Arheolozi su u drevnom feničkom gradu Tiru na libanskoj obali otkrili još jedan stari rimski hram.
Zajedničko arheološko iskopavanje predvodili su Maria Eugenia Aubet sa Univerziteta u Barseloni, Ali Badawi iz libanskog Generalnog direktorata antikviteta, i Francisco J. Núñez iz poljskog Centra za mediteransku arheologiju pri Univerzitetu u Varšavi.
Stručni tim je identificirao dvije faze izgradnje ovog hrama, prvi je rani rimski period (oko 31. godine p.n.e. do 193. godine), dok se najznačajnije modifikacije građevine vežu za kasni rimski period (oko 284. do 476. godine).
Hram se nalazi na najvišoj tački gradske oblasti, u Akropolju koji su stari Grci i Feničani smatrali svetom zemljom. Mnogi istraživači drže da su upravo na tom mjestu održavani molitveni rituali i obredi. Značaj hrama potvrđuje pozicija na najvišoj tački drevnog otoka.
Pravougaona zgrada orijentirana je istok-zapad, s predvorjem okruženim s dva stuba, dok se s druge strane nalazi podij. Zidovi hrama prvobitno su bili sastavljeni od blokova pješčenjaka, a zgrada je stajala na platformi od krečnjaka i pješčenjaka. Stubovi visoki 8 metara izrađeni su od egipatskog ružičastog granita, a stepenišni ulaz ukrašen je graviranim pločama s geometrijskim motivima.
Arheološko iskopavanje u Tiru (foto U. Wicenciak-Nunez/Poljski centar za mediteransku arheologiju)
Hram je jedna od rijetkih građevina ovog karaktera u oblasti drevnog grada Tira koju su pronašli arheolozi, uprkos historijskom i religijskom značaju ove oblasti.
Istraživači vjeruju da je južno od ulaza možda postojala podzemna komora. Tačan predmet štovanja u masivnom hramu ostaje misterija. ‘Bar za sada, ime božanstva koje se štuje u ovoj zgradi ostaje nam nepoznato’, navodi se u saopćenju člana arheološkog tima Francisca J. Núñeza.
Ulica s trijemom koja se spušta iz hrama ukršta se sa užom ulicom koja vodi do obližnjeg svetišta, s dvije sobe i dvorištem. Ova manja građevina orijentirana je sjever-jug, s jednom prostorijom s egipatskim reljefom koja prikazuje božicu Izidu dok doji svog sina Horusa.
Pogled odozgo na novo arheološko nalazište (foto M. Mackiewicz)
Tir je jedan od najstarijih stalno naseljenih gradova na svijetu, sa dugom istorijom naseljavanja koja datira iz 3. milenija p.n.e. Dugo je bio značajno lučko i trgovačko središte u mediteranskoj regiji. Tokom bronzanog i gvozdenog doba, u periodu od oko 1.200. godine p.n.e. do 868. godine p.n.e., bio je nezavisni fenički grad i mjesto od velikog ekonomskog značaja, uključujući industriju, trgovinu i zanate. Prvobitno smješten na otoku uz obalu, Tir je bio povezan s kopnom uz nasip koji je izgradio Aleksandar Veliki.
Biblijski grad Tir nalazi se na obali Libana(foto Britannica)
Zgrade koje su tokom pet milenija gradile različite kulture učinile su Tir teškim arheološkim lokalitetom za istraživanje. ‘Naslagani arhitektonski ostaci, zajedno s prirodnim katastrofama, porastom nivoa mora i dinamičnim razvojem zemljišta i javnim radovima u posljednjim desetljećima, značajno su zamračili karakter antičke arhitekture’, naveo je Núñez u saopćenju.
Područje oko hrama bilo je ozbiljno oštećeno i rekonstruirano u ranobizantsko doba. Sam hram je srušen i zamijenjen velikom bazilikom, koja je na kraju uništena zajedno s ostalim dijelovima grada tokom cunamija u 6. stoljeću.
Radovi će se nastaviti 2022. godine, daljnjim istraživanjem rimskog hrama i okolice. Istraživači planiraju utvrditi da li je druga monumentalna zgrada, smještena sjeverno, još jedan hram.
(izvor i foto ARTnews, naslovna fotografija U. Wicenciak-Nunez/Poljski centar za mediteransku arheologiju )
Dragi moji, konačno pravi odgovor na stalno i svima dobro poznato pitanje: ‘Šta ću danas za ručak?’.
