Razorne posljedice pandemije novog korona virusa osjetile su sve sfere društvenog života pa tako i kultura. Ustanove umjetnosti i kulture, kada su i otvarale vrata posjetiocima žednim umjetničkog stimulusa, i u potrebi za katarzom kao privremenim rasterećenjem od strahova i briga, činile su to s novim pravilima koje proističu iz epidemioloških mjera.
Kako je teatar uopće opstao u takvim uvjetima? Da li je glumac, koji bez publike to više nije, smogao snage da potisne vlastite brige i strahove, i razvije i održi kontakt s publikom koji je u samoj biti značenja i vrijednosti teatra?
Odgovor smo potražili u SARTR-u, Sarajevskom ratnom teatru, koji je svoja vrata prvi put otvorio mjesec dana nakon početka opsade Sarajeva ratne 1992. godine. Ovaj teatar – simbol otpora koji je nastao i aktivno radio u teškim ratnim vremenima održavajući duh građana Sarajeva, nastavio je raditi i u teškom vremenu pandemije.
Međutim, nije lako biti simbol – naročito otpora. O situaciji u samom teatru, aktivnostima tokom još jedne krizne godine, ali i raspoloženju glumačke i kreativne ekipe, razgovarali smo s Alešom Kurtom, direktorom Sarajevskog ratnog teatra i našim nagrađivanim rediteljem.
‘To je bila vrlo teška, vanredna godina po svemu, pandemija je inducirala razne probleme pa i administrativne, problem s budžetom itd. Ali smo istovremeno uspjeli završiti neke planirane projekte što smatram gotovo nevjerovatnim. Jedna neobična godina koja se ne može porediti ni s ratnim godinama, ali ni s vremenima najtežih ekonomskih kriza’,prisjeća se naš sagovornik i objašnjava da je raspoloženje ostalo na zavidnoj razini zahvaljujući radu.
‘Imao sam tu sreću da sam radio svo vrijeme covida. Radili smo veliku predstavu koja je bila koprodukcija četiri zemlje učesnice, predstava Nije to to, Tomija Janežića. Probe su prekinute s prvim lockdownom, ali smo nakon ponovnog otvaranja nastavili raditi na predstavi koja je izašla u junu. Imamo pozive za razne svjetske festivale, naravno ako se održe. Istovremeno sam radio na svojoj predstavi u Pozorištu mladih pod nazivom Ništa nas ne smije iznenaditi, a u Tuzli sam završio predstavu Kreketanje. Znači da sam svo vrijeme bio u pozorištu i taj rad mi je bio značajniji nego obično… jer kad radite zaboravite sve oko sebe, u drugom ste svijetu. Kad možete da radite, da igrate, osjećate se puno bolje’, tvrdi Kurt koji smatra da teatar usljed vanrednih okolnosti nije izgubio magiju koja ga čini onim što jeste.
‘Dapače, neke predstave su po prvi put dobile pravi smisao, i sami glumci su bolje shvatili značaj nekih stvari o kojima se govori u predstavama, a i publika je posve drugačije reagirala. Razvilo se novo iskustvo koje je probudilo neke misli i osjećaje… kojih nismo bili svjesni jer kao da smo bili uspavani. Kontakt s publikom je bio fantastičan. Samim tim što je situacija ovakva kakva jeste, kao što je bilo u ratu, transfer na publiku je jači i sve ima dubok smisao. Kao što je imalo i prije 20.000 godina u antičko doba jer se radi o jako staroj umjetnosti. Kroz historiju su se uvijek pojavljavile razne bolesti, katastrofe, a pozorište je uvijek igralo važnu ulogu u životu ljudi. Imate živog čovjeka na sceni i živog čovjeka u publici koji se praktično osjećaju, i to je nešto posebno’, objašnjava naš nagrađivani reditelj.
