Sacher torta, jedna od najpoznatijih svjetskih slastica, prava je čarolija okusa kojoj rijetko ko može odoljeti.
Tako sočna i jednostavna, a nevjerovatno bogatog okusa. U nastojanju da svojim ukućanima pripremim iznenađenje servirajući im ovu omiljenu slasticu, modifikovala sam recept kombinujući zdrave a ukusne sastojke.
Postigla sam sve što sam željela: slatko, kiselo, čokoladno i ukusno.
RECEPT
Kora 8 jaja
7 kašika kokosovog šećera ili agava sirupa
125 g putera ili kokosovog ulja
100 g crne čokolade (min. 70% kakao)
½ kesice praška za pecivo
250 g mljevenih oraha
Premaz 200 g marmelade od kajsija
Glazura 150 g crne čokolade (min.70% kakao)
1 kašika kokosovog ulja ili putera
Priprema Umutiti snijeg od bjelanjaka i kokosovog šećera ili agava sirupa a zatim u to dodati posebno umućene žumanjke, otopljenu čokoladu i ostale sastojke za koru. Sve lagano izmiješati i istresti u okrugli kalup za pečenje (kalup obložite papirom za pečenje a prethodno ga premažite komadićem putera ili kokosovog ulja radi lakšeg odvajanja pečenog kolača od papira). Tijesto peći na temperaturi od 180 stepeni cca 60 minuta (provjeriti nožem da li je pečeno prije nego izvadite iz pećnice, na nožu ne smiju ostati tragovi tijesta).
Ohlađenu tortu izvaditi iz kalupa i prepoloviti na dva jednaka dijela. Preko prve kore staviti pekmez od kajsija i preko staviti drugu koru. Tortu preliti ranije pripremljenom glazurom (na laganoj vatri rastoljena crna čokolada i kokosovo ulje ili puter) i ostaviti u frižideru preko noći da se čokolada dovoljno stvrdne i da kore upiju marmeladu.
Pola sata prije serviranja izvadite tortu iz frižidera kako čokolada ne bi pucala prilikom rezanja.
Tortu po ovom receptu obavezno probajte a vjerujem da ćete nakon toga zaboraviti na originalni recept sa brašnom, šećerom i preslatkom čokoladom.
Odabir boja za prostor obično nije težak zadatak jer sigurno poznajete vlastiti ukus, međutim, omjer boja u vašoj paleti može biti nešto teža odluka za koju vam treba tehnička vodilja.
Zadatak će vam olakšati staro i lako primjenjivo pravilo 60-30-10. Ova proporcija izražena u postocima osigurat će pravu ravnotežu u bilo kojem prostoru.
60% omjera čini osnovna boja za datu prostoriju, dakle, svi zidovi ili većina zidova, veći akcenti kao što su tepih, i veći komadi namještaja npr. sofa. Ova boja je osnov za ono što dolazi sljedeće.
30% je sekundarna boja koja dolazi u količini upola manjoj od osnovne boje. To mogu biti jedan zid oblijepljen dekorativnom tapetom, zavjese, fotelje ili stolice te dijelovi namještaja koji služe kao akcenti. Sekundarna boja podržava osnovnu boju, ali se dovoljno razlikuje da bi se njome naglašavalo, isticalo, intrigiralo.
Preostalih 10% pripast će tzv. akcent boji. Upotrijebit ćete je za dekorativne asesoare kao što su umjetnine, jastuci, podna lampa ili lampa na komodi i sl. Akcent boju možete ‘izvući’ iz već postojećih asesoara u prostoriji ili npr. šare tekstila vaše sofe ili – platna na zidu, te je pojačati dodatnim asesoarima u istoj boji.
Odluku o tri pomenute boje možete donijeti na osnovu shema koje nudi tzv. točak boja, koji je neprocjenjiv alat prilikom kombinovanja boja u dizajnu jer pokazuje odnos između primarnih, sekundarnih i tercijarnih boja.
Budite odvažni
Pravilo 60-30-10 je lako za primjenu sa sigurnim ishodom. Možete ga podići za razinu više tako što ćete ga – prekršiti. Postignite 110% tako što ćete uvesti još jednu akcent boju od 10%, dakle, 60-30-10-10.
Također možete eksperimentirati sa omjerom boja i uspostaviti vlastito pravilo npr. 30-30-20-20 koje će funkcionirati sve dok je rezultat – ravnoteža boja u prostoru.
