Holandski naučnici otkrili su promjene u hemijskom sastavu boje korištene u remek-djelima iz 17. stoljeća koje sugeriraju da se moglo raditi o prekidima u lancu opskrbe, izvještava Mano Sundaresan za NPR.
U istraživanju objavljenom u Science Advances, istraživači sa Univerziteta Vrije u Amsterdamu analizirali su 77 slika od 27 različitih umjetnika iz 17. stoljeća, iz tzv. Holandskog zlatnog doba. Tokom ovog perioda, velika imena holandskog slikarstva kao što su Frans Hals iz Haarlema i Rembrandt van Rijn iz Amsterdama stvarali su umjetničke slike pomognuti novcem od robne razmjene i kolonijalne eksploatacije.
Holandski majstori imali su naviku koristiti olovnu, glatku boju napravljenu od olovnog praha pomiješanog sa lanenim uljem ili nekim sličnim vezivom, piše Vrije.
Mljekarica holandskog slikara Jana Vermeera
Umjetnici bi koristili masnu boju kako bi posvijetlili i naglasili svoje kompozicije, koje su se često oslanjale na dramatične kontraste između svjetla i sjene.
Izbijanjem historijskih sukoba kao što su Engleski građanski rat iz 1642. i Osamdesetogodišnji rat iz 1568., holandski umjetnici bili su primorani promijeniti recept za olovnu boju.
Ispostavilo se da su ove promjene znatno izmijenile hemijski sastav slika.
‘Znamo da ratovanje iziskuje jako puno olova. Građanski rat je poremetio ili izmijenio opskrbu olova… i to je ono što primjećujemo u pigmentu’, kaže voditelj istraživanja Pablo D’Imporzano za NPR.
Koristeći tehniku poznatu kao analiza olovnih izotopa, D’Imporzano i njegove kolege zabilježili su izotopski sastav bijelih uzoraka boje sa svakog platna, stvarajući međunarodnu bazu podataka.
Holandski naučnici ispituju različita porijekla boja
Spoznali su da su sve slike sa olovnom bijelom bojom potekle od iste ruda (koja je bila istog geografskog porijekla) i da one imaju slične hemijske tragove.
S ovim podacima, istraživači mogu uporediti izotopski sastav slika sa onim na autentičnim umjetničkim djelima – npr. Rembrandtov Tobit i Ana sa djetetom iz 1626. – i odrediti kada i gdje je nastalo originalno platno.
Naučnici su koristili izotopsku analizu da bi datirali slike po godinama. No studija Vrije se ističe jer omogućuje naučnicima povezivanje skupina slika s određenim historijskim događajima.
Na primjer, tim je otkrio da promjena u hemijskom sastavu nizozemske olovno bijele boje odgovara razdoblju od 1642. do 1647. ili otprilike vremenskom okviru engleskih građanskih ratova.
D’Imporzano objašnjava da su u 17. stoljeću Venecija i Nizozemska bili glavni proizvođači olovne bijele boje.
‘Budući da je korišteni izvor olova bio drugačiji – nizozemski proizvođači koristili su britansko olovo dok je Venecija koristila različite izvore – olovna bijela koja je napravljena na ova dva mjesta imala je drugačiji, prepoznatljiv i karakterističan izotopski potpis’, objašnjava D’Imporzano.
Analiza olova omogućila je naučnicima da riješe barem jednu zagonetku historije umjetnosti, naglašavaju autori studije.
Učenjaci su dugo mislili da je Rembrandtov student Willem Drost naslikao Cimon en Pero dok je radio u Veneciji 1650-ih. Međutim, nakon pažljivog pregleda, hemijski potpis slikarstva nosi mnogo veću sličnost sa slikama iz Rembrandtova studija u Amsterdamu – gdje je Drost također radio neko vrijeme, objašnjava D’Imporzano.
D ‘Imporzano kaže da se nada da će proučavanjem upotrebe olovnih boja u Evropi stručnjaci bolje razumjeti ko je naslikao šta i gdje.
‘Na taj ćemo način moći vidjeti u kojoj je mjeri (moguće) povezati omjere izotopa olova olovne bijele boje s pojedinim slikarima, regijama, vremenom i umjetničkim skupinama’, kaže za Inverse. I kako će korištenjem ovih podataka moći biti pružena korisna informacija na polju kulturološkog naslijeđa.’
