Već po samom nazivu jednog od najpoznatijih kolača u Velikoj Britaniji, možemo pretpostaviti da ova slastica ima historiju.
Navodno je engleska kraljica Victoria koja je bila na tronu od 1837. do svoje smrti 1901. godine, često uživala u ovoj jednostavnoj slastici koja se posluživala uz poslijepodnevni čaj. Tako je kolač dobio naziv.
Međutim, ideja spužvastog, beskvasnog tijesta koje se podizalo samo zahvaljujući umućenim jajima potiče još iz doba Renesanse.
Kada je engleski hemičar i proizvođač hrane Alfred Bird izumio prašak za pecivo 1843., spužvasti kolač ili patišpanj kako bi ga mi nazvali, porastao je još više i našao se i na stolu kraljice Victorie.
Torta Victoria se često naziva i ‘Victoria sendvič’ što govori o lakoći i jednostavnosti njene pripreme.
Probali smo klasični recept koji vam predstavljamo, a vi možete pustiti mašti na volju i raditi varijacije…
RECEPT
Sastojci
Patišpanj
200 g šećera
200 g putera (omekšan na sobnoj temperaturi)
4 jaja (umućena)
200 g brašna
1 prašak za pecivo
2 kašike mlijeka
Fil
100 g putera (omekšan)
140 g šećera u prahu
vanilin šećer ili ekstrakt vanile
džem od jagoda ili malina
šećer u prahu za dekorisanje
Priprema
Uključite rernu na 190 C. Premažite dva kalupa od 20 cm puterom i obložite papirom za pečenje.
U velikoj posudi umutite 200 g šećera, 200 g putera, 4 umućena jajeta, 200 g brašna, 1 prašak za pecivo i 2 kašike mlijeka, dok ne dobijete glatku smjesu.
Ravnomjerno podijelite smjesu u dva kalupa i izravnajte površinu. Pecite oko 20 minuta dok ne postigne zlatnu boju.
Izvadite patišpanj iz kalupa i ostavite da se hladi.
Pripremite fil tako što ćete umutiti 100 g mekog putera dok ne postane kremast, te mu potom dodavati 140 g šećera u prahu i kapljicu vanila ekstrakta ili vanilin šećer.
Premažite donji dio jednog patišpanja krem filom, dodajte sloj džema od jagoda ili malina, pa poklopite sa drugim patišpanjom.
Pospite sa malo šećera u prahu, po želji ukrasite bobičastim voćem i služite uz čaj ili kafu.
Ako nemate dva jednaka kalupa, predlažemo da patišpanj pečete u samo jednom kalupu od 28 cm, pa ga prerežete na dva jednaka dijela nakon što se ohladi.
Između dva premaza fila možete dodati i svježe voće pod uvjetom da je zrelo i slatko.
Također možete praviti i mini torte jer je patišpanj podatan za varijacije na temu.
‘U jednom cvijetu nalazi se cijeli univerzum’ – Toshiro Kawase, majstor ikebane
Ikebana (‘živo cvijeće’) je japanska umjetnost aranžiranja cvijeća koja datira iz 7. stoljeća kada su se na oltarima u hramovima polagali cvjetni darovi. Poznata je i pod nazivom Kadō (slob. prijevod ‘putem cvijeća’).
Za razliku od zapadnjačkih navika ležernog stavljanja cvijeća u vazu, ikebana ima za cilj otkriti i naglastiti posebne kvalitete cvijeća i drugih živih materijala u okviru određenih pravila konstrukcije, te izraziti osjećaje.
U animističkom politeizmu koji se nalazi u temelju japanske shinto religije i kulture, Bog se nalazi u svemu – od kamenja i cvijeća do vjetra. Bog je sve prirodno, a tako je i sve prirodno – Bog. Ovo uvjerenje se manifestira u svrsi ikebane da približi čovjeka i prirodu, čime se čovjek približava Bogu.
Praksa izrade ikebana kodificirana je u 15. stoljeću stvaranjem prve škole, Ikenobo, u Kjotu, koja i danas djeluje.
Grančice, lišće, cvijeće i trave se slažu prema drevnim principima; postavljeni su pod određenim uglovima da predstavljaju ten (nebo), chi (zemlja) i jin (čovjek). Način na koji su postavljeni predstavlja snagu, delikatnost i kratkotrajnost živog cvijeća.