Na osnovu jednog takvog pitanja je i nastala inspiracija za današnje jelo – pirjan.
Za početak, kratko objašnjenje o sličnim jelima. Risotto, pirjan, buryani, pilav (ne mislim na tjesteninu), paella, samo su neka od jela slične prirode i karaktera, a opet mnogo, a neka i krajnje različita, kako u pogledu začina, tako i u pogledu porijekla i sastojaka. Uprkos svim razlikama, ipak imaju zajednički nazivnik, a to je riža.
Upoznajmo rižu U osnovi poznajemo nekoliko vrsta riže. Najčešće kao bazu koristimo arborio ili basmati, ali naravno postoji još mnogo vrsta riže koje mi ne koristimo. Nadam se da će se to uskoro promijeniti jer svaka vrsta ima svoje posebnosti i kvalitete koje se mogu maksimalno iskoristiti u jelima. Jako je bitno znati da pored imena, vrste riže imaju mnogo različitosti. Pritom je prva i očita izgled; tako se one okrugle i srednje okrugle koriste kada želite uvezanu i kompaktnu teksturu jer imaju više škroba za otpuštanje u jelo, dok se one sa dužim zrnima koriste za priloge ili jela gdje ne želite sve sastojke spojiti u jednu smjesu.
Danas ću u priču uvesti ‘parboiled’ rižu. Za nastavak je bitno znati da je svaka riža smeđa prije tehničke obrade, te da se bijela boja dobija poliranjem zrna do njegove same sredine. Parboiled riža je riža srednje dugog zrna koja se namače u vodi, pari u ljusci, potom isušuje pa tek onda ljušti i polira. Na taj način u zrnu ostaje više vitamina i hranjivih tvari, te zadržava smeđkastu boju i specifičan miris.
Pirjan za svaku sezonu Nakon kratkog upoznavanja sa namirnicom predstavljam vam i današnje jelo. Ne možete ga svrstati u klasični rižoto jer ne sadrži rižu okruglog zrna, pa ćemo ga nazvati vrstom pirjana.
Sama kombinacija mesa, povrća i začina zavisi od godišnjeg doba, tako da kada radim ovo jelo u jesen, upotrijebit ću tikvu i roga papriku u kombinaciji sa teletinom ili piletinom; ljeti pirjan radim sa ribom i čeri paradajzom, te eventualno sirevima i špinatom. U proljeće pirjan radim sa raznim povrćem, ali bez mesa, jer želim da maksimalno iskoristim sve što nam daje priroda.
Danas pripremam zimski pirjan pa ću iskoristiti sve što mi je pri ruci.
Recept Kao i svaki put, za bazu ću upotrijebiti celer, mrkvu, bijeli i crveni luk.
Pržite 5 minuta pa dodajte rižu i sjeckani pileći karabatak bez kostiju (količina zavisi od vas).
Rižu i meso nastavite pržiti i miješati konstantno jos nekih 5 minuta, slično kao za rižoto, da osigurate čvrstoću zrna i da riža upije sokove iz povrća i mesa. Tako ćete dobiti bogatiji okus. Potom podlijte rižu i meso temeljcem ili supom ako vam je pri ruci, a ako ne, onda koristite jednu kocku za supu i podljevajte vodom. Nemojte pretjerati sa vodom, dospite tek toliko da pokrije namirnice u tavi i – miješajte.
Od začina dodajte biber, malo soli i svježi peršun. Polako podljevajte svaki put kad vidite da tekućina isparava.
Kada je riža skoro gotova, dodajte isjeckanu tikvicu i gljive (moj izbor) te podlijte zadnji put i smanjite temperaturu.
Isključite šporet kada ostane malo vode u tavi, te dopustite da riža naknadno u stajanju od nekih 10 minuta upije sve sokove iz tave.
Zašto sam ovo jelo u samom početku nazvao odgovorom na pitanje šta za ručak – upravo zato što ne morate koristiti ništa od navedenih dodataka riži, možete da ubacite šta imate u frižideru. Ja sam vam ponudio moje omiljene kombinacije namirnica, a za vas je samo bitno da pratite način i princip rada i da ne prekuhate povrće i rižu.
Prednost ove vrste riže je u njenom okusu, teksturi i u tome što je svako zrno rastresito i blago gumeno, što jelu daje posebnu draž.
Nadam se da ćete probati ovaj recept koji vam neće uzeti više od 30 minuta, i da sam bar malo pomogao u svakodnevnoj ‘borbi’ oko ručka. Prijatno!
