Drevna italijanska kraljevska dinastija Savoja je, kao i svaka dinastija, uživala u mnogim poznatim zadovoljstvima za nepce, ali je kreirala i nova kao što su savoiardi koje danas nazivamo – piškotama.
Tako su davne 1348. godine nastali Savoiardi kao rezultat nastojanja glavnog kuhara da udovolji svojim gospodarima. Na zapadu su poznati kao ‘ladyfingers’, a kod nas se odavno udomaćio izraz ‘piškote’.
Iako djeluju kao jedna od onih slastica koje je nemoguće izraditi kod kuće a da bar podsjeća na ‘kupovnu’, cijeli proces izrade je jednostavniji nego što mislimo, sa svega tri glavna sastojka – jaja, šećer i brašno.
Ako sve uradite kako stoji u receptu, trebalo bi da postignete karakterističnu hrapavu teksturu, kao i tvrdu, prhku strukturu koja brzo postaje spužvasta i meka pri prvom zalogaju.
Donosimo vam originalni recept kako se Savoiardi prave u italijanskoj regiji Piemonte odakle su, legenda kaže, i potekli.
Sastojci
3 jaja
100 g šećera
90 g brašna
malo soli
malo putera za podmazivanje
30 g šećera u prahu
Postupak
Odvojite žumanca od bjelanaca.
Mikserom umutite žumanca sa šećerom (prije toga odvojite malo šećera za posipanje) dok ne postane pjenasto.
Mješavini postepeno dodajite brašno (ostavite vrlo malo sa strane za pleh), prstohvat soli i nastavite miješati.
Umutite bjelanca dok ne dobijete čvrstu masu koju ćete spatulom pažljivo umiješati u mješavinu žumanaca.
Pripremite pleh sa papirom za pečenje koji ste lagano pomastili puterom i posuli brašnom.
Napunite masom slastičarsku vrećicu (može poslužiti i obična plastična kojoj ćete usko odrezati jedan ugao sa otvorom oko 14 mm) i izrađujte piškote dužine oko 10 cm, zadržavajući se na početku i kraju kako biste postigli originalni oblik.
Pomiješajte ostatak šećera sa šećerom u prahu i pospite piškote sa polovinom. Sačekajte 10-ak minuta da upiju šećer, pa pospite sa ostatkom i ostavite još par minuta.
Pecite u prethodno zagrijanoj pećnici na 150 C dok piškote ne poprime zlatnu boju.
Izvadite pleh iz rerne, a piškote pažljivo prebacite na tanjir da se ohlade.
Ukusne solo, sa toplim ili hladnim napicima, ili kao osnova klasicima poput tiramisua, kao i raznim voćnim i čokoladnim tortama i kolačima.
Piše: Prim. dr. Meliha Branković, spec. anesteziolog i reanimatolog, akupunkturolog
Korona virus je postao sveprisutan i s pravom možemo reći da nam je promijenio život.
O pandemiji korona virusa svakodnevno slušamo i čitamo. Pored straha od bolesti osjećamo i strah od krajnje neizvjesnosti, što je dijelom posljedica potpunog meteža u pogledu medicinskih informacija o ponašanju i mjerama zaštite.
Najnovija ograničenja kretanja za naše građane zatvaranjem međunarodnih granica samo pojačavaju impresiju da praktično nemamo nikakav uticaj na zbivanja.
Strah od izolacije i, mora se priznati, osjećaj da smo zakinuti u odnosu na druge zemlje i njihove stanovnike u pogledu slobode kretanja, dovodi do opšteg pada morala. A to je zapravo, najgora stvar na koju pristajemo – mi, koji smo već prošli nekoliko mjeseci pandemije na najsretniji način, imajući u vidu broj oboljelih i umrlih, a posebno imajući u vidu tehničku i kadrovsku insuficijentnost našeg zdravstvenog kadra za koji bi tada, u tom početnom valu pandemije, priliv ogromnog broja zaraženih sigurno blokirao postojeće kliničke kapacitete.
Ne namjeravam ovdje analizirati političke poteze, ali zašto ne reći da smo, zahvaljujući mjerama uređenim od strane naših vlasti i medicinskih djelatnika, izolacijom, disciplinom i higijenskim mjerama, za date prilike imali vrlo zadovoljavajući broj oboljelih.
