Piše: dr Meliha Branković
Priznajem, rado gledam turske sapunice. Ustvari sam žalosna kad moja omiljena serija nije na programu u neke dane u sedmici. Ovo ‘priznanje’ je samo onako ubačeno u kontekst, jer je u trendu negiranje kvaliteta i sadržaja sapunica uopšte. Pa se mi, kao ipak skloni ‘pravoj’ kulturi, povremeno i dozovemo pameti i stidimo (zbog drugih) što ih uopšte gledamo.
Sapunice su inače kategorija koja se u umjetničkom smislu omalovažava, a smatra se da su gledaoci sapunica uglavnom domaćice i oni neskloni ‘pravoj’ umjetnosti.
I sama sam bila kritičar onih koji sjede pored televizora svaki dan i prate zbivanja u serijama. Ali s dolaskom pandemije i posljedično lockdowna, isti taj televizor postao je prozor u svijet, slobodu kakvu smo nekad živjeli, i stare navike.
Odlazak u pozorište, kino, koncerte, kulturne događaje, izlasci s društvom, okupljanje u kućama postalo je nemoguće. Strah od bolesti i posljedica se uredno plasira u medijima, broj umrlih svakodnevno se označava u medijima, nemamo kontakta sa najbližima koji su daleko, osim virtualnog svijeta društvenih mreža. Kompjuter, mobitel i TV su postali naši izlasci, sastanci, putovanja, druženja i utjeha.
Na TV programima danonoćno se vrte sapunice. Realitiji su do bola neukusni. Serije iz komšiluka rijetko privlačne, više diletantske. Iz mora ponude se ipak izdvajaju one turske proizvodnje. Neki od nas koji nisu znali da Turska ima bogato iskustvo i produkciju vrlo kvalitetnih serijala, bili su iznenađeni izvanrednom glumom, sadržajima za sve ukuse, starosnu dob i afinitete.
Počeli smo pratiti živote glavnih i sporednih likova, njihove poslove, porodice i uzbudljive zaplete u najrazličitijim životnim situacijama… Sada redovno uživam u prelijepim predjelima Turske, zavirujem u dijelove magičnog Istanbula za koje nisam znala ni da postoje, ali i drugih turskih gradova čija ljepota oduzima dah.
U svakodnevnom ćaskanju s prijateljima analiziram dosadašnje poteze neke Jildiz ili nekog Kerima, njihovih roditelja, prijatelja i neprijatelja. Burno reagujem na prizore podmetanja i podvala, a doživim pravu katarzu kad pravda učini svoje… Uglavnom – osjećam, nisam ravnodušna.
Posebno otkrovenje za mene je vrhunska kostimografija prilagođena likovima u seriji, njihovom statusu i položaju u društvu. Visoka moda za bogate, obični i otrcani look za one manjeg ili bez budžeta. Isto je sa uređenjem kuća, vanjskim i unutrašnjim. Plastično prikazane razlike između bogatih i siromašnih, razlike u mentalnim sklopovima… Životi puni zapleta, obrta, prevara, ljubavi, kriminala, boravak u zatvorima. Sve ovo i svi oni postali su stalni gosti u našim (nasreću) ponešto monotonim životima.
Zahvaljujući bogatstvu sadržaja, bar smo uz TV ekrane privremeno zaboravljali na probleme. Probleme koji nisu nestajali samim time što smo bili orijentirani na serije, knjige i društvene mreže. To što neko zloupotrijebi poziciju moći, ‘savije’ pravila i tako bespravno stiče bogatstvo, nismo mogli spriječiti, ali smo bar mogli privremeno zaboraviti uz TV.
Sve više mladih ljudi postaje depresivno. Izgubivši nadu u bolje sutra, izloženi svakodnevnim problemima i bez nade u bolju budućnost, često traže ‘spas’ na krivom mjestu. Ambijent pogodan za kriminalce, dok ‘obični’ ljudi svakodnevno obolijevaju i umiru. Čini se da su upravo ta teška vremena plodno tlo za bilo kakvu bajku koja će nas odvratiti od loših misli i straha.
Tako su (uglavnom) izvrsni glumci, zanimljive priče i prekrasan ambijent doveli turske sapunice u rang lijeka za tugu i strah od bliske budućnosti.
Šalu na stranu, i dok ovo pišem iskreno me zanima da li će Jildiz ostati u braku sa Čagatajem… jer se ovdje i sada ništa novo a dobro još uvijek ne dešava. Nažalost.
