Na aukciji u poznatoj galeriji Sotheby’s krajem jula će se pojaviti rijetko viđeni Picassov portret njegove muze Marie-Thérèse Walter, koji je umjetnik čuvao sve do svoje smrti.
Slikan tehnikom ugljena 1931. godine, ovaj portret plod je jedne od najvećih ljubavnih veza 20. stoljeća. Nastao je u vrijeme kada je Picassova afera sa 28 godina mlađom Walter još uvijek bila strogo čuvana tajna.
‘Apsolutni dragulj’ kako je portret nazvala Helena Newman, šefica odjela za impresionizam i savremenu umjetnost poznate galerije Sotheby’s, koja tvrdi da je veliki umjetnik primijenio tehniku koja radu daruje ‘nevjerovatan dojam intime’.
– Kako se radi o tehnici ugljena, čini se kao da ruka miluje objekt. Podsjeća na velika djela Renesanse, ali je istovremeno nevjerovatno i moderan i slobodan i spontan i direktan. Djeluje kao da posmatrate preko njegovog ramena dok crta, oduševljeno objašnjava Newman.
Picassu je bilo 45 godina i bio je u nesretnom braku kada je kroz prozor pariške galerije Lafayette primijetio 17-godišnju Marie-Thérèse.
Slučajni susret doveo je do ljubavne veze koja je preporodila velikog umjetnika, ispričao je njegov unuk Olivier Widmeier Picasso. U vezi koja je trajala devet godina rođena je Picassova kćerka Maya.
Marie-Thérèse Walter je postala Picassova muza koja je poslužila kao inspiracija za mnoge slike, crteže i skulpture, od kojih su neka postala njegova najveća djela u karijeri koja je trajala 80 godina.
MT Walter
Međutim, crtež koji se pojavio na aukciji je mnogo nježniji i intimniji od drugih djela inspirisanih Picassovom velikom ljubavi. Dokaz da je ovo djelo bilo od velike lične važnosti za umjetnika je činjenica da ju je zadržao sve do svoje smrti, nakon čega je slika pripala njegovom sinu Bernardu. Sadašnji vlasnik otkupio je djelo 1986. godine, otkada više nije viđeno u javnosti.
Ovo djelo avangardne umjetnosti pod nazivom ‘Femme endormie’ iz 1931. godine biće licitirano 28. jula na večernoj aukciji u Sotheby’s, a početna cijena se kreće između 6 i 8 miliona britanskih funti.
Piše: Prim. dr. Meliha Branković, spec. anesteziolog i reanimatolog, akupunkturolog
U zadnjih nekoliko godina svjedoci smo porasta oboljevanja od dječijih zaraznih bolesti, i to onih koje su bile skoro potpuno eradicirane u našoj sredini.
Takve su, na primjer, osipne zarazne bolesti poput ospica (morbilli), šarlaha (scarlatina), vodenih ospica (varicella), crvenke (Rubeola). Za njih je karakteristično da su jako kontagiozne – zarazne, da se prenose kapljičnim putem i bliskim kontaktom s oboljelim, te da je dječija populacija u dobi od 1-9 godina najranjivija. Posebno je teško takve zarazne bolesti držati pod kontrolom zbog zajedničkog boravka djece u vrtićima i školama. Najteži tok bolesti od svih nabrojanih je karakterističan za morbile (ospice), praćen opštom slabošću, povišenom temperaturom, obimnim osipom, te brojnim komplikacijama koje često prate bolest, a neke od njih povećavaju smrtnost od morbila. To su uglavnom upala pluća, sinusa, mozga, kožne komplikacije i upale te febrilne konvulzije – grčenje mišića zbog visoke tjelesne temperature. Ne postoji kauzalna terapija za morbile, to jest protiv virusa koji izaziva morbile. Terapija zapravo smiruje simptome bolesti, a kod komplikacija se uvode dodatni lijekovi i postupci, koji ne garantiraju potpuno ozdravljenje. Postoji, dakle, opasnost od trajnih oštećenja dječijeg organizma.
Prevencija Postoji li mogućnost sprečavanja nastanka te teške bolesti? Da – to je vakcinacija kada se sistematičnom primjenom, prema protokolu, vakcinišu djeca određenog uzrasta i pritom steknu otpornost na virus morbila u vrlo visokom procentu. Djeca koja ne obolijevaju nakon vakcinacije, na taj način štite drugu djecu od obolijevanja. U sredini gdje se sistematično vrše vakcinacije protiv morbila, mogu se pojaviti pojedinačni slučajevi bolesti, koji se onda liječe u bolnicama ili kod kuće, ali se preporučuje izolacija, smanjenje mogućnosti kontakta, posebno sa djecom i odraslima koji imaju problem sa sniženim imunitetom ili ne smiju primiti vakcinu.
Otkud epidemija u BiH Pa kako nam se onda u BiH desila epidemija morbila koja je pogodila najosjetljiviji dio populacije, malu djecu, dovela ih u stanje bolesti i patnje, smrtnu opasnost i mogućnost trajnog oštećenja zdravlja?! Dopuštam sebi kao ljekaru koji je više decenija tretirao teška, životno ugrožavajuća stanja, često sa teškom i iscrpljujućom borbom da bolest ne ostavi trajne posljedice na dalji život pacijenta, da analiziram moguće razloge pojave ove epidemije. I to iz jednog jedinog razloga, da se epidemija bilo koje zarazne bolesti ne pojavi ako se može spriječiti. Svaka analiza počinje krucijalnim pitanjem: da li je zdravstveni sistem zakazao? Relevantne informacije govore u prilog tome da u BiH postoji već odavno uhodan sistem praćenja zaraznih bolesti, sistematično vakcinisanje te potpuno obučen medicinski kadar. Također, skoro uvijek je snabdijevenost vakcinama i pratećom opremom zadovoljavajuća. Pa gdje je zapelo tako da su nam djeca u smrtnoj opasnosti, boluju od teške bolesti, pate, a neka možda nikad ne ozdrave od posljedica bolesti? Mogući uzroci Postoji nekoliko vrlo mogućih uzroka nastanka ovakvog stanja. Ne samo kod nas, u svijetu je od 2015. godine broj osipnih zaraznih bolesti u stalnom porastu, a Evropska Komisija je zbog porasta oboljelih od morbila donijela preporuku o 95 procentnoj vakcinaciji stanovništva, kako bi se bolest potpuno eradicirala u narednom periodu, jer i dalje izaziva smrtne posljedice kod djece.
