autobiografska, tj. da je leđima okrenut umjetnik na slici sam Vermeer. Slika je izložena u bečkom Muzeju povijesti umjetnosti.
Najveći slikar holandskog zlatnog doba bio je Rembrandt van Rijn. Iznimno talentiran, Rembrandt je bio i gotovo jednako ozloglašen – navodno je ukrao miraz svoje prve žene, nije plaćao račune u porez, da bi na koncu umro u bijedi, kao i većina tadašnjih velikih imena umjetnosti. Smatra se da ga u crtačkoj vještini nije nadmašio ni Leonardo da Vinci, dok se njegove gravire stavljaju u ravan sa onima slavnog Albrechta Durera.
Rembrandt van Rijn, Noćna straža (1642.)
U nastavku serijala upoznat ćemo se sa opusom Pietera de Hoocha, jednog od ključnih nosilaca holandskog zlatnog doba slikarstva.
Nedjeljno jutro kada je porodica na okupu zaslužuje nešto drugačiji, poseban doručak, a drugačiji ne podrazumijeva dugotrajnu i složenu pripremu. Preporučujemo neodoljive palačinke sa zobenim pahuljicama koje možete pripremiti za svega 5 minuta.
Priprema proteinskih palačinaka vam neće uzeti puno vremena, a možete ih poslužiti i kao međuobrok ili večeru.
RECEPT
Sastojci
2 jaja
2,5 dcl mlijeka
4 supene kašike maslinovog ulja
prstohvat soli
Postupak
Sve sastojke izmiješati i dodati samljevene zobene pahuljice i kašiku lanenih sjemenki. Smjesa treba da bude malo gušća nego što je kod pripreme klasičnih palačinaka od bijelog brašna.
Tavu dobro ugrijte, premažite uljem silikonskom četkicom i pecite palačinke. Dakle, samo prvi put tavu trebate premazati uljem, nakon toga više nije potrebno. Smjesa će ubrzo postati gusta zbog upijajućeg djelovanja zobenih pahuljica pa dodajte još mlijeka po potrebi. Neće se osjetiti neugodni mirisi od pečenja, jer smjesa ne sadrži puno masnoće.
Ovako pečene palačinke slažite na pleh obložen papirom za pečenje i prekrijte čistom kuhinjskom krpom 5 minuta, nakon čega će postati mekani i podatni za motanje.
Možete napraviti mini slanu tortu od palačinaka kao na slici ili ih motati pojedinačno.
Nadjev
Za nadjev predlažem da napravite smjesu od mladog sira i grčkog jogurta koju možete obogatiti komadima crvene svježe paprike ili nekog drugog povrća.
Poslije slanog dijela, zasladite se finim slatkim, osvježavajućim palačinkom, a kao nadjev koristite nezaslađeni pekmez od omiljenog voća (pekmez od malina bez kuhanja sa chia sjemenkama).
Servirajte doručak uz šolju biljnog čaja sa medom.
Dekorativni tekstili i tkanine, kao osnovni elementi vizuelnog jezika dizajna, oduvijek su bili jedan od najvažnijih dijelova uređivanja enterijera. Tako, na primjer, gruba tkanina od lana ne govori istim jezikom kao svjetlucajuća svila. Kada se tim vizuelnim porukama dodaju elementi boje i šare, dobijamo multimedimenzionalnost kao vrhunac procesa stiliziranja prostora.
Posmatrano kroz historiju, svaka civilizacija se koristila lokalnim resursima da bi izrađivala tekstile za pravljenje odjeće, kao i za nastambe u kojima se živjelo radi zaštite od vremenskih prilika. Korištena su životinjska vlakna poput vune, alpake, angore, te biljna vlakna poput lana, papirusa, pamuka i kokosovog vlakna. Tako su ostaci tekstila pronađeni u najstarijim grobnicama i na ostacima najranijih skeleta. Egipatski pamuk, srednjevjekovne tapiserije, beduinski ćilimi, indijanski pokrivači, paneli izvezeni drevnom kineskom svilom i sl. važan su dio historije, tradicije i kulture ovih naroda, a cijenjeni su i vrednovani svuda u svijetu. I danas imaju svoje mjesto u dizajniranju enterijera.