Modni dizajner Jerry Lorenzo usvojio je poštovanje prema timskom radu od svog oca, poznatog sportskog trenera i menadžera Jerryija Manuela.
Danas je to vodeći princip na kojem temelji rukovođenje svog modnog brenda Fear of God koji izrađuje luksuznu lounge odjeću. Lorenzo (44) je na isti način dizajnirao ured firme koji čine studio i izložbeni salon u prozračnom potkrovlju u blizini Umjetničkog okruga u centru Los Angelesa, pri čemu je nastojao stvoriti prostor koji potiče saradnju i otvoreni dijalog.
‘Uvijek razmišljam o svom timu i tome kako da stvorimo okruženje koje će izvuči ono najbolje iz svakoga… Mjesto gdje jasno možemo vidjeti jedni druge, raditi zajedno i računati jedni na druge’, objašnjava Lorenzo.
Jerry Lorenzo
Kako bi pomogao u stvaranju strogog, prozračnog dizajnerskog studija i ureda, Lorenzo je angažovao Relativity Architects kao i kreativnog direktora i dizajnera Willa Perrona čiji je studio Perron-Roettinger bio zadužen za završne radove i namještaj.
Uredi modnog brenda Fear of God koji je Jerry osnovao 2012. godine, neodoljivo podsjećaju na izgled odjeće koju kreiraju – čiste linije, jednostavnost ali promišljenost, svedenost, čemu umnogome doprinose neutralne boje.
Dobro akcentirani zen minimalizam
Ako s užarene prometnice uđete u zgradu sa crnom fasadom (koja vrlo malo govori) nailazite na velike zidove u bež i sivoj boji, i ‘za broj veći’ namještaj. Drveni strop poput luka i raskošna rasvjeta su kruna koja daje neophodni sjaj kako bi se izbjegla monotonija neutrala.
Recepcija ureda
‘Želio sam mjesto koje je inspirativno, lijepo i promišljeno’, objašnjava vlasnik i glavni kreator brenda.
Perron, koji je upoznao Lorenza preko repera Kanye Westa, otkriva da je koristio prijašnje Lorenzove kataloge i oglase kao početnu tačku za dizajn njegovog studija. ‘Jerry ima vrlo određenu i jasnu paletu boja i materijala’, kaže Perron, koji je dizajnirao većinu namještaja u potkrovlju. Perron također otkriva da je Lorenzo želio da ostane pri paleti ‘pustinjskih boja s blagim nagibom prema industrijskom stilu.’
Izložbeni salon je, kako tvrdi Perron, ‘najdramatičniji’ dio prostora. Nasuprot sive podloge smješten je impozantni sto od sedre, dok stalaže i police od nehrđajućeg čelika na zidovima ‘nose’ trenutnu kolekciju. Veliko kamenje u kutu prostoriji osigurava gravitaciju i dočarava sušni pustinjski krajolik koji se dopada Lorenzu.
Showroom je ‘najdramatičniji’ dio prostora
Finalni proizvod dvojice dizajnera je zapravo dobro akcentirani zen minimalizam: Otvorene sobe u umirujućim neutralnim tonovima često su interpunktirane jednim dominantnim komadom namještaja, svijetlim stolom zaobljenih ivica sa dvije lampe, ili stolom od nehrđajućeg čelika s odgovarajućim stolicama u prostoriji za sastanke. ‘Sve je poput jedne ideje’, kaže Lorenzo. Jedan veliki stol, jedno veliko ogledalo. Ne hiljadu ideja, već jedna – najbolja.’
Prostorija za sastanke
Perron je pravilno shvatio Lorenzovu strategiju: ‘Stvarno vjerujem da možete napraviti dobru salatu od paradajza od samo kvalitetnog paradajza, sa malo soli i ulja. To je to, razumijete?
Još jedna karakteristika ovog prostora je da se zidovi ne spajaju sa stropom, tako da, iako postoji razgraničenje različitih područja, još uvijek možete osjetiti energiju iz drugih prostorija. ‘To je kao da možete osjetiti šta se dešava u stanu do vas. Poput malog grada, tu je muzika, ljudi rade… Zbog toga je izložbena soba u sredini, tako da naši gosti mogu osjetiti ljubav i energiju i dobiti osjećaj što se događa.