Prvi od mogućih uzroka kod nas je potpuni izostanak promocije zdravlja, od strane sistemskih institucija, u prvom redu zdravstvenih, pa školskih, socijalnih i sportskih. Higijenske navike, zdrava prehrana, štetne navike kao alkohol, droga, pušenje, slaba prehrana ili pretjerana gojaznost, boravak u zagušljivim prostorijama, izostanak sportskih aktivnosti i još puno loših navika. Drugi razlog je žestoka kampanja protiv vakcinacije koju čak vode i neki medicinski djelatnici. Zbog, kako navode, pojave autizma nakon vakcinacije. Iako ne postoje relevantne, evidence-based medicine studije koje bi zaista potvrdile da su sve vakcine uzrok nastanku autizma nakon vakcinacije. Treći i najučinkovitiji (u negativnom smislu) uzrok je medijska kampanja koja podržava stav protiv vakcinacije djece, žestoka i sveobuhvatna. Televizijske kuće, radio emiteri, printani mediji, a pogotovo internetski portali, vrve od kvazinaučnih pretpostavki, bombarduju nas često izmišljenim, a i naručenim vijestima, o kojim nekad čujemo informacije prije nego se one i dese. Naravno da postoje ozbiljni mediji koji korektno objavljuju podatke do kojih dođu, ali konzumenti vijesti ne mogu uvijek razlučiti laž od istine. I zadnji, ali ne i najmanji razlog je odgovornost roditelja, najvažnija i najteža uloga koja ne mora uvijek biti i najbolje odigrana. Roditeljima u zemljama sa naprednim i uređenim zdravstvenim sistemom i medikolegalnom regulativom koja obavezuje u pravnom smislu je puno lakše.
Imam toliko godina da se sjećam kazni koje su roditelji na ovim prostorima plaćali za neispunjene obaveze slanja djece u škole ili nepoštivanje zdravstvenih pravila. Sigurna sam da će i pitanje štetnosti vakcina, njihovih komponenti i eventualnih propusta u njihovoj primjeni, biti strogo zakonski sankcionirane, a pogođeni pacijenti obeštećeni. Nadam se da ću ovim tekstom bar pobuditi pažnju i uticati na promjenu mišljenja i zabluda kod odraslih, a pomoći djeci prema kojima sam ekstremno osjetljiva i žalosna kad vidim da pate.
Prvi put sam razgovarala sa Dr Kenanom Crnkićem prije tri godine, u vrijeme kada je objavljena njegova druga knjiga simboličnog naziva ‘Pazi kojeg vuka hraniš’.
Razgovarala: Lejla Džaferović
Tada je citirao Paula Koelja koji je rekao… ‘ako se nešto desi jednom, ne mora se desiti i drugi put, a ako se nešto desi dva puta, desiće se i treći put’.
I – desilo se. Autor je, čini se, hranio pravog vuka. Njegova treća knjiga ‘Nadživjeti život’ je uskoro u maloprodaji, i čeka je prva promocija u Zagrebu.
– Ne postoji slučajnost, koračamo prema mjestima i ljudima koji nas čekaju, oduvijek. Kada sam počeo ovo da radim, trebao mi je neki moto za web stranicu i društvene mreže i onako sasvim slučajno sam došao do ‘život-sreća-uspjeh’ kojim, činilo mi se, pokrivam sva tri velika područja. Kad pogledam unazad, prvo sam pisao knjigu o uspjehu, pa o sreći, i sada o životu, dakle obrnuto zamišljenom redoslijedu. Vjerovatno je ta trilogija bila nešto što sam oduvijek imao u svojoj podsvjesti i kroz taj nepogrešivi proces života ugledala je na kraju svjetlo dana, objašnjava Crnkić.
Dr Kenan Crnkić autor je velikih regionalnih bestselera o uspjehu – njegovi prvijenci ‘7 tajni uspjeha’ i ‘Pazi kojeg vuka hraniš’ doživjeli su višestruka izdanja, prodani su u više od 250.000 primjeraka, a prevedeni su na deset stranih jezika. Utoliko je objašnjiva moja radoznalost… o čemu to govori njegova najnovija knjiga ‘Nadživjeti život’.
– Ova knjiga ima za cilj da pokrije neke teme koje nisam pokrio u moje prve dvije knjige, a koje su životne. Kako se nositi sa problemima i iskušenjima, kako se nositi s pritiscima kojima smo svaki dan izloženi. Kako se nositi s izdajama, razočaranjima, hejterima, prijateljima, neprijateljima… Svi smo to iskusili, bol, izdaju, razočarenje. Kako razlikovati dobro od zla, prijatelja od neprijatelja, cijenu od vrijednosti, koju investiticiju napraviti da bude ispravna i naravno – kako nadživjeti život, otkriva autor.
Proživjeti, a ne samo preživjeti Crnkić u govoru često upotrebljava numerizaciju, kao da ima vlastitu životnu statistiku… tako mi je rekao da postoji 5 vrsta ljudi:
Oni koji samo Postoje.
Oni koje život samo Potroši, žive bez svrhe, uzimaju ulogu žrtve.
Oni koji Preživljavaju. ‘Šta ćeš mora se živjeti’, kažu oni, kao da ih je neko natjerao da žive. To su ljudi koji se zadovoljavaju prosjekom, dopuštaju da im život diktira, da im drugi ljudi diktiraju život, a pritom se bave tuđim životima…
Oni koji život Proživljavaju – oni postižu puno i shvataju da je život dar.
Oni koji nadžive život – ima ih malo i bilo bi dobro da ih je više.
Njega, pak, najviše zanimaju ovi zadnji i o njima govori u svojoj novoj knjizi.
– Iz života niko ne izlazi živ i život za razliku od pegle ne dolazi s uputstvom za upotrebu. Ljudi koji nadžive život shvataju da je život dar, ali da taj dar dolazi s određenom obavezom – da ostave trag, da učine svijet boljim mjestom – ne mora to biti nešto ogromno, ali treba biti nešto trajno i plemenito, smatra on.