Tekstili i tkanine su važan alat
Jedna od prednosti ovih dekorativnih tekstila i materijala je u tome što vam dopuštaju kreativnost bez prevelike investicije, štaviše, kreativnošću možete kompenzirati limitiran budžet za uređenje vašeg prostora. Kao i uvijek, pored kreativnosti, potrebno je malo znanja i planiranja, uključujući vizuelizaciju finalnog plana. Polje djelovanja je prilično široko – možete presvući sofu, fotelje, tabure, poigrati se novim zavjesama, podnim prostirkama (tepisi, ćilimi, tzv. staze), tapetama i tapiserijama, a snažnu poruku možete poslati i dekorativnim jastucima. Tri su glavna područja na kojim se fokusiramo prilikom dizajniranja enterijera: pod, zidovi i namještaj. Pritom je od velikog značaja odabir tekstila i tkanina kojim ćemo finiširati prostor. U prvom dijelu Living Decor serijala pozabavit ćemo se podnim prostirkama koje najčešće čine tepisi (itisoni, ćilimi i sl.).
Podni prekrivači
U pogledu i funkcije i stiliziranja prostora, upotrebni značaj tepiha je višestruk. Pored toga što će definirati prostor u većoj prostoriji, tepih apsorbira zvuk, čini hodanje prostorom ugodnim i sigurnijim, a daje i osjećaj topline hladnoj prostoriji.
Motivi ili šare na ćilimu i tepihu mogu iznijeti cjelokupni koncept dizajna. Osim što definiraju zone u prostoriji, oni će ‘usidriti’ prostoriju i podariće joj osobnost i toplinu.
Prilikom odabira i kupovine tepiha, uzmite u obzir boju zidova, veličinu i oblik prostorije, kao i atmosferu koju želite kreirati u prostoru. Na primjer, ako želite opuštenu, relaksirajuću atmosferu, pokušajte sa vunenim tepihom (npr. ćilimom) prigušenih, zagasitih boja. Tamniji tepih će učiniti da prostor djeluje intimnije, naročito ako je bogatije teksture, ali svjetliji tepih glatke strukture će ‘olakšati’ i ‘otvoriti’ prostor. Također je važno odlučiti da li želite tepih sa motivima ili bez, ovisno o tome gdje će tepih biti pozicioniran, koje boje su prisutne u prostoru, kao i pozicije namještaja, naročito sofe i fotelja. Ne kupujte skup orijentalni ćilim sa ornamentima ako će biti u cjelosti prekriven namještajem.
Ako tražite izdržljiv tepih, tražite onaj sa sintetičkim vlaknima, mješavinom vune i sisala.
Iako dostupni u manjem broju dezena nego tepisi, itisoni imaju mnoge prednosti, naročito ako želite ‘zamaskirati’ nesavršen pod. Pored termoizolacije i zvučne izolacije, otporni su na prohodnost i zapaljivost, a prekrivaju kompletnu podnu površinu.
Laki su za postavljanje pa ih možete i sami instalirati. Prilagodljivi su bilo kojoj šemi enterijera, a različitim bojama i teksturama mogu značajno doprinijeti sveukupnom izgledu.
Novi boho i skandinavski stilovi dizajna enterijera koji su već nekoliko godina u trendu, temelje se i na slojevitom dekoru pa ćete često vidjeti svilenkasti ili vuneni ćilim postavljen preko jednobojnog itisona. Pritom, kao i uvijek kad je u pitanju slojevitost, boje, teksture i motivi cjelokupnog prostora trebaju biti usklađeni na način na prostor ne djeluje preopterećen.
Danas ću govoriti o vrsti jela koje je obilježilo moje početke u kulinarstvu.
