Lokalni materijali i zanatska izrada udruženi sa farmerskom estetikom poslužili su kao inspiracija arhitektonskom studiju ONU pri projektovanju i gradnji kuće u Poljskoj.
Projekat radnog naziva Dom Las, što na izvornom poljskom znači ‘šumska kuća’, imao je za cilj izgraditi jednostavnu kuću u skladu s prirodnim ambijentom dijela Poljske poznatog kao Kašubija.
Kao i svaki region, tako i Kašubiju karakteriše jedinstvena estetika i način gradnje.
Vlasnik studija sa sjedištem u švicarskom Bazelu, Kuba Tomaszczyk, objašnjava da danas postaje sve teže pronaći tradicionalne kašubijanske kuće koje mogu poslužiti kao arhetipska inspiracija: ‘Većina postojećih kuća su u lošem stanju, napuštene, ili čekaju da budu zamijenjene novim projektima.’ On smatra da lokalna kultura može opstati samo ako se ‘ažurira’ tj. usklađuje s vremenom u kojem živimo.
Dom Las čine dvije kuće od cigle; u jednoj se stanuje, dok druga služi kao tipično poljoprivredno skladište. Vizuelno ih razdvaja vrtno ognjište.
Tema vatre i ognjišta kao simbola toplog i harmoničnog doma, nastavlja se i u rezidencijalnom dijelu kuće – decentan kamin savremenog dizajna u središtu je otvorenog prostora, dnevnog boravka s kuhinjom i trpezarijom. Vatra razdvaja ovaj prostor za aktivnosti od spavaće sobe s kupatilom koja gleda na jug.
Do dodatnog mjesta za spavanje skrivenog ispod drvenih greda, zaklonjenog (još uvijek) popularnim letvicama, dolazi se malim ljestvama koje vizualno razdvajaju kuhinju od dnevnog boravka. U spavaću sobu dolazi mnogo svjetlosti zahvaljujući krovnom prozoru koji u vedrim noćima omogućuje pogled na Velikog medvjeda i okolnu šumu.
Dnevna soba izlazi na minimalističku terasu koja vodi do ognjišta.
Iako se radi o relativno maloj površini, kuća nudi sve sadržaje potrebne za jednostavan život i rad. Pa čak i povremene posjetioce.
Kuće su izgrađene od domaće crvene cigle čiji se terakot tonovi savršeno ukplapaju u vernakularni koncept projekta. Namjeran kontrast cigli kao tradicionalnom materijalu predstavljaju moderni prozorski kapci od perforiranog metala, te krov od pocinčanog lima. Svi završni radovi predstavljaju savremeni pristup tradicionalnom poljskom dizajnu.
Vernakularni dizajn reflektiraju i glazirane pločice u kuhinji i kupatilu u zelenim nijansama vegetacije.
Unikatne komade namještaja dizajnirao je studio Onu.
U jednoj od epizoda serijala Kroz Pariz sa Gijomom, poznato ime francuske gastronomije chef Guillaume Brahimi posebnu pažnju posvećuje – bistronomiji.
Nastao u Francuskoj, bistro je koncept koji pretpostavlja manji restoran sa opuštenim ambijentom i menijem koji sadrži manji broj lokalnih specijaliteta, klasika koji se nude po relativno povoljnim cijenama. Najčešće nije potrebna rezervacija.
‘Haute cuisine po pristupačnim cijenama’, objašnjava Brahimi.
Tipičan bistro je mješavina kafea i restorana, niti jedno, niti drugo. Redovno ga posjećuju ‘lokalci’ jer znaju gdje ne moraju platiti previše za finu hranu i vino, jednako fino društvo i ambijent. U toplijem dijelu godine, tipičan bistro će imati baštu sa stolicama od ratana i malim okruglim stolovima – koja je uvijek puna. Ovakvi bistroi su dio francuske kulture.
Jedna od najznačajnijih karakteristika bistroa je integrisanost u zajednici, tj. u kvartu u kojem se nalazi, i topao ambijent u kome ste dobrodošli i u društvu, i solo. Takođe, za razliku od restorana, izgled bistroa je na drugom mjestu jer je najvažnije da gost uživa u jelu.
Nastanak koncepta bistronomije pripisuje se chefu Yvesu Camdebordeu koji je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća pokušao ‘visoku kuhinju’ učini pristupačnijom time što će približiti kulturu bistroa i gastronomiju.
Neologizam ‘bistronomija’ navodno je skovao novinar i gastro kritičar Sebastien Demorand još 2004. godine, i od tada se nemilice koristi da opiše svaku vrstu ugode koju donosi ovaj koncept. Iz istog je proistekla plejada novih chefova čija je kreativnost pobuđena opuštenijim ambijentom u kojem mogu stvarati vlastite, moderne verzije i prezentacije tradicionalnih jela.
Bistronomija se danas definiše kao kulinarski stil koji pretpostavlja pripremu tradicionalnih jela tipičnih za meni bistroa, ali uz primjenu gastronomskih kulinarskih tehnika. Drugim riječima, tradicionalna jela lokalne kuhinje podignuta na razinu više savremenim načinom obrade namirnica i pripreme jela.