Crnkić piše o životu, sreći , uspjehu, dakle pitanjima o kojima se ne može pisati uvjerljivo bez vlastitih uvida, osobnog, duboko proživljenog i sistemski ‘procesiranog’ iskustva. Niti bez iskrenosti, čiji nedostatak čitaoci vrlo brzo osjete.
– Najvažnije pitanje koje sam sebi postavio u jednom kritičnom životnom trenutku je ‘kako bih ocijenio svoj život do sad’? Tako je nastalo ‘7 tajni uspjeha’. Dakle, na vlastitom preispitivanju.
Crnkić piše knjige u formi priča, a voli ih i pričati. S nama je eksluzivno podijelio jednu kratku priču iz nove knjige, koja upravo govori o važnosti toga da moramo nešto proživjeti da bi znali kako je to.
– Nasrudin Hodža je pao s kruške. Jako se udario. Svi njegovi učenici pritrčaše zabrinuto i povikaše – zovite doktora, zovite doktora! On kaže ‘ne zovite mi doktora, zovite mi nekog ko je pao s kruške! Jer, samo on zna kako mi je…’ ‘Neke stvari moraš sam proživjeti da bi ih bio u stanju prenijeti’, tvrdi on.
– Izdaju, ljubomoru, bol, nepravdu…. ako ih proživiš, onda možeš o njima govoriti i pisati na način da to neko drugi osjeti, ne da shvati nego da osjeti, tvrdi autor knjige ‘Nadživjeti život’.
Kenan Crnkić je doktor ekonomskih nauka koji se školovao i u BiH i u inozemstvu, uključujući poznatu Harvard Business School. Predaje na više stranih univerziteta poput Webstera u Beču, Edward Bernays u Zagrebu.
– Postoji nešto što se zove piramida ispunjenja – treba imati posao, biznis i poziv. Moj posao, na primjer, je to da sam profesor na Webster univerzitetu u Beču. Moj biznis je moja akademija gdje radim seminare i coaching, a moj poziv su moje knjige, mediji, društvene mreže putem kojih pokušavam doprijeti do i pomoći što većem broju ljudi da svakodnevno žive jedan istinski uspješan i sretan život.
Rečeno leti, zapisano ostaje. Svaka knjiga je kao poruka u boci, trebaš je pustiti i naći će put do koga treba, objašnjava Crnkić.
Pazi šta čitaš, slušaš, s kim se družiš Coaching je postala globalna industrija, a obzirom da Balkan nastoji biti ukorak sa svijetom, možemo reći da regiju krasi priličan broj coacheva i autora knjiga o samopomoći. Pitala sam Dr Crnkića zašto baš njegova knjiga, po čemu se to razlikuje od drugih.
– Ako uzmemo industriju coachinga koja je sada globalno popularna, i, na primjer, imamo djevojku od 20 i nešto godina koja je life coach! Koliko ti možeš znati o životu i kakav ti život možeš imati sa 20-ak godina da bi poučavao druge o životu? Ja se držim isključivo high performance coachinga. Doktor sam nauka, predajem na fakultetima u Sarajevu, Zagrebu, Madridu, Beču, dakle, nešto sam teoretski postigao, znam o čemu govorim. Bio sam u praktičnom smislu direktor velikih firmi, multimilionskih korporacija, a danas mi na coaching dolaze, na primjer, veliki direktori, vlasnici uspješnih biznisa i vrhunski profesionalci koji prolaze kroz probleme koji su meni poznati, kroz koje sam i sam prolazio. Znam o čemu govore. Učio sam od najboljih poput Johna Maxwella koji je u svijetu govornik broj 1, coach i stručnjak za leadership i koji me je lično, kao jedinog sa naših prostora, certificirao. Prodao sam 250.000 knjiga na Balkanu. Dakle, iza mene stoje realni rezultati u različitim sferama života. Moji savjeti su realni. Nigdje nećete naći reklamu za moj coaching. Dolaze mi uspješni i poznati ljudi. Svaki put proizvedem rezultat koji je iznad očekivanja. Još mi se nije desilo da sam s nekim završio a da mi je rekao – e, hvala ti. Nego uvijek kažu ‘kako ćemo dalje?’, priča Crnkić. Rad na sebi Uvijek kad razgovaram s osobom koja ‘pomaže’ drugima, zapitam se ko njoj pomaže. I kod Crnkića me je to interesiralo obzirom na njegov višelokacijski raspored, kao i to da, kako kaže, ima definirane i posao i biznis i poziv, i uz to jedan stabilan i sretan porodičan život.
– Da bi mogao napraviti rezultat, moraš stalno na sebi raditi. Ja također imam coacha. Vjerujem u to da morate imati nekoga ko vas prati. Morate paziti šta i koga vi pratite, šta čitate, slušate, gledate, s kim se družite…
Prije našeg današnjeg susreta sam čitao. Svaki dan čitam sat vremena. Svaki dan slušam od pola sata do sat vremena neka predavanja iz moje oblasti djelovanja, dakle konstantan i sistematičan rad na sebi. Jedini način da postigneš više jeste da postaneš više, otkriva Crnkić jednu od ‘tajni’ velikih postignuća.
Krivi su drugi, kriva je sudbina Kada nam ne ide ili nešto loše krene, obično krivimo druge. Jer, mi smo sebi uvijek u pravu. S autorom ‘Nadživjeti život’ razgovarali smo i o značaju upravljanja vlastitim životom umjesto prepuštanja stvari slučaju, što je najčešći način na koji ljudi žive.
– Jednodimenzionalne ličnosti su karikature. Čovjek se mora ostvariti na više različitih frontova. Koristimo samo 9% našeg potencijala u prosjeku od onog šta nam je Bog dao, i naša obaveza je da taj dar vratimo. Jedno od istraživanja High Performance instituta govori o tome da je ključna determinanta odnosno razlika između ljudi koji postižu mnogo više u različitim segmentima životima vjerovali ili ne – samorefleksija. Svaku noć svodim račun sam sa sobom: gdje sam danas pogriješio, gdje sam mogao biti bolji, šta sam uradio dobro, na čemu sam zahvalan, šta me je ovaj dan naučio. Samo tako možeš postati bolji, tvrdi Crnkić.
