Priznajem, rado gledam turske sapunice. Ustvari sam žalosna kad moja omiljena serija nije na programu u neke dane u sedmici. Ovo ‘priznanje’ je samo onako ubačeno u kontekst, jer je u trendu negiranje kvaliteta i sadržaja sapunica uopšte. Pa se mi, kao ipak skloni ‘pravoj’ kulturi, povremeno i dozovemo pameti i stidimo (zbog drugih) što ih uopšte gledamo.
Sapunice su inače kategorija koja se u umjetničkom smislu omalovažava, a smatra se da su gledaoci sapunica uglavnom domaćice i oni neskloni ‘pravoj’ umjetnosti.
I sama sam bila kritičar onih koji sjede pored televizora svaki dan i prate zbivanja u serijama. Ali s dolaskom pandemije i posljedično lockdowna, isti taj televizor postao je prozor u svijet, slobodu kakvu smo nekad živjeli, i stare navike.
Odlazak u pozorište, kino, koncerte, kulturne događaje, izlasci s društvom, okupljanje u kućama postalo je nemoguće. Strah od bolesti i posljedica se uredno plasira u medijima, broj umrlih svakodnevno se označava u medijima, nemamo kontakta sa najbližima koji su daleko, osim virtualnog svijeta društvenih mreža. Kompjuter, mobitel i TV su postali naši izlasci, sastanci, putovanja, druženja i utjeha.
Na TV programima danonoćno se vrte sapunice. Realitiji su do bola neukusni. Serije iz komšiluka rijetko privlačne, više diletantske. Iz mora ponude se ipak izdvajaju one turske proizvodnje. Neki od nas koji nisu znali da Turska ima bogato iskustvo i produkciju vrlo kvalitetnih serijala, bili su iznenađeni izvanrednom glumom, sadržajima za sve ukuse, starosnu dob i afinitete.
Počeli smo pratiti živote glavnih i sporednih likova, njihove poslove, porodice i uzbudljive zaplete u najrazličitijim životnim situacijama… Sada redovno uživam u prelijepim predjelima Turske, zavirujem u dijelove magičnog Istanbula za koje nisam znala ni da postoje, ali i drugih turskih gradova čija ljepota oduzima dah.
U svakodnevnom ćaskanju s prijateljima analiziram dosadašnje poteze neke Jildiz ili nekog Kerima, njihovih roditelja, prijatelja i neprijatelja. Burno reagujem na prizore podmetanja i podvala, a doživim pravu katarzu kad pravda učini svoje… Uglavnom – osjećam, nisam ravnodušna.
Posebno otkrovenje za mene je vrhunska kostimografija prilagođena likovima u seriji, njihovom statusu i položaju u društvu. Visoka moda za bogate, obični i otrcani look za one manjeg ili bez budžeta. Isto je sa uređenjem kuća, vanjskim i unutrašnjim. Plastično prikazane razlike između bogatih i siromašnih, razlike u mentalnim sklopovima… Životi puni zapleta, obrta, prevara, ljubavi, kriminala, boravak u zatvorima. Sve ovo i svi oni postali su stalni gosti u našim (nasreću) ponešto monotonim životima.
Zahvaljujući bogatstvu sadržaja, bar smo uz TV ekrane privremeno zaboravljali na probleme. Probleme koji nisu nestajali samim time što smo bili orijentirani na serije, knjige i društvene mreže. To što neko zloupotrijebi poziciju moći, ‘savije’ pravila i tako bespravno stiče bogatstvo, nismo mogli spriječiti, ali smo bar mogli privremeno zaboraviti uz TV.
Sve više mladih ljudi postaje depresivno. Izgubivši nadu u bolje sutra, izloženi svakodnevnim problemima i bez nade u bolju budućnost, često traže ‘spas’ na krivom mjestu. Ambijent pogodan za kriminalce, dok ‘obični’ ljudi svakodnevno obolijevaju i umiru. Čini se da su upravo ta teška vremena plodno tlo za bilo kakvu bajku koja će nas odvratiti od loših misli i straha.
Tako su (uglavnom) izvrsni glumci, zanimljive priče i prekrasan ambijent doveli turske sapunice u rang lijeka za tugu i strah od bliske budućnosti.