Prostorije su međusobno povezane te se gubi osjećaj hermetičke zatvorenosti
I dok se neki dizajneri radi inspiracije okružuju obiljem vizualnih detalja, Lorenzov ured podsjeća na prazno slikarsko platno.
‘Volim sve što je savršeno, lišeno bespotrebnog mišljenja. Želio sam mjesto koje je spokojno. Što je manje mišljenja oko mene, lakše mi je raditi’, zaključuje Jerry Lorenzo.
Već po samom nazivu jednog od najpoznatijih kolača u Velikoj Britaniji, možemo pretpostaviti da ova slastica ima historiju.
Navodno je engleska kraljica Victoria koja je bila na tronu od 1837. do svoje smrti 1901. godine, često uživala u ovoj jednostavnoj slastici koja se posluživala uz poslijepodnevni čaj. Tako je kolač dobio naziv.
Međutim, ideja spužvastog, beskvasnog tijesta koje se podizalo samo zahvaljujući umućenim jajima potiče još iz doba Renesanse.
Kada je engleski hemičar i proizvođač hrane Alfred Bird izumio prašak za pecivo 1843., spužvasti kolač ili patišpanj kako bi ga mi nazvali, porastao je još više i našao se i na stolu kraljice Victorie.
Torta Victoria se često naziva i ‘Victoria sendvič’ što govori o lakoći i jednostavnosti njene pripreme.
Probali smo klasični recept koji vam predstavljamo, a vi možete pustiti mašti na volju i raditi varijacije…
RECEPT
Sastojci
Patišpanj
200 g šećera
200 g putera (omekšan na sobnoj temperaturi)
4 jaja (umućena)
200 g brašna
1 prašak za pecivo
2 kašike mlijeka
Fil
100 g putera (omekšan)
140 g šećera u prahu
vanilin šećer ili ekstrakt vanile
džem od jagoda ili malina
šećer u prahu za dekorisanje
Priprema
Uključite rernu na 190 C. Premažite dva kalupa od 20 cm puterom i obložite papirom za pečenje.
U velikoj posudi umutite 200 g šećera, 200 g putera, 4 umućena jajeta, 200 g brašna, 1 prašak za pecivo i 2 kašike mlijeka, dok ne dobijete glatku smjesu.
Ravnomjerno podijelite smjesu u dva kalupa i izravnajte površinu. Pecite oko 20 minuta dok ne postigne zlatnu boju.
Izvadite patišpanj iz kalupa i ostavite da se hladi.
Pripremite fil tako što ćete umutiti 100 g mekog putera dok ne postane kremast, te mu potom dodavati 140 g šećera u prahu i kapljicu vanila ekstrakta ili vanilin šećer.
Premažite donji dio jednog patišpanja krem filom, dodajte sloj džema od jagoda ili malina, pa poklopite sa drugim patišpanjom.
Pospite sa malo šećera u prahu, po želji ukrasite bobičastim voćem i služite uz čaj ili kafu.
Ako nemate dva jednaka kalupa, predlažemo da patišpanj pečete u samo jednom kalupu od 28 cm, pa ga prerežete na dva jednaka dijela nakon što se ohladi.
Između dva premaza fila možete dodati i svježe voće pod uvjetom da je zrelo i slatko.
Također možete praviti i mini torte jer je patišpanj podatan za varijacije na temu.
‘U jednom cvijetu nalazi se cijeli univerzum’ – Toshiro Kawase, majstor ikebane
Ikebana (‘živo cvijeće’) je japanska umjetnost aranžiranja cvijeća koja datira iz 7. stoljeća kada su se na oltarima u hramovima polagali cvjetni darovi. Poznata je i pod nazivom Kadō (slob. prijevod ‘putem cvijeća’).
Za razliku od zapadnjačkih navika ležernog stavljanja cvijeća u vazu, ikebana ima za cilj otkriti i naglastiti posebne kvalitete cvijeća i drugih živih materijala u okviru određenih pravila konstrukcije, te izraziti osjećaje.
U animističkom politeizmu koji se nalazi u temelju japanske shinto religije i kulture, Bog se nalazi u svemu – od kamenja i cvijeća do vjetra. Bog je sve prirodno, a tako je i sve prirodno – Bog. Ovo uvjerenje se manifestira u svrsi ikebane da približi čovjeka i prirodu, čime se čovjek približava Bogu.