Kao primjer umjetnosti kao ‘otpora’ u našem razgovoru pominjem Shakespearea koji je rođen par mjeseci prije početka epidemije kuge u Engleskoj, fatalne bolesti koja će u više navrata prekidati i njegov profesionalni i umjetnički izražaj. Paul Yachnin, profesor studija o Shakespearu sa Univerziteta McGill, navodi jedan od kurioziteta tog vremena koji neodoljivo podsjeća na sadašnji trenutak: naime, engleske vlasti su zatvarale lokalne teatre svaki put kada bi broj smrtnih ishoda u jednoj sedmici prešao 30, što je bilo vrlo često. ‘Kuga’ i ‘karantin’ se pominju i u njegovom omni-poznatom djelu Romeo i Julija.
Direktor Sarajevskog ratnog teatra potvrđuje da su krize već transgeneracijski sastavni dio naših života, ali da je umjetnost uvijek dolazila kao lijek.
‘Uvijek je bilo ratova. Ako pogledate historiju čovječanstva, pandemije su česta pojava, kao i ratovi, stradanja ljudi. Umjetnost ima više značenje i to ljudi shvate kad je teško. Umjetnost ne donosi direktnu korist nego posrednu, onu koja vas čini da možete da egzistirate kao normalno ljudsko biće, da se ugasite. U teškim vremenima svi patimo – od strahova za sebe i bližnje, da ćemo ostati bez nečeg što nam je bio smisao života, da ćemo morati nešto veliko da promijenimo… Živimo u neizvjesnosti, a to čovjeka lomi. Mislim da je divno što smo uspjeli, za razliku od zapadnoevrospkih zemalja, održati pozorišta otvorenim. Zadnju premijeru sam imao 11. marta u Tuzli koja je održana u skladu s epidemiološkim mjerama. Zapravo su održane 4 premijere i to je bilo jedno malo čudo. Na zapadu je sve zatvoreno i ljudi tamo nemaju neku vrstu utjehe’, tvrdi Kurt.
Izlaženje na kraj s globalnom vanrednom situacijom u smislu održavanja kontinuiteta u obrazovanju, ali i pristupa kulturnim sadržajima, značilo je i prelazak na online prijenos, pa se tako razni događaji, ali i pozorišne predstave mogu gledati putem YouTube kanala. Naš razgovor je bio prilika da našeg poznatog reditelja pitamo kako gleda na digitalizaciju i onlajnizaciju teatra (s mojim trenutačnim uvidom da je upotrijebljen oksimoron).
‘To više ne bi bilo to. Teatar se ne može se porediti s muzikom. Dalo bi krivu sliku, kao da vas neko tjera da gledate filmove na zaslonu mobitela. Gubi se suština. Digitalizacija teatra je nemoguća jer onda to ne bi bila ista umjetnost. Teatar je jedinstven. Ali sam siguran da će tehnologija imati svoju ulogu u pozorištu kako bi događaji bili još spektakularniji. Tu su mogućnosti velike jer se radi o kreativnoj upotrebi kako bi dobili neke efekte koje prije nismo imali. Ali to nije ključ, nije suština – pogledajte što se desilo s filmom. Holivudska industrija je dozvolila beskonačno gomilanje specijalnih efekata, glumci igraju naslijepo, ne vide svoje partnere i sl. To je besmisleno i film je dosta izgubio. Ono što je bilo fantastično je identifikacija publike sa nečim. Sada imate filmove sa kojima se jako teško identificirati jer je očito da se dešavaju unutar računara, poput video igrice. Ja mogu igrati video igricu ali mi je teško da se identifikujem sa njenim junakom’, reagira naš sagovornik.
Iako nemilosrdno poružnjuje ton svakog razgovora, nismo mogli zaobići ni temu egzistencije i opstanka kulturnih institucija u vremenu ekonomske krize kao posljedice pandemije. Benefaktori poput Lutrije BiH znače jer omogućuju nastavak rada teatra, ali direktor Sartra tvrdi da je neophodno sistemsko rješenje.
