Dobrodošli u moju gastro kolumnu koja će, uz malo volje i truda, svakog amatera pretvoriti u istinskog znalca.
Svaki tekst i obradjeni sadržaj su produkt mog rada i testiranja, što znači da savjete i tekstove dobijate iz prve ruke.
Svako se prije ili kasnije našao u nedoumici kod odabira namirnica. Kroz serijal kolumni obradit ćemo mnoštvo tehnika i različitih namirnica, a počet ćemo sa jednom osnovnom, a to je meso. Ali, ne bilo kakvo meso nego junetina odnosno govedina.
Mnogi od vas vjerovatno nailaze na problem prilikom odabira i pravilne upotrebe ovog tipa mesa. Tokom serijala kolumni na portalu living.ba objasnit ću vam koje dijelove koristite za kakva jela, kao i načine termičke obrade.
Da počnemo od sredine, ali one goveđe. Ustvari, ramsteka. Ramstek je dio mesa koji pripada gornjoj polovici goveda i nalazi se uz sami hrbat (kičmeni stub) životinje. Od samog ramsteka u cjelini se moze izvući nekoliko različitih dijelova, npr. entrecote odrezak, T- bone steak, roastbeef koji radite u većem komadu, popularni američki rib-eye steak, što je ustvari isto kao i entrecote samo sa dodatkom kosti. Tome možemo dodati još mnogo raznih rezova mesa, ali ovo su neki od poznatijih.
Kada u mesnici tražite ramstek, morate obratiti pažnju na nekoliko stvari: da meso ima što manje žila (masnoća nije problem, ali bitno je da meso nema mnogo žila u samom mesu jer pod sami ramstek spada i nekoliko skupina mišića koji ga okružuju, pa ne želite mnogo tih opni koje se nalaze okolo. U slučaju da dobijete i nešto od takvoga dijela – ne očajavajte, sve se može iskoristiti.
Nakon što ste donijeli kući ramstek, prvo ga očistite. Masnoću ostavite jer ona daje više okusa mesu koje pripremate, ali odstranite sve žile i opne oko mesa. Od tog ‘otpada’ možete napraviti supu, temeljac za rižoto ili uz manji dodatak mesa i čorbicu u kombinaciji sa korjenastim povrćem.
Očišćeno meso ramsteka bilo bi idealno marinirati i ostaviti da ‘odmori’ neko vrijeme. U zavisnosti od kvalitete mesa, marinada vam diktira period odležavanja.
Ukoliko radite suhu marinadu npr. mješavina bibera, ružmarina, bijelog luka (sitno sjeckan ili u granulama) i malo naribanog crvenog luka, dobro utrljajte smjesu začina i umotajte prozirnom folijom te ostavite u frižideru 2-3 dana. Ako se odlučite za ‘mokru’ marinadu, bilo bi idealno da u meso utrljate senf, malo aceto balsamica, biber, po želji čili ili crvenu papriku i bijeli luk, te po želji suhe mediteranske začine (origano, bosiljak, mažuran, timijan, ružmarin). Nakon što u meso utrljamo smjesu, potopimo ga u potpunosti u ulje da ne viri niti jedan dio i ostavimo u frižideru 5 i više dana. Meso će nevjerovatno omekšati jer će enzimi koji se nalaze u mesu početi razarati proteine što će rezultirati mekšim i ukusnijim mesom. Napominjem da meso mora biti u cjelosti uronjeno u ulje da ne bi došlo do kontaminacije bakterijama (u zatvorenoj posudi).
Nakon odležavanja, smjesa ulja će početi dobivati intenzivan miris, ali neka vas to ne smeta, samo izvadite meso, blago posušite ubrusom i ostavite da dosegne sobnu temperaturu.
Idealan steak zahtjeva predpripremu: nakon što ste završili marinadu bitno je postići sobnu temperaturu mesa, idealno od 16-19 stepeni, desetak minuta na radnoj ploči, taman dok započnete prilog. Meso ramsteka možete idealno pripremati na jakoj vatri na tavi 3-5 min pa srednjoj jačini rerne nekih 10 minuta da ga dovršite, ili sporijim sotiranjem ili dinstanjem u varijantama rižota, a ramstek možete pripremiti i tradicionalno na roštilju na srednjoj temperaturi nekih 10-15 min.
