Negativni prostor u enterijerima predstavlja prazan prostor koji čini razmak između predmeta, poput komada namještaja, umjetnina, asesoara i sl., kao i između namještaja i zida.
Iako zvuči kao nešto nepoželjno, negativni prostor je jedan od primarnih načina postizanja ravnoteže i harmonije u prostoru, što ga čini moćnim ‘oružjem’ dizajnera enterijera.
Baš kao što nam je neophodan zrak da bi preživjeli, tako i prostorije – enterijeri ‘dišu’ zahvaljujući negativnom prostoru. Pored mogućnosti neometanog kretanja po prostoriji, negativni prostor osigurava ravnotežu i harmoniju u svakom dizajnerskom konceptu.
Rustični sto od masivnog drveta, kao i moderni luster dolaze do punog izražaja zahvaljujući praznom zidu (Houzz)
Negativni prostor je jednako bitan kao i prostor popunjen predmetima jer, pored ostalog, služi da istakne komade namještaja, umjetničke slike, rasvjetna tijela, asesoare i dr.
Kao i uvijek, ključ je u ravnoteži: premalo negativnog prostora učiniće da prostorija djeluje prenatrpano, dok će višak negativnog prostora za posljedicu imati da vaša soba izgleda poluprazna tj. nedovoljno namještena.
Vješto izbalansiran prostor u vašem dnevnom boravku još više će istaknuti centralni zid kao fokalnu tačku enterijera, npr. kamin ili umjentičko djelo, ovisno o tome šta je glavna karakteristika. Pritom treba obratiti pažnju i na visinu predmeta – previsok naslon fotelje, sofe ili stolića bi komprimitirao negativni prostor, odnosno blokirao pogled na centralni zid.
Osim što pomaže da se istaknu određeni predmeti (slika i luster), negativni prostor daruje neophodnu toplinu minimalističkim konceptima (Domain)
Sličan balans može se postići naizmjeničnom upotrebom tapete s uzorkom (pozitivni prostor) i glat bijelog zida (negativni prostor). Istovremeno, tapeta s uzorkom se može apriori smatrati pozitivnim prostorom, međutim, ako je prisutan značajniji razmak između šara (naročito kao bijela podloga), doprinijeće balansu u prostoriji.
Balansiranje tapete gustog i dinamičnog uzorka sa praznim bijelim zidom omogućuje da prostorije izgleda veće i da ‘diše’
Kuhinje vrlo često djeluju prenatrpano, primarno zbog fiksiranih kuhinjskih elemenata koje nemilice ugrađujemo, smatrajući da ih nikad nije dovoljno. Da li je, utoliko, uopšte moguće kreirati negativan prostor u kuhinjama, naročito onim manjim koje su spojene s dnevnim boravkom u open plan konceptu? Naš odgovor je – itekako, pod uslovom da se odreknete visećih elemenata.
Kuhinje bez visećih elemenata – trend koji opstaje već nekoliko godina zahvaljujući opštem dojmu elegancije i lakoće prostora koji se postiže ovim jednostavnim potezom, pri čemu se (sada prazan) zid vješto uređuje da bi (vrlo često) postao fokalna tačka prostorije. Istovremeno, ono što se čini kao gubitak prostora za odlaganje kompenzira se spremnicima u donjim elementima i ostrvu. Također, vrlo često se shvati da taj dodatni prostor za odlaganje nikad nije ni bio potreban. Jedna od prednosti ovakvog koncepta je i da ćete zastati prije nego što kupite još jedan u nizu setova posuđa.
Zahvaljujući novokreiranom negativnom prostoru, vaša kuhinja neće djelovati poput kutije. Pored toga, ukoliko je u pitanju open plan koncept (kuhinja spojena sa dnevnim boravkom, naročito ako je bez prozora), ovim potezom ćete dobiti bolji tok između dva područja (kuhinjskog i dnevnog), dojam povezanosti i cjelovitosti, umjesto dojma da imate kuhinju u dnevnom boravku (što jeste činjenica, ali je nepoželjan dojam kada je u pitanju izgled prostorije).
Još jedan način kreiranja negativnog prostora u kuhinji je ostrvo sa nešto dužim nogama čime se postiže prostor između dna ostrva i poda. Balansu će doprinijeti i stolice sa tanjim nogama ili posve prozirne poput legendardnih ‘ghost chairs’.