Pa kako nam se onda u kratkom vremenu nakon popuštanja zabrana kretanja i izolacije, odjednom desio ovako dramatičan porast oboljelih, ali i onih koji nose virus na svojim sluznicama a nemaju znakove bolesti?
Dozvoljavam sebi kao ljekaru anesteziologu i intenzivisti, koji se bavio i liječenjem oboljelih od prethodnih epidemija SARS-a 2003. godine i MERS-a 2012. godine, koje su također bile uzrokovane tadašnjim sojevima korona virusa, i koje su također sa životinja prenesene na ljude, da skrenem pažnju na bitne činjenice vezane za ove bolesti.
Jedan od razloga leži i u činjenici da se od početka pandemije kroz medije, političke rasprave, pa čak i unutar nekih akademskih zajednica nastoji umanjiti opasnost koju nosi najnoviji virus Covid-19. Promoviraju se stavovi da se radi o zavjeri, namjeri širenja straha, a da Covid-19 zapravo i ne postoji ili je ‘samo manja gripa’.
Ljudi, k’o ljudi… U kriznim vremenima se radije prihvata ‘šarena laža’ nego vrlo relevantna činjenica. I to je razumljivo; naime, naš mozak nas na taj način štiti od teških i opasnih činjenica. Ali mozak to radi privremeno, da ne bismo dobili poststresne simptome uzrokovane adrenalinom. Razuman čovjek bi ipak morao, nakon početnog šoka, progledati, VIDJETI i prihvatiti situaciju, te na osnovu razuma tražiti spas i rješenje problema.
Korona postoji i može biti fatalna
Covid-19 je naziv za bolest respiratornog sistema koja se može završiti teškim popuštanjem plućne funkcije. Terapija te faze bolesti pretpostavlja spajanje pacijenta na aparat za disanje preko cijevi koja se stavi u dušnik pacijenta. Preko te cijevi (endotrahealni tubus ili endotrahealna kanila), preko sofisticiranog aparata za disanje (respiratora), pacijentu se osigurava adekvatna razmjena kisika i ugljendioksida, a time i opstanak cijelog organizma.
Vještačku ventilaciju (disanje) može voditi samo dobro educirani medicinski tim, u posebnim uvjetima Jedinice intenzivnog liječenja.
Za one koji ne vjeruju u ubojitost ove grupe virusa, svjedočim svoje, ali i iskustvo mojih kolega – često smo gubili bitku za život pacijenta i pored znanja, iskustva i opreme, jer je u jednom trenutku, posebno kod starijih i pacijenata sa kormorbiditetima, voda u alveolama spriječila svaki dalji tretman. Sasvim bespomoćni gledali smo umiranje i gubitak života.
Dakle, Covid-19 je virusna infekcija respiratornog sistema, može izgledati kao obična hunjavica, malo jača prehlada sa dosadnim kašljem, ali i smrtonosna bolest koja dovodi do prestanka rada pluća i srca, ponekad i pored najboljeg tretmana.
Gore glavu (iz pijeska)
Da se vratim na početak, ako smo mogli biti disciplinirani kad je tek došla pandemija, zašto se sada ne bismo pridržavali vrlo jednostavnih mjera.
Nošenje maske na bradi i vratu neće spriječiti vaše kapljice u kojima se eventualno nalazi virus, da svojoj djeci, roditeljima ili potpuno nepoznatim ljudima pošaljete kao smrtonosni metak. Znam da ste vi uglavnom ljudi koji ni na mrava ne bi stali, ali možete inicirati nečiju smrt ako mu se nezaštićeni obraćate sa male udaljenosti, ili još gore – kišete, kašljete, jer mu tako šaljete ubojiti virus.
Virus se zadržava u zraku, na površinama, u sredstvima prevoza, klupama, restoranima… Propisano pranje ruku i uopšte održavanje lične higijene i higijene stambenog prostora spašava ŽIVOT. Ne mogu da vjerujem da je o tome teško misliti… jer ljudi oko nas ipak umiru od Covid-19.