Portret Arnolfinijevih flamanskog slikara Jana van Eycka svrstava se u jedno od najpoznatijih, ali i najmisterioznijih umjetničkih slika na svijetu.
Nastala 1434. godine, slika najvjerovatnije prikazuje Giovannija di Nicolao Arnolfinija i njegovu suprugu Constanzu, pripadnike bogate trgovačke klase koji su živjeli u belgijskom Brugesu (hol. Brugge).
Desetine teorija i tumačenja ovog remek-djela mogu se grupisati u dvije velike kategorije na temelju motiva i povoda za stvaranje ove slike, odnosno, njene suštine; jedna je da se radi o vjenčanju para, a druga da je u pitanju memorijalni portret u čast Arnolfinijeve preminule supruge, čemu u prilog govore brojni detalji i simboli na slici.
Genije uljanih boja
O Janu van Eycku se malo zna, što i nije rijetkost kad se radi o renesansnim umjetnicima; pretpostavlja se da je rođen u Maaseiku u današnjoj Belgiji, što bi moglo potvrditi njegovo prezime. Prvi put ga se pominje 1422. godine kada je živio u Haagu i radio na dvoru Ivana III (koji je zbog svoje okrutnosti dobio nadimak John the Pitiless), mecene u čijoj službi ostaje sve do njegove smrti trovanjem 1425. godine.
Potom prelazi u službu Filipa III (Phillip the Good), moćnog vojvode od Burgundija, kao dvorski slikar i dvorjanin u Brugesu i Lilleu, gdje će ostati čak 16 godina. Uživao je centralnu ulogu na dvoru kao glavni dvorski slikar i diplomata. Postoje navodi da je i njegov stariji brat Hubert također bio slikar, ali o njemu nema dovoljno informacija osim da je preminuo već u ranim tridesetim.
Van Eyck postaje naročito cijenjen zbog izvanrednih portreta gdje se izdvaja Čovjek s crvenim turbanom, za koga se pretpostavlja da je autoportret umjetnika. Na ramu ovog portreta umjetnik je napisao: ‘Ovo je najbolje što mogu’, što se smatra donekle samodopadnim jer je van Eyck dobro znao da su njegovi portreti u najmanju ruku vrhunski.
Čovjek s crvenim turbanom
Oko 1432. godine nastanjuje se u Brugesu gdje počinje najplodonosniji dio njegove karijere slikara. Bruges je u to vrijeme bio jedan od najznačajnijih trgovačkih centara srednjevjekovne Sjeverne Evrope. U tom gradu je i preminuo u julu 1441. godine, u pedesetim godinama života.
Misterija Arnolfinijevih
Protumačiti sliku nastalu u srednjem vijeku bez bilo kakvog pisanog traga – bilješke autora ili naručioca, uvijek predstavlja izazov kako za historičare i kritičare umjetnosti, umjetnike (struku u cjelosti), tako i za laike. Koliko ljudi (ili škola mišljenja), toliko tumačenja, što u jednu ruku i jeste suština umjetnosti i njenog poimanja – lična impresija i poruka za svakog promatrača i poštovaoca. Utoliko nemamo druge nego da se zadovoljimo tuđim ili vlastitim tumačenjima i teorijama o tome šta je slikar naslikao, ili umjetnik stvorio, bez materijalnog dokaza da je to stvarno tako.
Jan van Eyck, Portret Arnolfinijevih, 1434. ulje na drvu, National Galery London
Neka od tumačenja na koja nailazimo u različitim izdanjima historije umjetnosti ovog portreta koji se nalazi u londonskoj Nacionalnoj galeriji, drže da se radi o svadbenom portretu bogatog para, ističući pritom detalje i simbole koji govore u prilog bogatstvu i društvenom statusu trgovca Giovannija: narandže koje su bile prava rijetkost i mogle su se naći samo u domovima imućnih, skupocjene tkanine (desetine metara skupocjenog krzna i pliša) od kojih je izrađena odjeća para, orijentalni tepih, luster, skupocjeni namještaj. Pored tih nepobitnih činjenica, međutim, ključno pitanje koje se postavlja je sam povod odnosno motiv izrade portreta – da li se radi o proslavi života ili tužnom sjećanju na preminulu suprugu.