Sarajevska galerija savremene umjetnosti Java domaćin je samostalnoj izložbi akademskog slikara Tomislava Zovke pod nazivom ‘Transgressus’.
Rođen 1986. godine u Mostaru, sa životnom i poslovnom adresom u Širokom Brijegu, Tomislav Zovko magistrirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu 2012. godine, u klasi redovnog profesora Ante Kajinića. Ovaj visoko produktivni umjetnik do sada je uzeo aktivno učešće na 20 likovnih kolonija i umjetničkih simpozija, te 89 skupnih izložbi u BiH i inozemstvu, kao i 13 samostalnih izložbi. Član je Udruženja likovnih umjetnika BiH i Društva hrvatskih likovnih umjetnika u FBiH.
Umjetnička djela višestruko nagrađivanog Tomislava Zovke snažno sugeriraju utjecaj apstraktnog ekspresionizma u kontekstu promišljanja o sadašnjem trenutku u kojem se nalaze pojedinac, društvo i svijet.
Njegova 14. samostalna izložba bila je povod za naš razgovor.
LIVING: Izlagali ste samostalno i na skupnim izložbama. Koje biste izložbe posebno izdvojili i zašto?
ZOVKO: Svaka izložba, bilo skupna ili samostalna, nosi sa sobom određenu posebnost, težinu i zadovoljstvo. Samostalne izložbe su posebna priča i svaki put kad sam izlagao samostalno imao sam osjećaj kao da izlažem prvi put, jer svaki put je bio drugačiji ambijent odnosno drugačiji galerijski prostor. Pored svih gradova u kojima sam izlagao samostalno – Mostara, Banja Luke, Sarajeva, Tuzle, Viteza, Novog Travnika, Zagreba… ipak mi je najteže ali i najposebnije bilo izlagati pred domaćom publikom u Širokom Brijegu.
Što se tiče skupnih izložbi teško je izdvajati, ali mogu reći da svaka izložba koja je žirirana, a bilo ih je dosta, za mene ima veću vrijednost od onih revijalnih. Ipak je od većeg značaja za autora kada prođe selekciju za određenu izložbu i nađe se među probranim društvom. Također, ako pored toga autor bude i nagrađen to je sigurno nešto što se pamti i vrijedno je izdvojiti.
Tomislav Zovko na otvaranju izložbe Transgressus 22. septembra u sarajevskoj galeriji savremene umjetnosti JAVA
LIVING: 2016. godine na skupnoj žiriranoj izložbi Društva hrvatskih likovnih umjetnika u FBiH dodijeljena vam je Prva nagrada za djelo Težina promjene. Možete li nam reći s ove vremenske distance šta za vas predstavlja ovo djelo, ne toliko u kontekstu nagrade koliko u kontekstu vaših životnih promjena? Kada biste ga ponovo radili, kako bi izgledalo danas?
ZOVKO: Promišljajući o ‘Promjeni’ kao temi izložbe, zaključujemo kako je ona prožeta kroz sve pore života i ljudske egzistencije, dajući i čineći određeni ritam življenja u varijacijama. Uzimajući u obzir pojedinca, osobu, čini se da svaka promjena u danom trenutku nosi u sebi određenu težinu ili tegobu, bez obzira na krajnji ishod. Promjena je često, ili gotovo uvijek, neizbježna. U djelu ‘Težina promjene’ stavljen je naglasak upravo na spomenute činjenice. Obuhvatiti promjenu kao stanje duha, svijesti ili pak fizičko stanje, te je vizualizirati i prikazati kroz medij slikarstva čini određen izazov. Koliko god promjena u određenim situacijama bila konkretna pojava, njenim uopćavanjem, ista postaje apstraktna.
Kada bih ponovno radio djelo na ovu temu sigurno bi ono bilo još radikalnije i brutalnije prikazano, jer upravo danas živimo tu težinu promjena koje se događaju u svijetu. Pandemija mijenja našu realnost i način življenja i ne možemo reći da ta promjena nije teška. Zapravo, još možda nismo ni svjesni koliko je teška i radikalna jer možda više nikada nećemo živjeti na isti način kao prije. 2016. kada sam realizirao ovo djelo nisam ni slutio da je ‘Težina promjene’ ono što nas čeka u bliskoj budućnosti i da je taj rad zapravo predvidio neka zbivanja u svijetu kojima svjedočimo danas.