‘(Pomoć) znači jako puno, ali bi se trebala organizovati konceptualno, sistemski, da se podigne društvena svijest, da shvatimo da teatar pripada svima nama. Jedino umjetnost i priroda su zajednički, u tom možemo svi da uživamo. Sve ostalo od stvarnih stvari, ne od virtuelnih, je restriktivno. Imate blago Zemaljskog muzeja ili Galerije BiH koje zaista pripada svima nama. Ovo ostalo nam ne pripada. Za ostalo nam treba puno novaca da bi u tom uživali. Bilo bi lijepo kada bi u budućnosti imali neki tip zakonskog okvira, reforme kako bi se ljude motiviralo da doprinose poboljšanju kulturne slike što bi dovelo do rasta ekonomije, jačanja turističke ponude i sl. Time bi mogli samo dobiti, nikako izgubiti. Kada ovo jednom prođe, mi zaista želimo da živimo od kulturnog i etno turizma, i to jeste budućnost većeg dijela BiH. Sarajevo trenutno jako pati jer nema turista kojih je bilo jako puno prije pandemije. Sada trebamo vidjeti šta bi mogli popraviti da ovaj grad bude ljepši i još zanimljiviji’, zaključuje naš sagovornik Aleš Kurt, direktor Sarajevskog ratnog teatra.
Šta su naši poroci i koliko duboko nas mogu povući prema dnu?
O jednom od njih govori kandidat za Oscara 2021. godine, danski Another Round (izvorno Druk), koji na unikatan način obrađuje temu alkoholizma i sve neželjene posljedice tog poroka.
U centru radnje filma su četiri danska srednjoškolska nastavnika, koji žele ispitati tezu norveškog psihijatra Finna Skårderuda, po kojoj je, čovjek rođen sa manjkom promila alkohola u krvi, koju bi trebao nadomjestiti stalnim unosom istog kako bi mogao osloboditi svoju kreativnu stranu i biti u stanju opuštenosti.
Nastavnici su u ovom slučaju pravi izbor za ovaj eksperiment jer se radi o ličnostima koji dijele slične sudbine i koji su manje – više, žrtve svakodnevne rutine.
“Ako Churchill dobija 2. svjetski rat, a i sam donosi odluke pod uticajem alkohola, šta tek da se kaže za odluke koje pod uticajem alkohola donose jedan profesor ili njegovi učenici?” – jedan je od opisa filma i ocrtava poduhvat koji naši protagonisti žele postići.
Za ovakav tip ličnosti, kao što su Martin (kojeg glumi Mads Mikkelsen) i njegova tri prijatelja, ovo predstavlja više od zabave – postaje čista avantura. U njegovom slučaju, od pomalo dosadnog i bezličnog nastavnika, doživljava transformaciju u inspirativnu ličnost i pravog lidera svog školskog odjeljenja. Identičan scenario se dešava njegovim kolegama koji, kako vrijeme odmiče, uspijevaju da vrate davno izgubljeni sjaj i samopouzdanje.
Stvari krenu po zlu kada nastavnici izgube kontrolu nad svojim nagonima i ne mogu prepoznati svoja ponašanja i društveno neprihvatljive posljedice koje ostavljaju na okolinu.
Ovaj film je potvrda da Mads Mikkelsen može glumiti jako emotivne likove, što je u njegovim ranijim filmovima bilo gotovo nezamislivo. Another Round je tematski jako zanimljiv, ali sama dinamika filma i razvoj radnje nisu zabavnog karaktera. Gledaoci koji očekuju komediju (na koju neodoljivo aludira plakat filma), naći će se malo razočarani kad uvide da se film u jednom dijelu pretvara u potpunu dramu, kada glavni likovi počnu da urušavaju čak i svoj porodični život zarad svog novog otkrića.
Kraj filma je tradicionalno sretnog završetka, i posljednja scena je vrijedna gledanja, a predstavlja čistu rapsodiju zadovoljstva svih likova.