Na kraju krajeva, i zbog naše velike želje da nam u našoj domovini bude ljepše i zdravije kako bi se nastavila kretati naprijed, treba da pokažemo da smo mi, Bosanci i Hercegovci, odgovorni, čestiti i zdravi.
Preokupirani smo korona virusom – pandemija je prodrla u sve sfere našeg života.
S koronom na umu se ujutru budimo i uveče liježemo. Tokom dana pratimo vijesti o broju zaraženih i umrlih, bjesomučno kupujemo i pohranjujemo namirnice, dezinficiramo sebe i sve oko sebe… i opet se pitamo – da li smo dovoljno učinili?!
Zajedništvo i solidarnost – mantra novog vremena koje je, usput rečeno, donijelo podjele kakve čak i historija rijetko viđa – padaju u vodu pred ‘društvenim distanciranjem’ i samoizoliranjem koje nameće potreba za zaštitom od korona virusa.
S razlogom. Da su Kinezi i Italijani, primjerice, ranije krenuli sa samoizolacijom, možda bi slika izgledala manje dramatično. Možda – prilog u svakoj rečenici koju izgovorimo o koroni jer ovog puta imamo posla s nepoznatim.
Upravo činjenica da se radi o nepoznatoj pojavi koju ni milijarde dolara vrijedne tehnologije, genijalni umovi i think tankovi još uvijek ne mogu raskrinkati je to što nas čini, narodski rečeno, nervoznima.
Kad već ne možemo koronu, možemo li barem minimizirati ‘nervozu’ i spriječiti da se otme kontroli i razvije u anksioznost, strah, opsesiju, fobije… obzirom da zastrašujući podaci i loše vijesti, čini se, nemaju namjeru da se transformiraju u dobre, bar u skorije vrijeme.
Ako svaki dan većinu svoje dragocjene psihičke energije fokusiramo na oprez da se ne zarazimo, već smo na putu da postanemo manje ili više anksiozni. Svakodnevne poruke o potrebi za oprezom i vijesti o broju smrtnih slučajeva (onih koji nisu tako pazili, tako bar naš mozak dekodira poruku), kao i život u uvjetima izolacije, iako neophodne, dodatno utiču na stanje i zdravlje naše psihe.
Zdravi društveni kontakti koji su inače ljekoviti kad su u pitanju anksioznost i strah – svedeni su na minimum, a u nekim slučajevima i zabranjeni, što samo podiže tenziju. Temeljitijim pranjem ruku i izbjegavanjem društva smanjujemo rizik da zarazimo sebe ili druge. Ali, šta možemo učiniti da dugoročno sačuvamo mentalno zdravlje, a kratkoročno bar popravimo raspoloženje i osnažimo se da izađemo na kraj sa izolacijom i zastrašujućim porukama?
1. Održavajte kontakt.
Telefon, email, društvene mreže – koliko god da su nas do sada udaljili od živih susreta i izolirali, sada su korisniji nego ikada. Komunicirajte, izrazite ono što osjećate s osobama s kojima se osjećate sigurno, pokažite iskren interes za njihovo stanje. Pokušajte napraviti iskorak izlaskom iz uobičajenog kruga kontakata i pozovite nekog s kim se niste odavno čuli – iznenadite i sebe i njega/nju. Potražite utjehu, ali je i pružite. Odnosi su dvosmjerna ulica, izbalansirani tasovi na vagi. U situaciji poput pandemije, svi smo u sličnoj situaciji, a možda ste baš vi u nekoj vrsti prednosti.
Kakvoj prednosti? Razmislite.
2. Njegujte partnerski odnos.
U kriznim vremenima, ljudi se ili dodatno zbliže ili udalje, pa čak i raziđu. To se upravo dešava zbog ranije pomenute promjene svakodnevne rutine koja dovede do izlaska iz svojevrsnog transa u kome se ponašamo po principu autopilota – odrađujemo život bez dublje analize onog što nas okružuje, uključujući partnerske odnose. Zamka u koju upadne većina parova dovede i do toga da partnera počnemo uzimati zdravo za gotovo, kao da se podrazumijeva, a upravo na toj tački prijateljstvo i respekt se počnu transformirati u naviku i otuđenje.