Praksa izrade ikebana kodificirana je u 15. stoljeću stvaranjem prve škole, Ikenobo, u Kjotu, koja i danas djeluje.
Grančice, lišće, cvijeće i trave se slažu prema drevnim principima; postavljeni su pod određenim uglovima da predstavljaju ten (nebo), chi (zemlja) i jin (čovjek). Način na koji su postavljeni predstavlja snagu, delikatnost i kratkotrajnost živog cvijeća.
Primarno utemeljena na duhovnim i kulturnim principima, ikebana se tokom vremena mijenjala i razvijala. Međutim, jedna stvar koja objedinjuje sve inovacije je potraga za ravnotežom između suprotnosti. Ikebana je u osnovi istraživanje borbe između vidljivog i nevidljivog, života i smrti, trajnosti i kratkotrajnosti, luksuza i jednostavnosti. Ova dualnost utjelovljena je u dva izvorna japanska cvjetna stila: tatehana (jap. ‘stojeće cvijeće’) i nageire (jap. ‘ubačeno’).
Tatehana, koja datira od 15. stoljeća, može se doimati prilično formalnom – može sadržavati visoki centralni zimzelen, odabran zbog svog osjećaja nepromjenjive trajnosti, zajedno s drugim elementima , poput cvijeća ili trava, postavljenih njemu podređeno.
Tatehana ikebana
Nageire se javlja u 16. stoljeću kao odgovor na tatehanu, manje je formalan i znatno slobodoumniji. Koristio je nježne efemerale poput divljeg cvijeća koje u tatehani ne bi mogle proći. Ova dva stila nisu u suprotnosti već se nadopunjuju.
Nageire ikebana
Ikebana je u Japanu mnogo više od pukog aranžiranja cvijeća, i s pravom se smatra umjetnošću jednako kao slikarstvo i skulptura u drugim dijelovima svijeta. Zapravo se radi o discipliniranoj umjetničkoj formi i filozofiji razvijanja bliskosti čovjeka i prirode.
Ikenobo škola ikebane u Kyotu njeguje više stilova, a najpoznatiji su Rikka i Shoka sa vlastitim podstilovima.
Rikka je najstariji stil etabliran u toku Muromachi razdoblja. Drži da cvijeće i zelenilo u sva četiri godišnja doba ne postoje izolirano. Cvijeće cvjeta u odgovarajuće vrijeme, a drveće i trave puštaju korijenje tamo gdje bi trebalo, samo kada su na raspolaganju zemlja, sunčeva svjetlost i voda. Prirodni krajolici koje vidimo rezultat harmonije svih stvari.
Rikka ikebana
U rikki drveće simbolizira planine, dok trave i cvijeće sugeriraju vodu. Prirodni krajolik izražen je u jednoj vazi.
U rikki postoje dva stila: rikka shofutai s tradicionalnom formom i rikka shimputai bez određene forme.
Dok rikka traži ljepotu u harmoniji među biljkama, shoka se fokusira na shussho (unutarnju ljepotu biljke) koji sugerira život biljke. Shussho je jedinstveni karakter svake biljke, ljepota otkrivena u različitim uzgojnim oblicima biljke, jer čini sve napore da živi. Na osnovu ove unutrašnje ljepote, život biljaka je elegantno i graciozno izražen u jednoj vazi.
U shoki postoje dva stila: shoka shofutai sa tradicionalnom formom i shoka shimputai bez postavljene forme.
Shoka ikebana
Japanci smatraju da aranžiranje ili slaganje ikebana doprinosi osjećaju unutarnjeg mira i harmonije, što bi Zapad požurio da nazove terapijom. Ikebanu možete složiti bez predznanja i prethodnog iskustva jer ne možete pogriješiti – radi se o vlastitom izrazu I trenutačnom raspoloženju.
Principi kreiranja ikebane
1. Manje je više: Dok zapadni pristup karakterizira stvaranje efekta sa što više cvijeća u vazi, ikebana se temelji na strukturi, prostoru i minimalizmu.
2. Asimetrična ravnoteža: Uobičajeno je vidjeti visoke grane nesigurno uravnotežene u ikebani. To je zato što koristi omjer ravnoteže 30/70, a ne uobičajeni 50/50.