Idealna debljina steak-a je od 1 do 3 cm. Još jedna značajna stvar nakon bilo koje termičke obrade ramsteka jeste da ga ostavite nekoliko minuta na tanjiru sa strane da ‘sazrije’, da se završi termička obrada do kraja u srži mesa (meso nastavlja da se dokuhava unutra i nekoliko minuta nakon sklanjanja sa tave). Tim postupkom ćete spriječiti izlazak svih sokova i dobit ćete savršeno sočan odrezak, a ne samo suha vlakna mesa.
Što se tiče priloga, ramstek možete poslužiti sa krompirom i batatom, te svim vrstama povrća (kuhanog, grilovanog ili pečenog), ali o tome ćemo malo više u nekoj od narednih kolumni na temu mesa i izrade idealnih priloga i sosova.
Piše:Prim. dr. Meliha Branković, spec. anesteziolog i reanimatolog, akupunkturolog
Ova fotografija djevojčice oboljele od zarazne virusne bolesti poliomielitis nastala je u razdoblju otprije 30-50 godina. Poliomielitis je dječija bolest koja izaziva paralizu mišića. Neizlječiva je i ostavlja trajne posljedice. Ukoliko virus napadne mišiće grudnog koša, dolazi to atrofije tih mišića i nemogućnosti disanja.
Tih godina su se u bolnicama koristila tzv. vještačka pluća koja su izgledala kao na slici:
Iako još uvijek pogađa najzaostalije dijelove svijeta (doduše znatno rjeđe jer se i tamo provodi sistematična vakcinacija), poliomielitis je eradicirana bolest.
Eradicirana je zahvaljujući vakcini protiv poliomielitisa – otkriću dr. Jonasa Salka i virologa Juliusa Youngnera. Tih pedesetih godina 20. stoljeća kada su izumili vakcinu protiv ove opake dječije bolesti, prvo su je primijenili na svoju djecu.
Vakcinacija je procedura kojom se određeni patogeni materijal unosi u organizam kako bi izazvao reakciju ljudskog imunog sistema na stvaranje anitijela koji, cirkulirajući krvlju, onesposobljavaju i uništavaju patogene mikroorganizme koji su prodrli u ljudsko tijelo.
Radi se, dakle, o vještačkom stvaranju imuniteta protiv određenog patogenog agensa – virusa, bakterije ili njihovih toksina.
Ovaj princip sprečavanja pojave bolesti takozvanom imunizacijom, stvaranjem sopstvenih antitijela, odavno je poznat u historiji čovječanstva. U 17. stoljeću se spominje u Turskoj, u Evropi već od ranog početka 18. stoljeća. Vakcinaciji su bili podvrgnuti i ljudi i životinje (naziv potiče od latinske riječi ‘vacca’ što u prevodu znači ‘krava’), jer su se materijali iz rana od kravljih boginja koristili za unošenje pod kožu životinjama kako bi se potakao imunitet protiv tog virusa.
Spisak naučnika koji su izumili vakcine za različita oboljenja može se naći na Wikipediji, a posmatrano kroz historiju, radi se o impozantnom broju.
Spisak bolesti koje se mogu potpuno iskorijeniti ili u izvjesnoj mjeri spriječiti putem vakcinacije, također se može naći na velikom broju kredibilnih internetskih portala.
Neke od tih oboljenja su antrax, kolera, bruceloza, tetanus, tuberkuloza, morbili, rubeola, poliomielitis i dr.
Svijetom već više od godinu dana vlada pandemija bolesti nazvane Covid-19 po vrsti virusa iz skupine corona virusa. Bolest koju ovaj virus izaziva ne bira ni rasu, ni pol, ni starosnu dob, i često se pojavljuje u monstruoznoj formi. Svjedoci smo da konvencionalno liječenje nije u stanju zaustaviti tok bolesti.
Postoje razne kontroverze oko njenog nastanka, čestih mutacija virusa, širenja bolesti, njene kontagioznosti, kao i ogromni upitnik u pogledu vakcinacije.
Vakcina je sada dostupna, ne jedna nego više njih.
Obzirom da se radi o novitetu razvijenom u kraćem vremenskom periodu nego što je to uobičajeno za vakcinu, plaše nas moguće nuspojave, iako je svima jasno da unošenje oslabljenog virusa u organizam mora izazvati reakcije slične samom oboljenju.