Režiser Thomas Vinterberg je dokazao kako danska kinematografija ne zaostaje za Hollywoodom i da je u pitanju jako originalan i kvalitetan film koji otvara neka egzistencijalna pitanja pojedinca, njegove sklonosti, slabosti i granice. Da li nam treba još jedna tura, kao što naslov ukazuje – na nama je da procijenimo.
Kada se već odlučite napraviti iskorak iz ustaljenih jednoličnih i predvidivih šema, miješanje i slojevitost (kao i u odijevanju) motiva, oblika i šara podarit će posve drugi izgled prostoriji – to će naposlijetku biti ili umirujuća harmonija ili uzbudljiva drama. Sve ovisi o tome šta želite postići i kako složite motive i oblike. Kada ovladate pravilima i steknete vještinu, bit ćete u stanju postići ravnotežu i harmoniju u prostoru suočavajući motive različitih stilova i razmjera.
Možete početi tako što ćete odabrati najprominentniji motiv/šaru u prostoriji (obično je to tepih) koji će odrediti ton cjelokupnom prostoru. Dodatni slojevi motiva i oblika koji su komplementarni ili kontrastni npr. bojom ili oblikom onim na tepihu će vizuelno zaintrigirati. To mogu biti jastuci, manji prekrivači za sofu, manji dijelovi namještaja, zavjese i sl.
Dakle, samo jedan glavni motiv, dok su ostali umjereniji. I u ovom slučaju možete primijeniti pristup 60/30/10 o čemu smo pisali nešto ranije.
Ako primijenite taj pristup, 60% neka pripadne vašoj omiljenoj šari, 30% drugom obliku i 10% akcentu. Probajte tri motiva u različitim razmjerima, na primjer, pruge kao prominentni motiv, potom geometrijski oblik srednje veličine i dramatični cvjetni dezen (višegodišnji trend) kao akcent na jastucima ili prekrivaču. Ili, ako preferirate cvjetni dezen spram pruga, dajte mu prominentno mjesto i razmjer (veći cvjetovi), a prugasto neka bude akcent. I razmjer (veličina motiva) neka prati pristup 60-30-10.
Kada kombinirate motive, šare i oblike, plansko upravljanje bojom je od ogromnog značaja. Ponavljanje jedne boje u svakom od naočigled sasvim različitih motiva povezat će ih da djeluju neodvojivo! Akcentirajte bojama koje su manje prisutne na motivima. Uzmite jedan motiv kao što su pruge pa ga ponovite na još jednom mjestu u prostoriji, čak i u drugačijem razmjeru. Kreirajte vizuelni link tako što ćete sofu presvući u jednu od boja vašeg umjetničkog djela na centralnom zidu. Upravo smo izrekli suštinu – kreiranje vizuelnih linkova radi postizanja harmonije prostora.
Iako vam se tkanine sa motivima mogu svidjeti u prodavnici, uzmite u obzir razmjer tj. da veliki cvjetovi ili geometrijski oblici koji dobro djeluju u velikom prostoru, mogu zagušiti malu prostoriju. Stoga uzmite primjerke da ih probate kući. To se odnosi na tapete, itisone, zavjese, tkaninu za presvlačenje namještaja i sl.
Kao što kreirate vizuelni link ponavljanjem boje, isto možete uraditi i sa oblicima. Tako krugove kao geometrijski oblik na tepihu možete ponoviti namještajem npr. okruglim stolićem ili još interesantnije – stolicom sa okruglim naslonom ili sl.
Dekorativne tapete zahtijevaju posebno pažljiv pristup koji naročito uzima u obzir razmjer. Motiv na tapeti će biti ili veliki, ili srednji ili mali, te svi drugi motivi u prostoriji se ne smiju podudariti (dakle, ako je razmjer na tapeti srednji, ne smije biti srednji na drugim motivima, nego ili veliki ili mali).
