Kad je u pitanju dogovor, poznata lica se dijele u tri glavne skupine – one s kojima je teško dogovoriti bilo šta iako mogu naći vrijeme ali su neorganizirani, one koji realno imaju vremena ali se pretvaraju da ga nemaju, i treće – one koji će uvijek naći vrijeme uprkos velikim obavezama. Ovo u biti nema veze s tim da li je neko ‘dobar u duši’ nego proističe iz čistog profesionalizma. Dijelom je to ono što u konačnici i odredi nečiji put ka uspjehu.
Miran Karić, poznato TV lice, pripada trećoj grupi.
Najmlađeg bh. chefa bilo bi nemoguće ‘uloviti’ zbog višestrukih poslovnih obaveza poput vođenja restorana, TV snimanja i raznih drugih projekata, da ga ne krase profesionalizam i prirođena mu odgovornost koji mu nalažu da pronađe vrijeme za druge.
U revijalnom serijalu TV Hayat ‘Ljetna kuhinja’ i ‘Zimska kuhinja’ koji traje već 3. godinu, dio je karizmatičnog voditeljskog dua koji obilazi ruralne krajeve BiH u raznim vremenskim uvjetima, u potrazi za pričama o ‘običnim ljudima’ koji ne samo da preživljavaju, nego i lijepo žive u našim selima i manjim gradovima.
Serijal se održao i traje uprkos svim kriznim restrikcijama, i donosi toplinu i dobru atmosferu u naše domove.
Interesovalo nas je kako je Miran doživio dvostruku ulogu kuhara i voditelja koji znalački govori o svemu što praktično demonstrira.
MIRAN: Sama emisija kao projekat počela je prije 2.5 – 3 godine s namjerom da se pokaže običan bh. čovjek. Ljudi su danas zatrpani najrazličitijim informacijama i sve je nekako savršeno. Tome doprinose Facebook, Instagram, društvene mreže koje idealizuju… svi su savršeni, svi su prelijepi, ali vrlo malo se iko bavi običnim ljudima i običnim načinom života, uključujući ono što jedemo. Kako se to kaže – ono si što jedeš. Bez seljaka, bez ljudi koji žive na selu koji proizvode hranu – mi nemamo ništa. Takođe, bilo je veoma zanimljivo prikazati ljude u njihovim realnim životima, i da pokažemo javnosti na koji način se dobija taj sir, ta paprika, mlijeko, kukuruz, i luk i krompir. Dakle, svi proizvodi koji nam djeluju tako jednostavno, pri čemu ne razmišljamo koliko ustvari treba truda da se proizvedu. I koliko su ti ljudi i ti proizvodi podložni vremenskim (ne)prilikama. Cijeli projekat je bio izazov… nije bilo lako jer terenski obilazite sve krajeve Bosne i Hercegovine. Ne postoji selo u koje nismo ušli i po kakvim vremenskim uvjetima! Bilo je tu i čupanja traktorima, bagerima jer je bilo propadanja, zaglavljivanja i čega sve ne. Znali smo i kisnuti, ali i ‘goriti’ ljeti na plus 40.
Improvizirana kuhinja na setu
LIVING: Gledali smo te dok pripremaš jelo na livadi, ‘usred ničega’, sa par namirnica netom ubranih u polju iza… i svaki put završiš sa nekoliko jela koja bi se mogla poslužiti u restoranu (nekima od nas to ne uspijeva ni u pravoj kuhinji). Kako je bilo kuhati vani u improviziranoj kuhinji?