Nadživjeti život Treća knjiga Kenana Crnkića izlazi uskoro, a regionalne promocije su već dogovorene, prva u Zagrebu, na svjetski Dan knjige 23. aprila. Tražili smo da zavirimo u knjigu prije njenog izlaska… Na crveno-bijelim koricama znak beskonačnosti (infinity), koji smo mogli vidjeti i u prethodne dvije knjige, ali sada prominentniji, dominantan. Jer, nadživjeti život znači doseći beskonačnost.
– Ova knjiga je prvenstveno poziv ljudima da podignu svoje standarde. Život je suviše kratak da bi bio sitan. Svi mogu puno više nego što misle da mogu. Treba se odvažiti i krenuti putem istinskih velikana. Dobro je najveći neprijatelj sjajnog. Treba napustiti krug mediokriteta (klub prosječnih) i postati autor, a ne samo puki čitalac knjige svog života. Samo tako ona će možda na kraju i postati najljepša priča ikada ispričana.
Prepoznatljivi stil prve dvije knjige i upotreba priče kao poruke možemo očekivati i u knjizi o beskonačnosti.
– Prvo i zadnje poglavlja knjige daju odgovor na pitanje kako nadživjeti život, a sve između je kako ga do tada preživjeti živeći i radeći sa ljudima (smijeh). Stil je prepoznatljiv i dalje koristim priču… Kaže se da se priča koristi da se ‘uspavaju djeca, a probude odrasli’. Jer, kako drži neurolingivistika, razmišljamo na 3 načina – mislima tj. riječima, osjećajima i slikama. Najjača i najdugotrajnija je slika i osjećaj – ona dopire u srce, i na neki način se urezuje u podsvijest gdje trajno ostaje. Upravo na taj način stvara se ne samo kratkoročna motivacija nego dugoročna transformacija koja jedina donosi rezultat u smislu kognitivne i bihejvioralne promjene, objašnjava autor.
Promjena veseli …stara je latinska poslovica. Danas je kod nas, ljudi, nešto drugačije – dvije su krajnosti i nešto između… ili volimo promjenu i kreiramo je, ili bježimo od promjena u samo svoj rigidni mikrosvijet. Crnkićeva nova knjiga govori i o značaju promjene za život, sreću, uspjeh.
– Jedna jako bitna poruka je promjena. Samo je nesigurnost sigurna. Ako pogledate u rječnik, nesigurnost se definira kao obilje promjena. Zašto ljudi ne vole promjene? Neko kaže, ‘nemoj mi talasati’… Niko te i ne pita, panta rei, sve se mijenja, stalno… Kad su u pitanju promjene, razlikujem tri vrste ljudi: 1) one koji upravljaju promjenama, koji ih anticipiraju i proaktivni su; 2) one koji se adaptiraju promjenama; i 3) rigidne koji se ne prilagodjavaju, i kasnije se žale kada ih promjena ‘oduva’.
Crnkić mi je u svom stilu, ponovo kroz priču, prenio i zgodnu analogiju ljudskog bijega od promjene:
– Jedan čovjek je imao psa. Pored njegove kuće je svaki dan prolazila žena. Svaki put bi čula njegovog psa kako bolno cvili. Jednom je zastala i pitala ga, ‘oprostite, šta je s vašim psom?’ Nije mu ništa, odgovori potpuno smireno čovjek. ‘Pa kako ništa kad cvili?’, uporna je žena. ‘Nabo se na ekser’, odgovori čovjek. ‘Pa zašto se ne pomjeri’, insistira gospođa. ‘Ne boli ga dovoljno’, objasni čovjek.
On kaže da ova priča odlično ilustrira ljude, pogotovo na Balkanu.
– Prednjačimo u kukanju, ogovaranju. Sve dok neko kuka i pronalazi u drugom krivca, treba znati da ga ne boli dovoljno da se promijeni. Jer da ga boli dovoljno, ne bi imao vremena za kukanje. Nova knjiga upravo prenosi da mudrost dolazi iz iskustva, te da se ljudi najviše mijenjaju kada im je prag bola neizdrživ, kaže on.
Kada znaš, niko te ne pita odakle si Kada se razmišlja bez limitirajućih uvjerenja, nevjerovatan regionalni uspjeh Kenana Crnkića ne dolazi kao iznenađenje.
– Sjećam se kad sam napravio Vuka, promovirao sam ga na sajmu knjige u Beogradu gdje sam ostao zabezeknut brojem ljudi koji su došli da me vide, čuju, zagrle… Došli su autobusima iz Niša, iz drugih dijelova Srbije… Tad shvatiš da imaš ljude koji te prate a da ti to ne znaš, shvatio sam moć društvenih mreža. Potpisivao sam knjige punih 8 sati, svi mediji su to zabilježili kao veliku senzaciju.
Slično je bilo i u Hrvatskoj, iako su mu mnogi i tada govorili da ‘nema šanse’. Po istima, šanse nije bilo ni za Sloveniju, ali su na koncu njegove dvije knjige trenutno najprodavanija izdanja Mladinske knjige i u Sloveniji.
Prava za Vuka su prodata u 10 različitih zemalja, a elektronsko izdanje ‘7 tajni uspjeha’ na najvećoj svjetskoj online trgovini Amazon ima status bestselera.
– Trebaš vjerovati da možeš, ali moraš biti okružen ljudima koji na taj način razmišljaju, koji te ne vuku dole. Treba se čuvati ‘dobronamjernih savjeta’ tipa odmori malo, opasno je to, druga zemlja, prevelika je konkurencija, budi realan… Ljudi koji žive u tegli uvijek misle da je poklopac nebo. Ja kažem, budi realan – poželi nemoguće.