Šalu na stranu, i dok ovo pišem iskreno me zanima da li će Jildiz ostati u braku sa Čagatajem… jer se ovdje i sada ništa novo a dobro još uvijek ne dešava. Nažalost.
Pomfrit je globalno poznata i oprobana ‘hrana za utjehu’, snack, prilog ili glavno jelo.
Iako često na meti kritika zbog velike količine škroba koji je prijetnja vitkoj liniji, krompir je zdrava namirnica jer sadrži vlakna, vitamine B kompleksa, vitamine A, E, K, te minerale poput željeza, kalcija, magnezija, fosfora, cinka, mangana, selena i znatne količine kalija. Ne sadrži holesterol i količina masnoća je neznatna.
Međutim, da li će krompir ostati zdrava namirnica ovisi o načinu pripreme odnosno termičke obrade. Najzdraviji je kuhan, a najmanje zdrav – pržen. Pritom priznajemo da je najukusniji upravo u ovoj najmanje zdravoj varijanti.
Obzirom da je krompiru u još uvijek najpopularnijoj formi – pomfritu – teško reći ne, umjesto prženja preporučujemo pečenje.
Krompir pečen u rerni obavijen mirisnim i ukusnim začinima je više od ‘brzog zalogaja’ i priloga, i podiže pomfrit na razinu glavnog jela.
Danas su u našim prodavnicama hrane dostupni najrazličitiji začini, a za ovu indijsku varijantu preporučujemo sada neizbježnu kurkumu, đumbir, bijeli luk u prahu, komorač u prahu i crvenu papriku kao začin.
Sastojci
1 kg krompira, oguljenog i izrezanog na nešto veće komade nego što je pomfrit
3 supene kašike suncokretovog ulja
1 čajna kašičica kurkuma začina
komadić đumbira, oguljen ili isjeckan, najbolje ako je izgnječen u avanu
3 česna bijelog luka, oguljena i sitno isjeckana, ili izgnječena u avanu
1 čajna kašičica komorača u prahu
prstohvat slatke paprike u prahu
Postupak
Stavite isjeckani krompir u šerpu hladne vode, dodajte kurkumu i malo soli. Pustite da provri i lagano kuhajte 2-3 minute. Ocijedite i ostavite da se ohladi.
Zagrijte pećnicu na 200 C. Sipajte 1 supenu kašiku ulja u plitki kalup za pečenje (po mogućnosti neprianjajući) i stavite u pećnicu. Prelijte ostatak ulja u veliku zdjelu i dodajte začine. Prebacite krompir u zdjelu i lagano ga prstima ravnomjerno umiješajte sa začinima. Izvadite nauljeni zagrijani pleh iz pećnice, uspite začinjeni krompir i pažljivo ga lopaticom umiješajte u vruće ulje. Potom izravnajte krompire u jedan sloj i pecite 30 minuta. Izvadite iz pećnice, lopaticom okrenite svaki krompir, a zatim vratite u pećnicu na 15 minuta dok ne postanu hrskavi i zlatni.
Bečki muzeji odlučili su da izlože neka od najpoznatijih djela svjetske umjetnosti na mjestu gdje su rijetke institucije ikada izložile svoju umjetnost – na web stranici OnlyFans (samo obožavatelji). Razlog – česte cenzure djela koja sugeriraju erotiku od strane društvenih mreža.
Na ovoj web stranici posjetitelji sada mogu vidjeti platformu koju je postavila gradska turistička zajednica na kojoj se objavljuju radovi bečkih muzeja poput Albertine, Leopoldovog muzeja i Muzeja povijesti umjetnosti.
Helena Hartlauer, šefica odnosa s medijima pri Turističkoj zajednici Beča, ovaj neobičan potez jednostavno objašnjava: ‘Građani Beča su vrlo otvorenog uma’.
OnlyFans je aplikacija na kojoj se možete pretplatiti za pristup ekskluzivnom – i često erotskom – sadržaju raznih autora. Za 5 dolara mjesečno, ljudi mogu uživati u aktovima i statuama koje pripadaju zbirkama najboljih bečkih muzeja, koji tvrde da ta umjetnička djela nisu nužno seksualne prirode.
Gradska turistička zajednica objašnjava da je do premještanja umjetničkih djela na ovu platformu došlo nakon ponovljene cenzure na nekim društvenim medijima.