Negativan prostor kreiran barskim stolicama sa tankom konstrukcijom i ostrvom sa nogama (Houzz)
Kreiranjem negativnog prostora možemo unaprijediti svaku prostoriju u našem domu, koji će nakon ovakve intervencije naprosto – ‘prodisati’. Predmete poput namještaja i asesoara ćemo birati s više pažnje, čime stajemo u kraj konzumerizmu i kompulzivnoj kupovini, a razvijamo i unapređujemo vlastiti stil.
Pomen ovisnosti oduvijek je pozivao prizor zloupotrebe opijata i alkohola. U zadnje vrijeme se sve češće govori i o drugim vrstama ovisnosti – o kocki, hrani, internetu, poslu, pored ostalih.
Termin ‘adikcija’ potiče od latinske riječi addictus koja je u Antičkom Rimu korištena da označi dužnika, osobu koja je sudskom presudom dodijeljena drugoj osobi da je služi poput roba jer joj nije u stanju vratiti dug. Adikcija ili ovisnost je upravo to – svojevrsno ropstvo, svejedno da li se radi o alkoholu, opijatima, hrani, kockanju, ili poslu. Ovisnik, pak, ne razmišlja o aspektu ‘ropstva’ jer traži brzu nagradu, ili olakšanje – ‘analgetik’ za neku vrstu duboko potisnute emocionalne rane ili psihičke boli koje ne mora biti svjestan. Kada smo ovisni, tražimo ‘više i više’, što je u samoj biti adikcije.
Danas govorimo o ovisnosti o kupovini – adikciji koja je, poput alkohola i opijata, mnoge dovela do ambisa, a da toga, tipično za ovisnost, nisu bili ni svjesni dok se nisu našli na samom dnu. Ovisnost o kupovini dovela je do ogromnih zaduženja, pa i finansijske i druge vrste propasti, pojedinaca i posljedično – čitavih porodica.
Obzirom da stres pogoršava ovisnost, a da živimo u vremenima stvarnog ali i vještački induciranog, intenzivnog stresa, odgovore na pitanja kada kupovina prelazi u disfunkcionalni obrazac ponašanja i kako se oduprijeti ili izboriti s pošasti, potražili smo kod stručnjaka, gospođe Anise Križan, psihoterapijske savjetnice (pravac Transakciona analiza) i magistrice pedagogije.
LIVING: Ovisnici o kupovini nose univerzalni naziv – šopingholičari. Gotovo da zvuči bezazleno i simpatično, pogotovo kada se koristi u nekom savremenom lifestyle kontekstu. Ipak, slušajući o katkad zastrašujućim posljedicama ovog rizičnog ponašanja, zaključujemo da se radi o stanju koje s pravom izaziva sve veću zabrinutost stručnjaka za mentalno zdravlje.
KRIŽAN: Živimo u materijalnom svijetu, koji nas još od malih nogu uči i navikava na ideju posjedovanja stvari, odnosno da je kupovina i gomilanje materijalnog način da zadovoljimo svoje potrebe i budemo sretni.
Činjenica jeste da je jedan dio naših potreba, i to onih bazičnih, vezan za materijalno – potrebno nam je da imamo dom, hranu, odjeću i slično, da bismo mogli dalje razvijati naše unutarnje kapacitete i težiti rastu i razvoju našeg (nematerijalnog) bića.
Međutim, kada govorimo o ‘šopingholičarenju’, sigurno da ne govorimo o takvim vrstama kupovanja. Mnogi ljudi vole da kupuju i možemo reći da to rade funkcionalno, slijedeći svoje zdrave potrebe i finansijske uslove. O ovisničkoj kupovini govorimo kada pojedinac kompulzivno kupuje i nad tim ponašanjem nema kontrolu, ponašanje je repetativno i ima za cilj poboljšanje raspoloženja, impuls se teško može kontrolirati, a mogu se javljati i znakovi tipični za apstinencijske krize (napetost, nemir, znojenje i slično). Takvo ovisničko ponašanje poznato je pod nazivom oniomanija. Kao i svaka ovisnost, ni ova nije bezazlena jer odražava dublji, psihološki problem pojedinca, a donosi i niz praktičnih problema. Šopingholičar je često u finansijskim dugovima, nailazi na nerazumijevanje okoline i, općenito, radi se o jednom disfunkcionalnom stanju pojedinca.