Pominju se smrtne posljedice nakon vakcinacije i to uglavnom kod starijih pacijenata sa postojanjem komorbiditeta. Njihov broj izgleda nije autentičan, ali svejedno djeluje zastrašujuće.
Međutim, glas razuma nam govori da mnogo više ljudi umire od Covida-19 nego od posljedica vakcinacije. Inače, gotovo da nema vakcinacije kod koje nema reakcije organizma na imunizaciju, zapravo tako dobijamo antitijela i zaštitu od bolesti.
Bez obzira na teorije zavjere, ekonomske koristi od pandemije i sl., smatram da je bolje da u ovom slučaju prvenstveno razmišljamo lično, pa tek onda globalno. Učiniti postojećim mjerama zaštite sve da spriječimo oboljenje kod sebe i drugih, a globalno ostaviti za analizu za vrijeme poslije pandemije.
Holandsko ‘zlatno doba’ izrodilo je neka od najvećih umjetničkih djela u povijesti umjetnosti. Od prizora svakodnevnih intimnih trenutaka kod kuće, grupnih portreta, mrtve prirode do suptilnih pejzaža ravnice i niskog horizonta, rad holandskih majstora već četiri stoljeća nadahnjuje umjetnike i poštovaoce umjetnosti u cijelom svijetu.
Iako su Rembrandt i Vermeer i dalje možda najpoznatiji slikari tog doba, kroz naš serijal upoznat ćemo se i sa drugim velikim slikarima ovog produktivnog perioda.
Nakon osamdeset godina rata, Munsterskim ugovorom 1648. godine Holandija je stekla nezavisnost, što je stvorilo povoljne okolnosti za umjetnost koja doživljava pravi zaokret. Republika sedam ujedinjenih provincija zauzimala je područje današnje Holandije, Belgije i Luksemburga kojima su vladali španski kraljevi iz habsburške dinastije. Holandija postaje republika kojom vladaju odabrani građani, vojnici i trgovci, kao i najbogatija evropska država 17. stoljeća. S novostečenim bogatstvom i stasanjem buržoazije, prirodno se pojavljuje i potreba za novom umjetnošću.
Tokom 17. stoljeća, u Holandiji je nastalo oko 5 miliona umjetničkih slika. Naručivali su ih pripadnici bogate srednje klase koji se pojavljuju s novim ukusom i temama, pa otud i forme poput mrtve prirode, pejzaža, portreta i kućnih prizora koji su zamijenili dotadašnje povijesne i biblijske scene koje su naručivali crkva i plemstvo. Holandski slikari, koji su težili visokom stepenu realizma, inspiraciju počinju tražiti u svojoj neposrednoj okolini.
Willem Claeszoon Heda, Mrtva priroda s pozlaćenim peharom (1635.)
U gradovima se razvijaju umjetnički centri koji služe za susrete umjetnika i razmjenu ideja.
Smanjuje se interesovanje tržišta za djela sa religioznom tematikom koju zamjenjuju prizori iz svakodnevnog života, pa se tako stvara žanrovsko slikarstvo. Stoga je Nizozemske slikare zlatnog doba moguće kategorizirati u skladu sa odabirom teme jer se upravo tada razvija tematska specijalizacija umjetničkog stvaralaštva.
Žanrovsko slikarstvo kao termin koristi se od 19. stoljeća, a odnosi se na najčešće scene iz kuhinje, pivnice, dvorišta i bordela – uobičajenih mjesta svakodnevnog života u to vrijeme. Ova vrsta slikarstva sa minuciozno prikazanim detaljima veže se za velika imena koja su potekla iz tog vremena Johannesa Vermeera, Pietera de Hoocha, Gerarda Terborcha, Fransa Halsa i dr.
Pieter de Hooch, Par sa papagajem (1668.)
Holandsko zlatno doba naročito je prepoznatljivo po prikazima ravnica i pejzaža sa niskim horizontima i suptilnim osvjetljenjem, brodova i neba, sve sa vrlo realističnim dojmom.
Jan Vermeer, Pogled na Delft (1659.)
