Parižanin Georges-Pierre Seurat privukao je veliku pažnju kada je 1886. godine na izložbi impresionista izložio svoje djelo Nedjeljno poslijepodne na otoku Grande Jatte. I dok su neki posjetitelji našli sliku iznimno odbojnom, većina se složila da se radi o revolucionarnom djelu koje izlazi iz granica impresionizma.
Seurat je prikazao Grande Jatte, mali otok na rijeci Seni, gdje su slobodno vrijeme provodili pripadnici raznih pariških društvenih slojeva. Utoliko njegova slika prikazuje presjek pariškog društva u to vrijeme. Tu su raskošno odjeveni pripadnici više klase, kao i dadilje i vojnici. Pored tada šokantne upotrebe tačaka kao tehnike, slici je primjetno nedostajala spontanost koja je bila zajednički nazivnik impresionističkih djela. Likovi na slici djeluju izolirano, a pogled je usmjeren na ženu koja šeta s djetetom – jedine figure usmjerene prema slikaru, dok su svi drugi likovi prikazani iz profila i čine se zamrznutima, čime se dodatno naglašavaju centralne figure žene i djeteta.
Nedjelja na otoku Grande Jatte, ulje na platnu, 207.5 x 308 cm, Umjetnički institut u Čikagu
Dubinu i perspektivu Seurat postiže neprirodnom i neuobičajenom upotrebom sjena. U prvom planu je veliko područje tamne sjene koje je u kontrastu s drugim područjem obasjanim suncem, što privlači pogled unutra, i dodatno naglašava centralne figure.
Kritičari umjetnosti smatraju da je Seuratova namjera bila spojiti nespojivo, tako što će na jednom mjestu ispreplesti predstavnike najrazličitijih društvenih slojeva.
Seuratova slika najavila je novi stil u slikarstvu – pointilizam. Ovaj termin označava tehniku slikanja malim tačkama u primarnim bojama (crvena, zelena, plava) što stvara utisak i određenih sekundarnih boja. Ova tehnika se oslanja na sposobnost oka i percepciji posmatrača da miješa boje u puni spektar tonova, što se naziva divizionizmom. Seurat je jedan od nekolicine sljedbenika ovog stila.
Termin pointilizam je u početku imao pogrdno značenje, a koristili su ga kritičari umjetnosti da bi ismijali slikare koji su se oslanjali na ovaj metod. Međutim, kasnije će ovaj izraz postati općeprihvaćen kako bi označio ovu naročitu tehniku slikanja.
Utoliko se Seuratova slika Nedjelja na otoku Grande Jatte smatrala pravom inovacijom i trenutačno postaje slavna. Upravo će ovo djelo usmjeriti savremenu umjetnost 19. stoljeća ka Neoimpresionizmu kao novom umjetničkom pravcu.
Kupači na Asnièresu, slika koja je prethodila Nedjelji, i koja se smatra Seuratovim prvim remek-djelom koje je naslikao kada je imao 24 godine, nije bila odmah prihvaćena jer je zbunjivala kritičare inovativnim tehnikama koje je umjetnik koristio.
Kupači na Asnièresu, ulje na platnu, 201 x 300 cm, Nacionalna galerija London
Tehniku koju je razvio na ovom platnu Seurat opisuje kao balayé – čime je označio upotrebu ravnog kista kojim je nanosio mat boje unakrsno, stvarajući oblike koji se smanjuju prema horizontu. Ovu tehniku Seurat je koristio samo na dijelovima slike, u kombinaciji sa horizontalnim i tanjim potezima kojima je oslikao vodu, te glatkim figurama.
Seurat je vješto kombinirao različite tehnike, što je proisticalo iz njegove osobnosti koja je bila istovremeno umjetnički senzibilna i sklona matematičkom pristupu
Ova slika je doživjela slavu tek nakon Seuratove prerane smrti u 31. godini, a danas je jedno od najistaknutijih umjetničkih djela u Nacionalnoj galeriji u Londonu.
Sam pogled na ovaj umak donosi osvježenje u vrelim danima ljeta kada se čini da svaka vrsta jela podiže temperaturu.
Vjerovatno ste jeli tzatziki bez da znate originalni naziv ovog grčkog umaka – salate.
Tzatziki (izgovara se caciki) je jednostavni kremasti umak od krastavaca, jogurta, bijelog luka, s dodatkom začinskog bilja poput mente ili kopra.
Tradicionalno se priprema sa jogurtom od kozjeg ili ovčijeg mlijeka, ali je čvrsti grčki jogurt sa većim udjelom masnoće sasvim prihvatljiv, naročito kad se uzme u obzir da je jogurt od kravljeg mlijeka bliži našem nepcu.
Potekao sa grčkog otoka Parosa, tzatziki je poznat kao umak sa višestrukom ulogom.