Iako je već izvjesno vrijeme u trendu kombiniranje različitih stilova npr. tradicionalnog i modernog, dok ne ovladate kombiniranjem motiva, preporučujemo da se držite jednog stila, dakle, ako radite u kontekstu tradicionalnog stila, da kombinirate različite motive kao što smo ranije naveli, ali unutar tradicionalnog stila. Kasnije, kada vas ohrabre prvi uspješni rezultati, možete kombinirati tradicionalno i savremeno, ali i podići broj motiva na 5 ili više!
Zdrava ishrana, kao koncept, ne podnosi pekarske proizvode. Uglavnom su to proizvodi puni aditiva – pojačivača okusa, boje, hrskavosti, elastičnosti, kao i mnogi drugi nadasve štetni za ljudsko zdravlje.
Ipak, teško je odoljeti takvim proizvodima kad vas prosto mame iz lokalnih pekara uvijek tako topli, svježi i mirisni… Drugi razlog što posežete za pekarskim proizvodima je nedostatak vremena za kuhanje – ovo je obično najčešći izbor doručka, međuobroka, a i kasnijih obroka.
Analizirajte svoje stanje organizma nakon što pojedete takvo pecivo. Osjećat ćete se usporeni, neraspoloženi i sa tegobom u stomaku.
Za svoju porodicu i sve ostale porodice pripremila sam neodoljiva proteinska peciva BEZ BRAŠNA sa sjemenkama. Ovo je definitivno hit u modernom kulinarstvu, jednostavno je pripremiti, nutritivno izuzetno bogato, a ukusnije od bilo kojeg peciva koje ste do sada probali. Djeca ih rado jedu….. izvrstan doručak za cijelu porodicu.
RECEPT
Sastojci 450 gr mladog sira
0,3 dcl mlijeka
250 gr zobenih mekinja (ili samljevenih zobenih pahuljica)
1/2 kesice praška za pecivo
malo soli
4 kašike sjemenki po izboru (lan, suncokret, bundeva, chia)
1 kašika maslinovog ulja
Priprema Sve sastojke izmiješati i kašikom vaditi te oblikovati zemičke i slagati ih na pleh obložen papirom za pečenje (pokvasite ruke jer će tijesto biti ljepljivo). Pecite na temperaturi od 210 stepeni cca 15 minuta (gotove su kada budu zlatno žute boje). Ugasite rernu i ostavite zemičke unutra još 5 minuta.
Podjednako ukusne sa slatkim i slanim filom
Ovako pripremljene zemičke možete držati u frižideru nekoliko dana, jer dugo zadržavaju svježinu.
Oblike zemički možete napraviti na različite načine pa tako tijesto možete sipati u kalup za mafine (do pola kalupa) i peći na gore opisani način.
Kada se ispeku i ohlade možete raditi mini sendviče koji su zgodni za ponijeti na posao ili u školu kao zdrava užina.
Proći zeničkom čaršijom a ne zapaziti sinagogu je gotovo nemoguće, i tako je još od 1903. godine, od kada ovo djelo inženjera Miloša Komadine krasi ovaj grad.
Sinagoga je građena u periodu od 1903. do 1905. godine, a posvećenje je izvršio dr. Samuel Vesel 1906. godine
Jevreji Sefardi i Aškenazi naseljavaju Zenicu u 18. stoljeću i od tada aktivno učestvuju u kulturnoj, infrastrukturnoj i trgovinskoj izgradnji Zenice.
Neke od značajnijih predstavnika zeničkih Jevreja navodi naš sagovornik g. Adnadin Jašarević, direktor Muzeja u Zenici:
– Među poznatijima je magistar farmacije Otto Weiss koji 1913. otvara apoteku u prizemlju svoje kuće, u glavnoj zeničkoj ulici kod hotela Moskowitz, te znameniti kulturni djelatnik Jakov Ozmo, izdavač listova ‘Zeničanin’ i ‘Zvrndalo’ – pisao je poeziju i objavio zbirku ‘Pjesnička ljubav’. Doktora Weissa pamtimo i danas, jer je najveća apoteka u gradu nazvana po njemu.