Kada nastupam po svijetu, vjerujte, nikada me niko nije pitao odakle sam – kada izađeš na pozornicu, ili znaš, ili ne znaš. Ljudi osjete i prepoznaju pravi kvalitet. Treba vjerovati u sebe, riješiti se svojih i tuđih nametnutih ograničavajućih uvjerenja, konstantno i sistemski raditi na sebi, učiti od najboljih i posmatrati cijeli svijet kao potencijalno tržište. Život treba u punom smislu te riječi živjeti, postići sve što možeš i postati osoba kakvu bi uistinu i sam želio poznavati. Na kraju – tvoje je samo ono što daš i samo tako život možeš ne samo živjeti nego i Nadživjeti, tvrdi Crnkić.
Kenan Crnkić se drži vodilje njegovog poznatog učitelja i mentora, Johna Maxwella – služi drugima, svaki dan.
Sinoć je u sarajevskoj knjižari Svjetlost održana promocija knjige Narcis i ruža autorice Danielle Kordić iz Zagreba.
Pored spisateljice Danielle Kordić i moderatorice skupa, profesorice filozofije i književnosti Nade Nakić Veseli, u književnoj večeri su učestvovali Alis Marić, vlasnica popularnog regionalnog bloga Čitaj knjigu i poznati hrvatski psihijatar prof. dr. sc. Miro Jakovljević.
Prof. dr. Miro Jakovljević, Daniella Kordić, Alis Marić i prof. Nada Nakić Veseli
U svojoj trećoj knjizi Narcis i ruža, Daniella Kordić piše o traumi odrastanja i života sa narcisoidnom majkom. Knjiga daje precizne odgovore na koji način možemo razriješiti takve odnose u našem životu, izaći iz pozicije žrtve i otisnuti se na put ka ljubavi koja će nas osloboditi. Narcis i ruža – moć svjetlosne istine, autobiografska je ispovijest kćerke koja traga da razumije narcisoidni um majke. Dio velike vrijednosti ove knjige je u činjenici da autorica na svom primjeru pokazuje kako je pobijedila i prevazišla ‘loše karte’ koje joj je životna sudbina bila ‘podijelila’.
Tokom dvosatnog književnog skupa otvoreni su brojni aspekti narcisoidnog poremećaja osobnosti, destruktivne posljedice koje njegovo prisustvo može nanijeti porodici i međuljudskim odnosima, a učesnici su razmatrali i puteve ka iscjeljenju duše, uma i tijela od dubokih emocionalnih povreda.
‘Ruža’ koja otjelovljuje samu autoricu, ispituje porijeklo patnje u koji ju je doveo ‘Narcis’ – njena majka. Ruža je unatoč Narcisovu pritisku uspjela izaći iz njegovih ralja i ostvariti spoznaju svoje životne svrhe.
Daniellino treće djelo koje je u svojoj biti i književno, i stručno, i umjetničko, između ostalog upućuje na to da nas životne prilike koje nismo sami odabrali, kao npr. ko će nam biti roditelji i gdje ćemo se i u kojim uvjetima roditi, kao i neka vrlo bolna iskustva opisana u njenoj knjizi – ne moraju trajno odrediti. Dapače, takve životne prilike koje su nam dodijeljene, mogu biti samo podstrek da krenemo ka vlastitoj ‘svjetlosnoj istini’ kao vrhovnom cilju samoostvarenja, kako ga naziva autorica.
Autorica Daniella Kordić
Daniella Kordić je završila studij psihoanalize na univerzitetu Birkbeck u Londonu. Kroz studij je uvidjela da joj studij ne odgovara na sva pitanja pa je spojila psihoanalizu i duhovnost – spoj vidljivog i nevidljivog svijeta. Objašnjava da su se psihoanaliza i duhovnost uvijek ispreplitale u njenom životu: ‘Ondje gdje psihoanaliza nije imala odgovor, duhovnost je spremno nudila svoja rješenja. S druge strane, neke duhovne metode iscjeljivanja nisu na mene ostavile dovoljno snažan dojam bez potpore i jačine koju svojim iskustvima unutarnjeg djeteta nosi psihoanaliza’. Pored Danielline životne priče o njenoj osobnoj pobjedi nad narcizmom, u knjizi su i životne priče drugih osoba sa sličnim problemom na koje je Daniella nailazila ili s kojima je radila.
Živimo u dobu epidemije narcizma Prof. dr. Miro Jakovljević podvukao je značaj knjige u ‘dobu epidemije narcizma’ zbog čega, kako sam kaže ‘mi psihijatri imamo jako puno posla’. On je naglasio da treba razlikovati narcističke crte ličnosti od narcističkog poremećaja ličnosti. – Zdravi narcizam je ljubav prema sebi što je temelj duševnog zdravlja, zato umjesto zdravog narcizma mnogo je bolje govoriti o ljubavi prema sebi. Međutim, ljubav prema sebi nije djelotvorna ako ne postoji ljubav prema drugima, i umijeće života je u tome da ljubimo bližnjeg svog kao sami sebe, da radimo ono što volimo i da volimo ono što radimo. E, upravo to fali narcisima – oni bi da svi njih vole i cijene, ali oni nisu sposobni da vole, kaže poznati psihijatar.
Dr. Jakovljević je objasnio da se narcizam da prepoznati po svoja tri osnovna elementa: – nedostatak empatije. ‘Najbolji način da si upropastite život je da se vežete uz narcisa’, smatra profesor; – grandioznost – u mislima ili u ponašanju; – jaka potreba da ih se obožava, da su u centru pažnje.
‘Kod svakog se to može naći kao potreba, ali zdravi ljudi to mogu kontrolirati, zdravi ljudi ne samo da traže, nego i daju’, dodaje Jakovljević.
Ugledni hrvatski psihijatar dr. Miro Jakovljević objašnjava narcisoidni poremećaj ličnosti
Dovoljno je postati uspješan i moćan Posjetioci promocije imali su priliku da uživaju u kratkom predavanju ovog poznatog psihijatra koji je objasnio devet kriterija za dijagnosticiranje narcisoidnog poremećaja ličnosti: Osjećaj velike važnosti – osoba misli da ima velike talente ili da je postigla ogromna postignuća a u realnosti se vidi da su ta postignuća relativno skromna; fantaziranje o velikim stvarima, o velikoj moći, velikoj ljubavi – megalomanija; vjerovanje u vlastitu posebnost zbog koje ih ne može svako razumjeti i zato se ne druže sa svakim nego samo sa ljudima visokog statusa; vjerovanje da imaju posebna prava; odsustvo suosjećanja za druge; iskorištavanje drugih; nedostatak empatije i otud arogancija i oholost.