‘Na društvenim medijima algoritmi određuju koliko se golotinje može prikazati i često cenzuriraju svjetski poznata umjetnička djela’, kaže direktor Turističke zajednice Beča Norbert Kettner i objašnjava: ‘Postavlja se pitanje koliko se golotinje može tolerirati i ko može odrediti šta smatramo uvredljivim. Bečka kulturna metropola smatra da je gola umjetnost društveno-politički i umjetnički dio kulturne povijesti’.
Najava nove web platforme bečkih muzeja ‘Samo za fanove’
Sotheby’s je u utorak postavio rekordnu cijenu ilustriranog njemačkog hebrejskog molitvenika koji datira između kraja 13. i početka 14. stoljeća – za 8,3 miliona dolara. Iako prodat po dvostruko nižoj cijeni od 4 miliona dolara, ovaj rukopis ostaje najskuplji hebrejski molitvenik ikada prodat na aukciji. Knjiga koja je bila dijelom zbirke Alliance Israélite Universelle (AIU), prodata je kako bi podržala obrazovne inicijative institucije. Knjigu je kupio američki kolekcionar sa značajnim fondom srednjovjekovnih hebrejskih rukopisa.
Najskuplji hebrejski molitvenik ikada prodat na aukciji
Muzej Getty u Los Angelesu pribavio je monumentalnu sliku Čudo od prepelica (1554.) venecijanskog umjetnika Jacopa Bassana. Visoko nešto više od 2 metra, jedno je od najvećih djela ovog umjetnika i nikada ranije nije javno izlagano. Slika prikazuje biblijsku epizodu Mojsija i Izraelaca koji su spriječili glad u pustinji nakon što je jato prepelica palo s neba.
Direktor Getty muzeja Timothy Potts u saopćenju za javnost je najavio da će djelo biti postavljeno početkom novembra u središtu galerije Sjevernog paviljona u kojoj su izložena djela italijanskih slikara 16. stoljeća, zajedno s djelima Tiziana, Veronesea, Savolda, Lota i Dossa Dossija.
Bassanova ‘Noeva arka’ iz 1570. godine
Bijenale de l’Image en Mouvement najavilo je umjetnike koji će učestvovati u izdanju za 2021., koje se otvara 11. novembra u Ženevi, pod nazivom ‘Oproštajno pismo – Ljubavni poziv – Pjesma za buđenje’. Kustosi su Andrea Bellini, direktorica ustanove Centre d’Art Contemporain Genève, i DIS, njujorška grupa koju čine Lauren Boyle, Solomon Chase, Marco Roso i David Toro, koji će također predstaviti novi film. Umjetnici koji učestvuju su Emily Allan & Leah Hennessey, Theo Anthony, Riccardo Benassi, Will Benedict & Steffen Jørgensen, Hannah Black & Juliana Huxtable & And Or Forever, Giulia Essyad, Simon Fujiwara, GRAU, Mandy Harris Williams, Camille Henrot, Sabrina Röthlisberger, Akeem Smith i Telfar.
Svaki umjetnik će za izložbu izraditi novi pokretni imidž.
Od početka pandemije korona virusa došlo je do porasta broja adolescentica i mlađih žena koje se javljaju neurološkim klinikama sa simptomima sličnim Touretteovom sindromu, piše portal Psychology Today. Mnogim žrtvama je pogrešno dijagnosticiran Tourettov sindrom i prije detaljnog liječničkog pregleda, te su im propisani lijekovi. Touretteov sindrom je neurološki poremećaj koji karakteriziraju tikovi i nevoljne navale uvredljivih riječi i zvukova.
Neurolozi su ubrzo uspjeli utvrditi da subjekti ne pate od Tourettea, nego da se radi o psihogenim tikovima potaknutim anksioznošću. Oni su ovo stanje nazvali ‘funkcionalnim poremećajem kretanja’, a vezali su ga za psihološki stres.
Iznenadna pojava tikova kod mladih žena i djevojaka može nalikovati Touretteu, ali se ipak znatno razlikuje, piše Psychology Today, naglašavajući da Touretteova bolest obično počinje u djetinjstvu, jenjava tokom godina razvoja i oko četiri puta je češća kod muškaraca.
Početak motoričkih i glasovnih tikova kod ovih mladih žena desio se naglo i iznenada, s brzim napredovanjem. Motorički tikovi su nevoljne kontrakcije mišića, dok vokalni tikovi uključuju nevoljno izgovaranje riječi i zvukova.
