Kreativni direktor modne kuće Carolina Herrera, dizajner Wes Gordon nastavlja kreirati kolekcije na temelju prepoznatljivog stila ovog globalnog brenda, što je ponovo demonstrirao na reviji održanoj na Dan zaljubljenih, u okviru New York Fashion Weeka.
Jarke boje, kontrasti, mašne, pojasevi i mnoštvo asesoara potvrdili su Gordonovu tvrdnju da nova kolekcija šalje poruku hrabrosti i života u sadašnjem trenutku.
Gordon, koji već petu godinu radi za poznati brend, smatra da savremena žena više ne čeka posebnu priliku za koju bi kupila posebnu odjeću – ‘umjesto toga ona kupuje posebnu odjeću koja svaki trenutak može pretvoriti u nezaboravnu priliku’.
Cvjetni dezen, resice i volani suptilno prožimaju cijelu kolekciju Caroline Herrera za jesen/zimu 2022., te se mogu vidjeti i na konfekcijskim i večernjim lookovima.
Steznici u obliku srca na haljinama bez naramenica bili su savršeni za reviju koja je održana upravo na Dan zaljubljenih.
Boje su bile jarke i inspirativne, dok je džinsu dat dašak glamura sa zlatnim ukrasima.
Nova kolekcija slavne Caroline Herrera svidjela se i urednici časopisa Vogue, Anni Wintour: ‘Divno je vidjeti tako lijepu, dramatičnu i senzacionalnu večernju odjeću’, izjavila je nakon revije.
Kreativni direktor kuće CH Wes Gordon, kojemu najdraži dio posla (pored samog kreiranja) predstavljaju susreti s klijentima radi predstavljanja nove kolekcije, održao je prepoznatljivost CH kroz modele bluza i jakni raskošnih rukava, baš kako to voli osnivačica brenda, slavna Carolina Herrera. Tu je i prepoznatljivi duo koju čine bijela košulja i duga suknja A linije, ovog puta u boji ciklame. Praktični glamur, kako ga neki nazivaju, po kojoj se Herrera i proslavila.
Pistom su dominirali dramatični, linearni krojevi u jarkim bojama koji nose poruku hrabrosti, samopouzdanja i visoke energije. Kratke haljine s volanima u tamno ljubičastim i grimiznim nijansama, ili one sa dugim vozovima u nijansama ružičaste – upotpunile su ambijent Dana zaljubljenih. I pored ženstvenih mašni i dramatičnih rukava, mogle su se vidjeti hlače strogih linija koje govore u prilog samouvjerenoj ženi, kao i crno-bijeli kontrasti jarkim bojama.
Gordon naglašava da je prilikom kreiranja kolekcije na umu imao hrabru i samouvjerenu ženu, ali i ‘nešto posebno i puno ljubavi’.
Većina modela je nosila sličnu frizuru – zaglađenu punđu, te crne visoke potpetice, a mogle su se vidjeti i velike crne sunčane naočale.
Gordon objašnjava zašto se odlučio za dramatični izgled koji nije u osnovi tipičnog CH looka: ‘Upravo se fenomenalni, dramatični komadi prodaju najbrže’, tvrdi dizajner i nastavlja: ‘Mislim da je prisutna želja da se proslavlja, da se lijepo oblači, a taj trenutak je upravo sada’.
Gordon je na sebi svojstven način spojio ženstvene linije i boje tipične za CH sa vlastitom inovativnošću i potrebom za dramom, što su redom potvrdile mlađe generacije poznatih ličnosti i influenserica koje su zauzele prvi red na reviji.
Njujorška sedmica mode koja se održava uživo predstavlja svojevrstan ‘povratak u normalno’ nakon dvije godine najrazličitijih ograničenja. Gordon naglašava koliko mu je to važno jer je prilika da se pošalje poruka ‘da smo ovdje, da nastavljamo stvarati najljepše stvari, svijet nastavlja živjeti, a mi smo ponosni što možemo biti dio te konverzacije’.
Nives Kavurić-Kurtović je rođena 1938. u Zagrebu, u kući koju je sagradio njen otac, arhitekt po zvanju. Nakon srednje škole, upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, gdje je diplomirala Grafiku.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća radila je kao pomoćnik u radionici Krste Hegedušića. Ova umjetnička zajednica pamti se kao tada moderno mjesto gdje su se okupljali vrhunski slikari i intelektualci tog vremena poput Mladenke Holman, Marije Ujević, Vlade Buzančića, Drage Ivaniševića i Veselke Tenžere.