Primarno utemeljena na duhovnim i kulturnim principima, ikebana se tokom vremena mijenjala i razvijala. Međutim, jedna stvar koja objedinjuje sve inovacije je potraga za ravnotežom između suprotnosti. Ikebana je u osnovi istraživanje borbe između vidljivog i nevidljivog, života i smrti, trajnosti i kratkotrajnosti, luksuza i jednostavnosti. Ova dualnost utjelovljena je u dva izvorna japanska cvjetna stila: tatehana (jap. ‘stojeće cvijeće’) i nageire (jap. ‘ubačeno’).
Tatehana, koja datira od 15. stoljeća, može se doimati prilično formalnom – može sadržavati visoki centralni zimzelen, odabran zbog svog osjećaja nepromjenjive trajnosti, zajedno s drugim elementima , poput cvijeća ili trava, postavljenih njemu podređeno.
Tatehana ikebana
Nageire se javlja u 16. stoljeću kao odgovor na tatehanu, manje je formalan i znatno slobodoumniji. Koristio je nježne efemerale poput divljeg cvijeća koje u tatehani ne bi mogle proći. Ova dva stila nisu u suprotnosti već se nadopunjuju.
Nageire ikebana
Ikebana je u Japanu mnogo više od pukog aranžiranja cvijeća, i s pravom se smatra umjetnošću jednako kao slikarstvo i skulptura u drugim dijelovima svijeta. Zapravo se radi o discipliniranoj umjetničkoj formi i filozofiji razvijanja bliskosti čovjeka i prirode.
Ikenobo škola ikebane u Kyotu njeguje više stilova, a najpoznatiji su Rikka i Shoka sa vlastitim podstilovima.
Rikka je najstariji stil etabliran u toku Muromachi razdoblja. Drži da cvijeće i zelenilo u sva četiri godišnja doba ne postoje izolirano. Cvijeće cvjeta u odgovarajuće vrijeme, a drveće i trave puštaju korijenje tamo gdje bi trebalo, samo kada su na raspolaganju zemlja, sunčeva svjetlost i voda. Prirodni krajolici koje vidimo rezultat harmonije svih stvari.
Rikka ikebana
U rikki drveće simbolizira planine, dok trave i cvijeće sugeriraju vodu. Prirodni krajolik izražen je u jednoj vazi.
U rikki postoje dva stila: rikka shofutai s tradicionalnom formom i rikka shimputai bez određene forme.
Dok rikka traži ljepotu u harmoniji među biljkama, shoka se fokusira na shussho (unutarnju ljepotu biljke) koji sugerira život biljke. Shussho je jedinstveni karakter svake biljke, ljepota otkrivena u različitim uzgojnim oblicima biljke, jer čini sve napore da živi. Na osnovu ove unutrašnje ljepote, život biljaka je elegantno i graciozno izražen u jednoj vazi.
U shoki postoje dva stila: shoka shofutai sa tradicionalnom formom i shoka shimputai bez postavljene forme.
Shoka ikebana
Japanci smatraju da aranžiranje ili slaganje ikebana doprinosi osjećaju unutarnjeg mira i harmonije, što bi Zapad požurio da nazove terapijom. Ikebanu možete složiti bez predznanja i prethodnog iskustva jer ne možete pogriješiti – radi se o vlastitom izrazu I trenutačnom raspoloženju.
Principi kreiranja ikebane
1. Manje je više: Dok zapadni pristup karakterizira stvaranje efekta sa što više cvijeća u vazi, ikebana se temelji na strukturi, prostoru i minimalizmu.
2. Asimetrična ravnoteža: Uobičajeno je vidjeti visoke grane nesigurno uravnotežene u ikebani. To je zato što koristi omjer ravnoteže 30/70, a ne uobičajeni 50/50.
3. Predstavlja mnogo više od puke dekoracije: Umjetnost stvaranja aranžmana jača samosvijest i time osjećaj sreće.
4. In and Yo: japanski Yin i Yang su suprotnosti koje se dopunjuju.
5. Prolaznost: Ikebana ima za cilj uhvatiti prolaznu ljepotu stvari. Mnogi akebana aranžmani imaju pupoljak koji predstavlja obećanje nade.
6. Prostor: Ne samo praznina, već važan dio dizajna u cjelini.
Izvori: Japan Objects, Ikenobo Kyoto, Etsy, Japana Home
Norveški arheolozi pronašli su srednjevjekovnu rezbariju osobe koja nosi krunu i sokola, izvještava Stacy Libertore za Daily Mail.
