Nives Kavurić-Kurtović je rođena 1938. u Zagrebu, u kući koju je sagradio njen otac, arhitekt po zvanju. Nakon srednje škole, upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, gdje je diplomirala Grafiku.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća radila je kao pomoćnik u radionici Krste Hegedušića. Ova umjetnička zajednica pamti se kao tada moderno mjesto gdje su se okupljali vrhunski slikari i intelektualci tog vremena poput Mladenke Holman, Marije Ujević, Vlade Buzančića, Drage Ivaniševića i Veselke Tenžere.
O tom vremenu Nives je znala reći: ‘Kao generacija, sanjali smo i težili stvarima koje nisu bile materijalne. Etika, spoznaja i ulaganje u samog sebe, bile su sfere kojima smo težili. Bili smo sanjari koji su željeli promijeniti svijet’.
Nedugo nakon toga, počela je raditi kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti i postala među prvim ženskim članovima Hrvatske akademije nauka i umjetnosti. Bila je jako profilirana slikarka. Smatrala je sebe velikim radoholičarem i naslikala je na hiljade crteža i ilustracija.
Njeno slikanje temelji se na lirskim i antropomorfnim slikama ljudskog tijela, najčešće žena. One su groteskne, iskidane, plutaju u prostoru. Kavurić-Kurtović je uvijek slikala i crtala unutrašnje biće puno ranjivosti, ludila, sumnji i iskustava. Sve ove tenzije i strahove su iskusila naša tijela. Zato je motiv plutajućih tijela tako znakovit zato jer se ona mogu uzdići iznad bolne realnosti. Bogati opus njenih crteža i slika karakterisan je stilom harmoničnih boja, koristeći grafike i riječi i kombinujući ih u svom radu sa suptilnim humorom i ironijom.
Riječi igraju snažnu ulogu u njenoj umjetnosti. Dopuštaju duboko uranjanje u njenu dušu. Po njenim vlastitim riječima ‘slikar se igra sa jezikom kao i sa linijom i bojom – udahni, diši, izdahni i kloni na kraju bez uzdaha i dotakni tišinu’.
Kavurić-Kurtović je bila opsjednuta samopropitivanjem, njena percepcija ne pripada materijalnim svjetovima, nego onim nevidljivim. Sklona crnom humoru, tragediji i introspekciji, prozvana je kraljicom tame. Mnogi ljudi bježe od tame, svojeglavo se prianjajući na naše poznate unutrašnje i vanjske svijetove. Plašimo se smrti i nepoznatog, ali Kavurić-Kurtović istražuje ova pitanja u maniru istinskog filozofa. Kroz njen rad doživljavamo smrt kao nešto što nam je blisko i isprepleteno sa samim životom. Kroz njen unutrašnji svijet dominira prisustvo smrti koje ona portretira sa nježnošću. Prikazivanje njene umjetnosti je intimni akt koji zahtjeva potpuno prepuštanje nepoznatom.Slikanje i crtanje bili su neophodni za nju, razlog njenog postojanja.
Nives Kavurić-Kurtović je preminula u svojoj 79. godini, u Zagrebu. Njena smrt je bila veliki gubitak za hrvatsku umjetnost i kulturu. Bez sumnje, bila je prva dama hrvatskog surealizma, uvijek iskrena prema sebi, nikad pod uticajem drugih. Njena snažna mašta i potreba za izražavanjem učinili su je jednom od najizuzetnijih savremenih umjetnica. Održala je preko 100 samostalnih izložbi i učestvovala u oko 1000 grupnih. Mnoge njene slike i crteži se nalaze širom svijeta. 2014. godine, njeni radovi su uvršteni u zbirku umjetnina Evropskog parlamenta. Iz cjelokupnog svog opusa napravila je veličanstven dnevnik svog života punog tame i radosti.
Drevni izvori sugeriraju da su se rimske vođe Julius Cezar, Hannibal, Scipius Africanus štovali u hramu Herculesa Gaditanusa, vjerskom svetištu koje se nalazi u današnjoj južnoj Španiji.
Međutim, tačno mjesto ovog hodočašća dugo je predstavljalo misteriju.
Mozaik iz prvog stoljeća koij predstavlja Herkula i Iolausa
Sada, istraživači kažu da su pronašli temelje čuvenog hrama – ‘jednog od svetih gralova arheologije’, u plitkom kanalu zaljeva Cádiz, prema riječima Jesúsa A. Cañasa iz El Paísa.