MIRAN: Mi ustvari imamo malu pokretnu kuhinju koja mi omogućuje da bukvalno kuham bilo gdje. Svidi mi se neki krajolik – stani, kuham. I najveći izazov u svemu tome za mene i jeste da dođete na neku lokaciju i striktno koristite samo proizvode koje taj domaćin ima. Ljudi me često pitaju ‘kako znaš šta ćeš kuhati’, a ja im obično odgovaram da i ne znam šta ću kuhati dok ne dobijem informaciju. Najveća inspiracija za jednog kuhara je u namirnici. Kad vidite savršen paradajz usred avgusta, ili papriku, ili ranu blitvu, ili mladi grašak… Pada na pamet jedna meni draga rečenica – ‘hrana je sjećanje’. To je nešto što bih uzeo kao neki lajtmotiv svog života. Jer svaka ta namirnica je nešto što me vraća u određeni period života, u određenu situaciju ili dio svijeta. Svaka namirnica, gdje god da je uzgojena, ima drugačiji okus… svaka krava u BiH daje drugačije mlijeko, zbog načina kako se tretira, zbog hrane koju jede. I veliki je izazov kad imate tako predivne namirnice, jednostavne, izvući što više okusa iz njih upravo u tim nekim poludivljim predjelima u koje smo zalazili. Sjećam se situacije u Prači, minus 14, ja režem peršun koji ledi, ili moramo pomesti sto jer je prekriven snijegom, pa smo znali izgoriti na plus 42, dobijemo opekotine, ali sve je to nekako izazov. Ja sam neko ko rado prihvata izazove, to mi je istovremeno i prokletstvo i jedna od najvećih prednosti.
Iz polja direktno na Miranov sto
LIVING: Svako iskustvo nas obogati, doda neku novu dimenziju… šta je u tebi dodirnuo, možda čak i promijenio, ovaj serijal?
Cijeli serijal je bio u jednoj mjeri izazovan, težak, ali i nagrađujući. Poštovanje koje sam stekao prema svim tim ljudima koje smo posjećivali, kulminiralo je prošlog ljeta. Nova praksa u scenariju serijala je da dolazimo na lice mjesta u realno vrijeme kad određena aktivnost krene… kao, na primjer, kada se mora ustati u 5 da bi se otišlo očistiti štalu. Da bi stigli do 5, morali smo krenuti iz Sarajeva u 3 ujutru, i prva scena prije jutarnje kafe – krava i štala koju moram očistiti, da bi dobili to mlijeko od kojeg pravimo sir. Kad završite sa štalom, idete u kokošinjac, potom u polje, ili u plastenik. Kad sve to završite, pijete kafu i doručkujete. Taj posao većinom obavljaju žene, pored brige o djeci. Što je nevjerovatno. Ogroman posao.
Priskočiti u pomoć domaćinu, postalo je sasvim uobičajeno
LIVING: Zadnji put smo razgovarali prije 2-3 godine. Šta se u međuvremenu kod tebe razvilo na profesionalnom planu? Da li si danas drugačiji kao chef, kuhar, kreativac, rukovodilac?
U dvije godine se promijenio čitav život. Ovo je posao kroz koji se konstantno raste i razvija. Tako da kroz elemente kuhinje i novih namirnica, situacija koje prolazite s ljudima, vi sazrijevate, dobijate nove ideje i samim tim upotpunjujete svoj stil kuhanja i način na koji radite i na koji posmatrate posao. Uvođenjem novih ljudi u posao, davanjem poticaja za rad, to je ono što za mene predstavlja uloga chefa, lidera, vođe. Cilj mi je da potaknem te mlade ljude da krenu mojim stopama. Jer, danas je lako raditi od 8 do 3, od 3 do 11, ali je teško živjeti ovaj posao. A da bi ste istinski bili najbolji, ovaj posao morate živjeti. Ovo je posao koji ne završava.
Domaće je najbolje
LIVING: Davno si se odmaknuo od faze kada se rade tuđi recepti. Navikli smo se da jelima daješ svoj pečat, inoviraš.Sad već možemo reći ‘a la Miran’.