TikTok tikovi
Neurolozi su se složili da su društveni mediji odigrali ključnu ulogu u epidemiji ovog sindroma, a neki istraživači ih čak nazivaju ‘TikTok tikovima’. Mnogi njihovi pacijenti tvrde da su prije iznenadnog početka tikova gledali i razmjenjivali video zapise društvenih uticaja koji tvrde da boluju od Touretteova. Tokom pandemije, video zapisi ljudi sa Touretteovom bolešću ili koji tvrde da su primijetili neke od simptoma, stekli su ogromnu pažnju na platformama društvenih medija poput TikToka i YouTubea. Psihijatrica sa sjedištem u Londonu, dr Isobel Heyman, koja se suočila sa velikim brojem ovih pacijenata, tvrdi da mnogi njeni pacijenti izgleda ‘zadobijaju podršku vršnjaka, priznanje i osjećaj pripadnosti’ kroz kontakt sa influenserima koji tvrde da imaju Touretteovu bolest. Ona je uvjerena da se tikovi pojačavaju i održavaju takvom ‘online pažnjom’.
U istom članku se navodi da su se i u prošlosti epidemije društvenih zaraza obično širile unutar malih, tijesno povezanih grupa, najčešće u školama i tvornicama. Istražitelji često mogu identificirati nulti slučaj – prvu osobu koja je pokazala simptome – koji se zatim šire na ostale članove grupe. Ne znajući za ostatak grupe, nulti slučaj uistinu pati od određene bolesti. U literaturi o društvenoj zarazi postoji uobičajena izreka da se masovna psihogena bolest širi vidom i zvukom – to jest slušanjem ili gledanjem drugih koji su pogođeni. Ali što bi se dogodilo ako bi se epidemije mogle proširiti internetom i na društvenim mrežama putem virtualnog nultog slučaja? Ovo predstavlja veliki pomak u razumijevanju psihogenih bolesti. U prošlosti je većina epizoda masovne psihogene bolesti bila ograničena na određenu lokaciju ili zajednicu, ali to više nije istina u doba Interneta.
Moć interneta i masovne sugestije zaslužuju pomno praćenje zbog mogućnosti brzog utjecaja na veliki broj ljudi u svakom kutku svijeta. Drugi izazov je brza evolucija novih tehnologija, jer čim počnemo bolje razumijevati ulogu društvenih medija u širenju društvene zaraze, te iste platforme mogu se promijeniti prije nego što se u potpunosti shvati utjecaj na korisnike, piše Psychology Today.
Doba distanciranja i izoliranja izrodilo je brojne nove trendove koji su, zahvaljujući društvenim mrežama, vrlo brzo doživjeli popularnost. Čini se da je upravo (prinudno) povlačenje potaklo kreativnost kao svojevrsnu reakciju, borbu, otpor prema strahu i neizvjesnosti.
Da li zato što su iscrpljene sve ideje, ili zato što je novo vrijeme tako nesrdačno da imamo potrebu da se kompenziramo evociranjem starih vremena (nostalgijom), novi trendovi se uglavnom temelje na fuzijama starijih i recentnih stilova, po formuli klasik + moderni stil, čime dobijemo prilično cjelovite i često eklektične koncepte koji neće tako brzo postati ‘stara vijest’.
Tako su, pored ostalih, nastali Dark Academia, Light Academia, Bardcore, Angelcore, Cluttercore, Cabincore, Cottagecore, Applecore i mnogi drugi. Sve ove niše i svojevrsne podkulture odraz su potrebe za pripadanjem, za jasnije određenim i po mogućnosti hip identitetom. I većina ovih estetika su se ‘prelile’ iz jedne u drugu oblast dizajna, iz mode u uređenje enterijera i grafiku, i obratno. A neke, poput Cottagecore estetike, prerasle su u način življenja.
Adaptiranje novom načinu života koji je često podrazumijevao najrazličitije kućne preinake kako bi se odgovorilo na ustaljene potrebe ali u novim životnim uslovima (kućni ured, kućna teretana, kućni…) ima jedan zajednički nazivnik – kuća.