LIVING: Sarajevska galerija savremene umjetnosti Java domaćin je vašoj samostalnoj izložbi pod nazivom Transgressus. Kakvu poruku šalje ovaj dio vašeg opusa koji prikazuje industriju i čelični trag koji čovjek ostavlja u prirodi. Da li je to nastavak priče o otuđenju koju ste započeli ciklusom Globalna silikonizacija, odnosno o metalu kao protuteži organskom, prirodnom, ili je ovo priča o progresu?
ZOVKO: Svaki ciklus i serija slika koju radim se na neki način nastavlja na onu prethodnu. U ovom slučaju ciklus Transgressus je zapravo nastavak na ciklus Globalna silikonizacija. Slike iz ciklusa Transgressus su imaginarni i duhovni pejzaži sa prikazima apstrahiranih mostova koji simboliziraju više ili manje uspješan prelazak iz jednog stanja u drugo ili iz jedne situacije u drugu. Prijeći preko nečega ili prijeći nekamo je vječna borba u nutrini svakog individualca, pa tako i cijelog društva. Slike su rađene u maniri apstraktnog ekspresionizma tehnikom drippinga koja je suprotstavljena gotovo figurativnim geometriziranim i u konturi oštrijim i čvršćim elementima. Na određen način kompozicije možemo tumačiti kao dualizam svjetova; organskih, prirodnih i slobodnih oblika nasuprot anorganskih i geometriziranih.
Atmosfera slike je zapravo ono čemu najviše težim i nije više ni bitno što ona prikazuje nego način na koji prikazuje. Rasplinuti kozmičko duhovni pejzaži su zapravo pozadine svih mojih radova. Bili oni manje ili više apstrahirani ili figurativni, zapravo su poveznica i faktor koji stvara jedinstvo kompozicije i autentičnost slikarskog izraza.
Tematika problematizira poziciju čovjeka i prirode suprotstavljenih današnjem industrijaliziranom i tehnološki prezasićenom svijetu.
Transgressus – 42, 50×80 cm, 2021.
LIVING: Bosna i Hercegovina je izrodila mnogo talenata u svim granama umjetnosti. Da li su dovoljno prepoznati? Da li se umjetnost dovoljno štuje u našoj zemlji? Ako ne, kako to promijeniti i koji su načini za njenu promidžbu?
ZOVKO: Mislim da je Bosna i Hercegovina oduvijek plodno tlo za umjetnike. U njoj ima dovoljno ljepote ali i patnje na koju koju umjetnici ne mogu ostati imuni. Na žalost umjetnost, a pogotovo likovna umjetnost je danas na zadnjem mjestu liste prioriteta za veliku većinu ljudi. Česti su slučajevi da mladi talentirani ljudi odlaze jer ovdje nisu bili prepoznati, a kad uspiju negdje vani onda se svi ponose njima i svojataju ih. Moralo bi se raditi na tome da sve razine vlasti više njeguju kulturu i umjetnost svakog pojedinca i da učine sve da te pojedince zadrže ovdje i da oni neopterećeno mogu biti to što jesu.
Postoji mala koncentracija ljudi koji su istinski ljubitelji umjetnosti i koji podržavaju umjetnost i umjetnike, ali to ja zapravo nedovoljno. Često susrećemo ljude koji su ljubitelji likovne umjetnosti i koji bi možda kupili neka umjetnička djela ali si to ne mogu priuštiti, dok s druge strane imamo ljude koji si to mogu priuštiti, ali će radije kupiti novi mobitel, torbicu, kakve komade odjeće ili slično što će trajati par godina, nego umjetničku sliku koja će trajati za njihovog života a ostat će i za sljedeće generacije. Ljude se može educirati i približiti umjetnosti ali je to dugotrajan proces koji kreće iz osnovnih škola.
Transgressus – 52, 100×180 cm, 2021.
LIVING: Umjetnost treba biti dostupna svima… da je tumače na svoj način, uživaju u njoj. Da li je neophodno imati određenu naobrazbu da bi ‘običan čovjek’ uživao u umjetničkoj slici? Ako ne, šta je to potrebno?
