Prostorija se može smatrati savršenom samo ako je istinski udobna, izjavila je tridesetih godina prošlog stoljeća čuvena američka dizajnerica enterijera Dorothy Draper. Iako maksimalista po stilu i pristupu, Dorothy je uvijek imala na umu da prostor, osim ljepote i wow-efekta, treba pružiti i sigurnu zonu u kojoj smo u stanju skloniti se od vanjskog svijeta, povući se, opustiti, biti ono što uistinu jesmo.
U eri društvenih mreža koje nas svakodnevno preplavljuju fotografijama savršeno uređenih domova koji, počesto, više podsjećaju na izlog nego dom u kojem-se-živi-spava-jede-leži-druži-smije-plače… često zaboravimo vlastiti stil i želje. Katkad i mogućnosti. I onda kao hipnotisani kopiramo i aranžiramo samo da bi našu ‘ikebanu’ objavili ili pokazali gostima. Dakle, uređujemo vlastiti dom – utočište da bi se dokazali, oduševili, zapanjili. Ipak, i to je objašnjivo (jer ima svojevrsnu psihološku dobit) stoga i prihvatljivo sve dok nam naša kreacija, pored očitog psihološkog benefita pohvale i divljenja, pruža i ono suštinsko – prostor u kojem možemo živjeti, i to na način koji nam istinski odgovara.
Funkcija, forma i ugoda
Adekvatan prostor za življenje trebao bi pružiti i fizičku i emocionalnu ugodu. Fizički aspekt se prvenstveno odnosi na udobnost namještaja, u ovom slučaju sofe i fotelje u kojima bi trebalo biti ugodno sjediti ili ležati. Na emocionalnu ugodu utiče izgled prostorije, i to boje, uzorci, oblici i teksture, kao i kompozicija svega pomenutog.
Do odluke o temi i atmosferi prostora lakše se dolazi ako sebi postavimo i odgovorimo na sljedeća pitanja: Za što će mi služiti ova prostorija, koja je njena svrha?; Kako se želim osjećati dok boravim u ovoj prostoriji?; Šta ova prostorija treba drugima da kaže o meni?
Udobna sofa je vjerovatno najvažniji komad namještaja u dnevnom boravku(dezeen.com)
Fizička ugoda (koja direktno doprinosi emocionalnoj) uveliko se temelji na praktičnosti koju u enterijerima postižemo osiguravanjem prohodnosti odnosno lakom pristupu predmetima koji su nam potrebni u našim svakodnevnim rutinama i ritualima. Da li se lako krećete kroz vaš dom ili ste prinuđeni provlačiti se, zaobilaziti, tražiti utičnice iza sofe? Ako je prolaz otežan, možda imate višak stvari u prostoru ili su nepravilno pozicionirane. Zato prilikom planiranja uređenja uvijek krećemo od tlocrta koji nam omogućuje da skiciramo pozicije komada namještaja, kao i tok kretanja u prostoru. Precizno mjerenje prostora i komada namještaja će prevenirati grešku koja nam se često dešava – da sofa koja vam se fatalno dopala u salonu namještaja ne odgovara vašem prostoru jer je prevelika – u prostoru, kao i spram drugih komada namještaja. Ili, da sofa ili fotelja koju ste naručili online, ni izbliza nije udobna kako je djelovala na fotografiji. A, prisjetite se, funkcija, kojoj pripada i udobnost, bi trebala biti top prioritet. Ilustracije radi, trenutke odmora najčešće provodite u fotelji, a odabrali ste tvrdu, neudobnu, iako estetski privlačnu fotelju kao akcent komad namještaja.
Dizajneri namještaja smatraju da bi fotelja trebala biti tako mekana kao da sjedate na oblak, ali sa dovoljno podrške da lako možete ustati. Pored toga, treba uzeti u obzir i da ono što je udobno za jednu osobu, ne mora značiti udobnost za drugu jer smo različite fizičke građe, ali i zato što različito poimamo udobnost.