Ako je partnerski odnos utemeljen prije svega na poštovanju i prijateljstvu, taj odnos će vam biti ključni oslonac u kriznim vremenima. Isto vrijedi za prijatelje. Obratite pažnju na partnera – prijatelja, potražite podršku i utjehu, ali je i pružite. Da li uopće znate kako se vaš partner istinski osjeća u pogledu trenutne krizne situacije?
Kako mu/joj možete pomoći?
3. Upravljajte informacijama.
Nije sve što čujete istina, niti je sve što kažete istina. To je jedina istina. Ako ne ‘pročistite’ i ‘ispolirate’ vlastite zvučne i vizuelne filtere, vaši sistemi će biti napadani zapaljivim koktelom informacija – od tačnih i provjerenih do netačnih, neprovjerenih, zbunjujućih, oprečnih, zastrašujućih. Pritom ih je teško razlikovati, naročito ako ste već uznemireni i uplašeni.
U kriznoj situaciji kao što je pandemija, u fazi u kojoj se trenutno nalazimo, svaka informacija je donekle zastrašujuća, a naročito one senzacionalističkog tipa koje služe u svrhu bolje čitanosti nekog medija (npr. šokantan naslov koji vas jednostavno primora da otvorite inače isprazan i neinformativan članak). A senzacionalizam se najbolje ‘lijepi’ za naše osjete jer nas egzaltira (uzbuđuje). Ipak, izbor je naš – možemo selektirati izvore informacije tako da do nas dolaze uglavnom provjereni podaci koji će doprinijeti našoj realističnoj slici o svijetu oko nas.
Pored vijesti, birajte i humorističke emisije, ne susprežite smijeh zbog sujevjernog ubjeđenja da bi mogli ‘oplakati’, slušajte omiljenu muziku.
Da li ste napravili jedan takav izbor?
4. Briga za druge.
Poznati drevni lijek za izlazak iz vlastitog unutarnjeg ‘inferna’ je briga za druge. Ako nije isključivo motivirana motom ‘dobro se dobrim vraća’ pri čemu se možete samo dodatno uznemiriti i razočarati ako se ne desi ‘povrat’ dobra za vašu brigu, aktivni interes za druge i pomoć u razumnom okviru su ljekoviti. Time izlazite iz vlastitog začaranog kruga koji vas sprečava da vidite druge i njihove životne situacije, preusmjerava vam pažnju i potiče na djelovanje koje, ako izostane, ovaj savjet gubi svoju svrhu. Djelovanje, pak, treba biti izbalansirano i u skladu sa našim mogućnostima kako ne bi postalo kompenzatorna aktivnost u kojoj postajemo ‘spasioci’ samo zato da bi se mi bolje osjećali. Pomoć nije samo novac nego i interesovanje, savjet, pohvala, stisak ruke, tapšanje po ramenu (ovo potonje dvoje izuzimamo dok ne prođe epidemija).
Kome ste pomogli u zadnje vrijeme?
5. Život teče dalje – živite danas, planirajte za sutra.
Kad smo anksiozni, uglavnom postavljamo pitanja ‘kako ću…’, ‘kako će…’, ‘šta će biti…’ i sl. dakle, uvijek smo korak u budućnosti ali sa zebnjom, strahom koji su disfunkcionalni jer nas blokiraju i znaju život učiniti nepodnošljivim. Istina, ne znamo ‘kako ćemo’ jer u svakoj situaciji postoji dimenzija nepredvidivog, ali kada počnemo vjerovati da zahvaljujući vlastitim unutarnjim resursima (ili ponekad uz pomoć drugih) možemo izaći na kraj sa baš svakom situacijom – anksioznost se krene povlačiti. Zato, živimo sada i danas, planirajmo za sutra, jer – ma šta nam sutra donijelo, s tim ćemo se moći izboriti. Kao i uvijek.
Anksioznost ne trpi promjene, ona raste pred promjenama, naročito onim neplaniranim. Promjena dnevne rutine zbog koje nam se inače čini da život prebrzo prolazi je utoliko dobra stvar. Daje nam priliku da zastanemo i, nakon prvobitnog šoka i potresa, krenemo dalje. Koliko god bila bolna, krizu treba prihvatiti kao dragog gosta jer nam ukazuje na to šta nije dobro u našem životu, šta treba promijeniti, šta je funkcionalno a šta ne.