Sačinjena od životinjske kosti, istraživači smatraju da bi ovo mogla biti jedna od najstarijih figura u Skandinaviji na kojoj je prikazano sokolarstvo, sport u kojem su se trenirale ptice grabljivice za lov na divljač.
Ann-Ingeborg Floa Grindhaug, arheologinja s Norveškog instituta za istraživanje kulturne baštine (NIKU), otkrila je artefakt na iskopinama u parku u Gamle Oslo, historijskoj četvrti Osla, glavnog grada Norveške, sa historijom koja seže unazad 1.000 godina.
Vjerovatno napravljena od rogova životinje, rezbarija je duga gotovo tri inča i prazna je na dnu, što ukazuje da je moguće služila kao drška za nož ili oruđe, kažu istraživači u NIKU.
Artefakt oslikava okrunjenu figuru koja drži sokola koji počiva na njenom ramenu. Ptičija glava je oborena u pravcu sokolareve ruke, za šta eksperti tvrde da je u pitanju hrana. Kroz sokolovo oko probijena je rupa dok je njegovo perje izgleda poput urezane rešetke.
Prema stilu odijevanja i obliku frizure, naučnici procjenjuju da je u pitanju 13. stoljeće. Prisutnost krune ukazuje na to da je rezbarija urađena po uzoru na neku osobu kraljevskog porijekla.
‘Nema sumnje da je u pitanju kruna. Ostaje dilema da li je u pitanju kralj ili kraljica’, kaže Kjartan Hauglid, istraživač i historičar NIKU-a.
Obzirom da su u srednjem vijeku i muškarci i žene prakticirali sokolarstvo, određivanje spola u ovom slučaju je teško, govori Hauglid, ali ono što izgleda kao kosa ili laneno platno za kosu, sugerira da bi u pitanju mogla biti žena naročito zato što podsjeća na stil udatih žena iz tog perioda.
‘Vjerovatno je rađen u nekoj radionici u Oslu i sigurno je jedan od najznačajnijih artefakata pronađenih u Oslu zadnjih godina’, dodaje Hauglid i naglašava da je poznata samo nekolicina ovakvih pronalazaka sa sokolom u sjevernoj Evropi, a samo nekoliko koji oslikavaju ženu.
Slična drška za nož pronađena je u Oslu dvadesetih godina prošlog stoljeća. Iako jako malo podataka postoji o tom artefaktu, novi pronalazak u Medieval Parku mogao bi biti i stariji.
Sokolarstvo je bilo popularno među plemstvom i bogatima u srednjovjekovnoj Evropi. Ptice su bile izuzetno skupe, a još je više koštalo njihovo treniranje. Mnogi norveški sokolovi su bili poklonjeni kraljevskim dvorima diljem Evrope, govori Haauglid za Spark Chronicles.
‘Najniža cijena za treniranog sokola u 13. stoljeću bila je 240 srebrnih kovanica’, objašnjava Ragnar Orten Lie, regionalni arheolog na Univerzitetu u Oslu i stručnjak za sokole, ‘što je bila ista cijena za 4 do 6 krava ili 1-2 konja. Ove ptice su imale stopu smrtnosti do 70%’.
Arheolozi vjeruju da rezbarija oslikava Håkona IV, kralja Norveške u periodu od 1217. do 1263. godine. Bio je aktivan u sokolarstvu i poznat po tome što je darovao sokolove, prema Heritage Daily. Ovom kralju se pripisuju zasluge za ‘zlatno doba’ Norveške, čime je i svoj dvor približio evropskoj dvorskoj kulturi. Da bi gradio savezništva, često je darovao sokolove njegovim novostečenim prijateljima u Evropi.
Arheolozi su otkrili 2000 godina staru sinagogu u ruševinama drevne jevrejske zajednice Migdal za koju se pretpostavlja da je mjesto rođenja Marije Magdalene. Građevina je druga po redu pronađena na ovom lokalitetu, poznatijem kao Magdala, piše Rosella Tercatin za Jerusalem Post.
Novo otkriće baca svjetlo na društveni i religijski život Jevreja u ovom periodu, i ukazuje na potrebu za građevinom u kojoj bi se izučavala Tora i održavala društvena okupljanja, objašnjava voditeljica arheoloških iskopavanja, Dina Avshalom-Gorni, arheolog na Univerzitetu u Haifi: ‘Gotovo da možemo zamisliti Mariju Magdalenu kako ovdje dolazi sa svojom porodicom, i sa ostalim žiteljima Migdala učestvuje u vjerskim i ostalim događajima zajednice.
