Oduvijek mi je bilo zanimljivo posmatrati kako vješto izbjegavamo iskoristiti sav potencijal koji posjedujemo. Sve što nam je Univerzum podario, smatramo da smo zaslužili i da tako treba biti. Ako ne cijenimo, teško da ćemo biti zahvalni. Planeta Zemlja se može pohvaliti različitim vrijednostima, ali duhovnost i briga o sebi ipak nisu na vrhu liste. Tek nekolicina onih koji postoje znaju istinski živjeti značenje riječi duhovnost. Učimo dok smo živi. No, znate li kada umiremo? Onda kad prestanemo napredovati. Mnogi su davno prestali disati, a još uvijek su živi. Paradoks? Popriličan.
Život je projekat koji je uspješan jedino ako ga kreiramo tako. Ključ je probuditi se i pronaći način. Uspješni ljudi ne poznaju riječ izgovor. Zapravo, jeste se ikada zapitali kako su uspješni ljudi zapravo stigli do uspjeha? Odgovora je mnogo, a ono što vam sa sigurnošću mogu potvrditi je da su njegovanjem svog unutrašnjeg ja ostvarili sve što su sada. U razgovoru sa nekoliko njih, saznala sam da je i disanje put do uspjeha. Da, znam šta mislite. Isto sam pomislila i ja, dok nisam otplovila u smjeru zvanom Pranayama.
Ova riječ vodi porijeklo iz sanskrita: prana znači život, dah, a yama – kontrola. Kada bismo se poigrali sa riječima dobili bismo sljedeću izvedenicu: pranayama – kontrola života i daha.
Posjedovanje kontrole je tehnika koja se uči godinama i moćna je samo ukoliko znamo šta zapravo možemo kontrolisati. Možda će zvučati kao razočarenje, no, jedine stvari koje nas vode kontroli su sopstvene misli, slike koje zamišljamo i postupci koje poduzimamo, odnosno kako se ponašamo. Pa ako je već tako, zašto ne bismo poduzeli nešto što će nam unaprijediti život, dok nas pritom ne košta ništa?
Za Pranayama tehnike saznala sam od prijateljice. Ona ih, kaže, upotrebljava svakodnevno i smatra ih tehnikama tijela. Na moje zašto, njen odgovor je bio da je ubrzan način života nešto s čim se teško nosi, no onog momenta kada poveže um i tijelo – priča je potpuno drugačija.
Ako je disanje ujednačeno i duboko, um osvijesti smirenost. Svakim udahom naše energije su usklađene, a svakim izdahom sve negativno daleko je od nas. Ima smisla, zar ne? Nije me bilo teško uvjeriti, pa sam isprobala. Odlučila sam se za dvije tehnike, koje mi pomažu u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Bitno je znati da ih možete upotrijebiti u svakom trenutku, koliko god vremenski vam je potrebno. Škoditi ne mogu.
U cilju da što bolje savladate tehnike, podijelit ću sa vama linkove koji su pomogli I meni. Dijeliti je još jedna odlika uspješnih ljudi – ne zaboravite. Savršen trenutak ne postoji, ali intuicija se uvijek potrudi da obilježi momenat kao pravi, a on je upravo sada.
Ozbiljno nije riječ koja bi se trebala koristiti u dekorisanju. – Kathryn M. Ireland
Britanka s američkom adresom, Kathryn M. Ireland, smatra se jednom od najuticajnijih dizajnerica enterijera i tekstila u svijetu.
Njen stil se najčešće opisuje kao boemski jer je prepun živih boja, udoban i neobavezujući. Jednom rječju – boho. Njeni klijenti su slavne ličnosti filmske industrije poput glumca Steve Martina i glumice Julie Dreyfus. Autorica je 6 knjiga o dizajnu enterijera i tekstila, a o njoj pišu svjetski poznati časopisi poput Architectural Digest, the Wall Street Journal, Elle Decor, Veranda, Traditional Home dok ju je House Beautiful proglasio jednom od ‘top 100 dizajnera u SAD’.
Ova karizmatična Engleskinja radila je kao glumica i dizajnerica odjeće prije odluke da okuša sreću u Los Angelesu davne 1986. Nije pogriješila. Da ima dizajnerskog talenta, dokazala je odmah nakon što je otvorila vlastiti studio za dizajn enterijera kada počinje njen vrtoglavi uspon. Dvije decenije kasnije, Kathryn je na samom vrhu svijeta dizajna, a pored uljepšavanja enterijera poznatih i slavnih, proslavila se i dizajnom namještaja, dekora poput lampi, jastuka, zatim tkanina, tapeta i tepiha. Redovno posjećuje Maroko gdje nalazi inspiraciju za svoj rad, što se lako da primijetiti u njenim kreacijama u koje unosi dašak orijenta.