Iskoristite vrijeme kod kuće i za malo samopreispitivanja o tome kako funkcioniraju vaše životne postavke. Možda vam krizna situacija priredi par ključnih uvida o tome bez čega možete, šta želite, a šta vam je neophodno.
Ako volite osvježavajuće okuse bobičastog voća i lagane kreme od sira ‘utopljene’ zemljastim okusom orašastih plodova sa hurmama, onda je torta u čaši vaš idealan izbor.
Prije nego požurim da vam predstavim lagan način pripreme ovog izvanrednog slatkiša, želim vam reći da je ovako pripremljena torta jako zahvalna za čuvanje u frižideru, kao i ‘za ponijeti’ na posao kao dio vaše užine. Ponekad, u nedostatku vremena, jednostavno napunim veliku teglu svim ovim slojevima, kao porodično pakovanje, pa smjestim u frižider. Ukućani znaju kako dalje…
RECEPT
Sastojci
1 čaša malina ili drugog bobičastog voća
1/2 kašičice goveđe želatine
500 g mladog sira
100 g grčkog jogurta
150 g oraha ili drugih orašastih plodova
10 hurmi
1/2 kašičice kurkume
2 kašike meda ili agava sirupa
prstohvat vanilinog šećera ili cimeta
Priprema
Prvi sloj (na dnu teglice): hurme i orašaste plodove izblendati do fine ljepljive mase. Uzeti po 1 kašiku ove smjese i utisnuti u dno teglice.
Drugi sloj: sir, med (ili agava sirup), grčki jogurt, kurkuma, vanilin šećer ili cimet sastaviti i miksati dok ne dobijemo glatku kremastu teksturu. Napuniti srednji dio tegle ovom kremom.
Treći sloj: u šerpu staviti voće i zagrijati do tačke ključanja. U to istresti goveđu želatinu pomiješanu sa 2 kašike vode. Sve izmiješati i skloniti sa vatre 15 minuta da se ohladi (ako preferirate slađu varijantu voćnog dijela, u gotov preliv dodajte 1 kašiku meda). Prelijte voće preko kreme i ostavite na hladnom tegle barem dva sata. Ja sam na samom kraju tegle ukrasila sjeckanim sirovim kikirikijem. Desert servirajte ohlađen i uživajte u neodoljivim kontrastima okusa i mirisa bez griže savjesti – u tegli nema niti jednog nezdravog sastojka!
Piše: Džemal Gekić, fitness trener, Body Transformation Coach
Univerzalno mjerilo za napredak u treningu i ishrani je nepobjedivi šampion – vaga.
Ukoliko pratite napredak, vaga je samo jedan i to manje bitan faktor.
Razlog je u tome što, ako ste počeli trenirati i hraniti se zdravije, neminovno je da ćete u prvih par mjeseci imati različite promjene na tijelu. Jedna od tih promjena je dobijanje mišićne mase. Tijelo mora napraviti određenu količinu mišića kao odgovor na treninge, jer mu je to prirodan način da se osigura da će naredni trening biti lakši.
Zamislite scenario: trenirate 2 mjeseca i u ta 2 mjeseca tijelo izgradi 4 kilograma mišića a sagorite 3 kilograma masti. Nakon 2 mjeseca vježbanja stanete na vagu koja pokaže da ste dobili 1 kg što neminovno rezultira stresom i gubitkom motivacije.
U realnosti, vi ste napravili VRHUNSKI REZULTAT.
Dodatni mišići će vam ubrzati metabolizam, učiniti vas jačim i funkcionalnijim i oblikovati tijelo.
Napredak možete pratiti i na druge načine koji ne uključuju vagu:
1. Više energije – ako vježbate redovno i hranite se kvalitetnije, onda ćete primjetiti kako u toku dana imate više energije i neće vam se dešavati situacija da kada nešto pojedete imate pad energije u narednih par sati. Bolja ishrana donosi i veći unos vitamina i minerala koji su direktno vezani za proizvodnju energije u tijelu. Trening sa kondicionom komponentom će poboljšati funkcionisanje kardiovaskularnog sistema i bolje funkcionisanje organizma u toku dana.