I dok se narcističke crte mogu prepoznati kod mnogih, narcističkih poremećaja ličnosti per se je nešto manje.
Dr. Jakovljević je objasnio da se naše zdravlje sastoji u tome da ono što nam se događa pretvorimo u jednu kreativnu, zdravu, pobjedničku priču, te naglašava da je autorica upravo to i pokazala – put kako se može izaći iz jedne teške životne situacije, jedne narcističke klopke i postati uspješan.
On tvrdi da je narcizam veliki problem današnjice, narcisa ima mnogo i treba se čuvati da se ne upadne u to ‘kolo’. Narcis se lako postaje – dovoljno je postati uspješan, moćan.
U knjizi je odgovor na svako pitanje Alis Marić, vlasnica regionalnog bloga Čitaj knjigu koji prati pola miliona ljubitelja knjige kao što je i ona sama, tvrdi da kad god nas nešto u životu muči, koju kod knjigu da otvorimo, u njoj ćemo naći odgovor. Kao veliki ljubitelj knjiga, Alis otkriva da najviše voli biografije, autobiografije i osobne životne priče – jer najviše možemo vjerovati takvim pričama. Utoliko je veći značaj Danielline knjige jer sve o čemu piše je ‘itekako proživjela’, smatra Alis.
Daniella Kordić i Alis Marić
Alis je otkrila da je Daniella prije ravno godinu dana ‘prstom sudbine’ ušla u njen život sa svojom knjigom, upravo kada je i njoj samoj to bilo potrebno.
‘Ružo, svojim ću ti silama ugasiti svjetlost. Zauvijek ćeš nestati sa Zemljina tla.’ Narcis
Daniella je opisala kako je bilo kao ’empat’ odrastati uz patološki narcisoidnu majku: – Kada empat odrasta u narcisoidnoj obitelji, to je zaista jedan težak put jer empat osjeća, on ima vrlo reaktivan neurološki sistem, on svaku emociju proživljava kao intenzitet. Narcis je s druge strane potpuno odsječen od svog emotivnog dijela sebe, od svojeg senzibilnosti. Možete zamisliti u jednoj kući – jedan takav odnos, empata i narcisa. Oni i privlače jedan drugoga. Empat u sebi sadrži nisko samopouzdanje i u narcisu vidi tu neku veliku osobu sa suvremenim idejima, pogledima na svijet dok on (empat) to nema, on je jedna mala plašljiva zečica. Istovremeno, narcis u empatu vidi nešto što njemu nedostaje, a to je poveznica sa emocijama i zato želi empata kako bi ga što bolje iskorištavao i do zadnje kapi krvi ga pogazio.
Iako takav odnos može funkcionirati neko vrijeme, autorica smatra da empat mora izaći iz tog odnosa ‘ako želi sačuvati živu glavu’. Ona tvrdi da često dolazi i do samoubistava od strane empata, psihičkih poremećaja… Empat može imati koristi od tog odnosa ako spozna i osvijesti zašto je privlačio narcisa u tom odnosu kao što je to učinila Ruža u knjizi.
Autorica je također ispričala kako je odrastala uz narciosidnu majku koja je spolja, za vanjski svijet pokazivala sliku osjetljivosti, unutarnje ljepote, ravnoteže, dok je u kući imala posve drugu osobnost. Narcise, pokušao si me posaditi u rupu neznanja, ali nisi znao da sam ja sjeme znanja. Uspijevam samo na tlu svjetlosti.
Pismo majci Autorica u knjizi ohrabruje sve koji žele napraviti iskorak i otići od svog narcisa ‘kako bi osjetili šta znači sloboda u pravom smislu riječi’, kao što je to ona učinila odlazeći od svoje majke. Također je otkrila da joj je pomoglo pisanje pisma majci, koje joj, pak, nikada nije poslala jer majka ‘ne bi mogla razumjeti jezik emocija’.
Pismo majci je u cjelosti pročitala pred publikom, a mi prenosimo samo mali dio:
Draga majko, odlazim. Ne na tjedan dana, ne na mjesec dana nego zauvijek. Odlazim zauvijek iz tvog života. Nikada nisam ni slutila da ću izreći ove teške riječi, a kamoli ih pretočiti u djelo. Uvijek sam mislila da će sve biti u redu. I bilo je. Ali samo pod uvjetom da se tvoji zakoni nisu kršili. Ali, majko, ja sam odlučila prekršiti tvoj zakon. Odlučila sam napustiti tvoje ružičasto gnijezdo i nakon mnogo godina boravka u njegovu lažnom sjaju, potražiti okus pravog života. Okus MIRA, LJUBAVI I SLOBODE…
Daniella Kordić pronašla je put svjetlosti i ljubavi i nastavlja velikodušno pomagati drugima da ga pronađu. Ova hrabra mlada žena je izašla iz narcisove zamke i postala slobodna.
Knjigu zaključuje porukom koju, nakon svoje borbe za ljubav i slobodu, ruža šalje narcisu: – Ne možeš me pobijediti jer ja se s tobom ne natječem!
Svi se ponekad uhvatimo u razmišljanju o dalekom putovanju… Razlozi su razni – da izađemo iz zone komfora ili istražimo svijet.
Za početak, mala doza hrabrosti sasvim je dovoljna da se upustite u jednu takvu avanturu.
Mladi i ambiciozni Amer Prevljak često napravi takav korak. Ovaj student medicine, fotograf i film-making producent sasvim je ozbiljan u pogledu svojih novogodišnjih rezolucija, a jedna od tih bila je – više putovati. Sebe smatra avanturistom koji voli istraživati.
Na prijedlog prijatelja da mu se pridruži u posjeti Kini, nije se dvoumio. Oduvijek je želio istražiti Aziju. Ubrzo je spakovao kofere i za nekoliko dana našao se na jednom od najvećih aerodroma svijeta. Pristao je s nama podijeliti svoje utiske o Kini. – Kada nešto istinski želite, stvari se vremenom poslože u pravcu ostvarenja. Prijatelj je dobio priliku da radi tamo, te ubrzo nakon njegovog odlaska pozvao me da dođem u posjetu. Nije me trebao nagovarati, pristao sam odmah. Nisam mogao vjerovati da će se jedan od mojih najvećih snova uskoro ostvariti, otkriva Amer.