Kathryn velikodušno dijeli savjete kako stilizirati prostoriju u njenom prepoznatljivom boho stilu: 1. Asesoari su od velikog značaja; oni prostoriju čine posebnom. Naći ćete ih u lokalnim prodavnicama ili na buvljaku – porijeklo nije bitno koliko da je boja upečatljiva, kao i oblik. Kathryn voli buvljake. 2. Grupišite asesoare npr. nekoliko manjih vaza postavite na komodu, ili nekoliko svijećnjaka različite visine. Koristite knjige kao asesoar, položite ih horizontalno jednu na drugu. 3. Klavir, šivaća mašina i mnogo knjiga su tri stvari koje trebate imati u kući, smatra Kathryn. Ako ih i ne koristite, a onda radi dekora.
4. Sto u dnevnoj sobi zauzima centralno mjesto i ova dizajnerica ga konstantno pomjera, mijenja asesoare koje stavlja na sto i time mijenja izgled prostorije. Inače, stiliziranje stolova u prostoriji je od velikog značaja u kontekstu dizajna enterijera. 5. Ne zaboravite dodati boju, zapravo puno boje vašem aranžmanu. Svježe cvijeće je uvijek dobar izbor kao akcent. 6. Što više svjetla u prostoru, to bolje. 7. Ne mora sve biti simetrično.
Ono što je najvažnije, i vi i vaši posjetioci morate se osjećati kao ‘kod kuće’.
(Cover photo Sue Hudelson. Foto via Elle Decor, www.kathrynmireland.com, OneKingsLane, Best Interior Designers, lonny.com)
Istraživači su u peruanskoj provinciji Virú otkrili 3200 godina star mural koji bi mogao rasvijetliti još uvijek slabo poznatu prekolumbijsku kulturu Cupisnique.
Peruanski list La República piše da bi mural mogao označavati mjesto drevnog hrama Cupisnique u kojem su se održavale ceremonije.
U izjavi za ovaj list arheolog Régulo Franco Jordán je rekao: ‘Nalazimo se ispred hrama koji je prije nekoliko hiljada godina bio mjesto na kojem su se održavale ceremonije. Stilizovano zoomorfno biće moglo bi biti pauk, vrlo sveta životinja, pronađena na južnom zidu.’
Slika sadrži razne boje, uključujući žutu, sivu i bijelu.
Jordán je također rekao da su se na tom mjestu vjerovatno održavale ceremonije u periodu od januara do marta koje su uključivale kišnicu. Napomenuo je da će se u narednim mjesecima poduzeti napori na očuvanju murala koga su uočili lokalni farmeri čisteći okolno zemljište.
Ovo otkriće u Peruu nije jedino veliko arheološko otkriće koje je dospjelo na naslovnice posljednjih sedmica. Početkom marta istraživači su u zapadnoj pustinji Egipta otkrili ranokršćanske monaške ruševine – uključujući ćelije monaha nastale između 4. i 7. stoljeća nove ere.
Nešto ranije u februaru započeta su nova istraživanja povezana sa drevnom kraljevskom pivarom kod mjesta Abydos u Egiptu koja je nekada proizvodila na hiljade litara piva. Pivara vjerovatno datira iz vremena kralja Narmera koji je živio 3100. godine p.n.e.
Ostaci drevne pivare (AP Images)
Početkom ove godine, zahvaljujući arheološkim aktivnostima u hramu Taposiris Magna u zapadnoj Aleksandriji u Egiptu, otkriveno je 16 grobnih jama iz grčkog i rimskog perioda, a pronađena je i najmanje jedna mumija s jezikom od zlatne folije.
Za sve ljubitelje kombinacije čokolade i kokosa, predlažemo izvrsnu i zdravu verziju svima poznate ‘bounty’ čokolade.
Ukusne i zdrave bounty kocke možete pripremiti za svega 10 minuta.
RECEPT
Sastojci
200 g putera
3 kašike agava sirupa ili meda
1/2 kašičice vanilin praha
1 žumanjak
150 g kokosovih ljuspica
100 g crne čokolade (min.70% kakao)
Priprema
Na pari otopiti puter i agava sirup ili med i tome dodati kokosove ljuspice, žumanjak i vanilin prah. Dobro izmiješati, presuti u tepsiju i dobro pritisnuti i izravnati rukama. Debljina smjese treba da bude oko 0,5 cm.