2. Odjeća – ukoliko primijetite da vam odjeća bolje stoji, da oblačite bez problema neke stvari koje ste jedva navlačili ili obučete nešto što već dugo niste uspjeli obući, to je najbolje mjerilo da napredujete. Gubitkom masnih naslaga i dobijanjem mišićne mase, dolazi do promjene kompozicije tijela na način da se obimi na tijelu smanjuju. S obzirom da masno tkivo zauzima puno veći volumen od mišićnog, dobijanjem kilograma mišića i gubitkom kilograma masti (rezultat 0 na vagi) možete imati značajne promjene u obimima na tijelu.
3. San – ukoliko osjećate da vas spavanje bolje oporavi i da se ujutru lakše budite i ustajete, onda je sigurno da se u vašem tijelu dešavaju pozitivne stvari. Regulacija ishrane sa rasporedom obroka, manjim pretjerivanjem u kalorijama, unosom hrane koja ima više nutrijenata koji pomažu tijelu da se oporavi i regeneriše, sigurno će doprinijeti kvalitetnijem snu. Spavat ćete bolje i više se oporaviti u toku sna.
Prije nego otpišete trening i program ishrane kao neuspješan, procijenite da li ima i druge vrste napretka. Neke stvari će s vremenom stati ili usporiti, ali ako napredujete u bilo kojem pogledu, nemate razloga za brigu i samo nastavite u tom smjeru.
Tema je možda kliše, ali smo svejedno istražili šta se krije rastućeg fenomena.
Nedavno su tabloidi kao udarni napis ponudili ilustrovanu vijest da se bivši suprug poznate američke glumice i modela iz osamdesetih Christie Brinkley, arhitekt Peter Cook (60) vjerio sa svojom partnericom Albom Jancou.
Bila bi to čak i po mjerilima Hollywoda otrcana, ispodprosječna storija da zaručnica nije 21-godišnja studentica, jednake dobi kao Peterova najmlađa kćerka.
Činjenica da je vijest udarna govori u prilog tome da ni Hollywood nije prestimuliran i da još uvijek, tu i tamo, skriva poneku skrupulu.
‘Srodne duše’, ‘Nafaka’ i druge priče
Dakle, kada je Peteru bilo 38 godina, Alba još uvijek nije bila niti začeta. Ali to ih ne sprečava da jedno drugo nazivaju ‘srodnim dušama’. Jer kako spiritualisti drže – duše putuju i nikad se ne zna kad i gdje će se sresti (niti koliko godina će u tom trenutku imati).
Zašto se i ne bi osjećali ‘srodno’ kad se radi o izvrsnoj početnoj hemijskoj povezanosti i na mnoge načine korisnoj pa i interesnoj zajednici jer Muškarac zbog mlađe Žene vježba i pazi što jede, dakle, održava zdravlje koje je u tim godinama već posljedično životnim stresovima ‘klimavo’, te pršti od adrenalina za koji je vjerovao da je na odlasku (bar kad je taj izvor u pitanju) koji mu ulijeva samopouzdanje, a što ga sve u konačnici čini zdravijim i sretnijim.
A jako mlada Žena zauzvrat osjeća da dobija pažnju i nježnost emocionalno zrelog, rafiniranog Muškarca (izuzeci, oprostite!) koga muškost ne sprečava da pokaže emocije i nježnost, koji izvrsno čita facijalne ekspresije i drži do njenog zadovoljstva više nego i do vlastitog – za razliku od nesigurnih i zbunjenih ili pak nadobudnih i prenapetih mladića njene dobi.
I Zgodna i Zadivljena
Teško je govoriti o statistici – osim naših ličnih opažanja i opjevanih tuđih iskustava, ali muškarci bi se vjerovatno složili da, kako stare, preferiraju znatno mlađe žene, čak tako mlade žene da ih ne možemo nazvati ženama nego – djevojkama. Jer, što je ona više ‘djevojka’ to je on više ‘mladić’. Pritom često ne postavljaju jasne granice kad je broj u pitanju pa im se sviđaju i mlade žene starosne dobi njihove odrasle djece.
Zašto je to tako?