MIRAN: U današnje vrijeme je jako teško izmisliti nešto novo u potpunosti. Većinom je sve već urađeno i već viđeno. Međutim, svaki kuhar je drugačiji. Svako ko se posveti namirnici, njenom izgledu, ukusu, ona će mu dati sve, nagradiće ga svojim maksimalnim okusom. I tako počnete da gradite vlastiti stil. Svaki kuhar se veže za određeni način kuhanja, francuski, italijanski, mediteranski, azijski, ili neku fuziju. Svako se pronađe u nekom segmentu i onda nastoji graditi svoj stil. Moj je dosta jednostavan, težim tom nekom mediteranskom, italijanskom štihu gdje je manje više. Što manje namirnica, po mogućnosti jedna. Mora se znati koja namirnica nosi jelo, sve je onda podređeno njoj i sve ostalo upotpunjuje tu namirnicu i obrnuto. Što manje namirnica, to je kvalitetnije jelo. Tu se tek ističe pravi okus jednog kuhara gdje vi iz nečeg što je jako jednostavno, dobijate nešto što je jako komplikovano. I u restoranima u kojima radim nastojim koristiti namirnice ‘iz života’. Ne tražim nešto što je teško naći, nego uzimam luk, mrkvu, papriku i dovodim ih do perfekcije tehnikama obrade, načinom obrade, termičkom obradom. Da li kuhamo, pržimo, pohujemo… S jednom mrkvom možete bukvalno napraviti 100 recepata.
LIVING: Globalna popularnost kulinarstva ne jenjava, već nastavlja rasti. Posmatraš li svjetsku gastronomsku scenu i šta misliš o brzini kojom se kreće i razvija?
MIRAN: Osamdesetih je bio rock, danas je definitivno kulinarstvo (smijeh). Nažalost, imamo sve manje dobrih bendova, ali je sve više dobrih kuhara. Šalu na stranu, kulinarstvo je jedan svijet za sebe. Ljudi koji rade taj posao prate jedni druge, na svjetskom nivou, na državnom, jer morate pratiti jedni druge da biste znali gdje ste vi. Jer, nemoguće je proputovati cijeli svijet svake godine i vidjeti sve krajeve. Prava je sreća da imamo mogućnosti da pratimo jedni druge na društvenim mrežama i putem medija. Sad je puno lakše ostvariti kontakte i veliki broj nas i komunicira na svjetskom nivou; ljudi koji se nikad nisu sreli razmjenjuju recepte, ideje, i tako se rađaju nove ideje i stilovi. Dakle, prateći druge spoznaješ gdje si, a najbitnija stvar je da se nastaviš kretati, ne smiješ stati.
Autentičan i svoj kada je u kuhinji(foto Enisa Adrović)
LIVING: Koliko god da je ugostiteljstvo propatilo zbog pandemije, toliko je kulinarstvo procvjetalo u našim domovima tokom zatvaranja gradova. Svi kuhamo, i ko je navikao kuhati i ko nije. I sada nam to dođe kao ugođaj, kao neki kreativni hobi i rad na sebi, manje kao obaveza. Dokazano je da kuhanje popravlja raspoloženje. Dijeliš li ovo mišljenje?
MIRAN: Ja sam neko ko propagira kuhanje kao način liječenja, kao i način da se što više vremena provede sa djecom. Ili kao još uvijek popularni team building. Nekada je bio timski rafting, danas je timsko kuhanje. Zato što hrana u kombinaciji s pićem otvara dušu, daje vam motivaciju, svi vole dobro pojesti, a ljudi više cijene jelo kad ga sami naprave, tj. kad nauče da sami nešto naprave, posebno kad se radi o timovima – imate podršku, znate da niste sami.
Korona je nanijela ogromnu štetu gastronomiji, kulinarstvu, dakle, HoReCa sektoru, ali su ljudi spoznali značaj kuhanja, zdrave ishrane. Šta znači zdrava ishrana? Ja je nešto drugačije poimam u odnosu na neke restrikcije. Više sam za to da jedemo naše sezonske namirnice i da pravilno jedemo, bez odlazaka u bilo koju krajnost. I što više domaćih proizvoda sa sela.
Ja sam neko ko je zaokružio sve aspekte poslovanja, kroz restorane, televiziju i kroz kontakte s dobavljačima. Pokušavam da zatvorim taj krug od ideje do realizacije gdje ljudi mogu da proprate sve različite segmente, da javnost što više upoznam s pojmom kvaliteta i ponukam ljude da se što više angažuju u kuhinji jer će na taj način više nas cijeniti. Shvatićete koliko je teško proizvesti nešto što je drugačije i što je kvalitetno. Najlakše je otvoriti kesicu začina, sasuti sve u šerpu i skuhati. Ali puno je teže pristupiti svakoj namirnici pojedinačno, tretirati je s posebnom pažnjom, pa je potom servirati na drugačiji način.