Iako lijepa i moderna na fotografiji, sofa se mora i probati (home-designing.com)
Poznata dizajnerica Rita Konig predlaže da pogledate što više fotografija sofa ili namještaja kako bi odredili stil koji vam se sviđa, a potom slijedi odlazak u prodavnice namještaja da bi vidjeli i probali birane komade namještaja, kao što probamo odjeću.
Psihološku ugodu može ugroziti i previše stvari u prostoru, naročito ako težite svedenom, jednostavnom izgledu i u odijevanju. Osjećanje nelagode mogu izazvati i određene boje, pa ako ste iz gorepomenute grupe, crvena boja vam vjerovatno neće prijati jer će vas prestimulirati, što sigurno ne donosi mir. Iako nije poznato ko stoji iza stare izreke ‘uredno u kući, uredno u glavi’ (‘Tidy home, tidy mind’), izreka opstaje stoljećima jer ima smisla – nered nas u najmanju ruku može učiniti nervoznim, što automatski ugrožava psihološku ugodu koja nam je prijeko potrebna u našem domu ili uredu.
Bez viška stvari, uredno i udobno (dezeen.com)
Autorica poznatog romana Doba nevinosti, američka spisateljica Edith Wharton, koja je ostavila trag u historiji i kao dizajner enterijera i trendseter lijepih stvari, u svom djelu Uređenje kuća (The Decoration of Houses) potcrtava: ‘Što se manje boja koristi u sobi, to će rezultat biti ugodniji i opušteniji. Mnoštvo boja proizvodi isti učinak kao više glasova koji govore u isto vrijeme… kontinuirano brbljanje je dugoročno zamorno.’
Nije ni čudo da se upravo Wharton borila protiv u to vrijeme popularnog viktorijanskog stila uređenja koji je podrazumijevao prostorije krcate tamnim rezbarenim namještajem, sa previše ukrasa, kao i teške zavjese koje su dodatno ‘otežavale’ prostorije. Ona je smatrala da takve prostorije potenciraju ‘tapacirung’ na uštrb pravilnog planiranja prostora i arhitektonskog dizajna, te da su stoga nepraktične i doimaju se neugodnim za boravak. U istoj knjizi koju potpisuje zajedno sa arhitektom Ogdenom Codmanom, Edith zagovara da se posebna pažnja posveti tretmanu zidova i stropa, naročito ako već postoje posebne arhitektonske osobenosti ili se tek dizajniraju, kao i klasičnim principima dizajna poput simetrije, proporcija i ravnoteže, a sve praćeno za prostoriju odgovarajućim namještajem.
Biblioteka u domu Edith Wharton koji je danas muzej
Čini se da je autorica ekraniziranog romana ‘Doba nevinosti’ također bila jedna od začetnica psihologije uređivanja doma; u svom prvencu o dizajnu enterijera sugerira da ako se trenutno mučite da napišete nešto smisleno (a to vam je profesija), moguće je da vas sabotira upravo vaš ambijent.
‘Pisaći stol bi mogao naći svoje mjesto uz bočni zid pored prozora, ali ta pozicija se obično poklanja klaviru i toj modernoj sujeti, srebrnom stoliću. Tako da je neophodnost pisaćeg stola ili posve otpisana ili je ćušnuta u neki mračni kut, gdje utoliko uopšte ne čudi da se neupotrebljena tinta osuši dok cvijeće u vazi raste nasred upijača za tintu’, sarkastično kritikuje Whartonova povinovanje trendovima po svaku cijenu.