O tom vremenu Nives je znala reći: ‘Kao generacija, sanjali smo i težili stvarima koje nisu bile materijalne. Etika, spoznaja i ulaganje u samog sebe, bile su sfere kojima smo težili. Bili smo sanjari koji su željeli promijeniti svijet’.
Nedugo nakon toga, počela je raditi kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti i postala među prvim ženskim članovima Hrvatske akademije nauka i umjetnosti. Bila je jako profilirana slikarka. Smatrala je sebe velikim radoholičarem i naslikala je na hiljade crteža i ilustracija.
Njeno slikanje temelji se na lirskim i antropomorfnim slikama ljudskog tijela, najčešće žena. One su groteskne, iskidane, plutaju u prostoru. Kavurić-Kurtović je uvijek slikala i crtala unutrašnje biće puno ranjivosti, ludila, sumnji i iskustava. Sve ove tenzije i strahove su iskusila naša tijela. Zato je motiv plutajućih tijela tako znakovit zato jer se ona mogu uzdići iznad bolne realnosti. Bogati opus njenih crteža i slika karakterisan je stilom harmoničnih boja, koristeći grafike i riječi i kombinujući ih u svom radu sa suptilnim humorom i ironijom.
Riječi igraju snažnu ulogu u njenoj umjetnosti. Dopuštaju duboko uranjanje u njenu dušu. Po njenim vlastitim riječima ‘slikar se igra sa jezikom kao i sa linijom i bojom – udahni, diši, izdahni i kloni na kraju bez uzdaha i dotakni tišinu’.
Kavurić-Kurtović je bila opsjednuta samopropitivanjem, njena percepcija ne pripada materijalnim svjetovima, nego onim nevidljivim. Sklona crnom humoru, tragediji i introspekciji, prozvana je kraljicom tame. Mnogi ljudi bježe od tame, svojeglavo se prianjajući na naše poznate unutrašnje i vanjske svijetove. Plašimo se smrti i nepoznatog, ali Kavurić-Kurtović istražuje ova pitanja u maniru istinskog filozofa. Kroz njen rad doživljavamo smrt kao nešto što nam je blisko i isprepleteno sa samim životom. Kroz njen unutrašnji svijet dominira prisustvo smrti koje ona portretira sa nježnošću. Prikazivanje njene umjetnosti je intimni akt koji zahtjeva potpuno prepuštanje nepoznatom.Slikanje i crtanje bili su neophodni za nju, razlog njenog postojanja.
Nives Kavurić-Kurtović je preminula u svojoj 79. godini, u Zagrebu. Njena smrt je bila veliki gubitak za hrvatsku umjetnost i kulturu. Bez sumnje, bila je prva dama hrvatskog surealizma, uvijek iskrena prema sebi, nikad pod uticajem drugih. Njena snažna mašta i potreba za izražavanjem učinili su je jednom od najizuzetnijih savremenih umjetnica. Održala je preko 100 samostalnih izložbi i učestvovala u oko 1000 grupnih. Mnoge njene slike i crteži se nalaze širom svijeta. 2014. godine, njeni radovi su uvršteni u zbirku umjetnina Evropskog parlamenta. Iz cjelokupnog svog opusa napravila je veličanstven dnevnik svog života punog tame i radosti.
Drevni izvori sugeriraju da su se rimske vođe Julius Cezar, Hannibal, Scipius Africanus štovali u hramu Herculesa Gaditanusa, vjerskom svetištu koje se nalazi u današnjoj južnoj Španiji.
Međutim, tačno mjesto ovog hodočašća dugo je predstavljalo misteriju.
Mozaik iz prvog stoljeća koij predstavlja Herkula i Iolausa
Sada, istraživači kažu da su pronašli temelje čuvenog hrama – ‘jednog od svetih gralova arheologije’, u plitkom kanalu zaljeva Cádiz, prema riječima Jesúsa A. Cañasa iz El Paísa.
Koristeći tehniku digitalnog modela reljefa, tim je otkrio 1000 stopa dugu, 500 stopa široku strukturu vidljivu isključivo u periodu niske oseke.
‘Mi istraživači nastojimo ne pretvarati arheologiju u spektakl, ali u ovom slučaju smo suočeni sa spektakularnim otkrićem’, kaže Francisco José García, arheolog na Univerzitetu u Sevilji, prenosi El Pais.
‘Ovi pronalasci su od izuzetnog značaja’, dodaje.