Tako oblikovanu smjesu ostavite u zamrzivaču pola sata, a nakon toga izvadite i izrežite na kocke koje ćete uvaljati u prethodno otopljenu (na pari) crnu čokoladu.
Gotove čokoladice stavite na papir za pečenje i ostavite u frižideru sat vremena da se sjedine sastojci i da kocke dobiju potrebnu čvrstoću.
Prije serviranja čokoladne kocke možete posuti sa malo kakao praha.
Napomena za sve naše čitatelje koji ne koriste namirnice životinjskog porijekla: puter možete zamijeniti sa kokosovim ili bademovim puterom, a umjesto žumanjka možete napraviti gel od chia sjemenki.
Prije nekoliko godina pročitala sam legendu koja govori kako je Bog svo znanje i mudrost ovog svijeta skrio upravo u nama. Zašto? Vjerovatno zato jer je znao da upravo tamo nikada nećemo pogledati – potražiti. I zaista nećemo. Dok postoji svijet, postojat će ljudi. To je logičan slijed. A dok je nas, vjerno ćemo njegovati strah prema jedinom putovanju koje će nas odvesti daleko – u nas same.
Iz iskustva mnogih prijatelja, ali i sopstvenog, shvatila sam da smo strah kultivisali nenamjerno. Posvetili smo mu se kao hobiju. Nemojte me shvatiti pogrešno. Hobi nije negativno imati, ali nevolja je u tome što nam nedostaje hrabrost da ga ispravno usmjerimo.
Literatura pojam straha opisuje kao svjesni osjećaj stvarne opasnosti. Ipak, moj istraživački duh nije napuštalo pitanje Zašto me je strah i kad znam da ono čega me je strah nije zapravo opasnost? Upravo tada, moje sopstvo krenulo je u potragu za odgovorima. Moja promjena došla je nakon što sam počela osluškivati sebe i svoje potrebe. To uvijek ide u paru. Poželjela sam osvijestiti svoj potencijal i eliminisati ograničavajuća uvjerenja koje mi je okolina nametnula – jer ne zna da je nešto bolje ipak prisutno. Zaista ne zna – jer okolina (uglavnom) ne radi na sebi.
Kolektivno njegujemo emocije preživljavanja. Do početka 2020. godine većina nas je živjela nemarno, baš kao da nam je neko poklonio besmrtnost. Kada kažem nemarno, mislim da smo zapustili jedini vrt u kojem se trebamo potruditi da ruže cvjetaju većinu vremena. U 2020. godinu u kofer smo spakovali nemarnost i nosili je sve dok svijet nije odlučio da ugasi svjetla pozornice za sve nas. A u momentu kada se svjetla ugase, mi trebamo da sijamo, zar ne? Tako bi trebalo biti. Tužna istina je da se većina stopila sa mrakom, koji je praksom postao životni stil i baš nikada nisu probudili želju da odustanu od njega.
Moje svjetlo, na svu sreću, i dalje je gorilo, ali osjećala sam da nije snažno koliko želim da bude. Smatrala sam da takva jačina nije dovoljna da ostvari promjenu koju želim vidjeti u svijetu, niti je na nivou koji bi podstakao druge na tu istu ili čak bolju promjenu. Neprekidni talasi uznemirujućih vijesti o širenju Covid-19 vijesti donijeli su paniku i u moj život. Iako svjesna da panika nije put do rješenja, ipak je spontano doputovala zajedno sa nimalo veselim pokretnim luna parkom.
Strah za moje voljene, mene i cijeli život postala je umorna svakodnevnica. Znam da nisam jedina. Traumatične situacije koje nas zadese – pošalju nas ili u svijetlo, o kojem uporno pišem – ili u mrak. Nažalost, neki nisu pronašli motivaciju i okončali su svoj život mrakom, jer su mislili da izbor ne postoji. Istina je da izbor uvijek postoji, ali često nemamo vjere. Vjerovati je mnogo teže, jer zahtijeva koliko rada, toliko i odricanja. Nikada ne može ‘nešto’ za ‘ništa’.