Kuhinja koja djeluje svedeno, harmonično i cjelovito, ustvari je rezultat sučeljavanja bar tri različita stila (home-designing.com)
Eklektična rješenja
Savremeno doba ostavlja puno više prostora za eksperimentisanje sa različitim stilovima i pravilima, kao i njihovo konfrontiranje. Utoliko eklekticizam – pojam koji se sve češće upotrebljava u kontekstu uređenju enterijera, pretpostavlja sučeljavanje reprezenata različitih stilova koja će neočekivano dovesti do njihove sretne fuzije u jednu harmoničnu kompoziciju. Tako se stvori nešto poput slojevite ličnosti određenog prostora pri čemu, kao i kod ljudi, više slojeva bi ukazivalo na bogatiju ličnost odnosno, u ovom slučaju, interesantniji, ali i opuštajući enterijer. U takvom konceptu je neminovno kreiran prostor i za funkciju, i za formu – drugim riječima, stvorena je prilika da zadovoljimo potrebu za ranije pomenutom fizičkom ugodom, ali i formom koja nam pruža emocionalnu ugodu jer nam hrani čula, i jer je možemo pokazati i drugima.
Postoji dobar razlog zašto neki recepti opstaju stoljećima. Jedan takav recept je engleska pastirska pita.
Originalni recept ovog tradicionalnog engleskog jela koje je postalo popularno i u drugim dijelovima svijeta, u osnovi se sastoji od dva dijela – baza od mljevenog mesa dinstanog u sosu i sa povrćem poput graška, mrkve i celera, nekada i gljiva, koje se prekrije debljim slojem pire krompira prije pečenja. U Britaniji se za pastirsku pitu upotrebljava janjeće meso, ali recept dopušta bilo koje mljeveno meso po vašem ukusu.
Recept datira iz 18. stoljeća kada je krompir proglašen jestivim, a mogli su ga priuštiti i siromašni slojevi društva.
U knjigama recepata iz istog razdoblja nalazimo pastirsku pitu kao način da se iskoriste ostaci pečenog mesa koje se potom prekrije pire krompirom i zapeče kako bi se stvorila hrskava korica.
Mnoge zemlje imaju vlastite verzije ovog recepta koji se služe kao jela drugog naziva; npr. u Holandiji se slično jelo kojemu se dodaju jabuke i suhe šljive naziva ‘filozofov gulaš’.
Kao što je uvijek slučaj s dobrim receptima, varijanti je mnogo, a mi smo za vas pripremili lakšu, vegetarijansku.
Vegetarijanska pastirska pita
Ovo ukusno jelo prepuno je zdravog povrća i leće. Zahvaljujući ispravnoj kombinaciji škroba i ugljikohidrata (bez proteina) osigurat će dobru probavu i neće ugroziti vašu vitku liniju.
RECEPT
Sastojci za nadjev
2 mrkve
1 komad poriluka (prasa)
150 g šampinjona
300 g zelene leće
300 g graška
300 g paradajza (oguljen, isjeckan)
1-2 česna bijelog luka
Začin majčina dušica i kadulja ili svježe lišće, ako imate (po želji)
Malo čilija
Kašičica šećera
So i biber
Sastojci za preljev
4 krompira (oko 1 kg), oguljeni i izrezani na komade za kuhanje
Komad putera
So i biber
Parmezan po želji
Postupak
1. Za nadjev, pržite prasu oko 3-4 minute ili dok ne omekša.
2. Dodajte isjeckanu mrkvu, šampinjone i bijeli luk i nastavite dinstati cca. 5 minuta.
3. Dodajte začine majčinu dušicu i kadulju, leću, paradajz, bujon od povrća (ili toplu vodu ako nemate bujon), so i biber, i nastavite dinstati oko 20 minuta dok se sos malo ne reducira.
4. Dok se nadjev dinsta, pripremite preljev, ali prije toga uključite rernu na 200C.
5. Skuhajte krompir, procijedite ga i dodajte puter, so i biber. Napravite pire i ostavite na stranu, na toplo mjesto.
6. Nadjev uspite u dublju tepsiju, pa ga ravnomjerno prekrijte pire krompirom. Ako želite, ukrasite viljuškom. Možete dodati i parmezan, po želji.