ZOVKO: Umjetnost treba biti dostupna svima, ali neće uvijek biti razumljiva svima. Svatko je pozvan da na svoj način interpretira određeno umjetničko djelo i da uživa u njemu ako je to cilj djela. Ja osobno volim čuti različite interpretacije i viđenja od različitih promatrača mojih slika. Često me iznenadi i obraduje kada primijete nešto što ni ja sam nisam ‘vidio’ na određenoj slici, jer na taj način zapravo upoznajem sam sebe i ono što izlazi iz podsvijesti. Promatrač ne mora imati određeno obrazovanje da bi uživao u slici, ono mu može samo pomoći da sebi olakša i svrsta sliku u određen umjetnički stil ili kombinaciju stilova, te da shvati tehniku ili način rada nekog umjetnika. Najbitnije je da slika ostavi neki dojam na promatrača, da izazove emociju. Često znam čuti kako se nekome slika sviđa ili ga se dojmila, pa kaže da mu je dobra ali ne zna objasniti zašto. I ne mora znati zašto, bitno je da su njegovi estetski kriteriji zadovoljeni. Ono što sigurno može pomoći svakom čovjeku da bolje razlučuje i vrednuje umjetnička djela je da što više posjećuje različite izložbe. Na taj način se s vremenom oko ‘izoštri’ i dobar ukus isprofilira te bolje prepoznajemo što je kvalitetno a što nije.
Transgressus – 41, 70×70 cm, 2020.
LIVING: Od 2018. godine ste voditelj studijskog programa Dizajn pri Visokoj školi ‘Logos centar’ u Mostaru. Kakvo je vaše dosadašnje iskustvo doprinosa u razvoju novih grafičkih i modnih dizajnera, kao i dizajnera enterijera? Da li su diplomanti dovoljno opremljeni za tržište rada u BiH? Da li smatrate da je dizajn dovoljno cijenjena struka u našoj zemlji?
ZOVKO: Dizajn je postao neizostavna struka u današnje vrijeme te smatram da za zvanjem dizajnera ima itekako potrebe i prostora na tržištu rada u BiH. Dosadašnja iskustva su jako pozitivna, te vidimo da su studenti sve više zadovoljni onim što nauče i usvoje na studijskom programu Dizajn Visoke škole ‘Logos centar’ u Mostaru. Ono čemu najviše težimo i što nam se pokazalo dobrom praksom je to da studentima tokom studija osiguramo priliku da rade i surađuju na poslovima za realne stranke gdje u praksi već kao studenti iskuse ono što ih čeka po završetku studija kako bi bili spremni za tržište rada. Ove godine smo formirali i otvorili Logos Galeriju u sklopu Visoke škole u kojoj su studenti Dizajna predstavili svoje studentske radove široj javnosti. Galerija će biti prvenstveno platforma za prezentiranje naših studenata i profesora ali i gostujučih izlagača. Možda dizajn još uvijek nije dovoljno cijenjena struka u našoj zemlji ali mislim da se situacija mijenja na bolje.
LIVING: Kakvi su vaši planovi za budućnost na polju slikarstva? Da li biste se okušali i u drugim granama likovne umjetnosti?
ZOVKO: Što se tiče slikarstva, ciklus Transgressus je u završnoj fazi te ne mislim da će iz njega nastati još puno slika jer stvari se već mijenjaju i krećem dalje s istraživanjem. Već imam u planu dva nova ciklusa od kojih na jednom radim već neko vrijeme. Neka bude ekskluziva, već u 12. mjesecu 2021. u Mostaru možete očekivati moju novu samostalnu izložbu iz novog ciklusa. Ono što vam mogu otkriti je to da nisu u pitanju klasične slike, tako da u radovima već kombiniram i druge grane likovne umjetnosti i smatram da se tu ne treba ograničavati. S obzirom da volim eksperimentirati sa raznim materijalima i različitim likovnim medijima, ne vjerujem da ću se u budućnosti zadržati samo na klasičnom slikarstvu, iako, uvijek ću mu se rado vratiti.
LIVING: Sigurno imate favorita, a možda čak i uzora među slikarima – inozemnim, domaćim?
ZOVKO: Teško je izdvojiti neko ime jer to se kod mene periodično mijenja. Mogu reći da općenito preferiram umjetnost 20. stoljeća. Posebno bih istaknuo apstraktni ekspresionizam koji je utjecao i na moj način rada. Od živućih umjetnika me se jako dojmio Anselm Kiefer, njemački slikar, kipar, pisac, fotograf i multimedijalni umjetnik, čije sam radove imao sreće vidjeti prije nekoliko godina u Beču. Domaću scenu pomno pratim, ali zbog kolegijalnosti ne bih nikoga posebno izdvajao.