Ljubav prema onom što radiš i kontinuiran razvoj formula su za uspjeh(foto Enisa Adrović)
LIVING: Možeš li dati prijedlog našim čitateljima za jednostavan ručak ili večeru od samo par namirnica? Nešto kao cucina povera…
MIRAN: Kraj je sezone, izlazimo iz sezone paradajza, ali se još uvijek može naći poneki prezreo paradajz koji je meni idealan za sos, bilo kakav. Volim tjesteninu i jednostavne okuse. Paradajz sos od drobljenog paradajza, dakle, samo ga istisnite, malo bijelog luka, svježeg peršuna i spojite sa nekim lijepim tagliatellama – eto vam savršenog recepta. Također, kraj je sezone roge, s rogom se još malo poigrajte, imate još koji dan… Dakle, izvući maksimum iz ovog naglog ulaska u jesen i zimu.
Priznajem, rado gledam turske sapunice. Ustvari sam žalosna kad moja omiljena serija nije na programu u neke dane u sedmici. Ovo ‘priznanje’ je samo onako ubačeno u kontekst, jer je u trendu negiranje kvaliteta i sadržaja sapunica uopšte. Pa se mi, kao ipak skloni ‘pravoj’ kulturi, povremeno i dozovemo pameti i stidimo (zbog drugih) što ih uopšte gledamo.
Sapunice su inače kategorija koja se u umjetničkom smislu omalovažava, a smatra se da su gledaoci sapunica uglavnom domaćice i oni neskloni ‘pravoj’ umjetnosti.
I sama sam bila kritičar onih koji sjede pored televizora svaki dan i prate zbivanja u serijama. Ali s dolaskom pandemije i posljedično lockdowna, isti taj televizor postao je prozor u svijet, slobodu kakvu smo nekad živjeli, i stare navike.
Odlazak u pozorište, kino, koncerte, kulturne događaje, izlasci s društvom, okupljanje u kućama postalo je nemoguće. Strah od bolesti i posljedica se uredno plasira u medijima, broj umrlih svakodnevno se označava u medijima, nemamo kontakta sa najbližima koji su daleko, osim virtualnog svijeta društvenih mreža. Kompjuter, mobitel i TV su postali naši izlasci, sastanci, putovanja, druženja i utjeha.
Na TV programima danonoćno se vrte sapunice. Realitiji su do bola neukusni. Serije iz komšiluka rijetko privlačne, više diletantske. Iz mora ponude se ipak izdvajaju one turske proizvodnje. Neki od nas koji nisu znali da Turska ima bogato iskustvo i produkciju vrlo kvalitetnih serijala, bili su iznenađeni izvanrednom glumom, sadržajima za sve ukuse, starosnu dob i afinitete.
Počeli smo pratiti živote glavnih i sporednih likova, njihove poslove, porodice i uzbudljive zaplete u najrazličitijim životnim situacijama… Sada redovno uživam u prelijepim predjelima Turske, zavirujem u dijelove magičnog Istanbula za koje nisam znala ni da postoje, ali i drugih turskih gradova čija ljepota oduzima dah.
U svakodnevnom ćaskanju s prijateljima analiziram dosadašnje poteze neke Jildiz ili nekog Kerima, njihovih roditelja, prijatelja i neprijatelja. Burno reagujem na prizore podmetanja i podvala, a doživim pravu katarzu kad pravda učini svoje… Uglavnom – osjećam, nisam ravnodušna.
Posebno otkrovenje za mene je vrhunska kostimografija prilagođena likovima u seriji, njihovom statusu i položaju u društvu. Visoka moda za bogate, obični i otrcani look za one manjeg ili bez budžeta. Isto je sa uređenjem kuća, vanjskim i unutrašnjim. Plastično prikazane razlike između bogatih i siromašnih, razlike u mentalnim sklopovima… Životi puni zapleta, obrta, prevara, ljubavi, kriminala, boravak u zatvorima. Sve ovo i svi oni postali su stalni gosti u našim (nasreću) ponešto monotonim životima.