7. Pecite pastirsku pitu u prethodno zagrijanoj rerni oko 20 minuta dok preljev ne postane zlatno-smeđ i blago hrskav.
U zadnje vrijeme i kod nas često čujemo upotrebu termina ‘brutalizam’ s namjerom da se opiše izgled određene zgrade koja datira od sredine prošlog stoljeća.
Takva upotreba ove, za uho ne tako prijatne riječi, uopće nije pogrešna. Naime, brutalizam je stil u modernoj arhitekturi koji je doživio uspon upravo u periodu od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Izraz je skovao slavni švicarski arhitekt Le Corbusier (1887. – 1965.), koji je na većini svojih minimalističkih zgrada koristio lijevani beton s vidljivim tragovima oplate, neobrađeni tzv. zihtbeton, a koji je opisivao kao beton brut što na francuskom znači grubi ili sirovi beton.
Međutim, pravom omasovljenju upotrebe ovog izraza kumovao je Peter Reyner Banham, britanski historičar arhitekture, pisac i kritičar. On je sredinom pedesetih godina u renomiranim arhitektonskim žurnalima u više navrata objavljivao članke na temu ‘novog brutalizma’.
Tako je beton, koji se u prošlosti uvijek koristio kao građevinski materijal bez estetske uloge, s pojavom brutalizma postao element sa dekorativnim efektom.
Ovaj sveprisutni strukturalni građevinski materijal odnedavno je dobio dekorativnu funkciju i u rezidencijalnim i komercijalnim enterijerima. Brutalistička, sirova estetika ovog materijala sada služi u svrhu stvaranja zadivljujućih rješenja za podove, zidove, pa čak i namještaj.
Bilo je samo pitanje vremena kada ćemo vidjeti kako ovaj popularni materijal evoluira u svoj sljedeći logički oblik, a to je beton u boji – jedan znatno privlačniji ‘srodnik’ koji može da unese osobnost, teksturu i dubinu u svaku prostoriju.
Ovako to izgleda u praksi:
Foto: estilopropriobysir.com via PinterestFoto: Goldshellpaints via PinterestFoto: National Design Academy UKFoto: Lazenby Polished Concrete via Pinterest
U tradicionalnim japanskim enterijerima prostorije su bile odvojene pomičnim panelima poznatim kao fusuma, koji su bili pričvršćeni za vodilice u podu i utore na gornjim gredama. Ovakve pregrade su činili i sklopivi paravani poznati kao byobu, koji su bili napravljeni od drvenog okvira prekrivenog slojevima papira.
Ova vrsta namještaja i uređenja prostora doživjela je najveću popularnost u vrijeme razdoblja Momoyama (1573. – 1615.) kada su vojni čelnici gradili velike dvorce i angažirali umjetnike da ukrase njihovu unutrašnjost. Tako je vojni vrh postao najveći pokrovitelj umjetnosti u tadašnjem Japanu.
Takve paravane oslikavao je i Hasegawa Tohaku, inače slikar zenbudističkih prizora, koji se školovao u Kyotu pod vodstvom Toshuna, sljedbenika Seshua Toyoa, najvećeg umjetnika zenbudističke tradicije crtanja tušem iz prethodnog stoljeća.
Ptice i cvijeće četiri godišnja doba, rad tušem na svitku. Priroda kao cetralna tema umjetnika i njegovih suvremenika: Kombinacija elegantnih i oštrih prikaza jarkih boja na smeđoj podlozi, intenzivno detaljiziranih, čini osnovu Tohakuovog rada ali i Momoyamu razdoblja.
Tohaku (1539-1610) se smatrao svestranim umjetnikom koji je svoje velike paravane i svitke oslikavao u najširem rasponu stilova.