Koristeći tehniku digitalnog modela reljefa, tim je otkrio 1000 stopa dugu, 500 stopa široku strukturu vidljivu isključivo u periodu niske oseke.
‘Mi istraživači nastojimo ne pretvarati arheologiju u spektakl, ali u ovom slučaju smo suočeni sa spektakularnim otkrićem’, kaže Francisco José García, arheolog na Univerzitetu u Sevilji, prenosi El Pais.
‘Ovi pronalasci su od izuzetnog značaja’, dodaje.
Lokacija novog pronalaska
García and Ricardo Belizón Aragón, također sa Univerziteta u Sevilji, predstavili su svoje pronalaske na andaluzijskom institutu Centra za podvodnu arheologiju historijske baštine (CAS).
Prema njihovoj izjavi, naučnici su metodom detekcije svjetla i dometa (LiDAR), pronašli potopljenu građevinu koja po antričkim izvorima odgovara opisu hrama, koji ime izvodi iz drevnog junaka Herkulesa.
Naš cilj je bio pratiti paleopejzaž unatrag 3000 godina u području koje je bilo vrlo izloženo oscilacijama mora, navodi Aragón za Times. Napori tima razotkrili su ”potpuno antropiziranu obalu sa veikom građevinom”, dodaje.
Sagrađen od strane Feničana oko 8. i 9. stoljeća p.n.e., ovo utočište u sebi je skrivalo bronzane rezbarije 12 radova Hekulesa. Poznat još kao hram Melkarta, diči se veličanstvenim stupovima i plamenom koji drži svećenik. Ovaj dom je bio važno hodočasničko mjesto za Rimljane i Grke.
Zaljev Cadiz
Prema grčkoj mitologiji, Hercules je bio sin Zeusa, vladara svih bogova na brdu Olimp. Bio je, prema legendi vrsta polubožanstva nadljudske moći, koji je štitio svoj narod od raznih čudovišta i neprijatelja.
Prema El Paísu, hram Herkula Gaditana pojavljuje se u klasičnoj literaturi kao mjesto na kojem je Julije Cezar zaplakao kada je vidio prizor Aleksandra Velikog i Hanibala s nagradom za pobjedu u njegovim vojnim pohodima na italijanskom poluotoku.
Velika, pravougaona struktura koju su identificirali istraživači nalazi se u močvarnom području u blizini dvorca Sancti Petri, između gradova Chiclana de Frontera i San Fernando.
Njeni temelji su otprilike iste veličine kao i otok na kojem je nekoć stajala. Osim hrama, istraživanje LIDAR-a otkrilo je unutrašnju luku južno od područja koje je bilo poplavljeno do prije otprilike dva stoljeća, kada su se počele rasti razine vode.
Edwin Austin Abbey (1852-1911) rođen je u Americi, ali većinu svog života proveo je u Engleskoj. Bio je zaljubljenik svega što je dio britanske kulture, naročito djela Williama Shakespeara.
Prvi put je posjetio Englesku 1878. radi istraživanja za projekat ilustriranja knjige. Zavolio je zemlju na prvi pogled i tamo ostao do 1883. godine.
Edwin Austen Abbey
Imao je uspješnu karijeru ilustrirajući veliki broj knjiga, uključujući Shakespeareove predstave. Kasnije je promijenio pravac i posvetio se slikanju uljem na platnu, vjerovatno pod uticajem prijateljstva sa John Siger Sargentom i ostalim britanskim i američkim slikarima. Abbeyeve slike scena iz Shakespearovih drama su veličanstvene i dramatične.
Apoteoza Pensilvanije (prije 1911.), Predstavnički dom, Kapitol države Pensilvanije, Harrisburg, SAD
Njegov slikarski stil se može povezati sa pre-Rafaelitima, među kojima su se ubrajali i neki njegovi prijatelji. S njima je dijelio korištenje bogatih boja, osjećaj za detalj i srednjevjekovne postavke. Mnogi smatraju da njegov stil ima poveznicu sa teatatrskom produkcijom što i odgovara slikaru koji je postao poznat zahvaljujući prikazima Shakespeareovih tragedija. Abbeyeve slike često izgledaju kao da se događaju na pozornici. Ključne figure se suočavaju i gestikuliraju prema naprijed, kao da su njihovi pokreti koreografirani mislima sa publikom. Njihovi razrađeni kostimi, često u upečatljivim nijansama crvene, definitivno su postavili temelje. Srednjovjekovna i renesansna odjeća se uveliko pojavljuje u mnogim Abbeyevim djelima.