Zahvaljujući bogatstvu sadržaja, bar smo uz TV ekrane privremeno zaboravljali na probleme. Probleme koji nisu nestajali samim time što smo bili orijentirani na serije, knjige i društvene mreže. To što neko zloupotrijebi poziciju moći, ‘savije’ pravila i tako bespravno stiče bogatstvo, nismo mogli spriječiti, ali smo bar mogli privremeno zaboraviti uz TV.
Sve više mladih ljudi postaje depresivno. Izgubivši nadu u bolje sutra, izloženi svakodnevnim problemima i bez nade u bolju budućnost, često traže ‘spas’ na krivom mjestu. Ambijent pogodan za kriminalce, dok ‘obični’ ljudi svakodnevno obolijevaju i umiru. Čini se da su upravo ta teška vremena plodno tlo za bilo kakvu bajku koja će nas odvratiti od loših misli i straha.
Tako su (uglavnom) izvrsni glumci, zanimljive priče i prekrasan ambijent doveli turske sapunice u rang lijeka za tugu i strah od bliske budućnosti.
Šalu na stranu, i dok ovo pišem iskreno me zanima da li će Jildiz ostati u braku sa Čagatajem… jer se ovdje i sada ništa novo a dobro još uvijek ne dešava. Nažalost.
Pomfrit je globalno poznata i oprobana ‘hrana za utjehu’, snack, prilog ili glavno jelo.
Iako često na meti kritika zbog velike količine škroba koji je prijetnja vitkoj liniji, krompir je zdrava namirnica jer sadrži vlakna, vitamine B kompleksa, vitamine A, E, K, te minerale poput željeza, kalcija, magnezija, fosfora, cinka, mangana, selena i znatne količine kalija. Ne sadrži holesterol i količina masnoća je neznatna.
Međutim, da li će krompir ostati zdrava namirnica ovisi o načinu pripreme odnosno termičke obrade. Najzdraviji je kuhan, a najmanje zdrav – pržen. Pritom priznajemo da je najukusniji upravo u ovoj najmanje zdravoj varijanti.
Obzirom da je krompiru u još uvijek najpopularnijoj formi – pomfritu – teško reći ne, umjesto prženja preporučujemo pečenje.
Krompir pečen u rerni obavijen mirisnim i ukusnim začinima je više od ‘brzog zalogaja’ i priloga, i podiže pomfrit na razinu glavnog jela.
Danas su u našim prodavnicama hrane dostupni najrazličitiji začini, a za ovu indijsku varijantu preporučujemo sada neizbježnu kurkumu, đumbir, bijeli luk u prahu, komorač u prahu i crvenu papriku kao začin.
Sastojci
1 kg krompira, oguljenog i izrezanog na nešto veće komade nego što je pomfrit
3 supene kašike suncokretovog ulja
1 čajna kašičica kurkuma začina
komadić đumbira, oguljen ili isjeckan, najbolje ako je izgnječen u avanu
3 česna bijelog luka, oguljena i sitno isjeckana, ili izgnječena u avanu
1 čajna kašičica komorača u prahu
prstohvat slatke paprike u prahu
Postupak
Stavite isjeckani krompir u šerpu hladne vode, dodajte kurkumu i malo soli. Pustite da provri i lagano kuhajte 2-3 minute. Ocijedite i ostavite da se ohladi.
Zagrijte pećnicu na 200 C. Sipajte 1 supenu kašiku ulja u plitki kalup za pečenje (po mogućnosti neprianjajući) i stavite u pećnicu. Prelijte ostatak ulja u veliku zdjelu i dodajte začine. Prebacite krompir u zdjelu i lagano ga prstima ravnomjerno umiješajte sa začinima. Izvadite nauljeni zagrijani pleh iz pećnice, uspite začinjeni krompir i pažljivo ga lopaticom umiješajte u vruće ulje. Potom izravnajte krompire u jedan sloj i pecite 30 minuta. Izvadite iz pećnice, lopaticom okrenite svaki krompir, a zatim vratite u pećnicu na 15 minuta dok ne postanu hrskavi i zlatni.