Delft je bio stjecište umjetnika u to vrijeme jer su u njemu su živjeli i radili mnogi važni predstavnici holandskog zlatnog doba slikarstva. Najznačajniji predstavnik ‘delftske škole’ bio je Johanes Vermeer, koji je u njemu i rođen. Među brojnim ostalim važnim predstavnicima zlatnog doba koji su u Delftu živeli i stvarali su Pieter de Hooch, Frans Hals, Jan van Goyen, Carel Fabritius i Nicolaes Maes.
Jan Vermeer, Alegorija slikarstva (cca. 1668.)
Pri pomenu holandskih majstora mnogi prvo pomisle na Vermeerovu Alegoriju slikarstva, sliku koja nosi više imena – Umijeće slikanja i Slikar u svom ateljeu. Zbog svoje kompozicije smatra se jednim od Vermeerovih najznačajnijih djela. Različita su tumačenja tematike slavne slike, ali se većina slaže u jednom – da je autobiografska, tj. da je leđima okrenut umjetnik na slici sam Vermeer. Slika je izložena u bečkom Muzeju povijesti umjetnosti.
Najveći slikar holandskog zlatnog doba bio je Rembrandt van Rijn. Iznimno talentiran, Rembrandt je bio i gotovo jednako ozloglašen – navodno je ukrao miraz svoje prve žene, nije plaćao račune u porez, da bi na koncu umro u bijedi, kao i većina tadašnjih velikih imena umjetnosti. Smatra se da ga u crtačkoj vještini nije nadmašio ni Leonardo da Vinci, dok se njegove gravire stavljaju u ravan sa onima slavnog Albrechta Durera.
Rembrandt van Rijn, Noćna straža (1642.)
U nastavku serijala upoznat ćemo se sa opusom Pietera de Hoocha, jednog od ključnih nosilaca holandskog zlatnog doba slikarstva.
Nedjeljno jutro kada je porodica na okupu zaslužuje nešto drugačiji, poseban doručak, a drugačiji ne podrazumijeva dugotrajnu i složenu pripremu. Preporučujemo neodoljive palačinke sa zobenim pahuljicama koje možete pripremiti za svega 5 minuta.
Priprema proteinskih palačinaka vam neće uzeti puno vremena, a možete ih poslužiti i kao međuobrok ili večeru.
RECEPT
Sastojci
2 jaja
2,5 dcl mlijeka
4 supene kašike maslinovog ulja
prstohvat soli
Postupak
Sve sastojke izmiješati i dodati samljevene zobene pahuljice i kašiku lanenih sjemenki. Smjesa treba da bude malo gušća nego što je kod pripreme klasičnih palačinaka od bijelog brašna.
Tavu dobro ugrijte, premažite uljem silikonskom četkicom i pecite palačinke. Dakle, samo prvi put tavu trebate premazati uljem, nakon toga više nije potrebno. Smjesa će ubrzo postati gusta zbog upijajućeg djelovanja zobenih pahuljica pa dodajte još mlijeka po potrebi. Neće se osjetiti neugodni mirisi od pečenja, jer smjesa ne sadrži puno masnoće.
Ovako pečene palačinke slažite na pleh obložen papirom za pečenje i prekrijte čistom kuhinjskom krpom 5 minuta, nakon čega će postati mekani i podatni za motanje.
Možete napraviti mini slanu tortu od palačinaka kao na slici ili ih motati pojedinačno.
Nadjev
Za nadjev predlažem da napravite smjesu od mladog sira i grčkog jogurta koju možete obogatiti komadima crvene svježe paprike ili nekog drugog povrća.
Poslije slanog dijela, zasladite se finim slatkim, osvježavajućim palačinkom, a kao nadjev koristite nezaslađeni pekmez od omiljenog voća (pekmez od malina bez kuhanja sa chia sjemenkama).
Servirajte doručak uz šolju biljnog čaja sa medom.
Dekorativni tekstili i tkanine, kao osnovni elementi vizuelnog jezika dizajna, oduvijek su bili jedan od najvažnijih dijelova uređivanja enterijera. Tako, na primjer, gruba tkanina od lana ne govori istim jezikom kao svjetlucajuća svila. Kada se tim vizuelnim porukama dodaju elementi boje i šare, dobijamo multimedimenzionalnost kao vrhunac procesa stiliziranja prostora.