Sačinjena od vulkanskog bazalta, krečnjaka i gipsa, sinagoga se sastojala od glavne dvorane i dvije prostorije. Jedna od manjih soba imala je neku vrstu kamene police na kojoj se čuvala Tora. Šest stubova držalo je strop, a nekoliko gipsanih zidova bilo je ukrašeno šarenim prizorima. Mjesto je također sadržavalo grnčarske svijećnjake, oblikovane staklene zdjele, prstenove i kameni pribor koji se koristio za obrede pročišćenja, govori Steve Winer za Times of Israel.
The Israel Antiquity Authorities sarađivali su sa Univerzitetom u Haifi i arheološkom firmom Y.G. Contractual na projektu spašavanja iskopina. Ovakva iskopavanja uglavnom prethode procesu njihove ponovne izgradnje kako bi se osiguralo očuvanje ovako vrijednih ruševina, objasnio je Ariel Sabar za Smithsonian Magazine još 2016. godine.
Otkriće označava prvi put da su otkrivene dvije sinagoge koje datiraju iz istog perioda Drugog hrama – otprilike između 516. godine p.n.e. 70. godine n.e. – i to samo u jednom gradu, izvještava Ruth Sharetz za Haaretz. Mnogo veća i kitnjastije ukrašena sinagoga otkivena je 2009. godine. Jedno od najznačajnijih otkrića na ovom lokalitetu je reljefni kamen sa slikom sedmokrake Menore, u Drugom hramu Jersualema. Prema istraživanju, Migdlaske sinagoge su sagrađene dok je hram još bio cjelovit.
‘Obje potiču iz rimskog period grada i postojale su od 50 godine p.n.e. do Jevrejskog ustanka 67. g. n.e.’, precizira Avshalom Gorni za Haaretz.
Sinagoge su bile udaljene jedna od druge nekih 650 stopa u dijelu grada koji je imao jevrejska ritualna kupatila, tržnicu i industrijska postrojenja. Po svemu sudeći, sinagoge su koegzistirale tj. nisu zamijenile jedna drugu. Migdal je očigledno bila tako velika zajednica da su bile potrebne dvije sinagoge, koje su služile kao mjesto za okupljanje, ali i kao centar za učenje.
Osnovan u drugom stoljeću prije nove ere, za doba Hasmonejaca, Migdal je bio ribarsko naselje i centar jevrejskog života na obalama Galilejskog mora. U biblijskim tekstovima, grad se spominje kao Magdala Nunayya ili ‘Grad riba’.
Arheolozi nisu sigurni da se ruševine koje se sada spominju kao Magdal mogu poistovjetiti sa zajednicom koja se spominje u biblijskim tekstovima, ali ovo nalazište neodoljivo odgovara opisu.
Pored značaja u kršćanskim Gospelima, Migdal je poznat kao vojna baza jevrejskog vođe Yosefa Ben Matiyahua. Tokom Jevrejskog ustanka protiv Rimske vlasti od 66. do 67. godine n.e. bio je vojni zapovjednik Galileje, ali je poslije prešao na rimsku stranu i promijenio ime u Flavius Josephus.
Kompanija ‘Zaha Hadid Arhitects’ odnedavno je u vlasništvu uposlenika što je ‘vrsta odgovora na rastući zahtjev za pristupačnijom i ravnopravnijom profesijom, piše Dezeen.
Studio koji je kasnih osamdesetih osnovala pokojna britansko-iračka arhitektica Zaha Hadid, prenio je vlasništvo na uposlenika tako što je uspostavljen trast za benefite uposlenika (EBT).
Trast, koji nema vanjske dioničare, dozvolit će reinvesticiju svih dosad ostvarenih prihoda u samu kompaniju i biznis.
‘Sada možemo reinvestirati svu dobit u naš biznis, u naše ljude, opremu i postrojenja, u korist naših uposlenika; pružajući nam mogućnost da određujemo prioritete zajedno sa našim vizionarskim klijentima, zajednicama i ekspertima iz oblasti industrije širom svijeta da unaprijedimo kvalitet izgradnje’, navodi se u saopćenju za javnost kompanije.