Ono u čemu se većina teoretičara umjetnosti slaže je da se u ogledalu iza para reflektiraju sam Arnolfini par, umjetnik i četvrta osoba, pri čemu neki tumači smatraju da je slikar ulogu četvrte osobe dao samom promatraču, o kome god se radilo (vi ili ja). Teoretičari koji drže da se radi o svadbenom portretu, pak, smatraju da je četvrta osoba na slici jedan od dva svjedoka na vjenčanju, koliko je u to vrijeme bilo nužno da ih bude prisutno.
Van Eyck nije prezao da demonstrira vještinu slikanja detalja
Medaljoni koji okružuju ogledalo prikazuju deset prizora sa križnog puta. Iznad ogledala je potpis umjetnika: ‘Jan van Eyck je bio ovdje. 1434.’ što pobornici teorije o vjenčanju uzimaju za svojevrsnu formalnu potvrdu o vjenčanju. Arnolfinijevi su tako pozicionirani, sa odgovarajućom dubinom slike kojoj doprinosi konveksno ogledalo, da promatrač stiče dojam da je pozvan, i da se i sam reflektira u ogledalu.
Ozbiljna lica Giovannija i Constanze nisu nužno dokaz da se radi o posthumnom portretu a ne o povodu vjeridbe ili vjenčanja, jer prizori radosti i nasmijana lica nisu bila karakteristika slikarstva srednjeg vijeka. Međutim, nekoliko drugih detalja neki historičari umjetnosti tumače kao pokazatelj da bi se moglo raditi o Constanzinoj smrti – dogorjela svijeća na lusteru na njenoj strani, i prizori križnog puta koji na njenoj strani označavaju smrt. Ovo potvrđuje pismo iz Firence Constanzine majke u kome pominje smrt kćerke. Pismo je datirano godinu dana prije izlaska van Eyckove slike na svjetlost dana.
Dogorjela svijeća na Constanzinoj strani je jasan simbol kraja života
Dilema još uvijek postoji i u pogledu trudnoće gospođe Arnolfini. Da li je Constanza bila u drugom stanju, ili se tek radi o načinu na koji pridržava haljinu? Drugo stanje potvrđuju zaštitničko držanje ruke, pogled, ali i figure Sv. Margarite (iznad Constanzinog desnog ramena), zaštitnice žena u blagoslovenom stanju i zmaja. Ako se uzme u obzir pretpostavka da je ovo posthumni portret, sasvim je moguće da je Constanza umrla prilikom porođaja, što je u to vrijeme bila česta pojava.
Figure Sv. Margarite i zmaja kao zaštitnika trudnica nalaze se iznad Constanzinog ramena i tačke na kojoj se dodiruju ruke para
Još neki simboli…
Voće – moguća je biblijska analogija ‘zabranjenog voća’ vidljiva je na još nekim slikama van Eycka, što sugerira da se ne radi nužno o simbolu bogatstva.
Da voće nije samo simbol imetka potvrđuje činjenica da ga je van Eyck naslikao na još nekim slikama, uključujući sliku Djevice Marije
Trešnje na prozoru – simbol izgubljenog, kratkotrajnog
Giovannijeve klompe – ove papuče koje su se u to vrijeme nosile vani, Giovanni je skinuo, što bi moglo biti simbolom lojalnosti preminuloj supruzi, tj. sugestija da za njega prestaje svjetovni život.
Klompe koje simboliziraju kretanje izvan kuće su – skinute
Ipak, svi ovi detalji i simboli koji se nisu bez razloga našli na slici, takođe mogu proisticati iz van Eyckove potrebe da demonstrira svoju vještinu prikazivanja detalja, što su mu dodatno omogućavale uljane boje čiju primjenu je doveo do savršenstva.
Iako psić također može simbolizirati svakodnevnicu doma imućnih, neki teoretičari umjetnosti su primijetili da se na umjetničkim prikazima umrlih, u podnožje često slika kućni ljubimac, najčešće pas umrlog.
Nacionalna galerija u Londonu je došla do portreta 1842. putem škotskog vojnika koji se borio u Španiji. Prije toga, portret je bio svojina španske kraljevske porodice (nije teško zaključiti kako se vojnik domogao vrijedne slike).
Katalog Nacionalne galerije nastoji demistificirati poznato djelo, nudeći najjednostavnije tumačenje slike – da se radi o ‘portretu gospodina i gospođe Gandolfini’, što je privlačno za prihvatiti, ali istovremeno teško jer slika vrvi od simbolizma koji traži da se objasni.