LIVING: Kako prepoznati ovisnost o kupovini – kod sebe i drugih?
KRIŽAN: Mislim da ovu vrstu maladaptivne preokupacije kupovanjem nije teško prepoznati kod sebe a ni kod drugih jer se vrlo brzo stvaraju prepoznatljive posljedice ovakvog ponašanja.
Kod osoba uočavamo jednu generalnu usmjerenost pažnje, vremena i interesovanja prema kupovini odnosno trošenju novca. Osjećaju neodoljiv poriv za kupovinom i često kupuju stvari koje im nisu ni potrebne, što dovodi do gomilanja odjeće, uređaja i različitih drugih stvari, često i neotpakovanih, u njihovom životnom prostoru. Osjećaj zadovoljstva nakon kupovine je kratkotrajan, zamjenjuje ga osjećaj krivice.
Pojedinac se teško nosi sa porivom za kupovinu jer su izazovi na svakom koraku. Potreba za kupovinom naročito je izražena prilikom doživljaja nekih neprijatnih emocija kao što su ljutnja ili strah. To su neki od generalno uočenih pokazatelja ovisnosti o kupovini, ali naravno svaki pojedinac ima karakterističnu sliku ponašanja koju je razvio u sprezi različitih ličnih i okolinskih faktora uticaja.
Izazovi na svakom koraku
LIVING: Šta je u korijenu ovisnosti o kupovini? Možemo li govoriti o predisponiranosti?
KRIŽAN: Rekla bih da je nekontrolirana kupovina vanjski odraz unutrašnjeg konflikta pojedinca. Do korijena i srži tog unutarnjeg problema dolazi se kroz psihoterapijski proces, onda kada osoba zatraži stručnu pomoć. Kako svaki pojedinac ima svoj životni skript (prema postavkama psihoterapijskog pravca Transakciona analiza) koji predstavlja nesvjesni životni plan ili scenario nastao u prvih sedam godina života, tako je i korijen uzroka ovisničkog ponašanja za svakog pojedinca specifičan i individualan.
Istraživanja nam govore da su ovisnici o kupovini najčešće osobe koje pate od manjka samopouzdanja i samokontrole, i sklone su impulzivnom i ekscesnom ponašanju kada je u pitanju potiskivanje neprijatnih osjećaja i reakcije na frustraciju i stres. Također, istraživanja potvrđuju postojanje statistički značajne korelacije između kompulzivne kupovine i stanja anksioznosti, depresije i stresa.
U stručnoj literaturi možemo pronaći kako uzroci kompulzivnog kupovanja imaju izvor u najranijim iskustvima iz djetinjstva, nezadovoljenim dječijim potrebama iz odnosa sa roditeljem ili starateljem, što inicira da se pojedinci posljedično okreću objektima i materijalnom, da bi izbjegli osjećaje praznine i napuštanja.
LIVING: Da li smatrate da je ovisnost o kupovini sada prisutnija nego ranije, i ako da, kako to objašnjavate?
KRIŽAN: Istraživanja na ovu temu su i na svjetskoj razini skromna, ali iz onoga čime raspolažemo možemo izvući zaključak da je ovisnost o kupovini u porastu. Na to utiču mnogi faktori.
Ekonomska paradigma modernog doba Kupujem, dakle postojim, odgaja generacije koje odrastaju i formiraju svoj pogled na svijet kroz prizmu gomilanja materijalnog, za koje se tvrdi da je sinonim za sretan život. Pojedini trgovački lanci nam (na svakom koraku), kroz svoje slogane i reklame, poručuju da kada kupujemo ono što prodaju, tom kupovinom realiziramo i suštinu našeg postojanja, nas kao ljudske vrste. Možda na prvi pogled neke reklame zvuče naivno i simpatično, ali ne zaboravimo da se kroz jednu cijelu naučnu granu kao što je marketing proučava kako proizvod brže i bolje prodati kupcu i u tu svrhu se koriste i znanja o ljudskom ponašanju, iz psihologije. Kako pojedini istraživači i tvrde, agresivni neuromarketing određene proizvode vrlo često povezuje sa jedinstvenim osobinama kupca te se kupovina sve češće pretvara u zadovoljavanje vlastitog ega kupca, čineći ga boljim od ostatka društva, što predstavlja oblik zadovoljstva.