Uticaj bistronomije na ugostiteljstvo i privredu općenito nije beznačajan – zahvaljujući pristupu koji se temelji na upotrebi lokalno uzgojenih sezonskih narmirnica, do izražaja su došli lokalni farmeri i mali proizvođači vina. Pored toga, fina, sofisticirana jela su postala pristupačnija većem broju ljudi zahvaljujući povoljnijim cijenama.
Ovaj koncept uživanja u klasicima u opuštenoj atmosferi vremenom je izrodio nazive za mjesta sa sličnim pristupom kuhanju i posluživanju hrane kao što su brasserie (pivnica), gastropub i sl., pri čemu ih je danas sve teže razlikovati.
U istoj epizodi Kroz Pariz sa Gijomom, inspirisan posjetom kolegama koji drže čuvene bistroe u 5. i 6. arondismanu, Parižanin sa australijskom adresom Guillaume Brahimi odlučuje se revanširati prijatelju, vlasniku bistroa za topao doček, pripremajući tipično bistro jelo – Navarin de Veau Printanier, mi bismo rekli povrtni složenac s teletinom.
U nastavku vam donosimo recept za ovo ukusno jelo sa jelovnika tipičnog pariškog bistroa.
RECEPT
Sastojci
800 g teletine sjeckane na kockice (kao za gulaš)
1 veća glavica crvenog luka
2-3 mrkve srednje veličine
300 g repe (mladi plodovi)
3-4 mlada manja kuhana krompira
500 g graška
čaša junećeg temeljca
1 kašika paradajz sosa ili malo aleve paprike ili čili praha, po želji
čaša pirea od kuhane mrkve (za zgušnjavanje)
50 g putera
so i biber
Priprema:
Isjeckajte meso na kockice kao za gulaš. U šerpi (po mogućnost čeličnoj sa debelim dnom) na puteru propržite teletinu. Dodajte so i biber, alevu papriku ili čili (ili malo paradajz sosa), temeljac, malo vode. Pokrijte i ostavite da se kuha sat vremena na nižoj temperaturi.
U drugom loncu propržite sitno nasjeckani luk, repu, cijele mrkve. Dodajte vode i ostavite da se kuha pola sata.
Kada je meso pri kraju kuhanja, dodajte pire od mrkve, grašak i kuhani krompir nasjeckan na manje komade, i ostavite da se kuha još 5 minuta.
Sjedinite povrće sa mesom, kuhajte minut-dva, i ako možete izdržati – ostavite poklopljeno još 5 minuta prije serviranja.
Umjesto junećeg temeljca može poslužiti suho bijelo vino.
Saradnja dizajnerskog studija Panter&Tourron i laboratorija za istraživanje SPACE10 u vlasništvu švedskog brenda IKEA, rezultirala je novim proizvodom – sklopivim kaučem čija težina ne prelazi 10 kg.
Ova inovacija nazvana ‘Kauč u koverti’ može se sklopiti u vakumiranu torbu koja podsjeća na onu za shopping, koju (jednom rukom) može lako ponijeti svaka zdrava odrasla osoba. (slika dole)
Navodno je projekat iznjedrila namjera da se pojednostavi proces dizajniranja i izrade sofe kao komada namještaja, te da se podsjeti na njenu primarnu funkciju – udobno sjedenje.
Georgina McDonald iz laba Space10 tvrdi da je projekat svojevrsna konfrontacija ‘problematičnih arhetipova u dizajnu’, navodeći da ‘koliko god da nam je drag, kauč je često teret za čovjeka zbog svoje težine, ali i za prijatelje koji nam velikodušno pomažu kada selimo’.
Kauč koji se transformiše u mnoštvo različitih oblika (slika dole), dizajniran je pomoću programa vještačke inteligencije Midjourney i Runway, te ChatGPT koji generišu slike na temelju verbalnih uputa.
‘Može li kauč stati u kovertu?’, glasilo je pitanje za ChatGPT s kojim je McDonald započela eksperiment.
McDonald je ubrzo shvatila da je imaginacija chatbota limitirana kada je u pitanju definicija ‘kauča’ i ‘koverte’, pa se obratila za pomoć studiju Panter&Tourron.
Dizajneri ovog studija su proširili izbor ‘promptova’ sa novim ključnim riječima poput platforma, lagani, samoodrživi, mobilni, što je rezultiralo sa stotinama interesantnih novih prijedloga. (slika dole)
Finalni dizajn iza kojeg stoje ljudski um i vještačka inteligencija sastoji se od zelenog sistema za sjedenje postavljenog na ravnu platformu sa tankom presvučenom spužvom, te sklopivim ‘krilcima’ koja mogu poslužiti kao naslon za leđa i ruke, ali i polica za odlaganje knjige. (slika dole)
Nakon ovog iskustva, Georgina McDonald je javno zaključila da nikada ne bi dopustila vještačkoj inteligenciji da dizajnira bez ljudske intervencije, te da je vrijednosti ljudi – dizajnera upravo u njihovoj urođenoj subjektivnosti.