Obzirom da se radi o prvoj posjeti, utisaka je mnogo. Jedan upečatljiv bio je pri samom dolasku u ovu zemlju. – Da je Kina zaista jedna od vodećih svjetskih sila, uvjerio sam se još na aerodromu. Primijetio sam mnogo nadzornih kamera, koje nisam imao prilike sresti na drugim mjestima. Nešto kasnije saznao sam da iste sadrže AI (Artificial Intelligence), te imaju sposobnost prepoznavanja lica. Cilj Kine je da do 2020. godine kamere mogu prepoznati 90% stanovnika u vremenskom periodu od 3 sekunde, objašnjava Amer.
Kina nudi mnogo zanimljivosti, čemu ćemo svjedočiti u nastavku. Ali, prvo mjesto na koje nas Amer vodi je kineski telekom. Zašto? – Internet kakav mi poznajemo, u Kini ne postoji. Procedura je zaista komplikovana. Stranice poput YouTube, Google, Instagram su potpuno blokirane. Ukoliko želite pristup internetu, potreban je tzv.VPN, odnosno virtuelna konekcija na određeni server negdje drugo u svijetu. Kinezi putem interneta obavljaju apsolutno sve. Koriste ga za plaćanje računa, odjeće, hrane itd. Sve je telefonski uvezano, a većina komunikacije između ljudi ide preko WeChat-a, objašnjava Amer.
U bilo kojem kutku svijeta koji je posjetio, Amer je pronalazio određene sličnosti sa BiH, ali to nije slučaj s Kinom. – Ako govorimo o kulturi, načinu života i sl., Kina je zaista drugi svijet. Grad koji sam posjetio nedavno broji dva puta više stanovnika od ukupnog broja stanovnika u BiH. Mi smo za Kinu mala regija, definitivno. A teško da ćemo je uopće i poželjeti sustići kada je riječ o drugim, ozbiljnijim stvarima. U Kini, zakoni postoje, kao i kod nas. Prilično su strogi, mada, primijetio sam da su stanovnici ležerni kada o njima razgovaramo, ističe Amer.
Uprkos izoštrenom fotografskom oku, priznaje da se ‘izgubio’ pri prvom fotografisanju Kine. – Nisam znao što bih prvo fotografisao. Ono što me oduševilo, a najviše memorije je zauzelo na mom fotoaparatu, definitivno je arhitektura, zatim gradska svjetla koja su fascinantna navečer, priznaje Amer.
Kao student medicine, Amer je ubrzo uočio jedan od primjera različitosti vezan upravo za medicinsku nauku. – Kako sam student medicine, imao sam potrebu istražiti koliku prednost ima Tradicionalna kineska medicina u odnosu na savremenu. Ono što sam otkrio je da u bolnicama postoje odjeli posvećeni Tradicionalnoj kineskoj medicini. Ona će uvijek biti prvi izbor jednog Kineza bez obzira koja je bolest u pitanju. Dosta su konzervativni, te svoja uvjerenja teško ili nikako ne mijenjaju, objašnjava nam Amer.
Obzirom da još uvijek istražuje, teško da može izdvojiti zanimljivosti koje su privukle najviše njegove pažnje. Zasad, to bi bio njihov način života. – Kina je ogromna, a njihov način života – nepredvidiv i šaren. Ovaj opis sadrži sve raznolikosti, vrline i mane koje posjeduju, a i nude.
Odlazak u Kinu je puno jednostavniji nego što nam se može činiti. – Putovanje sam organizovao sam, dovoljno je bilo kupiti avionsku kartu. Viza za državljane BiH nije potrebna. Nisam kompetentan da adekvatno odgovorim na pitanje koje se tiče smještaja, jer boravim kod prijatelja, no u ponudi postoje sve vrste smještaja, od hotelskog, do onog da boravite u nekom od stanova u kineskim naseljima, priča Amer.
Nigdje u svijetu nema većeg shopping izbora. Na pitanje šta ga je najviše zaintrigiralo, a tiče se shoppinga i noćnog života, Amer kaže da ‘postoji mnogo kineskih brendova preuzetih od prestižnih modnih kuća. Nešto što me posebno nasmijalo su nazivi. Pa bi Balenciaga bio ”Balneaciag”, a New Balance ”New Barlun”. Naravno, postoje i ogromni tržni centri, gdje možete naći high street brendove koji su svima nama poznati. Cijene su dosta pristupačne, ne odstupaju puno od naših. Noćni život i zabava postoje, ali smatram da se ne mogu pohvaliti istom. Ne pridaju toliko važnosti događajima ili klubovima. Vlasnici većine klubova koje imaju u ponudi su stranci, te oni uglavnom ‘spašavaju’ Kinu na tom polju.’
Amer je podijelio i utiske o kineskoj tradicionalnoj kuhinji koju je probao ‘iz prve ruke’, autentičnu i originalnu. – Kineska kuhinja je mnogo drugačija u odnosu kakvom se predstavlja na zapadu. Noodle su nešto što ne možete zaobići kada ste u posjeti Kini. Imate ih kupiti na svakom koraku, pripremaju ih na različite načine. Putujući od grada do grada, primijetio sam da nude različite vrste hrane. Također, morska hrana je odlična, pogotovo ako posjetite neke od primorskih gradova. Zanimljivo je da 90% vrsta hljeba spadaju u slatke i skoro je nemoguća misija pronaći slani hljeb, kakav mi upotrebljavamo u ishrani. Hrana je izrazito začinjena i jako povoljna, što meni lično odgovara.