Više od 500 uposlenika ZHA sada su vlasnici kompanije
Zaha Hadid Arhitects dodali su kako se promjena starog hijerarhijskog modela u korist demokratičnijeg novog pozitivno odrazila na novu generaciju arhitekata koji čeznu za ravnopravnije uređenim sektorom.
‘Podržani nezavisnim i transparentnim organizacijskim sistemima i strukturama, nova ZHA čiji su vlasnici uposlenici, njegovat će vještine i različitosti koje su od velike važnosti u donošenju odluka, i davat će svakom našem članu pravo glasa u pogledu oblikovanja naše budućnosti’, takođe stoji u saopćenju.
Ova kompanija ima urede u Kini i Velikoj Britaniji, putem kojih zapošljava više od 500 uposlenika. Na prelazu do konačnog vlasništva uposlenika, osnovan je trast u kojem se drži imovina u ime uposlenih.
Svrha trasta je da nagradi i podstakne svoje uposlenike tako što će oni imati vlasništvo nad dionicama što zauzvrat jača njihovu lojalnost.
‘Na temelju tendencije ka eskperimentiranju i pronalazaštvu koje je Zaha toliko zagovarala, rado prihvatamo nove tehnologije i ideje kako bi isporučili niz projekata koji će biti prostorno inventivni, strukturno učinkovitiji i tehnološki napredniji i održiviji sa svakim novim dizajnom’, kažu iz studija.
Zaha Hadid nije prvi studio u UK koji se odlučio za tranziciju prema vlasništvu uposlenika.
Još neka prominentna imena firmi koje sada pripadaju uposlenicima su Buckley Gray Yeoman, Make, Alford Hall MonaghanMorris i odnedavno Hawkins/Brown.
Studio za dizajn transporta PriestmanGoode napravio je sličan iskorak još 2016. godine. Predsjednik Paul Priestman rekao je kako je za dobrobit budućnosti ove kompanije važno da su ‘usposlenici cijenjeni i sigurni’.
Dodao je da ‘kada bi više osnivača išli u smjeru osnaživanja i delegiranja kao pozitivnih vrijednosti, to bi uveliko olakšalo put razvoju i omogućilo rad na velikim međunarodnim projektima’.
Najava Zaha Hadid Architects uslijedila je nakon sporova između sadašnjeg direktora studija Patrika Schumachera i tri druge strane 2018. oko Zahine ostavštine i upravljanja njenom kompanijom.
Nakon smrti Hadid 2016. godine, Schumacher je imenovan za jednog od izvršitelja njenog testamenta, pored Zahine nećakinje Rane Hadid, bivšeg direktora Serpentine Gallery Petera Palumba i umjetnika Briana Clarka.
Schumacher je izgubio sudski spor u nastojanju da ukloni ostale izvršitelje kako bi se imenovali nezavisni i profesionalni izvršitelj.
Zaha Mohammad Hadid rođena je u Bagdadu 31. oktobra 1950. godine. Nakon što je diplomirala matematiku u Bejrutu, odlazi u London gdje završava studij arhitekture. Postaje jedna od najvećih figura u arhitekturi i dizajnu kasnog 20. i 21. stoljeća.
Zaha Hadid
U potrazi za alternativnim sistemom tradicionalnog arhitektonskog crteža, i pod uticajem suprematizma i ruske avangarde, Hadid je usvojila slikarstvo kao alat za dizajn i apstrakciju kao istraživački princip za ‘ponovno istraživanje prekinutih i neprovjerenih eksperimenata modernizma… kako bi se otkrila nova polja izgradnje’.
The Guardian ju je opisao kao ‘kraljicu krivulje’ koja je oslobodila arhitektonsku geometriju, dajući joj potpuno novi izražajni identitet.
Heydar Aliyev centar samo je jedan od spomenika Zahinom neizmjernom talentu
Njena najpoznatija djela uključuju Londonski centar za vodene sportove za Olimpijske igre 2012., Muzej široke umjetnosti, rimski MAXXI muzej i operu u Guangzhouu. Neke od njenih nagrada dodijeljene su posthumno, uključujući statuetu za Brit Awards 2017. Nekoliko njenih zgrada je još bilo u izgradnji u vrijeme njene smrti, uključujući međunarodni aerodrom Daxing u Pekingu i stadion Al Wakrah u Kataru, mjesto održavanja FIFA Svjetskog prvenstva 2022. godine.