‘Zašto bi mašina imala više iskustva kada nikada nije sjela na kauč, nikada nije plakala na kauču, te nas može samo dovesti do određene tačke u ovom procesu…’, prokomentarisala je predstavnica istraživačkog laboratorija Space10.
Prototip ‘Kauč u koverti’ prikazan je na izložbi ‘Dizajn u vremenu vještačke inteligencije’ na festivalu ‘3 dana dizajna’ u Kopenhagenu.
Obzirom da se radi o spekulativnom dizajnu, masovna proizvodnja za sada nije planirana.
Limun je moj omiljeni sastojak u kolačima. Njegov okus, miris i boja posebno dolaze do izražaja u kombinaciji sa kokosom.
Piše: Almira Mujačić, blogerica zdrave ishrane
Iako recepti za pripremu zdravih slastica često uključuju i ribanu koricu limuna, zbog straha od pesticida i ostalih vještačkih tretiranja, u kolače stavljam isključivo sok od svježe cijeđenog limuna.
Keksi od limuna su bez šećera i brašna pa su dobri i za djecu.
Sastojci
1 jaje
100 g putera ili 4 kašike kokosovog ulja
1 dcl mlijeka (biljno ili kravlje)
3 kašike agava sirupa ili meda
1/2 praška za pecivo
kokosovo brašno (ljuspice za kolače)
zobene mekinje
sok od 2 limuna
Postupak
Umutiti jaje sa ostalim tečnim sastojcima te postepeno dodavati kokos i zobene mekinje u istom omjeru. Smjesa treba da bude gušća nego za palačinke.
Kada dobro izmiješate sve sastojke, stavite smjesu u frižider 15 minuta. Smjesa će postati znatno gušća jer će kokos i zobene mekinje upiti višak tekućine.
Oblikujte male kekse i slažite na pleh obložen papirom za pečenje. Pecite ih u pećnici na temperaturi od 180 stepeni 12-15 minuta, a nakon toga izvadite i ostavite da se ohlade. Servirajte uz grčki jogurt sa sokom od limuna i zaslađen medom ili uživajte u suhim keksićima uz šolju kafe ili svježe cijeđenog soka od narandže.
Rembrandt Harmenszoon van Rijn smatra se najvećim holandskim slikarom koji je obilježio ‘zlatno doba’ slikarstva u toj zemlji, ali i cijelom svijetu.
Rođen 1606. godine u Leidenu kao sin imućnog mlinara. U 18. godini počinje učiti slikati kod Pietersa Lastmana u Amsterdamu gdje se trajno nastanjuje 1631. godine. Tamo će u kratkom vremenu postati vodeći portretist koji je čak i grupne portrete oživljavao svojim darom za dramatično pripovijedanje.
Nakon tri godine života u Amsterdamu, ženi se Saskijom van Uylenburch s kojom će dobiti četvero djece, od kojih će troje umrijeti u ranoj dobi.
1642. godine će naslikati svoje najpoznatije djelo Noćnu stražu, a iste godine umire Saskija. 12 godina kasnije u njegov dom dolazi sluškinja Hendrickje Stoffels koja će mu postati model i s kojom će dobiti dvoje djece. Samo dvije godine kasnije Rembrandt bankrotira, a nekoliko godine kasnije umiru Hendrickje i njihov sin Titus. Rembrandt umire 1669. godine u Amsterdamu.
Djela prve faze karakteriziraju jarki svjetlosni dojmovi i izražajni pokreti tijela. Njegovi zreli radovi koji se danas najviše cijene, u to vrijeme nisu bili među omiljenima. U usporedbi sa ranim, više su introspektivni, slobodniji su, manje napeti, sa značajnijim psihološkim uvidom.
Jacob III de Gheyn, 1632., ulje na dasciOluja na Galilejskom jezeru, 1633., ulje na platnu, biblijski prizor sa dijagonalnom kompozicijom koja slici daje dramatičnostNoćna straža, 1642., ulje na platnu, naziv dobila zbog potamnjelog laka. Originalni naziv Milicijska jedinica kapetana Fransa Banninga Cocqa i poručnika Willema van Ruytenburcha
Rembrandt je tokom života uradio oko 70 autoportreta, od kojih su polovina bili slike, a druga polovina bakropisi i crteži.
Ovaj autoportret je nastao oko 1655. godine kada je umjetnik bio u kasnim pedesetim, nakon smrti djece, supruge i bankrota. Iako su dani blagostanja daleko iza njega, na slici ne izgleda kao da ga treba sažalijevati; mnogi su primijetili spokoj i samosvijest u njegovom izrazu lica čovjeka koji se pomirio sa tragičnom sudbinom.
Veliki umjetnik na slici drži svoje alate – kistove, paletu i malštok. Mnogi su nagađali značenje dvije polutke u pozadini, ali niko ne može znati šta je slikar imao na umu. Njegova glava, ramena, paleta i malštok čine trokut što daje ravnotežu i očituje samopouzdanje kojom zrači slikar.
Svjetlost dolazi iz lijevog gornjeg ugla, ostavljajući donju polovinu slike u pomalo melanholičnoj sjeni.