Kina se zaista može pohvaliti savršeno organizovanim prevozom i jedinstvenom ponudom kada su pitanju obilasci građevina i bolje upoznavanje njihove kulture. – U biti, sve zavisi od onoga koliko vremena imate. Povezani su, tako da bez pretjerane muke, brzim vozom, možete stići s jednog kraja grada na drugi. Svaki dio Kine, specifičan je na sebi svojstven način. Posjeta Kineskom zidu i drevnom gradu ‘Pingyao’ su nezaboravno iskustvo. Također, ovdje postoji mnoštvo hramova. Izrazito vjeruju u feng shui i sve grade prema istom. Vjeruju da se zli duhovi kreću prema vjetru i kuće koje grade ni pod razno ne smiju biti okrenute ka brdu, već na suprotnu stranu. Nadalje, interesantno je da u koju god kinesku kuću uđete, Buddha nikada licem neće biti okrenut prema prozoru, jer na taj način smatraju da sreća i novac izlaze iz kuće. Da bi bilo drugačije, Buddhina leđa moraju biti okrenuta suprotno.
Također, došao sam za vrijeme kineske Nove godine. Oni je još nazivaju i ‘Spring festival’. Prije ove posjete Kini, imao sam potpuno drugačiju predstavu o proslavi njihovog velikog praznika. Očekivao sam dobru zabavu, no kada sam shvatio da nema ništa od toga, razočarao sam se. Najveći broj radnji je zatvoreno prvih nekoliko dana praznika, a proslava je tradicionalna, u porodičnom okruženju.
Na pitanje vrijedi li izdvojiti vrijeme i posjetiti Kinu, te šta nam je to potrebno da krenemo na jedno ovakvo putovanje i prepustimo se čarima Azije, Amer zaključuje: – Moja posjeta Kini još uvijek traje, ali već sada mogu sa sigurnošću kazati da je ovo putovanje neprocjenjivo iskustvo. Naravno, još uvijek nisam istražio sve ono što me zanima i nadam se da ću jednog dana imati priliku za ponovnu posjetu. Doza ludila, hrabrosti i avanturističkog duha izvrstan su recept za ‘spakovati’ u kofer.
Ono o čemu sanjate, uz mnogo truda i upornosti, često se i ostvari.
Pripremila: Ilma Subašić
Zamislite da više od 20 godina života provedete u Italiji i odjednom odlučite da je vrijeme za povratak kako bi u svojoj zemlji radili ono što vas usrećuje. Izazov, ali i rizik. Upravo takav rizik svojevremeno je poduzeo Rijad Kravić, vlasnik i chef poznatog sarajevskog restorana Fiori. – Počelo je sasvim slučajno, nisam profesionalni kuhar. Nakon 12 godina rada u zdravstvu, u jednom momentu sam odlučio da se posvetim onome što najviše volim, a to je kuhanje. Otišao sam u restoran čiji je vlasnik moj prijatelj i saopštio mu odluku – mislio je da se šalim. Od pranja suđa i učenja kako se održavaju školjke, laganim koracima sam došao do prvog samostalno napravljenog jela. Trebala mi je godina dana, priča nam Rijad svoju životnu priču. Kuhanje je oduvijek bilo nešto u čemu je nalazio mir. – Kada sam imao najviše problema, zatvorio bih se u kuhinju i smišljao recepte cijeli dan. Od samog početka, najveća želja mu je bila da dašak Italije donese u Sarajevo, ali pod jednim uslovom – ne miješati niti jednu kuhinju sa talijanskom. – Tada sam živio u Italiji. Sve što sam želio jednog dana bilo je da otvorim mjesto inspirisano Italijom.
Na pitanje o inspiraciji za kreiranje novih recepata, Rijad odgovara da inspiracija dolazi u posebnim trenucima. – Ponekad ne mogu osmisliti ništa, ni najobičniji prilog za jelo. Ali, kada se pojavi, napravim čudo. Često se znam našaliti i reći da pripremim ‘od ničeg – nešto’, možda čak najbolje kuham kad ne raspolažem sa mnogo namirnica, kaže nam Rijad.
U životu je bitno naći balans. Eksperimentisati, ali sigurno se držati i klasike. – Držim se klasičnih recepata, ali obožavam i eksperimentisati. Talijanska kuhinja je vrlo jednostavna, upravo u tome je njena ljepota. Dva najvažnija sastojka su maslinovo ulje i sos od paradajza. Često spremam jela na bazi mediteranske italijanske kuhinje koja, pored navedenih, uključuje sastojke poput ruzmarina i kapara. Izbjegavam koristiti sastojke koji nisu sastavni dio Italije i njene kuhinje, objašnjava chef Rijad.
Za vrijeme svoje kulinarske karijere, ne broji koliko je specijaliteta napravio, ali jedan, siguran je, neće zaboraviti. – Njoke od kestena, punjene pireom od tikve, servirane u kremi od Montasio sira. To je nešto što me toliko oduševilo kako ukusom, tako i vizuelno. Dugo sam se pitao da li je moguće da sam ovakvo nešto napravio! U svijetu raznih mogućnosti, teško je biti jedinstven, originalan. Kada se radi o gastronomiji, mnogo istih jela možemo pronaći na različitim mjestima. – Jelovnik restorana Fiori opisao bih jednom riječi – unikatan. Jela koja služimo ovdje su jedinstvena i nije ih moguće pronaći baš svugdje. Ako volite talijansku kuhinju, nećete se pokajati. Sa mnom, kao kuharom, uvijek možete imati razne ‘varijacije na temu’. Koje god jelo zaželite, a u okviru je talijanske kuhinje, uvijek ću vam izaći u susret, ističe Rijad.
Pored specijaliteta, restoran Fiori nudi i atraktivan izbor vina. Pitali smo Rijada da li gostima preporučuje određena vina uz njihov odabir jela. – Prepustim gostima da odaberu ono što vole odnosno na šta su navikli. Mnogo mi je bitnije da se tanjiri ‘vraćaju prazni’. Ne mogu vam opisati to zadovoljstvo, otkriva poznati chef. Čini se da na turiste koji posjete Bosnu i Hercegovinu najveći utisak ostave lokalne delicije. Zanimalo nas je šta Rijad misli o trenutnoj bh. gastro sceni spram globalne gastro industrije. – Sarajevo iz godine u godinu postaje sve zanimljivija turistička destinacija sa raznolikom tradicionalnom kuhinjom. Međutim, potrebno je još mnogo toga promijeniti i iz dana u dan ponuditi nešto novo. Kako god, na dobrom smo putu, zaključuje Rijad.