Kao lakši i svjetliji pandan Mračnoj akademiji (Dark Academia), Svijetla akademija (Light Academia) kao akademska estetika također nalazi uporište u prošlim vremenima, kao i u učenju, istraživanju, književnosti, umjetnosti, naročito klasicima.
Za razliku od Mračne akademije, teme su općenito pozitivne sa velikom dozom optimizma i radosti, a slave učenje, prijateljstvo i sretne završetke. Fokus je na mekšim i nježnijim aspektima akademije – ljubav prema učenju za koje se drži da donosi svjetlost i sreću, i sve to vani, u prirodi.
Boje koje karakterišu ovu estetiku su bijela, krem, bež, zlatna, svijetlo smeđa u zagasitim nijansama, kao i karirani motivi u ovim bojama. Kao akcenti se pojavljuju zelena, bordo, tamno plava, i tamnija nijansa žute.
Fotografije se rade pri dnevnoj svjetlosti, što vizualima daruje dojam optimizma i topline.
I Svijetla akademija se, poput Mračne, oslanja na antiku i klasicizam, o čemu govore vizuali ove estetike. Prizori muzeja, biblioteka i drugih predstavnika mahom zapadnoevropske arhitekture, umjetnosti i nauke, kao i pogled u enterijere toplo uređenih domova, jasno poručuju da je Svijetla akademija sestra Mračnoj u pogledu njenih temelja, samo u mekšoj i blažoj formi.
Učenje je i dalje noseći stub ove akademske estetike, ali s porukom da znanje donosi radost i svjetlost, i da se također dešava u vanjskim prostorima i prirodi, dok Mračna akademija uglavnom insistira na zatvorenim prostorima gotičkog izgleda. Utoliko zaigranost i optimizam Svijetle akademije uveliko podsjeća na cottagecore estetiku – sve je lijepo i poziva na radost i nadu. I dok Mračna akademija na neki način predstavlja vrijeme provedeno u izolaciji (krajnje smisleno, ipak), Svijetla akademija obilježava izlazak van, na svjetlost dana i slobodu, kao i proslavu života, ne odbacujući pritom svoj temelj – učenje, izučavanje, proučavanje, istraživanje.
Enterijeri na vizualima su topli, udobni, svijetli, sa blagim neredom koji ukazuje na udobnost, i ukusnom čajem i dezertom na tacni, na krevetu, pored (opet) gomile starinskih knjiga. U tipičnoj sobi uređenoj u ovom stilu, primjetne su i stare fotografije, male statue od mramora, ogledala, svijeće, uramljeno suho presovano cvijeće, dok se na vintage pisaćem stolu nalaze starinsko pero i tinta, i pokoja svijeća u posrebrenom svijećnjaku.
Tekstili su ugodni i meki na dodir: somot, pliš, koža, tvid, flanel, pamuk, kašmir, svila, a tu su i neizbježni proizvodi vrijednog ručnog rada kao što je pletenje i heklanje.
Pobornici ove estetike uživaju u djelima poput Tajnog vrta autorice Frances Hodgson Burnett, Ponos i predrasuda Jane Austen i Male žene, Louise May Alcott, dok najviše vole posjećivati knjižare, muzeje, umjetničke galerije, biblioteke, stare zgrade s historijskom vrijednosti, kafee i pekare gdje uživaju u šoljici tople kafe u društvu s knjigom.
Kad su u pitanju sportske i vanjske aktivnosti, ‘svijetli akademci’ se najbolje osjećaju dok uređuju vrt, šetaju ili trče, odlaze na duge pješačke ture, plivaju, kampiraju, idu na piknike i sl. Za razliku od ‘mračnih akademaca’ koji preferiraju da provode vrijeme u tamnim, zatvorenim prostorima gdje raspravljaju o smislu života, ‘svjetliji’ akademci žive život i uživaju u istim temama – vani.
Ova estetika je krajem 2020. godine bila 7. po popularnosti na društvenoj mreži Tumblr, sa Cottagecore na prvom, i Mračnom akademijom na 2. mjestu. Pretpostavlja se da će održati popularnost zahvaljujući polasku u školu i većoj društvenoj otvorenosti nego što je bio slučaj prošle godine.
Svijetla akademija donosi i more optimizma koji nam je neophodan da bi izdržali izazov sadašnjeg trenutka , i utoliko predstavlja savršenu pripremu za konačnu slobodu jednom kada pandemija bude iza nas.