Jednom prilikom mi je jedan sjajan mentor kazao da je mir luksuz, a kada ga ostvarim to je jedino mjesto na kojem ću poželjeti da ostanem zauvijek. I to je zaista istina. Ubrzo sam se spakovala i kupila kartu za ulazak u moje najdublje Sopstvo. Koštala je mnogo, ali kupila bih je opet. Jedno od mojih ograničavajućih uvjerenja bilo je: ‘Okolina ti treba podariti mir.’ Pogrešno, znam. Ovaj put se nisam ljutila na sebe, već donijela konačnu odluku za promjenom. Tada je počelo moje iskustvo sa meditacijom. Bila sam zbunjena. S druge strane, jedini način da naučim je ukoliko praktikujem. Teorija bez prakse je kao tijelo bez srca – nepotpuna i nefunkcionalna. Kao i uvijek, nailazila sam na komentare koji su rezultat upravo pogrešnih uvjerenja. Nešto poput ‘Ma daj, šta će ti to’, ‘ Nisi normalna’, ‘To nije način da se povežeš s Bogom’. To me nije zaustavilo da krenem u pohod na mir o kojem uspavana okolina ne zna ništa.
Kada sam prvi put zapravo počela sa praksom, oblio me znoj i osjećala sam se luckasto. Ipak, pobijedio je moj glas intuicije podržan samodisciplinom. Kada sam prvi put svjesno zažmirila, mir definitivno nije bio prisutan. Različite misli su slobodno letjele, ali dopustila sam im. Znala sam da je to način da ih pustim da odu. Nisu mi smetale, prihvatila sam ih i dobila rješenja kako da ih transformiram u gorivo. Najbolje je to što sam odgovore pružila ja – sebi. Najteže je početi, to je također jedna od istina… i sigurno se pitate kako, a na kako uvijek postoji ovako, pa ću vas u nastavku provesti kroz vodič koji sadrži nekoliko osnovnih pitanja koja mi često pristižu.
Photo credit: self.com
Kada meditirati?
Ujutro, nakon buđenja i uvečer, prije spavanja. Stručnjaci kažu da su toku ova dva trenutka vrata naše podsvijesti otvorena. Ukoliko vam vrijeme ne dozvoljava oba puta, sasvim je dovoljan jedan od njih.
Kako se pripremiti za meditaciju?
Prije meditacije nije suvišno popiti čašu vode, obaviti toaletu i slične aktivnosti koje bi mogle uticati na uspjeh meditacije.
Gdje meditirati?
Potrebno je odabrati mirno mjesto, tamo gdje neće biti prisutni različiti ‘ometači’. Mjesto gdje smo u mogućnosti biti sami.
Da li je dozvoljeno meditirati uz muziku?
Da. Ukoliko je ta muzika lagana i opuštajuća. Najbolji izbor je instrumentalna. Muzika koja odvraća pažnju ili podsjeća na događaje iz prošlosti – nije preporučljiva.
Šta obući?
Cilj je udobnost. Šira odjeća. Ukoliko nosite određene dodatke, poput nakita, potrebno ih je odstraniti.
Koliko dugo meditirati?
45 minuta – 1h. Za sve one koji nisu u mogućnosti, dozvoljeno je prilagoditi vrijeme meditiranja.
U kojem položaju sjediti?
Uspravno, kičma treba biti ravna, tijelo opušteno, a um koncentrisan.
Vođena meditacija?
Lično prakticiram vođene meditacije, no i slušanje isključivo opuštajuće muzike je dovoljno ukoliko nam tako odgovara.
Photo credit: orogoldcosmetics.com
Ne želim vas uskratiti ni za dobrobiti koje proživljavam prije i nakon meditacije. Mnogo ih je, ali u redu je da podijelim neke.
Nakon mira koji sam probudila u sebi, koji je prvi i krajnji cilj, otkrila sam svoje strahove i naučila kako se nositi s njima. Istančala sam intuiciju koju sam ranije miješala sa strahom. Energija koju sam osvijestila pomogla mi je da se povežem sa sobom, postala sam njen vlasnik. Pomogla mi je da se fokusiram na svoje ciljeve, istinske želje i vlastita mišljenja. Prestala sam njegovati potrebu za dokazivanjem drugima, a potom saznala da jedina osoba kojoj sam dužna saopćavati uspjehe i neuspjehe sam ja. O ovom iskustvu knjiga od nekoliko stotina stranica bi bila sasvim prikladna. Do tada, želim da se i vi odlučite na promjenu, onu zdravu, koja vas čini sretnim, a ne šteti drugima. Ipak, ništa se ne mijenja dok mi ne kreiramo odluku. I zapamtite, svi imamo svoje načine za povezivanje sa Uzvišenim bićem. Izbor je uvijek samo na vama.
Završila bih sa rečenicom kojoj se uvijek rado vraćam. Nalazi se na mojoj listi motivacije…
Sva sredstva koja su nam potrebna, nalaze se u našoj glavi.