Tragičnu sudbinu bosanskohercegovačkih Jevreja u Drugom svjetskom ratu nažalost nisu mogli izbjeći ni zenički Jevreji. Od 225 koliko ih je živjelo u Zenici prije Drugog svjetskog rata, oslobođenje je uspjelo dočekati samo 55. U drugim gradovima brojke stradalih su bile i veće, što jasno prikazuje razinu stradanja ovog naroda u BiH.
Naš sagovornik g. Jašarević ispričao nam je tragičnu priču bračnog para Weiss.
– Njegova sudbina slikovito i bolno ukazuje na godine holokausta. Naime, kada su ustaše u avgustu 1942. pokušale da ga sa suprugom deportuju u logor, doktor Weiss i njegova životna družica Ida su se otrovali. Ona je preživjela trovanje i deportovana je u logor Jasenovac, gdje je ubijena, priča Jašarević.
Mnogi životi su izgubljeni, ali ono što je ostalo da svjedoči postojanju i životu Jevreja kroz historiju su, u prvom redu, sinagoge. Zenička sinagoga je pored sarajevske – jedina funkcionalna sinagoga u BiH. Da nije prepuštena zubu vremena praktično pokazuju krupni radovi koji su urađeni 2011. godine i pored toga, dobijanje izuzetno značajnog statusa nacionalnog spomenika BiH.
– JU Muzej grada Zenice je organizirala opsežne radove unazad 11 godina na opravci krova, fasade, elektroinstalacija, grijnih instalacija, izolacije, renoviranju sale, uz finansijsku podršku Grada Zenice i Vlade ZE-DO kantona. Po osnovu inicijative iz JU Muzej grada Zenice, zeničku sinagogu je Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika BiH proglasila nacionalnim spomenikom 06. februara 2013., objašnjava direktor Muzeja grada Zenice, Adnadin Jašarević.
Zenička sinagoga u večernjim satima
Sinagoga je Odlukom Gradskog vijeća Zenica, na prijedlog gradonačelnika Fuada Kasumovića, ponovo ustupljena na korištenje Jevrejskoj zajednici BiH, što je podržao i Muzej grada Zenice koji je od 1968. godine upravljao ovim objektom. Naš sagovornik ističe karakter i značaj ove odluke:
– Odluka je značajna jer govori u prilog multikulturalnom duhu Zeničana. Mada, u biti, u potpunosti je simbolična, jer su nacisti tokom Drugog svjetskog rata skoro uništili jevrejsku populaciju u Zenici, od čega se nije oporavila ni u vrijeme SFRJ, te kao takva, zajednica danas jedva da funkcionira, tvrdi Jašarević.
U ovom slučaju, riječ je o produktivnoj inicijativi Jevrejske opštine Zenica i JU Muzej Grada Zenica, koju je uputila Jevrejska zajednica BiH prema Gradskom vijeću.
Zenička sinagoga je i mjesto kulturnih događaja
Izvan političkog i historijskog konteksta, ovaj značajni spomenik privlači pažnju i svojim arhitektonskim rješenjem, koje je izvedeno u pseudo-maurskom stilu. Sinagogu je projektovao mostarski arhitekta Miloš Komadina, a izgrađena je na temelju inicijative rabina Ham Josefa Levija.
Ovakvi spomenici, iako malobrojni, svijetli su primjeri austrougarske arhitekture i gradnje u BiH. Neke karakteristike stila su potkovičasti lukovi, ornamentika u štuku, lukovičaste kupole i dekoracija horizontalnih linija eksterijera u karakterističnim bojama. Nabrojane karakteristike ovog stila uočljive su na zgradi zeničke sinagoge, i čine je prepoznatljivom i autentičnom.
Zenička sinagoga uspjela je da nadživi i nadjača teška i turbulentna vremena koja su obilježila ove prostore. Štaviše, čini se da ne stari i kao da se zanavlja posredstvom nekog prirodnog mehanizma… kada prolazite pored ovog restauriranog spomenika, imate osjećaj da se radi o gradnji novijeg datuma.