Može se služiti kao preliv za jela od mesa, krompira, pite, kao salata – obrok za sebe, te kao umak za svježe povrće (štapići svježeg celera, mrkve, paprike), čips ili focacciu. Mogućnosti su bezbrojne.
Foto: AllRecipes
Kako pripremiti tzatziki
Za pripremu vam treba maksimalno 10 minuta.
Krupno naribajte ili sitno isjeckajte krastavce, ocijedite ih te pomiješajte sa čvrstim jogurtom i propasiranim bijelim lukom. Dodajte kašičicu bijelog sirćeta, posolite, dodajte malo bibera (po mogućnost bijelog), te prstohvat začinskog bilja poput mente ili kopra, po želji. Tzatziki treba biti gust poput pudinga.
Pospite s malo ekstradjevičanskog maslinovog ulja i uživajte!
Kada je u pitanju dizajn, većina prvo pomisli na Italiju. Arhitektura, enterijeri, moda, automobili, gastronomija…. Kako samo uspijevaju?!
Čini se da u Italiji i manje lijepo (da ne upotrijebimo suprotno značenje od ‘lijepo’) ima neku magičnu privlačnost koja nas tjera da gledamo i posmatramo ne bi li shvatili formulu kojom dolaze do jednostavnih i neponovljivih rješenja. I baš kad se ohrabrimo pa kopiramo cijeli pristup stvari, shvatimo da našoj kreaciji nedostaje je-ne-sais-quoi što ‘raste’ samo u Italiji.
Da li su osjećaj za lijepo i vještina stvaranja lijepog u italijanskom DNK? Pri čemu, naravno, ta ista DNK je stoljećima izložena faktoru sredine – bogatoj historiji, tradiciji, podneblju, ali i nezaobilaznim promjenama koje donosi novo vrijeme, a koje su Italijani odlučili da prigrle, ne napuštajući pritom tradiciju i običaje.
Promišljena nonšalantnost
S Italijom se naročito povezuje muška moda. Stanovnici ove mediteranske zemlje, jednako kao njeni modni dizajneri koji su stekli svjetsku slavu i obilježili globalna kretanja u toj industriji, davno su se odlučili da daju primat stilu u odnosu na trendove. Italijani su tako postali nosioci stila koji se čini okosnicom svakog novog trenda. Kvalitetne tkanine, besprijekorni krojevi, klasične ‘muške’ boje koje kao da dobijaju nove, inovirane nijanse u ovim jedinstvenim kombinacijama.
Ipak, posmatrajući obične prolaznike koji na ulicama italijanskih gradova uglavnom podsjećaju na modele – manekene, brzo shvatamo da je svaka naizgled opuštena kombinacija pomno isplanirana.
Sprezzatura, reći će Italijani za promišljenu nonšalantnost zbog koje najbolje odjeveni muškarci na svijetu djeluju kao da se ne trude previše.
Suzdržana ekstravangacija
Međutim, za puni efekat ovog pristupa treba znati nositi ovakve, često flambojantne kombinacije, koje mogu izgledati smiješno ako ih ne ‘naseljava’ osoba s autentičnim samopouzdanjem i suptilnim šarmom.
Iako svaka regija lijepe Italije ima nešto što je diferencira u pogledu mode, vrhunac italijanskog pristupa muškoj modi je napolitanska jakna – sako. Naime, u Napulju se nalaze najbolji krojači muških odijela po mjeri na svijetu.
‘Mi radimo odijela po mjeri svakog klijenta ponaosob, a velike tvrtke dizajniraju za masu’, izjavio je jednom prilikom Mariano Rubinacci, vlasnik porodične krojačke firme koja egzistira od 1932. godine u rodnom Napulju, a koja sada ima svjetski poznate ateljee u Milanu, Londonu i Tokiju.
Mariano Rubinacci sa sinom koji uspješno vodi milansku poslovnicu (photo Menswear)
Rubinacci koga sugrađani nazivaju Maestro, ne oklijeva uputiti kritike i na račun svojih najvećih konkurenata – krojača iz londonske ulice Savile Row čija odijela koštaju i po 15.000 funti.
‘Njihov svaki sako je isti’, tvrdi on i objašnjava da je napolitanski koncept potpuno drugačiji jer se u potpunosti prilagođavaju osobi za koju rade i to bez mašina. ‘Sve radimo ručno, iglom i koncem’, naglašava Maestro.
Smatra se da je italijanski kroj dostigao vrhunac sa napolitanskim sakoom koji u pravilu nema naramenice, podstavu niti međupodstavu (faktor tople mediteranske klime). Takav sako će obično imati samo jedno dugme na rukavu, našivene džepove i nabrana ramena (slika dole).