Kad je u pitanju dogovor, poznata lica se dijele u tri glavne skupine – one s kojima je teško dogovoriti bilo šta iako mogu naći vrijeme ali su neorganizirani, one koji realno imaju vremena ali se pretvaraju da ga nemaju, i treće – one koji će uvijek naći vrijeme uprkos velikim obavezama. Ovo u biti nema veze s tim da li je neko ‘dobar u duši’ nego proističe iz čistog profesionalizma. Dijelom je to ono što u konačnici i odredi nečiji put ka uspjehu.
Miran Karić, poznato TV lice, pripada trećoj grupi.
Najmlađeg bh. chefa bilo bi nemoguće ‘uloviti’ zbog višestrukih poslovnih obaveza poput vođenja restorana, TV snimanja i raznih drugih projekata, da ga ne krase profesionalizam i prirođena mu odgovornost koji mu nalažu da pronađe vrijeme za druge.
U revijalnom serijalu TV Hayat ‘Ljetna kuhinja’ i ‘Zimska kuhinja’ koji traje već 3. godinu, dio je karizmatičnog voditeljskog dua koji obilazi ruralne krajeve BiH u raznim vremenskim uvjetima, u potrazi za pričama o ‘običnim ljudima’ koji ne samo da preživljavaju, nego i lijepo žive u našim selima i manjim gradovima.
Serijal se održao i traje uprkos svim kriznim restrikcijama, i donosi toplinu i dobru atmosferu u naše domove.
Interesovalo nas je kako je Miran doživio dvostruku ulogu kuhara i voditelja koji znalački govori o svemu što praktično demonstrira.
MIRAN: Sama emisija kao projekat počela je prije 2.5 – 3 godine s namjerom da se pokaže običan bh. čovjek. Ljudi su danas zatrpani najrazličitijim informacijama i sve je nekako savršeno. Tome doprinose Facebook, Instagram, društvene mreže koje idealizuju… svi su savršeni, svi su prelijepi, ali vrlo malo se iko bavi običnim ljudima i običnim načinom života, uključujući ono što jedemo. Kako se to kaže – ono si što jedeš. Bez seljaka, bez ljudi koji žive na selu koji proizvode hranu – mi nemamo ništa. Takođe, bilo je veoma zanimljivo prikazati ljude u njihovim realnim životima, i da pokažemo javnosti na koji način se dobija taj sir, ta paprika, mlijeko, kukuruz, i luk i krompir. Dakle, svi proizvodi koji nam djeluju tako jednostavno, pri čemu ne razmišljamo koliko ustvari treba truda da se proizvedu. I koliko su ti ljudi i ti proizvodi podložni vremenskim (ne)prilikama. Cijeli projekat je bio izazov… nije bilo lako jer terenski obilazite sve krajeve Bosne i Hercegovine. Ne postoji selo u koje nismo ušli i po kakvim vremenskim uvjetima! Bilo je tu i čupanja traktorima, bagerima jer je bilo propadanja, zaglavljivanja i čega sve ne. Znali smo i kisnuti, ali i ‘goriti’ ljeti na plus 40.
Improvizirana kuhinja na setu
LIVING: Gledali smo te dok pripremaš jelo na livadi, ‘usred ničega’, sa par namirnica netom ubranih u polju iza… i svaki put završiš sa nekoliko jela koja bi se mogla poslužiti u restoranu (nekima od nas to ne uspijeva ni u pravoj kuhinji). Kako je bilo kuhati vani u improviziranoj kuhinji?
MIRAN: Mi ustvari imamo malu pokretnu kuhinju koja mi omogućuje da bukvalno kuham bilo gdje. Svidi mi se neki krajolik – stani, kuham. I najveći izazov u svemu tome za mene i jeste da dođete na neku lokaciju i striktno koristite samo proizvode koje taj domaćin ima. Ljudi me često pitaju ‘kako znaš šta ćeš kuhati’, a ja im obično odgovaram da i ne znam šta ću kuhati dok ne dobijem informaciju. Najveća inspiracija za jednog kuhara je u namirnici. Kad vidite savršen paradajz usred avgusta, ili papriku, ili ranu blitvu, ili mladi grašak… Pada na pamet jedna meni draga rečenica – ‘hrana je sjećanje’. To je nešto što bih uzeo kao neki lajtmotiv svog života. Jer svaka ta namirnica je nešto što me vraća u određeni period života, u određenu situaciju ili dio svijeta. Svaka namirnica, gdje god da je uzgojena, ima drugačiji okus… svaka krava u BiH daje drugačije mlijeko, zbog načina kako se tretira, zbog hrane koju jede. I veliki je izazov kad imate tako predivne namirnice, jednostavne, izvući što više okusa iz njih upravo u tim nekim poludivljim predjelima u koje smo zalazili. Sjećam se situacije u Prači, minus 14, ja režem peršun koji ledi, ili moramo pomesti sto jer je prekriven snijegom, pa smo znali izgoriti na plus 42, dobijemo opekotine, ali sve je to nekako izazov. Ja sam neko ko rado prihvata izazove, to mi je istovremeno i prokletstvo i jedna od najvećih prednosti.