3. Predstavlja mnogo više od puke dekoracije: Umjetnost stvaranja aranžmana jača samosvijest i time osjećaj sreće.
4. In and Yo: japanski Yin i Yang su suprotnosti koje se dopunjuju.
5. Prolaznost: Ikebana ima za cilj uhvatiti prolaznu ljepotu stvari. Mnogi akebana aranžmani imaju pupoljak koji predstavlja obećanje nade.
6. Prostor: Ne samo praznina, već važan dio dizajna u cjelini.
Izvori: Japan Objects, Ikenobo Kyoto, Etsy, Japana Home
Norveški arheolozi pronašli su srednjevjekovnu rezbariju osobe koja nosi krunu i sokola, izvještava Stacy Libertore za Daily Mail.
Sačinjena od životinjske kosti, istraživači smatraju da bi ovo mogla biti jedna od najstarijih figura u Skandinaviji na kojoj je prikazano sokolarstvo, sport u kojem su se trenirale ptice grabljivice za lov na divljač.
Ann-Ingeborg Floa Grindhaug, arheologinja s Norveškog instituta za istraživanje kulturne baštine (NIKU), otkrila je artefakt na iskopinama u parku u Gamle Oslo, historijskoj četvrti Osla, glavnog grada Norveške, sa historijom koja seže unazad 1.000 godina.
Vjerovatno napravljena od rogova životinje, rezbarija je duga gotovo tri inča i prazna je na dnu, što ukazuje da je moguće služila kao drška za nož ili oruđe, kažu istraživači u NIKU.
Artefakt oslikava okrunjenu figuru koja drži sokola koji počiva na njenom ramenu. Ptičija glava je oborena u pravcu sokolareve ruke, za šta eksperti tvrde da je u pitanju hrana. Kroz sokolovo oko probijena je rupa dok je njegovo perje izgleda poput urezane rešetke.
Prema stilu odijevanja i obliku frizure, naučnici procjenjuju da je u pitanju 13. stoljeće. Prisutnost krune ukazuje na to da je rezbarija urađena po uzoru na neku osobu kraljevskog porijekla.
‘Nema sumnje da je u pitanju kruna. Ostaje dilema da li je u pitanju kralj ili kraljica’, kaže Kjartan Hauglid, istraživač i historičar NIKU-a.
Obzirom da su u srednjem vijeku i muškarci i žene prakticirali sokolarstvo, određivanje spola u ovom slučaju je teško, govori Hauglid, ali ono što izgleda kao kosa ili laneno platno za kosu, sugerira da bi u pitanju mogla biti žena naročito zato što podsjeća na stil udatih žena iz tog perioda.
‘Vjerovatno je rađen u nekoj radionici u Oslu i sigurno je jedan od najznačajnijih artefakata pronađenih u Oslu zadnjih godina’, dodaje Hauglid i naglašava da je poznata samo nekolicina ovakvih pronalazaka sa sokolom u sjevernoj Evropi, a samo nekoliko koji oslikavaju ženu.
Slična drška za nož pronađena je u Oslu dvadesetih godina prošlog stoljeća. Iako jako malo podataka postoji o tom artefaktu, novi pronalazak u Medieval Parku mogao bi biti i stariji.
Sokolarstvo je bilo popularno među plemstvom i bogatima u srednjovjekovnoj Evropi. Ptice su bile izuzetno skupe, a još je više koštalo njihovo treniranje. Mnogi norveški sokolovi su bili poklonjeni kraljevskim dvorima diljem Evrope, govori Haauglid za Spark Chronicles.
‘Najniža cijena za treniranog sokola u 13. stoljeću bila je 240 srebrnih kovanica’, objašnjava Ragnar Orten Lie, regionalni arheolog na Univerzitetu u Oslu i stručnjak za sokole, ‘što je bila ista cijena za 4 do 6 krava ili 1-2 konja. Ove ptice su imale stopu smrtnosti do 70%’.
Arheolozi vjeruju da rezbarija oslikava Håkona IV, kralja Norveške u periodu od 1217. do 1263. godine. Bio je aktivan u sokolarstvu i poznat po tome što je darovao sokolove, prema Heritage Daily. Ovom kralju se pripisuju zasluge za ‘zlatno doba’ Norveške, čime je i svoj dvor približio evropskoj dvorskoj kulturi. Da bi gradio savezništva, često je darovao sokolove njegovim novostečenim prijateljima u Evropi.