Bečki muzeji odlučili su da izlože neka od najpoznatijih djela svjetske umjetnosti na mjestu gdje su rijetke institucije ikada izložile svoju umjetnost – na web stranici OnlyFans (samo obožavatelji). Razlog – česte cenzure djela koja sugeriraju erotiku od strane društvenih mreža.
Na ovoj web stranici posjetitelji sada mogu vidjeti platformu koju je postavila gradska turistička zajednica na kojoj se objavljuju radovi bečkih muzeja poput Albertine, Leopoldovog muzeja i Muzeja povijesti umjetnosti.
Helena Hartlauer, šefica odnosa s medijima pri Turističkoj zajednici Beča, ovaj neobičan potez jednostavno objašnjava: ‘Građani Beča su vrlo otvorenog uma’.
OnlyFans je aplikacija na kojoj se možete pretplatiti za pristup ekskluzivnom – i često erotskom – sadržaju raznih autora. Za 5 dolara mjesečno, ljudi mogu uživati u aktovima i statuama koje pripadaju zbirkama najboljih bečkih muzeja, koji tvrde da ta umjetnička djela nisu nužno seksualne prirode.
Gradska turistička zajednica objašnjava da je do premještanja umjetničkih djela na ovu platformu došlo nakon ponovljene cenzure na nekim društvenim medijima.
‘Na društvenim medijima algoritmi određuju koliko se golotinje može prikazati i često cenzuriraju svjetski poznata umjetnička djela’, kaže direktor Turističke zajednice Beča Norbert Kettner i objašnjava: ‘Postavlja se pitanje koliko se golotinje može tolerirati i ko može odrediti šta smatramo uvredljivim. Bečka kulturna metropola smatra da je gola umjetnost društveno-politički i umjetnički dio kulturne povijesti’.
Najava nove web platforme bečkih muzeja ‘Samo za fanove’
Sotheby’s je u utorak postavio rekordnu cijenu ilustriranog njemačkog hebrejskog molitvenika koji datira između kraja 13. i početka 14. stoljeća – za 8,3 miliona dolara. Iako prodat po dvostruko nižoj cijeni od 4 miliona dolara, ovaj rukopis ostaje najskuplji hebrejski molitvenik ikada prodat na aukciji. Knjiga koja je bila dijelom zbirke Alliance Israélite Universelle (AIU), prodata je kako bi podržala obrazovne inicijative institucije. Knjigu je kupio američki kolekcionar sa značajnim fondom srednjovjekovnih hebrejskih rukopisa.
Najskuplji hebrejski molitvenik ikada prodat na aukciji
Muzej Getty u Los Angelesu pribavio je monumentalnu sliku Čudo od prepelica (1554.) venecijanskog umjetnika Jacopa Bassana. Visoko nešto više od 2 metra, jedno je od najvećih djela ovog umjetnika i nikada ranije nije javno izlagano. Slika prikazuje biblijsku epizodu Mojsija i Izraelaca koji su spriječili glad u pustinji nakon što je jato prepelica palo s neba.
Direktor Getty muzeja Timothy Potts u saopćenju za javnost je najavio da će djelo biti postavljeno početkom novembra u središtu galerije Sjevernog paviljona u kojoj su izložena djela italijanskih slikara 16. stoljeća, zajedno s djelima Tiziana, Veronesea, Savolda, Lota i Dossa Dossija.
Bassanova ‘Noeva arka’ iz 1570. godine
Bijenale de l’Image en Mouvement najavilo je umjetnike koji će učestvovati u izdanju za 2021., koje se otvara 11. novembra u Ženevi, pod nazivom ‘Oproštajno pismo – Ljubavni poziv – Pjesma za buđenje’. Kustosi su Andrea Bellini, direktorica ustanove Centre d’Art Contemporain Genève, i DIS, njujorška grupa koju čine Lauren Boyle, Solomon Chase, Marco Roso i David Toro, koji će također predstaviti novi film. Umjetnici koji učestvuju su Emily Allan & Leah Hennessey, Theo Anthony, Riccardo Benassi, Will Benedict & Steffen Jørgensen, Hannah Black & Juliana Huxtable & And Or Forever, Giulia Essyad, Simon Fujiwara, GRAU, Mandy Harris Williams, Camille Henrot, Sabrina Röthlisberger, Akeem Smith i Telfar.