U protekle dvije godine naš dom je više nego ikada ranije postao centrom našeg univerzuma – predstavljao je zaštitu od opasnih vanjskih uticaja, i utjehu u trenucima malodušnosti. Ta utjeha je dolazila u mnogim formama, ali najčešće u hrani i utopljavanju doma (u potonje ćemo uvrstititi male i velike poteze koje imaju za cilj uljepšavanje doma).
Na sam pomen kreiranja topline u domu, na pamet padaju ladanjski, romantični prizori poput cvjetnog dezena, čipke, rustičnih komada namještaja, gingham stoljnjaka… koje tako volimo gledati, ali ih rijetko stvaramo kod kuće, možda zato što ne odgovaraju našim sivim stanovima u zgradama koje podsjećaju na kutije od šibica. Međutim, kada je u pitanju estetika, dovoljno je unijeti i par detalja, odnosno, nije uvijek nužno renovirati prostor kako bi mu se dao posve novi izgled.
Počeci estetike Cottagecore bilježi Tumblr još 2018. godine, ali masovnu popularnost doživljava u drugoj polovini 2020. godine, upravo zbog društvene izolacije. Društvene mreže su prekrili pastoralni prizori – koliba s vrtom okružena prirodom, rustikalna unutrašnjost doma sa uvijek toplim jelom i korpom voća na stolu, ženstvena odjeća poput šlingane haljine, pletivo u rukama… i mnogi drugi detalji i aspekti sporijeg, ugodnijeg življenja oslobođenog konzumerskih briga. Dijametralna suprotnost našoj brzoj digitalnoj realnosti u kojoj se ponašamo kao dobro isprogramirani roboti.
Postoji statistika da je do danas više od 1,6 miliona objava na Instagramu tagovano kao #cottagecore, dok je na TikToku zabilježeno više od 5,8 miliona pregleda srodnih video postova.
Pored mode i uređenja enterijera, jednako značajan aspekt cottagecore estetike je i hrana jer bez mirisnog obroka cijela priča o uživanju gubi svoj smisao. Ovo se lako uklapa u sada već višegodišnji trend prave proslave hrane koji je izrodio veliki broj web stranica, portala i blogova posvećenih hrani, gdje je dovoljno strastveno voljeti hranu da bi je promovisali.
Cottagecore se ponajviše oslanja na estetiku engleskog ladanjskog života (engl. cottage – koliba, kućica) ‘kućice u cvijeću’ poput one u kojoj živi Miss Marple, lik Agathe Christie. Romantika i nostalgija – ključne riječi estetike koja postoji da bi nam uljepšala život, a ne samo da bi bili u trendu.
Ako ste voljni okušati se u vrtlarstvu i poljoprivredi, takav koncept življenja može biti prilično samoodrživ jer, na primjer, proizvodite hranu za vlastite potrebe, barem povrće i neko voće, i uzgajate vrt u kojem potom uživate i opuštate se. Takvo ‘sporo življenje’ (slow living) za razliku od tipičnog života ‘na traci’ i ispred ekrana TV-a, kompjutera i mobitela, omogućuje nam da pogledamo oko sebe, uočimo ljepote prirode i svega drugog što ‘novac ne može kupiti’, što bi trebalo smanjiti uslovljavanje dobrog raspoloženja skupim predmetima ili nekim (pre)ambicioznim postignućima. Dakle, cotaggecore je i svjevrstan otpor kapitalizmu i konzumerizmu kao posljedice.
Cottagecore je kao način življenja pogodan za one koji žive sami jer u život unosi svojevrsnu slojevitost… kroz izgled prostora koji nas okružuje i tople pastelne boje i meke teksture bez kojih ovaj stil ne može, ali i kroz nove ali ugodne obaveze poput sadnje cvijeća, povrća i voća (ako živite u kući), uređenja doma, kuhanja. Istovremeno, cottagecore kao koncept jednostavnog življenja poziva na zajedništvo tj. dijeljenje lijepih trenutaka sa članovima porodice, susjedima, rođacima ili prijateljima, kod kuće, uz miris kruha ili pite od jabuka koje ste netom sami ispekli, i kafu koju ste sami skuhali, radije nego u kafeu ili restoranu.
Cottagecore filozofija življenja ne ostavlja prostor za dosadu jer potiče na pronalaženje hobija poput pletenja, heklanja, veza, šivenja, vrtlarenja i mnogih drugih aktivnosti za koje nismo ni vjerovali da imamo talenta. A ako i nemamo, sve se može naučiti.