Prvo objašnjenje, naučno i mnogo manje naučno, koje pada na pamet je erotska privlačnost. Poznato je da se muškarci vizuelno erotiziraju te utoliko mlađe i svježije žensko tijelo ima, činjenica je, veću šansu da vizuelno privuče i zaintrigira muškarca.
Posve drugo poglavlje je da li će muškarac uraditi nešto po pitanju takve… zaintrigiranosti.
Međutim, iako ključan, vizuelni faktor nije jedini; naime, muškarci nalaze žensko divljenje gotovo jednako poticajnim kao privlačno žensko tijelo. Otud se među vrlo uspješnim zavodnicama često nađu žene koje ne zadovoljavaju stereotip ‘top ribe’ jer znaju kako da muškarca svojim ponašanjem pozicioniraju u sam centar svijeta. Pored toga, neko ko je od vas mlađi 20+ godina obično vjeruje u sve što tvrdite, a respekt u današnje vrijeme je pravo osvježenje i stimulans.
A ako je Mlađa Žena i privlačna i responsivna, štaviše zadivljena, šansa za drugi i treći susret, pa potom razvoj odnosa je naglo porasla.
O motivu se ne raspravlja
Obzirom na činjenicu da u toj dobi muškarčeva spolna moć prirodno opada, manje je važna autentičnost ženske zainteresiranosti (dakle, da li je u pitanju sam muškarac ili njegova finansijska ili društvena moć) i on je na to spreman zažmiriti jer mu upravo ta zainteresiranost i divljenje grade svojevrstan katapult ili bypass koji će mu pomoći da premosti eventualnu smanjenu sigurnost u pogledu njegove liderske uloge u tjelesnoj razmjeni ljubavi. A pragmatični kakvi jesu, muškarci su skloniji selektivnom razmišljanju pa će i u ovom slučaju ekstrahirati samo neophodnu informaciju: Mlada zgodna žena + Zeleno svjetlo = Akcija
Jer, Muškarac ‘kastriran’ slobodno izraženim mišljenjima Zrelijih Žena, koga se, što je čest slučaj, u vezi uzima zdravo za gotovo, čija se muškost namjerno ili nenamjerno povređuje ili ponižava direktnim ili indirektnim porukama i ponašanjima – ne bi izgledao poput Petera na slici i teško da bi mogao imati visoko mišljenje o sebi u dobi kada je ionako uzdrman promjenom vlastitog hormonskog statusa.
Naime, naučna istraživanja su dokazala da muškarci u pedesetim i šezdesetim godinama počinju proizvoditi manje testosterona – kralja muških hormona koji ga čini Muškarcem, kao i vazopresina koji muškarca čini teritorijalnim, zaštitničkim i koji potiče muškost. Utoliko odnos testosterona i estrogena (potonji poznat kao ženski hormon) kod muškarca te dobi se mijenja u korist estrogena, pa on više nego ranije postaje skloniji iskazivanju ljubavi putem dodira ili verbalno.
Tako očinska zaštita emocionalno zrelog muškarca koji posjeduje empatiju i koji je visoko motiviran da pokaže razumijevanje čak i za slomljeni umjetni nokat, a uz to ne bježi od bliskosti nakon seksa za razliku od mlađih muškaraca – postaje fatalna kombinacija za Mlade Žene koje ne moraju biti privučene samo novcem, iako i finansijska stabilnost može imponirati jer doprinosi općem seksepilu i auri moćnog muškarca, te se one lako mogu osjetiti poput Alise u zemlji Pravih muškaraca.
Umjesto katarze
Ako se čini da obrt u kojem stariji muškarac ubrzo gubi mladu partnericu jer je veza interesna – visi u zraku, nismo imali takvu namjeru, tek pokušavamo razumjeti fenomen.
Statistika bi možda pokazala da je šansa za izostanak happy endinga jednaka šansi prekida veze u parovima gdje ne postoji velika razlika u godinama. Neposredni egzemplar je Peterova bivša i od njega starija supruga Christie (65) koja je promijenila već 4 muža iz iste starosne grupe, a izgleda tako dobro kao da se priprema za narednog.
Na sve možemo samo reći – zašto ne? Svako bi trebao da zna šta je za njega dobro.