Iz polja direktno na Miranov sto
LIVING: Svako iskustvo nas obogati, doda neku novu dimenziju… šta je u tebi dodirnuo, možda čak i promijenio, ovaj serijal?
Cijeli serijal je bio u jednoj mjeri izazovan, težak, ali i nagrađujući. Poštovanje koje sam stekao prema svim tim ljudima koje smo posjećivali, kulminiralo je prošlog ljeta. Nova praksa u scenariju serijala je da dolazimo na lice mjesta u realno vrijeme kad određena aktivnost krene… kao, na primjer, kada se mora ustati u 5 da bi se otišlo očistiti štalu. Da bi stigli do 5, morali smo krenuti iz Sarajeva u 3 ujutru, i prva scena prije jutarnje kafe – krava i štala koju moram očistiti, da bi dobili to mlijeko od kojeg pravimo sir. Kad završite sa štalom, idete u kokošinjac, potom u polje, ili u plastenik. Kad sve to završite, pijete kafu i doručkujete. Taj posao većinom obavljaju žene, pored brige o djeci. Što je nevjerovatno. Ogroman posao.
Priskočiti u pomoć domaćinu, postalo je sasvim uobičajeno
LIVING: Zadnji put smo razgovarali prije 2-3 godine. Šta se u međuvremenu kod tebe razvilo na profesionalnom planu? Da li si danas drugačiji kao chef, kuhar, kreativac, rukovodilac?
U dvije godine se promijenio čitav život. Ovo je posao kroz koji se konstantno raste i razvija. Tako da kroz elemente kuhinje i novih namirnica, situacija koje prolazite s ljudima, vi sazrijevate, dobijate nove ideje i samim tim upotpunjujete svoj stil kuhanja i način na koji radite i na koji posmatrate posao. Uvođenjem novih ljudi u posao, davanjem poticaja za rad, to je ono što za mene predstavlja uloga chefa, lidera, vođe. Cilj mi je da potaknem te mlade ljude da krenu mojim stopama. Jer, danas je lako raditi od 8 do 3, od 3 do 11, ali je teško živjeti ovaj posao. A da bi ste istinski bili najbolji, ovaj posao morate živjeti. Ovo je posao koji ne završava.
Domaće je najbolje
LIVING: Davno si se odmaknuo od faze kada se rade tuđi recepti. Navikli smo se da jelima daješ svoj pečat, inoviraš.Sad već možemo reći ‘a la Miran’.
MIRAN: U današnje vrijeme je jako teško izmisliti nešto novo u potpunosti. Većinom je sve već urađeno i već viđeno. Međutim, svaki kuhar je drugačiji. Svako ko se posveti namirnici, njenom izgledu, ukusu, ona će mu dati sve, nagradiće ga svojim maksimalnim okusom. I tako počnete da gradite vlastiti stil. Svaki kuhar se veže za određeni način kuhanja, francuski, italijanski, mediteranski, azijski, ili neku fuziju. Svako se pronađe u nekom segmentu i onda nastoji graditi svoj stil. Moj je dosta jednostavan, težim tom nekom mediteranskom, italijanskom štihu gdje je manje više. Što manje namirnica, po mogućnosti jedna. Mora se znati koja namirnica nosi jelo, sve je onda podređeno njoj i sve ostalo upotpunjuje tu namirnicu i obrnuto. Što manje namirnica, to je kvalitetnije jelo. Tu se tek ističe pravi okus jednog kuhara gdje vi iz nečeg što je jako jednostavno, dobijate nešto što je jako komplikovano. I u restoranima u kojima radim nastojim koristiti namirnice ‘iz života’. Ne tražim nešto što je teško naći, nego uzimam luk, mrkvu, papriku i dovodim ih do perfekcije tehnikama obrade, načinom obrade, termičkom obradom. Da li kuhamo, pržimo, pohujemo… S jednom mrkvom možete bukvalno napraviti 100 recepata.