Svaki umjetnik će za izložbu izraditi novi pokretni imidž.
Od početka pandemije korona virusa došlo je do porasta broja adolescentica i mlađih žena koje se javljaju neurološkim klinikama sa simptomima sličnim Touretteovom sindromu, piše portal Psychology Today. Mnogim žrtvama je pogrešno dijagnosticiran Tourettov sindrom i prije detaljnog liječničkog pregleda, te su im propisani lijekovi. Touretteov sindrom je neurološki poremećaj koji karakteriziraju tikovi i nevoljne navale uvredljivih riječi i zvukova.
Neurolozi su ubrzo uspjeli utvrditi da subjekti ne pate od Tourettea, nego da se radi o psihogenim tikovima potaknutim anksioznošću. Oni su ovo stanje nazvali ‘funkcionalnim poremećajem kretanja’, a vezali su ga za psihološki stres.
Iznenadna pojava tikova kod mladih žena i djevojaka može nalikovati Touretteu, ali se ipak znatno razlikuje, piše Psychology Today, naglašavajući da Touretteova bolest obično počinje u djetinjstvu, jenjava tokom godina razvoja i oko četiri puta je češća kod muškaraca.
Početak motoričkih i glasovnih tikova kod ovih mladih žena desio se naglo i iznenada, s brzim napredovanjem. Motorički tikovi su nevoljne kontrakcije mišića, dok vokalni tikovi uključuju nevoljno izgovaranje riječi i zvukova.
TikTok tikovi
Neurolozi su se složili da su društveni mediji odigrali ključnu ulogu u epidemiji ovog sindroma, a neki istraživači ih čak nazivaju ‘TikTok tikovima’. Mnogi njihovi pacijenti tvrde da su prije iznenadnog početka tikova gledali i razmjenjivali video zapise društvenih uticaja koji tvrde da boluju od Touretteova. Tokom pandemije, video zapisi ljudi sa Touretteovom bolešću ili koji tvrde da su primijetili neke od simptoma, stekli su ogromnu pažnju na platformama društvenih medija poput TikToka i YouTubea. Psihijatrica sa sjedištem u Londonu, dr Isobel Heyman, koja se suočila sa velikim brojem ovih pacijenata, tvrdi da mnogi njeni pacijenti izgleda ‘zadobijaju podršku vršnjaka, priznanje i osjećaj pripadnosti’ kroz kontakt sa influenserima koji tvrde da imaju Touretteovu bolest. Ona je uvjerena da se tikovi pojačavaju i održavaju takvom ‘online pažnjom’.
U istom članku se navodi da su se i u prošlosti epidemije društvenih zaraza obično širile unutar malih, tijesno povezanih grupa, najčešće u školama i tvornicama. Istražitelji često mogu identificirati nulti slučaj – prvu osobu koja je pokazala simptome – koji se zatim šire na ostale članove grupe. Ne znajući za ostatak grupe, nulti slučaj uistinu pati od određene bolesti. U literaturi o društvenoj zarazi postoji uobičajena izreka da se masovna psihogena bolest širi vidom i zvukom – to jest slušanjem ili gledanjem drugih koji su pogođeni. Ali što bi se dogodilo ako bi se epidemije mogle proširiti internetom i na društvenim mrežama putem virtualnog nultog slučaja? Ovo predstavlja veliki pomak u razumijevanju psihogenih bolesti. U prošlosti je većina epizoda masovne psihogene bolesti bila ograničena na određenu lokaciju ili zajednicu, ali to više nije istina u doba Interneta.
Moć interneta i masovne sugestije zaslužuju pomno praćenje zbog mogućnosti brzog utjecaja na veliki broj ljudi u svakom kutku svijeta. Drugi izazov je brza evolucija novih tehnologija, jer čim počnemo bolje razumijevati ulogu društvenih medija u širenju društvene zaraze, te iste platforme mogu se promijeniti prije nego što se u potpunosti shvati utjecaj na korisnike, piše Psychology Today.