Abbey je zasigurno imao osjećaj za dramu; njegove šekspirovske slike obično prikazuju dramatične trenutke iz bardovih najintenzivnijih tragedija. Njegova slika Richard, Duke of Gloucester, and the Lady Anne prikazuje napeti trenutak iz Shakespeareovog Richarda III.
Djelo prikazuje glavnog lika koji pokušava zavesti lady Anne, udovicu čovjeka kojeg je upravo ubio. Radnja se odvija usred povorke ožalošćenih na sprovodu njezina supruga. Richardov crveni ogrtač i središnji položaj odmah privlače pogled. On je očito negativac. Čini se da raskošno odjevena lady Anne želi pobjeći od njega, ali čini se da je zarobljena povorkom ožalošćenih iza nje. Figure sa svojim crnim kapuljačama i crvenim kopljima poprimaju neprijateljski, pa čak i prijeteći ton. Pojavljuju se i dva dječaka koji podsjećaju na dva mlada princa za koje se vjeruje da ih je Richard III ubio kako bi se održao na svom prijestolju.
Ova slika stvara toliko intrige u samo jednoj sceni da se gledaoci nestrpljivo pitaju šta će biti sljedeće. Kao što se može vidjeti na slici King Lear, ovo je pečat Abbeyevih slika.
Kao pravi anglofil, Abbey je slikao tadašnju britansku historiju, kao kruisanje kralja Edwarda II 1902. godine. Ovo djelo se danas nalazi u Buckinghamskoj palači. Slikao je serije murala, The Quest for the Holy Grail, za Javnu biblioteku Bostona. Također je dobio narudžbu da naslika dugi niz murala koji prikazuju povijest Pennsylvanije za zgradu Pennsylvania State Capital. Abbey je porijeklom bio iz Philadelphije. Nažalost, nije doživio da završi sve svoje murale.
Kraljica, Hamlet (oko 1897.), privatna kolekcija
1890. godine Edwin se oženio Gertrude Mead, kćerkom bogatog njujorškog trgovca. Gospođa Abbey je ohrabrivala svog muža da slika za velike provizije i osigura veće narudžbe. Iako je njihov brak započeo kada su oboje bili u četrdesetim godinama, nisu imali djece. Nakon muževljeve smrti, Gertruda je bila aktivna u očuvanju njegove zaostavštine, između ostalog, tako što je pisala o njegovom radu i ustupila svoju značajnu kolekciju i arhivu Univerzitetu Yale.
Nekoć malo ribarsko naselje, regija Shenzhen pretvorila se u četvrti najmnogoljudniji grad u Kini. Kako se osamdesetih godina počelo pretvarati u ekonomsku zonu, ovo područje izrasta u globalnu zajednicu poduzetnika i investitora koji su pomogli da se oblikuje ovaj dinamični grad.
Nedavno je u ovom dinamičnom i užurbanom gradu otvorena neobična prodavnica knjiga Shenzhen Zhongshuge, čiji su dizajneri iz X+L Living željeli da odaju počast transformaciji i napretku ovog grada.
Nekadašnje malo ribarsko naselje danas je jedan od finansijskih centara Kine
‘Postignuća su rezultat napornog rada pionira ove zajednice. Grad su stvorili i oblikovali bezbrojni sanjari’, objašnjava Li Xiang, osnivač firme sa sjedištem u Šangaju. Firma je poznata po svojim čudnovatim i nesvakidašnjim projektima poput dječijeg vrtića u kineskom Huzhou, inspirisanog dizajnom slavnog Antonija Gaudija.
Na početku projekta, Xiang i njegov tim su pokušali stvoriti viziju knjižare koja bi predstavljala historiju Shenzena. ‘U procesu istraživanja kulturološke pozadine ovog grada, shvatio sam da bih mogao dizajnirati prostor koji bi mogao postati simbol Shenzhena, krajnje inkluzivnog i živopisnog grada migranata, kao svojevrsnu posvetu svima koji su uložili napore da stvore njegovu historiju.’