A nama preostaje da se iznova vraćamo mistici Portreta Arnolfinijevih i dopustimo našoj procjeni i mašti da protumačimo ovo vrijedno djelo.
Kada su ljudi izmislili televiziju, svi su pomislili kako je to kraj ere radija. Da više niko neće slušati radio i da će svi gledati televiziju. Ali, to se nije dogodilo. Potom je stvoren internet, pa su ljudi mislili da više niko neće gledati televiziju. Ni to se nije dogodilo. Televizija se samo prilagodila i dijelom preselila na internet. Na primjer, imamo video na zahtjev, a možemo gledati TV program od prije sedam dana.
Internet je potom proizveo društvene mreže – Facebook, Instagram, TikTok, itd. Radio je ostao standard, i dalje se slušao: ne zaboravimo, predsjednik Amerike i dalje svoje glavno godišnje obraćanje ima upravo na radiju.
Danas imamo više komunikacijskih kanala putem kojih možete obavijestiti nekoga da postojite. Televizija, radio i napoznatiji globalni trend – digitalni marketing. Zapravo je digitalno oglašavanje (Google i društvene mreže) već postalo mainstream. Vanjsko oglašavanje (outdoor), billboardi, pa i printani mediji, još uvijek se podrazumijevaju. I šta uraditi i kojim putem krenuti u ovoj pravoj poplavi marketinških ponuda? Priznajmo, ljudi koji se bave ovim poslom zaista znaju biti dosadni. Treba sačuvati nerve i uraditi promociju na tržištu uz maksimalnu uštedu vremena i bez nepotrebnog ‘cimanja’. U današnjem vremenu, gdje je sve ubrzano, treba sve završiti jednim pozivom. Ili jednim upitom putem maila.
Ovo je sada moguće zahvaljujući ZOS Media Consulting – marketing agenciji koju je osnovao Radio ZOS, medij koji postoji od 1998. godine. 23 godine postojanja i isto toliko profesionalnog iskustva temelj je usluga koje nudi naša agencija. Dovoljan je samo jedan telefonski poziv ili mail.
ZOS Media Consulting nudi uslugedigitalnog marketinga, grafičkog dizajna (kreiranje logotipa, billboarda i sl.), kao i prodaju oglasnog prostora na lokalnim i nacionalnim medijima. Naše usluge također uključuju izradu kompletnog promo materijala i marketing savjetovanje, a po narudžbi radimo i vrhunske radio džinglove i video spotove, kao i PR tekstove.
Više detalja možete naći na našoj web stranici www.zosmedia.ba
Prvi put smo sa strahom prihvatili činjenicu da smo 65-godišnjaci i stariji, na početku pandemije korona virusa. Shvativši da smo rizičnija grupa od drugih, mlađih… shvatili smo da smo stari. Mentalno i somatski, podrazumijeva se.
Bolno suočavanje sa ‘visokom brojkom’ rezultiralo je i spoznajom da ljudi zapravo nikad ne stare ‘iznutra’, niti se mentalno mnogo mijenjaju. Tako smo, zahvaljujući pandemiji, shvatili da ogledalo ipak govori istinu, iako se mi mentalno zaista osjećamo kao 35-godišnjaci.
Ali se zato oko nas, tokom starenja, dešavaju stvari od kojih strepe i najjači karakteri. Poznato je da mnoga društva izvan prostora Balkana uvažavaju i cijene stare ljude, te da im ne pada na pamet da potcjenjuju njihove kognitivne sposobnosti i profesionalne mogućnosti. Posebno one koji su svojim radom i iskustvom postizali izvanredne rezultate u različitim oblastima privrede, nauke, umjetnosti, književnosti, politike. Stoga nikoga ne iznenađuju pozamašne godine predsjednika država, ministara, profesora, medicinara i, uopšte, dokazanih stručnjaka u razvijenim zemljama svijeta. Na njih se pazi, a na njihovo znanje računa, jer oni su riznica znanja i iskustva, toliko potrebnog u svakoj ozbiljnoj zajednici.
Posebno ih se angažira u kriznim situacijama po neko društvo, kao što su pandemije, zemljotresi, poplave, moguće ratne opasnosti.
Na Balkanu, međutim, druga priča koja me podsjeća na priču staru preko 30 godina. Jedna američka psihologinja je pri izradi svoje doktorske disertacije, godinu dana svako jutro mijenjala šminkom svoj izgled u izgled starice, oblačila odjeću za starije osobe, oponašala hod i gestikulaciju starih ljudi. Njen cilj je bio prikupiti podatke o tome kako se mlađi ljudi i oni srednjih godina ophode prema starcima, dakle ljudima starošću oslabljenih vještina kao što su brzina u hodu ili vožnja bicikla, prilikom kupovine, odlaska ljekaru i slično.