Lokacija novog pronalaska
García and Ricardo Belizón Aragón, također sa Univerziteta u Sevilji, predstavili su svoje pronalaske na andaluzijskom institutu Centra za podvodnu arheologiju historijske baštine (CAS).
Prema njihovoj izjavi, naučnici su metodom detekcije svjetla i dometa (LiDAR), pronašli potopljenu građevinu koja po antričkim izvorima odgovara opisu hrama, koji ime izvodi iz drevnog junaka Herkulesa.
Naš cilj je bio pratiti paleopejzaž unatrag 3000 godina u području koje je bilo vrlo izloženo oscilacijama mora, navodi Aragón za Times. Napori tima razotkrili su ”potpuno antropiziranu obalu sa veikom građevinom”, dodaje.
Sagrađen od strane Feničana oko 8. i 9. stoljeća p.n.e., ovo utočište u sebi je skrivalo bronzane rezbarije 12 radova Hekulesa. Poznat još kao hram Melkarta, diči se veličanstvenim stupovima i plamenom koji drži svećenik. Ovaj dom je bio važno hodočasničko mjesto za Rimljane i Grke.
Zaljev Cadiz
Prema grčkoj mitologiji, Hercules je bio sin Zeusa, vladara svih bogova na brdu Olimp. Bio je, prema legendi vrsta polubožanstva nadljudske moći, koji je štitio svoj narod od raznih čudovišta i neprijatelja.
Prema El Paísu, hram Herkula Gaditana pojavljuje se u klasičnoj literaturi kao mjesto na kojem je Julije Cezar zaplakao kada je vidio prizor Aleksandra Velikog i Hanibala s nagradom za pobjedu u njegovim vojnim pohodima na italijanskom poluotoku.
Velika, pravougaona struktura koju su identificirali istraživači nalazi se u močvarnom području u blizini dvorca Sancti Petri, između gradova Chiclana de Frontera i San Fernando.
Njeni temelji su otprilike iste veličine kao i otok na kojem je nekoć stajala. Osim hrama, istraživanje LIDAR-a otkrilo je unutrašnju luku južno od područja koje je bilo poplavljeno do prije otprilike dva stoljeća, kada su se počele rasti razine vode.
Poljska arhitektonska firma Wiercinski Studio pretvorila je dva transportna kontejnera u pokretnu kuću od 60 kvadratnih metara, koja se trenutno nalazi u vrtu do nacionalnog parka Szelągowski u Poznańu, Poljska.
Klijenti, koje je ovaj studio opisao kao ‘par hrabrih ljudi u potrazi za interesantnim i teškim izazovima pretvorbe prostora’, bili su u potrazi za strukturom koja bi služila kao mobilni dom i ured.
Nazvana Pokretna kabina, ova nastamba je stvorena spajanjem dva transportna kontejnera čime se stvorio prostor od 12,5 metara dužine i 9 metara širine.
‘Spoj pokretnog doma i udaljenog radnog mjesta pokazao se kao odličan odgovor sadašnjem trenutku’, pojašnjavaju iz studija i naglašavaju da je pokretnost ‘ogromna prednost’ ove nastambe.
‘Kuća više nije vlasništvo vezano za određeni prostor, i može promijenti lokaciju zajedno sa životnim promjenama koje prate vlasnika kuće’, objašnjavaju arhitekti studija Wiercinski.
Kontejneri su obojeni u maslinasto-zelenu boju kako bi se ‘utopili’ u prirodno okruženje.
Zbog nagnutnog terena, gornji dio kontejnera je blago pomjeren prema sjeveru, čime je stvorena terasa od 25 kvadratnih metara koja gleda na obližnju rijeku preko krova nižih kontejnera.
Kabina koja je izolirana pjenom prije nego je obložena brezovom šperpločom, konstruisana je u industrijskoj hali i potom prevezena na svoju sadašnju lokaciju.
Vanjske stepenice od drveta i čelika vode u unutrašnjost od 54 kvadratna metra korisnog prostora koja sadrži spavaću sobu okrenutom prema sjeveru, dok su dnevni boravak, blagovaonica i prostor za rad okrenuti prema jugu, sa kupatilom između.
Na bočnim stranama kontejnera postavljen je niz malih prozora duž sredine zida kako bi se stvorio prostor za različite varijante uređenja interijera.
Na južnom dijelu kontejnera vrata su zamijenjena velikim staklenim površinama, kao i vrata koja vode na krovnu terasu sa zakrivljenom metalnom ogradom.