Unutar prodajnog dijela obloženog knjigama koji se prostire na 14.000 kvadratnih metara, kroz prostor prolazi masivno, krivudavo, bočno stubište koje povezuje ulaz knjižare sa izlazom. Ova impresivna polica za knjige prezentuje historiju, govori Xiang, dok istovremeno simbolizuje brzinu kojom se ovo područje Kine razvijalo i cvijetalo. ‘Razvoj historije je prikazan kroz spiralu i uvijanje, dok je historijska putanja do naprednog društva sadržana unutar hijeroglifskih spiralnih ljestvi’, objašnjava Xiang, naglašavajući da je time prikazana hronologija rasta ‘građena kroz bezbroj sati, prenoseći osjećaj da je historija gurnuta kroz vrijeme velikom brzinom’.
Stepenište služi kao simbolična umjetnička instalacija ali i kao funkcionalna polica za knjige gdje kupci mogu pregledati svoje književne favorite. Za ovaj komad, Xiang je bio nadahnut savremenim britanskim umjetnikom – skulptorom indijskog porijekla Anishom Kapoorom, naročito njegovim radom Memory, kojeg je prvi put vidio na Deutsche Guggenheim u Berlinu. Kao što Kapoorova čelična instalacija prkosi gravitaciji, isto prati i spiralna polica ove knjižare.
Za dječiji kutak u Shenzhen Zhongshuge, X + L dizajneri su se odlučili za drugačiju estetiku. Obojeni vrtuljak može biti korišten kao stol za kojim djeca mogu sjediti i čitati. Tim dizajnera koristio je razne linije i jednostavne grafike – koje podsjećaju na dječije poteze kistom, da bi stvorili mali dvorac i kotač, koji mogu služiti kao stalaža za knjige.
Odabirom tople palete narandžaste i ružičaste, u kombinaciji s hladnom plavom i ljubičastom, dizajneri su željeli da ovaj prostor prizovu radosna i zabavna sjećanja iz djetinjstva.
Shenzhen Zhongshuge završen je u novembru 2021. i trenutno je otvoren za javnost.
‘Od svih problema koji su opsjedali Picassa u ranoj 1932., to je ponajprije bio nesretan brak sa njegovom ruskom suprugom Olgom…’ Tako počinje 4. dio Picassove biografije autora Johna Richardsona Life Of Picasso (Pikasov život).
Bez određenog predgovora, ova rečenica označava količinu sukoba koja je zadesila ovog kultnog umjetnika kada je ušao u svoje pedesete i jedno od najturbulentnijih desetljeća evropske historije.
Kao i u ranijim dijelovima biografije, u ‘Godinama minotaura’ kako je nazvao 4. dio biografije umjetnika, Richardson se suosjećajno fokusira na Picassov intimni svijet u kojem se vješto prepliću njegova nezajažljiva glad za kreativnošću i njegov seksualni život. U ovim ‘minotaurskim godinama’ – naslov koji aludira na opetovani imidž njegove razarujuće prirode – Picassov labirint bio je luka ne samo za opadajući interes za Olgom, nego i za njegovu konfliktnu zadivljenost modelom Marie-Thérèse Walter, te umjetnicom Dorom Maar. Bio je u svojevrsnom rikošeu između njih dvije, crpeći energiju koja mu je na koncu nanijela kolateralnu štetu.
Picasso sa Marie Therese Walter
Oni koji su se okupljali oko umjetnika – kolege, mecene, pjesnici i mnogi drugi – nailazili su na nepredvidivost i vješto skrivanje taktike. Neki su bili otpušteni, a neki iskorišteni. Istovremeno, odvija se žestoki građanski rat u Španiji (1936.-39., tokom kojeg je Picasso bio direktor slavnog muzeja Prado), pad Francuske 1940. godine i okupacija Pariza, a sve to u njegovoj neposrednoj blizini.
Volio je, na sebi svojstven način, i fotografkinju i slikaricu Doru Maar
Nakon završetka Guernice 1937., Picassova slava dostiže vrhunac i on postaje simbol moderne umjetnosti.
Guernica – čuveno djelo nastalo 1937. godine kojim Picasso izražava svoj bijes prema ratnim stradanjima
Godine minotaura, nastavak biografije koji obuhvata period od 1933. do 1943. godine, prepričavaju nešto što bi se moglo nazvati porodičnom pričom, sa živošću karakterističnom za kratka poglavlja, oštrim stavovima, kao i povremenim gorkoslatkim opuštanjem, a sve to praćeno određenim tempom.