S druge strane, živimo u izuzetno stresnim vremenima u kojem gotovo da nema pojedinca koji nije iskusio neprijatna stanja nemira, napetosti ili straha. A kupovina, koju je danas moguće realizirati gotovo na jedan klik ni ne odlazeći fizički u trgovinu, često služi kao bijeg od nezadovoljstva, stresa, unutarnje praznine, usamljenosti i zabrinutosti.
LIVING: Da li online shoping potiče ovisnost o kupovini?
KRIŽAN: Sigurno da pojednostavljuje kupovinu, dostupnost, tako da samim tim utiče i na poticaj za kupovanjem, bilo da se radi o funkcionalnom ili disfunkcionalnom odnosu prema kupovini.
Online kupovina je praktična, ali može biti zamka za osobe već ovisne o kupovini
LIVING: Koja su to stanja/raspoloženja koja nas mogu nagnati da kupujemo više?
KRIŽAN: Kompulzivno kupovanje je u pozitivnoj korelaciji sa stanjima anksioznosti, depresije i stresa. Osjećaj zadovoljstva nakon kupovine kratko traje i smjenjuju ga osjećaj krivice ili srama koji, da bi se ublažili, traže nove kupovine (zadovoljstvo), tako da osoba ulazi u začarani krug iz kojeg je teško izaći.
Doživljeni gubici, tjelesna bolest, strah od budućnosti, osjećaj usamljenosti ili čak i dosada, za pojedinca mogu biti krizni trenuci za prepuštanje kompulzivnoj kupovini.
Također okidač mogu biti i praznični dijelovi godine, u doba novogodišnjeg slavlja i sniženja kada kupovini svi teško odolijevamo.
LIVING: Da li podržavate mišljenje da su žene sklonije kupovini od muškaraca? Zašto je to tako? Da li je to još uvijek slučaj?
KRIŽAN: Istraživanje provedeno u SAD-u govori da je 94% osoba koje imaju problem sa kompulzivnom kupovinom ženskog roda. To se može objasniti i po društveno usvojenom modelu socijalizacije jer je uloga ‘onoga koji svakodnevno obavlja kupovinu’ namijenjena ženama, što znači da su žene, generalno, češće izložene samom činu kupovanja od muškaraca.
Međutim, sve je veći broj muškaraca koji kompulzivno kupuju. Smatra se da su žene sklonije nekontroliranom kupovanju odjeće, kozmetike, cipela, nakita, a muškarci kupuju predmete koji simboliziraju moć i prestiž, kao što su automobili, mobiteli, satovi i sl.
LIVING: Kako izaći na kraj sa ovisnosti o kupovini? Da li je stručna pomoć neophodna? Postoje li tehnike za samopomoć koje biste preporučili?
KRIŽAN: Kada je u pitanju kompulzivna kupovina koja utiče na sve aspekte života pojedinca – psihološko zdravlje i stabilnost, socijalne odnose, finansije itd., stručna pomoć je neophodna. Samo priznavanje da problem postoji, prvi je korak ka njegovom rješavanju i prevazilaženju.
Čak i u slučajevima kada sklonost kupovanju postoji ali nije tako drastična da bi utjecala značajno na kvalitet života pojedinca, također preporučujem savjetovanje i psihoterapiju. Zašto? Da bismo propitali, u sigurnom okruženju i uz pomoć stručnog lica, odakle u našem biću potiče ta sklonost ka materijalnom i da li možda predstavlja ‘dimnu bombu’ koja kamuflira neku nama važnu potrebu ili kako ih zovemo ‘psihološke gladi’ (za bliskošću, sigurnosti, prepoznavanjem…), na koju u našem ranom razvoju nije adekvatno odgovoreno a mi je, kao odrasli, ne prepoznajemo u sebi kao važnu.
Ako bih mogla preporučiti nešto što je univerzalno korisno za sve, rekla bih da je to rad na podizanju razine sopstvene svjesnosti. Informirati se i educirati u različitim vidovima pismenosti – npr. medijske, gdje ćemo promišljati o tome ko i zašto nam plasira određenu reklamu, da li dobijamo to što prodavač robe ili ideje obećava… Zatim, finansijska pismenost koja će nas osnažiti u upravljanju sopstvenim finansijama, načinima trošenja i slično. Na koji način strukturiramo svoj dan i svoje vrijeme može biti također jedan od dragocjenih izvora informacija, koji mogu pomoći u prevazilaženju kriznih situacija koje služe kao okidač za nekontrolirane kupovine.