LIVING: Globalna popularnost kulinarstva ne jenjava, već nastavlja rasti. Posmatraš li svjetsku gastronomsku scenu i šta misliš o brzini kojom se kreće i razvija?
MIRAN: Osamdesetih je bio rock, danas je definitivno kulinarstvo (smijeh). Nažalost, imamo sve manje dobrih bendova, ali je sve više dobrih kuhara. Šalu na stranu, kulinarstvo je jedan svijet za sebe. Ljudi koji rade taj posao prate jedni druge, na svjetskom nivou, na državnom, jer morate pratiti jedni druge da biste znali gdje ste vi. Jer, nemoguće je proputovati cijeli svijet svake godine i vidjeti sve krajeve. Prava je sreća da imamo mogućnosti da pratimo jedni druge na društvenim mrežama i putem medija. Sad je puno lakše ostvariti kontakte i veliki broj nas i komunicira na svjetskom nivou; ljudi koji se nikad nisu sreli razmjenjuju recepte, ideje, i tako se rađaju nove ideje i stilovi. Dakle, prateći druge spoznaješ gdje si, a najbitnija stvar je da se nastaviš kretati, ne smiješ stati.
Autentičan i svoj kada je u kuhinji(foto Enisa Adrović)
LIVING: Koliko god da je ugostiteljstvo propatilo zbog pandemije, toliko je kulinarstvo procvjetalo u našim domovima tokom zatvaranja gradova. Svi kuhamo, i ko je navikao kuhati i ko nije. I sada nam to dođe kao ugođaj, kao neki kreativni hobi i rad na sebi, manje kao obaveza. Dokazano je da kuhanje popravlja raspoloženje. Dijeliš li ovo mišljenje?
MIRAN: Ja sam neko ko propagira kuhanje kao način liječenja, kao i način da se što više vremena provede sa djecom. Ili kao još uvijek popularni team building. Nekada je bio timski rafting, danas je timsko kuhanje. Zato što hrana u kombinaciji s pićem otvara dušu, daje vam motivaciju, svi vole dobro pojesti, a ljudi više cijene jelo kad ga sami naprave, tj. kad nauče da sami nešto naprave, posebno kad se radi o timovima – imate podršku, znate da niste sami.
Korona je nanijela ogromnu štetu gastronomiji, kulinarstvu, dakle, HoReCa sektoru, ali su ljudi spoznali značaj kuhanja, zdrave ishrane. Šta znači zdrava ishrana? Ja je nešto drugačije poimam u odnosu na neke restrikcije. Više sam za to da jedemo naše sezonske namirnice i da pravilno jedemo, bez odlazaka u bilo koju krajnost. I što više domaćih proizvoda sa sela.
Ja sam neko ko je zaokružio sve aspekte poslovanja, kroz restorane, televiziju i kroz kontakte s dobavljačima. Pokušavam da zatvorim taj krug od ideje do realizacije gdje ljudi mogu da proprate sve različite segmente, da javnost što više upoznam s pojmom kvaliteta i ponukam ljude da se što više angažuju u kuhinji jer će na taj način više nas cijeniti. Shvatićete koliko je teško proizvesti nešto što je drugačije i što je kvalitetno. Najlakše je otvoriti kesicu začina, sasuti sve u šerpu i skuhati. Ali puno je teže pristupiti svakoj namirnici pojedinačno, tretirati je s posebnom pažnjom, pa je potom servirati na drugačiji način.
Ljubav prema onom što radiš i kontinuiran razvoj formula su za uspjeh(foto Enisa Adrović)
LIVING: Možeš li dati prijedlog našim čitateljima za jednostavan ručak ili večeru od samo par namirnica? Nešto kao cucina povera…
MIRAN: Kraj je sezone, izlazimo iz sezone paradajza, ali se još uvijek može naći poneki prezreo paradajz koji je meni idealan za sos, bilo kakav. Volim tjesteninu i jednostavne okuse. Paradajz sos od drobljenog paradajza, dakle, samo ga istisnite, malo bijelog luka, svježeg peršuna i spojite sa nekim lijepim tagliatellama – eto vam savršenog recepta. Također, kraj je sezone roge, s rogom se još malo poigrajte, imate još koji dan… Dakle, izvući maksimum iz ovog naglog ulaska u jesen i zimu.