4. nastavak sveobuhvatne biografije jednog od najvećih svjetskih imena, plod je 60-godišnjeg razmišljanja, razgovora i špekulacija o umjetniku, potkrijepljeno detaljnim pregledom, pretraživanjem i istraživanjem njegovih pokreta.
Biografija Life of Picasso, iako se može činiti da joj je suđeno da ostane nedovršena usljed Richardsonove smrti 2019. godine, sadrži i vidljive praznine što, kako kaže Alice Rahon (još jedna od Picassovih odbačenih ljubavnica), može podstaći da ‘otkrijemo sve naše tajne prije nego bude prekasno’.
U noći prije svog pogubljenja 1587. godine, Marija, kraljica Škotske, privela je kraju pisanje svog posljednjeg pisma.
Mary je provela u zatvoru skoro 20 godina jer je za kraljicu Elizabetu I predstavljala direktnu prijetnju kao nasljednica engleskog trona. Sate prije pogubljenja odrubljivanjem glave Mary je provela pišući svoju posljednju volju i zavjet.
Mary Queen of Scots
Da bi svoju poruku zaštitila, Mary je primijenila tehniku ‘spiralne brave’, tadašnji ekvivalent savremene šifrovane poruke. Koristeći razrađen niz proreza, nabora i udubljenja, pretvorila je pismo u poštu zaštićenu od neovlaštenog čitanja.
Njena tehnika bila je tako razrađena i složena da su istraživači stoljećima poslije uzalud nastojali da u potpunosti shvate kako je to uradila. Međutim, stručnjaci sa Massachusetts Institute of Technology i King’s College London sada tvrde da su konačno razbili kod.
Posljednje pismo kraljice Škotske
Spiralna brava koju je Mary koristila bio je posebno razrađen primjer prakse poznate kao zaključavanje pisma, pri čemu pismo funkcionira kao vlastita koverta. Sve do pronalaska moderne koverte, zaključavanje pisama bila je uobičajena praksa stotinama godina.
Za spiralnu bravu potrebno je više od 30 koraka i uključuje izrezivanje ‘brave’, koja često nalikuje bodežu ili maču, iz prazne margine. Brava se ponaša kao igla i prošiva se kroz pismo nakon što se preklopi.
Bilo je potrebno mnogo vještine da se napravi spiralna brava – jedan pogrešan potez znači da morate iznova početi što u 16. stoljeću nije bila mala stvar obzirom da je papir u to vrijeme pravljen ručno.
Rijetki primjer pisma nepoznatog autora iz 17. stoljeća (photo Musée de La Poste, Paris, Vivarez Collection)
Pored toga što je rezultat izgledao zadivljujuće, za pismo zaključano spiralnom bravom bilo je sigurno da se ne može neprimjetno otvoriti i pročitati.
Mary je pogubljena u svojoj 44. godini života.
Svoje posljednje pismo bilo je adresirano njenom šogoru, Henryju III od Francuske, na jutro njenog smaknuća u dvorcu Fotheringay 1587. godine.
Na pismu su bile primjetne mrlje za koje neki historičari smatraju da potiču od njenih suza koje su ostavile trag na papiru.
Kako Mary nije imala pristup većini svojih stvari, morala je da siječe pismo koristeći neku drugu oštricu, u čemu su joj vjerovatno pomogle njene dvorske dame Jane Kennedy and Elizabeth Curle.
Zaključavanje pisama bilo je u upotrebi kroz cijelu savremenu Evropu jer je bio neophodan proces osiguravanja pisama prije masovne proizvodnje gumenih omotnica koje su se javile početkom 19. stoljeća.
Primjer zaključavanja pisma, rekonstrukcija (Unlocking History Research Group Archive/MIT Libraries)
Odigralo je ključnu ulogu u ‘historiji tajnih sistema’, koje je omogućilo globalnu prepisku u ranom periodu modernizma kao što kompjutersko kodiranje podupire današnju digitalnu tehnologiju, objašnjavaju istraživači.
Istraživanje, koje je dio izložbe Elizabeth and Mary: Royal Cousins, Rival Queens, u London’s British Library, također otkriva upotrebu spiralnog zaključavanja koje su koristili i drugi poznati evropski monarsi, uključujući i kraljicu Elizabetu I 1573. i Catherine de ‘Medici 1570.