Nabrana ‘mekana’ ramena proizvode efekt nonšalantnosti, ali i širih ramena – ovo se naziva i efektom vodopada (foto Belgian Dandy)
Izgledati kao Italijan
Italijani su najbolje odjeveni muškarci na svijetu ne samo zbog transgeneracijskog ukusa i okruženosti ljepotom, nego i dostupnosti tkanina najvišeg kvaliteta. Tome treba dodati i pristup koji spaja savremeno i tradicionalno tako što trendi boje, uzorke i teksture spaja sa bezvremenim krojevima i detaljima.
Kako postići italijanski look:
Niste Italijan ako nemate nešto sašiveno po mjeri – sako i hlače kao odijelo, ali koje ćete najčešće nositi odvojeno i kombinovati ovisno o prilici (posao ili opuštanje). Za ljeto su to laneni i pamučni blejzeri u teget i pastelnim bojama, dok zimi nosite sakoe sa udjelom kašmira ili mohera, ili barem jedan od tvida.
Trebate imati bar jedne bijele hlače. One će izvući najbolje iz upečatljivog sakoa koji ste već dali sašiti po mjeri.
Deformalizirajte! Tkanine i uzorke koji djeluju formalno dajte sašiti po relaksiranom kroju bez strukture poput napolitanskog. Ili, sako formalnog izgleda nosite uz običnu sportsku majicu, otkopčanu košulju bez kravate i – što da ne – bijele hlače.
Cipele od mekane kože u smeđoj boji nosite bez čarapa ili sa čarapama s neobičnim ali diskretnim uzorkom.
Prekršite pravila formalnog odijevanja.
Ne zaboravite – ključ je u nonšalanciji i stiliziranju. Ne pretjerujte. Ne biste trebali izgledati kao da ste se previše trudili.
I, najvažnije, zabavite se i neka sprezzatura postane vaš pristup životu.
Lokalni materijali i zanatska izrada udruženi sa farmerskom estetikom poslužili su kao inspiracija arhitektonskom studiju ONU pri projektovanju i gradnji kuće u Poljskoj.
Projekat radnog naziva Dom Las, što na izvornom poljskom znači ‘šumska kuća’, imao je za cilj izgraditi jednostavnu kuću u skladu s prirodnim ambijentom dijela Poljske poznatog kao Kašubija.
Kao i svaki region, tako i Kašubiju karakteriše jedinstvena estetika i način gradnje.
Vlasnik studija sa sjedištem u švicarskom Bazelu, Kuba Tomaszczyk, objašnjava da danas postaje sve teže pronaći tradicionalne kašubijanske kuće koje mogu poslužiti kao arhetipska inspiracija: ‘Većina postojećih kuća su u lošem stanju, napuštene, ili čekaju da budu zamijenjene novim projektima.’ On smatra da lokalna kultura može opstati samo ako se ‘ažurira’ tj. usklađuje s vremenom u kojem živimo.
Dom Las čine dvije kuće od cigle; u jednoj se stanuje, dok druga služi kao tipično poljoprivredno skladište. Vizuelno ih razdvaja vrtno ognjište.
Tema vatre i ognjišta kao simbola toplog i harmoničnog doma, nastavlja se i u rezidencijalnom dijelu kuće – decentan kamin savremenog dizajna u središtu je otvorenog prostora, dnevnog boravka s kuhinjom i trpezarijom. Vatra razdvaja ovaj prostor za aktivnosti od spavaće sobe s kupatilom koja gleda na jug.
Do dodatnog mjesta za spavanje skrivenog ispod drvenih greda, zaklonjenog (još uvijek) popularnim letvicama, dolazi se malim ljestvama koje vizualno razdvajaju kuhinju od dnevnog boravka. U spavaću sobu dolazi mnogo svjetlosti zahvaljujući krovnom prozoru koji u vedrim noćima omogućuje pogled na Velikog medvjeda i okolnu šumu.
Dnevna soba izlazi na minimalističku terasu koja vodi do ognjišta.
Iako se radi o relativno maloj površini, kuća nudi sve sadržaje potrebne za jednostavan život i rad. Pa čak i povremene posjetioce.
Kuće su izgrađene od domaće crvene cigle čiji se terakot tonovi savršeno ukplapaju u vernakularni koncept projekta. Namjeran kontrast cigli kao tradicionalnom materijalu predstavljaju moderni prozorski kapci od perforiranog metala, te krov od pocinčanog lima. Svi završni radovi predstavljaju savremeni pristup tradicionalnom poljskom dizajnu.
Vernakularni dizajn reflektiraju i glazirane pločice u kuhinji i kupatilu u zelenim nijansama vegetacije.
Unikatne komade namještaja dizajnirao je studio Onu.
U jednoj od epizoda serijala Kroz Pariz sa Gijomom, poznato ime francuske gastronomije chef Guillaume Brahimi posebnu pažnju posvećuje – bistronomiji.