Posmatrano kroz historiju, svaka civilizacija se koristila lokalnim resursima da bi izrađivala tekstile za pravljenje odjeće, kao i za nastambe u kojima se živjelo radi zaštite od vremenskih prilika. Korištena su životinjska vlakna poput vune, alpake, angore, te biljna vlakna poput lana, papirusa, pamuka i kokosovog vlakna. Tako su ostaci tekstila pronađeni u najstarijim grobnicama i na ostacima najranijih skeleta. Egipatski pamuk, srednjevjekovne tapiserije, beduinski ćilimi, indijanski pokrivači, paneli izvezeni drevnom kineskom svilom i sl. važan su dio historije, tradicije i kulture ovih naroda, a cijenjeni su i vrednovani svuda u svijetu. I danas imaju svoje mjesto u dizajniranju enterijera.
Tekstili i tkanine su važan alat
Jedna od prednosti ovih dekorativnih tekstila i materijala je u tome što vam dopuštaju kreativnost bez prevelike investicije, štaviše, kreativnošću možete kompenzirati limitiran budžet za uređenje vašeg prostora. Kao i uvijek, pored kreativnosti, potrebno je malo znanja i planiranja, uključujući vizuelizaciju finalnog plana. Polje djelovanja je prilično široko – možete presvući sofu, fotelje, tabure, poigrati se novim zavjesama, podnim prostirkama (tepisi, ćilimi, tzv. staze), tapetama i tapiserijama, a snažnu poruku možete poslati i dekorativnim jastucima. Tri su glavna područja na kojim se fokusiramo prilikom dizajniranja enterijera: pod, zidovi i namještaj. Pritom je od velikog značaja odabir tekstila i tkanina kojim ćemo finiširati prostor. U prvom dijelu Living Decor serijala pozabavit ćemo se podnim prostirkama koje najčešće čine tepisi (itisoni, ćilimi i sl.).
Podni prekrivači
U pogledu i funkcije i stiliziranja prostora, upotrebni značaj tepiha je višestruk. Pored toga što će definirati prostor u većoj prostoriji, tepih apsorbira zvuk, čini hodanje prostorom ugodnim i sigurnijim, a daje i osjećaj topline hladnoj prostoriji.
Motivi ili šare na ćilimu i tepihu mogu iznijeti cjelokupni koncept dizajna. Osim što definiraju zone u prostoriji, oni će ‘usidriti’ prostoriju i podariće joj osobnost i toplinu.
Prilikom odabira i kupovine tepiha, uzmite u obzir boju zidova, veličinu i oblik prostorije, kao i atmosferu koju želite kreirati u prostoru. Na primjer, ako želite opuštenu, relaksirajuću atmosferu, pokušajte sa vunenim tepihom (npr. ćilimom) prigušenih, zagasitih boja. Tamniji tepih će učiniti da prostor djeluje intimnije, naročito ako je bogatije teksture, ali svjetliji tepih glatke strukture će ‘olakšati’ i ‘otvoriti’ prostor. Također je važno odlučiti da li želite tepih sa motivima ili bez, ovisno o tome gdje će tepih biti pozicioniran, koje boje su prisutne u prostoru, kao i pozicije namještaja, naročito sofe i fotelja. Ne kupujte skup orijentalni ćilim sa ornamentima ako će biti u cjelosti prekriven namještajem.
Ako tražite izdržljiv tepih, tražite onaj sa sintetičkim vlaknima, mješavinom vune i sisala.
Iako dostupni u manjem broju dezena nego tepisi, itisoni imaju mnoge prednosti, naročito ako želite ‘zamaskirati’ nesavršen pod. Pored termoizolacije i zvučne izolacije, otporni su na prohodnost i zapaljivost, a prekrivaju kompletnu podnu površinu.
Laki su za postavljanje pa ih možete i sami instalirati. Prilagodljivi su bilo kojoj šemi enterijera, a različitim bojama i teksturama mogu značajno doprinijeti sveukupnom izgledu.
Novi boho i skandinavski stilovi dizajna enterijera koji su već nekoliko godina u trendu, temelje se i na slojevitom dekoru pa ćete često vidjeti svilenkasti ili vuneni ćilim postavljen preko jednobojnog itisona. Pritom, kao i uvijek kad je u pitanju slojevitost, boje, teksture i motivi cjelokupnog prostora trebaju biti usklađeni na način na prostor ne djeluje preopterećen.