Jedno od njegovih najpoznatijih djela je Borova šuma – nesvakidašnji prikaz borova koji izranjaju iz izmaglice, što stvara dojam mistike i tajanstvenosti pejzaža. Uticaj zenbudizma je lako uočljiv, a umirujući prizor poziva na refleksiju. U slikarstvu istočne Azije veliki borovi simboliziraju dugovječnost.
Borova šuma, rad na paravanu od svile, Nacionalni muzej u Tokiju
Tokahuova stabla su nacrtana tamnim tušem, energičnim potezima kistom. Dubina prostora dočarana je blijedim, vlažnim tušem kojim su nacrtani blijedi borovi u pozadini.
Izmaglica poziva na razmišljanje – šta je u pozadini borova?
Inače, upotreba praznog prostora predstavlja jedno od obilježja zenbudističke tehnike crtanja tušem. Prazan prostor je namjerno kreiran da potakne maštu posmatrača.
Najčešći motivi Tohakuovih djela su ptice, rode, cvijeće tipično za Japan, visoki borovi, na zlatnosmeđoj pozadini. Umjetnik je postizao dojam asketske jednostavnosti čak i kod djela sa većim brojem detalja i boja.
Vrbe i četiri godišnja doba, papirni paravan. Ponovo imamo jednostavno predstavljanje prirodnih formi vrbe. Pozadina je prekrivena zlatnim listom, pa djeluje kao da se sunčeva svjetlost probija kroz lišće vrbe, stvarajući dojam refleksije.
Asketsku jednostavnost zenbudizma podržavali su obrazovani slojevi japanskog društva koji su prezirali ekstravagantno razmetanje bogatstvom vojnih elita.
Ptice i cvijeće proljeća i ljeta, rad na panou od svile
Tohaku će ostati zapamćen kao jedan od najuticajnijih japanskih slikara, a neka od njegovih djela svrstana su u nacionalno blago Japana.
Nagrađivani arhitekt Álvaro Siza (89) dizajnirao je još jedan ručni sat.
Dizajn ovog sata inspirisan je Sizinim ranijim projektom dizajna kompleksa bazena u Portugalu iz 1966. godine, kada je imao samo 28 godina.
Četvrtasti oblik sata prati liniju glavnog bazena dok narukvica podsjeća na minimalistički dizajnirane prateće objekte, naročito na znak na toaletima.
Kao i svaki napredni arhitekt, Alvaro je želio dizajnirati nešto drugačije, jer ‘već postoji veliki broj prelijepih okruglih satova’.
‘Ovaj sat ću nositi nedjeljom’, naglasio je vremešni arhitekt.
Kreiran za brend Lebond Watches, specijaliziran za satove koje dizajniraju arhitekti, sat Lebond Siza izrađen je od legure titanijuma koga je arhitekt izabrao zbog njegove lakoće i mikrobrušenog mat finiša.
Alvaro Siza sa finalnim proizvodom
Sat je karakterističan i po minimalističkom dizajnu brojčanika koji na crnoj podlozi prikazuje brojke 3,6,9 i 12, te crnoj gumenoj narukvici u istom stilu.
Kućište sata ima prozirna leđa koja otkrivaju mehaničke pokrete sata, sa Sizinim potpisom.
‘Lebond Siza je izuzetan sat koji besprijekorno spaja stil i funkcionalnost, otkrivajući talenat arhitekte za kreiranje minimalističkog i elegantnog dizajna’, poručuju iz Lebond Watches.
Ovo nije prvi dizajn ručnog sata za Alvara Sizu, koji je 2021. godine potpisao dizajn ručnog sata Cauny x Siza za švicarski brend Cauny, koji je nazvao ‘sat koji izgleda kao sat’ (slika dole).
Dobitnik Pritzker nagrada za arhitekturu 1992. godine, Siza je nedavno priveo kraju projekat umjetničkog paviljona u Južnoj Koreji, te nebodera na njujorškom Menhetnu.