Rižoto je jelo za koje se veže dosta teorija i važi za jedno od težih jela za pripremiti na pravilan način. Uz praćenje današnjeg postupka naučit ćete praviti rižoto kao pravi profesionalac.
Kod nas se ustalio naziv rižoto za sve što sadrži rižu. To je pogrešno; već smo o tome govorili u kolumni o pirjanu. Obzirom da je rižoto vrsta jela koja zahtijeva dosta pažnje i tehnike i izgleda komplikovano, s druge strane, zbog malog broja sastojaka priprema se može činiti krajnje jednostavnom, što u praksi i jeste kada radite sve kako treba. Zato ga volim zvati ‘najkomplikovanijim jednostavnim jelom’.
U osnovi danas nećemo obraditi samo jedno jelo nego kompletnu tehniku pripreme rižota na osnovu kojeg možete napraviti bezbroj recepata, od svih namirnica koje vam se nađu pri ruci.
Ključ je u temeljcu Za pripremu rižota najbitnije je da imate temeljac. Ovisno o tome kakav rižoto pripremate, temeljac može biti riblji za ribu, pileći za piletinu, goveđi, teleći ili povrtni koji je univerzalan. Korištenjem temeljca dobijate puniji okus jela te pravilno obogaćivanje zrna riže.
Riža u rižotu se dinsta postepenim podlijevanjem temeljcem, te na taj način ‘hranite’ rižu i obogaćujete okus. Za većinu rižota je bitno da imate luk u podlozi. Za sve vrste rižota, bilo da se radi o piletini, ribi ili crvenom mesu, koristim crveni i bijeli luk.
Da počnemo… Na tavu u isto vrijeme stavite sitno isjeckane crveni i bijeli luk i rižu sa maslinovim uljem, te na laganoj temperaturi pržite sve zajedno. Rižu treba lagano ispržiti da dobije lijepu bijelu boju kako se ne bi raskuhala u rižotu.
Za rižoto je najbolje koristiti arborio rižu okruglog zrna jer oslobađa dosta skroba i daje kremoznost.
U blago prženi luk i rižu dodajte 1 kutljaču temeljca. Sljedeća najbitnija stvar je konstantno miješanje. Morate miješati rižoto cijelo vrijeme kuhanja da izvučete skrob. To je jedan od razloga zašto sam napomenuo da rižotu treba posvetiti pažnju.
Mesni dodaci U slučaju da koristite piletinu ili teletinu, dodajte je odmah nakon što temeljac počne isparavati, a ako koristite junetinu, prvo je obarite; u tom slučaju, možete koristiti isti sos umjesto temeljca. Također, ako rižoto pripremate s ribom, dodajte je nešto kasnije, u zavisnosti koja je količina i vrsta, ali većini ne treba duže od 10 minuta termičke obrade, dok riži treba oko 30 minuta.
Ukoliko želite povrće u vašem rižotu, sada je vrijeme da ga dodate, počevši od korjenastog, paprika te na kraju zelenog poput tikvica i špinata. Bitno je da se ni u jednom trenutku rižoto ne kuha ili ne prži, potrebno je stalno doljevati pomalo temeljca te ga pustiti da skoro zavri pa ponoviti postupak, sve dok riža ne bude ‘al dente’, što znači da mora biti malo tvrda. Kada to osjetite (nakon 30-a minuta kuhanja), dodajte komad putera po želji ili maslinovog ulja, te malo ribanog parmezana. Nakon toga jelo skinite s vatre, dopustite da ‘odmori’ i da riža dodatno upije sokove što će omekšati zrno. Uz rižoto možete da kombinujete apsolutno sve sastojke koje volite i koje imate pri ruci, samo je bitno da pratite postupak i konstantno miješate da bude kremast, a opet da bude dovoljno razabran da osjetite svako zrno. Obavezno probajte moj recept jer ga možete služiti i kao predjelo, i kao samostalno jelo, te kao prilog.
