Od početka pandemije korona virusa došlo je do porasta broja adolescentica i mlađih žena koje se javljaju neurološkim klinikama sa simptomima sličnim Touretteovom sindromu, piše portal Psychology Today. Mnogim žrtvama je pogrešno dijagnosticiran Tourettov sindrom i prije detaljnog liječničkog pregleda, te su im propisani lijekovi. Touretteov sindrom je neurološki poremećaj koji karakteriziraju tikovi i nevoljne navale uvredljivih riječi i zvukova.
Neurolozi su ubrzo uspjeli utvrditi da subjekti ne pate od Tourettea, nego da se radi o psihogenim tikovima potaknutim anksioznošću. Oni su ovo stanje nazvali ‘funkcionalnim poremećajem kretanja’, a vezali su ga za psihološki stres.
Iznenadna pojava tikova kod mladih žena i djevojaka može nalikovati Touretteu, ali se ipak znatno razlikuje, piše Psychology Today, naglašavajući da Touretteova bolest obično počinje u djetinjstvu, jenjava tokom godina razvoja i oko četiri puta je češća kod muškaraca.
Početak motoričkih i glasovnih tikova kod ovih mladih žena desio se naglo i iznenada, s brzim napredovanjem. Motorički tikovi su nevoljne kontrakcije mišića, dok vokalni tikovi uključuju nevoljno izgovaranje riječi i zvukova.
TikTok tikovi
Neurolozi su se složili da su društveni mediji odigrali ključnu ulogu u epidemiji ovog sindroma, a neki istraživači ih čak nazivaju ‘TikTok tikovima’. Mnogi njihovi pacijenti tvrde da su prije iznenadnog početka tikova gledali i razmjenjivali video zapise društvenih uticaja koji tvrde da boluju od Touretteova. Tokom pandemije, video zapisi ljudi sa Touretteovom bolešću ili koji tvrde da su primijetili neke od simptoma, stekli su ogromnu pažnju na platformama društvenih medija poput TikToka i YouTubea. Psihijatrica sa sjedištem u Londonu, dr Isobel Heyman, koja se suočila sa velikim brojem ovih pacijenata, tvrdi da mnogi njeni pacijenti izgleda ‘zadobijaju podršku vršnjaka, priznanje i osjećaj pripadnosti’ kroz kontakt sa influenserima koji tvrde da imaju Touretteovu bolest. Ona je uvjerena da se tikovi pojačavaju i održavaju takvom ‘online pažnjom’.
U istom članku se navodi da su se i u prošlosti epidemije društvenih zaraza obično širile unutar malih, tijesno povezanih grupa, najčešće u školama i tvornicama. Istražitelji često mogu identificirati nulti slučaj – prvu osobu koja je pokazala simptome – koji se zatim šire na ostale članove grupe. Ne znajući za ostatak grupe, nulti slučaj uistinu pati od određene bolesti. U literaturi o društvenoj zarazi postoji uobičajena izreka da se masovna psihogena bolest širi vidom i zvukom – to jest slušanjem ili gledanjem drugih koji su pogođeni. Ali što bi se dogodilo ako bi se epidemije mogle proširiti internetom i na društvenim mrežama putem virtualnog nultog slučaja? Ovo predstavlja veliki pomak u razumijevanju psihogenih bolesti. U prošlosti je većina epizoda masovne psihogene bolesti bila ograničena na određenu lokaciju ili zajednicu, ali to više nije istina u doba Interneta.
Moć interneta i masovne sugestije zaslužuju pomno praćenje zbog mogućnosti brzog utjecaja na veliki broj ljudi u svakom kutku svijeta. Drugi izazov je brza evolucija novih tehnologija, jer čim počnemo bolje razumijevati ulogu društvenih medija u širenju društvene zaraze, te iste platforme mogu se promijeniti prije nego što se u potpunosti shvati utjecaj na korisnike, piše Psychology Today.