Podaci dobijeni tom studijom bili su poražavajući. Većina mlađih ljudi pokazivala je ekstremno nestrpljenje prema njima, nekada podsmijeh, a zabilježena su i dobacivanja pogrdnih riječi. Bilo je namjernih gurkanja i izazivanja po život opasnih situacija.
Na našim prostorima se ne može reći da su za starce sada ZLATNA vremena, bez obzira na njihovu dob, status, naobrazbu, visinu penzije (ako je imaju), profesionalne, kognitivne sposobnosti i zdravstveno stanje.
Što se tiče naše sredine, jedini ‘starci’, oba pola, koji imaju šansu da ih se poštuje, i s obzirom na znanje pita za savjet, ili angažira u poslovima u koje se dobro razumiju, su stranački funkcioneri ili članovi njihovih porodica. U obzir dolaze i njihovi prijatelji, kumovi, uposlenici u državnim ili privatnim zdravstvenim ustanovama, često upitnih profesionalnih mogućnosti.
U građevinskim i arhitektonskim sektorima (bitnim za sigurnost stanovanja), nema starih i dokazanih stručnjaka, osim onih koji i sami imaju firme.
U sferi obrazovanja se ne poštuje ništa već dobro etablirano i niko sposoban, posebno onaj ko bi kritički procijenio postojeće stanje.
Elem, niko ne voli stroge ‘pametnjakoviće’. Proglašava ih se onima sa ‘nezgodnom naravi’, jer primjećuju i ukazuju na evidentne greške. Takvi najlakše otpadnu, sa porukom – NE TALASATI.
Ljekarska komora u Sarajevu je zabranila rad ljekarima svih specijalnosti uključujući i one sa titulama profesora, koji su stariji od 70 godina. Tako je čitava armija erudita, naučnika i sada tako potrebnih profila zdravstvenih djelatnika otišla u zaborav, kao škart.
Kad kao starac slomite kuk, može vam se desiti da ljekari kažu kako nema potrebe za ugradnjom vjestačkog kuka jer ‘zaboga nećete igrati tenis’, a i skupo je. Preporuče dugotrajno ležanje i čekanje (Godoa). Tad brižna rodbina, pod uvjetom da takvi postoje, stupa na scenu, i vi ipak prohodate sa vještačkim kukom.
Ako vozite bicikl ili automobil, u gradu ili na autoputu, čim vas se uoči kao starca-staricu, prvenstvo vam je oduzeto jer ste po nekom čudnom pravilu spori – iako vozite strogo propisanom brzinom.
Ista stvar je s prelaskom pješačkog prelaza.
U prodavnicama malo skuplje robe vas potcjenjuju pod pretpostavkom da nećete puno potrošiti, ili im je nestalo baš tog artikla koji tražite.
Ako u vrijeme najžešće pandemije, u liftu, poštanskom redu i redovima uopšte, zamolite ljude koji stoje do vas bez maske i distance, i koji pritom razgovaraju na mobitelu, da stave masku jer ste rizična grupa, suočit ćete se sa krajnjim ignorisanjem ili drskim pitanjem: ‘Pa što onda izlaziš’?
Pitam se šta je uzrok ovakvog ponašanja u našoj zemlji jer u evropskim zemljama nisam nailazila na ovakvo ponašanje, niti sam se osjećala ugroženo kao starija osoba.
Izgleda da je tamo poštivanje individue, svake, zakonom regulirano, a sigurna sam dobrim dijelom i odgojem. Tamo mi svaki mladi čovjek ponudi pomoć ako primijeti da sam u nekoj neprilici, daje mi prvenstvo u vožnji. O propisima vezanim za pandemiju korona virusa da i ne govorim.
Pa se pitam, šta bi sa ‘dobrim Bošnjanima’ svih vjera i nacionalnosti? Šta se desilo s odgojem djece i šta imaju da kažu odgovorni za odgoj?
Nije loše razmišljati o tome kad imate malu djecu jer ćete i vi ostariti. Možda vam baš tada bude potrebno poštovanje i uvažavanje ljudi kojima ste okruženi.
Poštovanje budućim starim ljudima, i što bi rekli naši stari, ‘u pamet’.