Nastao u Francuskoj, bistro je koncept koji pretpostavlja manji restoran sa opuštenim ambijentom i menijem koji sadrži manji broj lokalnih specijaliteta, klasika koji se nude po relativno povoljnim cijenama. Najčešće nije potrebna rezervacija.
‘Haute cuisine po pristupačnim cijenama’, objašnjava Brahimi.
Tipičan bistro je mješavina kafea i restorana, niti jedno, niti drugo. Redovno ga posjećuju ‘lokalci’ jer znaju gdje ne moraju platiti previše za finu hranu i vino, jednako fino društvo i ambijent. U toplijem dijelu godine, tipičan bistro će imati baštu sa stolicama od ratana i malim okruglim stolovima – koja je uvijek puna. Ovakvi bistroi su dio francuske kulture.
Jedna od najznačajnijih karakteristika bistroa je integrisanost u zajednici, tj. u kvartu u kojem se nalazi, i topao ambijent u kome ste dobrodošli i u društvu, i solo. Takođe, za razliku od restorana, izgled bistroa je na drugom mjestu jer je najvažnije da gost uživa u jelu.
Nastanak koncepta bistronomije pripisuje se chefu Yvesu Camdebordeu koji je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća pokušao ‘visoku kuhinju’ učini pristupačnijom time što će približiti kulturu bistroa i gastronomiju.
Neologizam ‘bistronomija’ navodno je skovao novinar i gastro kritičar Sebastien Demorand još 2004. godine, i od tada se nemilice koristi da opiše svaku vrstu ugode koju donosi ovaj koncept. Iz istog je proistekla plejada novih chefova čija je kreativnost pobuđena opuštenijim ambijentom u kojem mogu stvarati vlastite, moderne verzije i prezentacije tradicionalnih jela.
Bistronomija se danas definiše kao kulinarski stil koji pretpostavlja pripremu tradicionalnih jela tipičnih za meni bistroa, ali uz primjenu gastronomskih kulinarskih tehnika. Drugim riječima, tradicionalna jela lokalne kuhinje podignuta na razinu više savremenim načinom obrade namirnica i pripreme jela.
Uticaj bistronomije na ugostiteljstvo i privredu općenito nije beznačajan – zahvaljujući pristupu koji se temelji na upotrebi lokalno uzgojenih sezonskih narmirnica, do izražaja su došli lokalni farmeri i mali proizvođači vina. Pored toga, fina, sofisticirana jela su postala pristupačnija većem broju ljudi zahvaljujući povoljnijim cijenama.
Ovaj koncept uživanja u klasicima u opuštenoj atmosferi vremenom je izrodio nazive za mjesta sa sličnim pristupom kuhanju i posluživanju hrane kao što su brasserie (pivnica), gastropub i sl., pri čemu ih je danas sve teže razlikovati.
U istoj epizodi Kroz Pariz sa Gijomom, inspirisan posjetom kolegama koji drže čuvene bistroe u 5. i 6. arondismanu, Parižanin sa australijskom adresom Guillaume Brahimi odlučuje se revanširati prijatelju, vlasniku bistroa za topao doček, pripremajući tipično bistro jelo – Navarin de Veau Printanier, mi bismo rekli povrtni složenac s teletinom.
U nastavku vam donosimo recept za ovo ukusno jelo sa jelovnika tipičnog pariškog bistroa.
RECEPT
Sastojci
800 g teletine sjeckane na kockice (kao za gulaš)
1 veća glavica crvenog luka
2-3 mrkve srednje veličine
300 g repe (mladi plodovi)
3-4 mlada manja kuhana krompira
500 g graška
čaša junećeg temeljca
1 kašika paradajz sosa ili malo aleve paprike ili čili praha, po želji
čaša pirea od kuhane mrkve (za zgušnjavanje)
50 g putera
so i biber
Priprema:
Isjeckajte meso na kockice kao za gulaš. U šerpi (po mogućnost čeličnoj sa debelim dnom) na puteru propržite teletinu. Dodajte so i biber, alevu papriku ili čili (ili malo paradajz sosa), temeljac, malo vode. Pokrijte i ostavite da se kuha sat vremena na nižoj temperaturi.
U drugom loncu propržite sitno nasjeckani luk, repu, cijele mrkve. Dodajte vode i ostavite da se kuha pola sata.
Kada je meso pri kraju kuhanja, dodajte pire od mrkve, grašak i kuhani krompir nasjeckan na manje komade, i ostavite da se kuha još 5 minuta.
Sjedinite povrće sa mesom, kuhajte minut-dva, i ako možete izdržati – ostavite poklopljeno još 5 minuta prije serviranja.
Umjesto junećeg temeljca može poslužiti suho bijelo vino.