U budućnosti, plan je da se ova kabina premjesti u obližnju šumu, ali i da se omogući postavljanje konstrukcije iznad nivoa vode kako bi se postiglo još efektnije povezivanje s prirodom.
Edwin Austin Abbey (1852-1911) rođen je u Americi, ali većinu svog života proveo je u Engleskoj. Bio je zaljubljenik svega što je dio britanske kulture, naročito djela Williama Shakespeara.
Prvi put je posjetio Englesku 1878. radi istraživanja za projekat ilustriranja knjige. Zavolio je zemlju na prvi pogled i tamo ostao do 1883. godine.
Edwin Austen Abbey
Imao je uspješnu karijeru ilustrirajući veliki broj knjiga, uključujući Shakespeareove predstave. Kasnije je promijenio pravac i posvetio se slikanju uljem na platnu, vjerovatno pod uticajem prijateljstva sa John Siger Sargentom i ostalim britanskim i američkim slikarima. Abbeyeve slike scena iz Shakespearovih drama su veličanstvene i dramatične.
Apoteoza Pensilvanije (prije 1911.), Predstavnički dom, Kapitol države Pensilvanije, Harrisburg, SAD
Njegov slikarski stil se može povezati sa pre-Rafaelitima, među kojima su se ubrajali i neki njegovi prijatelji. S njima je dijelio korištenje bogatih boja, osjećaj za detalj i srednjevjekovne postavke. Mnogi smatraju da njegov stil ima poveznicu sa teatatrskom produkcijom što i odgovara slikaru koji je postao poznat zahvaljujući prikazima Shakespeareovih tragedija. Abbeyeve slike često izgledaju kao da se događaju na pozornici. Ključne figure se suočavaju i gestikuliraju prema naprijed, kao da su njihovi pokreti koreografirani mislima sa publikom. Njihovi razrađeni kostimi, često u upečatljivim nijansama crvene, definitivno su postavili temelje. Srednjovjekovna i renesansna odjeća se uveliko pojavljuje u mnogim Abbeyevim djelima.
Abbey je zasigurno imao osjećaj za dramu; njegove šekspirovske slike obično prikazuju dramatične trenutke iz bardovih najintenzivnijih tragedija. Njegova slika Richard, Duke of Gloucester, and the Lady Anne prikazuje napeti trenutak iz Shakespeareovog Richarda III.
Djelo prikazuje glavnog lika koji pokušava zavesti lady Anne, udovicu čovjeka kojeg je upravo ubio. Radnja se odvija usred povorke ožalošćenih na sprovodu njezina supruga. Richardov crveni ogrtač i središnji položaj odmah privlače pogled. On je očito negativac. Čini se da raskošno odjevena lady Anne želi pobjeći od njega, ali čini se da je zarobljena povorkom ožalošćenih iza nje. Figure sa svojim crnim kapuljačama i crvenim kopljima poprimaju neprijateljski, pa čak i prijeteći ton. Pojavljuju se i dva dječaka koji podsjećaju na dva mlada princa za koje se vjeruje da ih je Richard III ubio kako bi se održao na svom prijestolju.
Ova slika stvara toliko intrige u samo jednoj sceni da se gledaoci nestrpljivo pitaju šta će biti sljedeće. Kao što se može vidjeti na slici King Lear, ovo je pečat Abbeyevih slika.
Kao pravi anglofil, Abbey je slikao tadašnju britansku historiju, kao kruisanje kralja Edwarda II 1902. godine. Ovo djelo se danas nalazi u Buckinghamskoj palači. Slikao je serije murala, The Quest for the Holy Grail, za Javnu biblioteku Bostona. Također je dobio narudžbu da naslika dugi niz murala koji prikazuju povijest Pennsylvanije za zgradu Pennsylvania State Capital. Abbey je porijeklom bio iz Philadelphije. Nažalost, nije doživio da završi sve svoje murale.
Kraljica, Hamlet (oko 1897.), privatna kolekcija
1890. godine Edwin se oženio Gertrude Mead, kćerkom bogatog njujorškog trgovca. Gospođa Abbey je ohrabrivala svog muža da slika za velike provizije i osigura veće narudžbe. Iako je njihov brak započeo kada su oboje bili u četrdesetim godinama, nisu imali djece. Nakon muževljeve smrti, Gertruda je bila aktivna u očuvanju njegove zaostavštine, između ostalog, tako što je pisala o njegovom radu i ustupila svoju značajnu kolekciju i arhivu Univerzitetu Yale.