I najjednostavnije, možda, da se svaki dan upitamo: šta mogu uraditi danas dobro za sebe i druge, a da ne uključuje kupovinu?
Pada mi na pamet i jedan grafit, na kojem je mudri autor napisao: Najbolje stvari u životu nisu stvari!
LIVING: Možemo li govoriti o drugim, sličnim, latentnim ovisnostima koja ne zvuče zastrašujuće poput narkomanije i alkoholizma, ali takođe ugrožavaju dobrobit pojedinca?
KRIŽAN: Nažalost, istraživanja govore da su u porastu ovisnosti koje ne uključuju konzumiranje bilo kakvih supstanci. Sve češće imamo klijente koji se javljaju na savjetovanje i psihoterapiju zbog ovisnosti o kockanju, internetu, igranju internetskih videoigrica, pornografskim materijalima itd. Sve ove ovisnosti značajno narušavaju kvalitet života pojedinca. Zato su to važne teme o kojima je potrebno razgovarati i ukazivati na njihov razorni uticaj, a savjetovanje i psihoterapiju promovirati kao prvu mogućnost izbora u suočavanju pojedinca sa sopstvenim ovisničkim ponašanjem.
Vivienne Westwood, flambojantna britanska modna dizajnerica koja je u svijet visoke mode uvela punk (što je, sasvim sigurno, samo jedan od mnogih primjera oksimorona u njenoj životnoj priči), umrla je 29. decembra u 81. godini. Preminula je u miru, okružena svojom porodicom u Claphamu, u Južnom Londonu, potvrdio je njen predstavnik za medije.
Vivienne pozira sa jednom od svojih kreacija u maju 1999. godine, u bečkom Christie’s. Kolekcija je bila inspirisana Francuskom iz 18. stoljeća. (photo AP/Gerhard Gradwohl)
Njen suprug i kreativni partner, Andreas Kronthaler (56) tim povodom je izjavio: ‘Nastaviću sa Vivienne u svom srcu. Radili smo do samog kraja i dala mi je dosta stvari s kojima mogu nastaviti. Hvala ti, draga…’
Westwood je rođena 8. aprila 1941. u selu Tintwistle, Cheshire, kao Vivienne Isabel Swire. Otac Gordon radio je u fabrici za preradu mesa, dok je majka Dora radila u lokalnoj piljari.
Po završetku školovanja u lokalnoj gimnaziji, Vivienne se 1957. seli u londonsko predgrađe Harrow, gdje su njeni roditelji vodili mali poštanski ured. Upisuje kurs obrade srebra pri Harrow Art School (danas Univerzitet Westminster), ali ubrzo mijenja mišljenje o svijetu umjetnosti što je rezultiralo prebačajem u školu za sekretarice, gdje će se naposlijetku obučiti za učiteljicu.
Svog prvog supruga Dereka Westwooda, šegrta u fabrici Hoover, upoznaje na plesu 1961. Za njega će se udati godinu kasnije, a na vjenčanju će nositi vlastitu kreaciju. Godinu kasnije stiže i prinova, sin Benjamin Westwood koji, nažalost, nije uspio očuvati brak svojih roditelja koji su se rastali kada je imao samo tri godine.
U umjetničkoj školi Vivienne potom upoznaje Malcolma McLarena koji će 1967. godine postati otac njenog drugog sina, Josepha Correa. Dječaci su rasli zajedno s majkom u Južnom Londonu gdje je radila kao učiteljica u osnovnoj školi. ‘Bila sam odličan nastavnik’, izjavila je za Guardian 2007. godine. ‘Uvijek sam voljela djecu koju su drugi smatrali problematičnom. Male pobunjenike…’
McLaren i Westwood prenijeli su punk na modnu scenu i doprinijeli da postane više od muzike
Par godina kasnije, Westwood i McLaren otvaraju butik ‘Let It Rock’ na londonskom King’s Road, koji je radio samo par sati uveče, nudeći suvenire iz pedesetih i dandy odjeću. U ponudi su bile teddy boy hlače, džemperi od mohera, da bi sedamdesetih godina počeli odijevati poznatu punk grupu Sex Pistols. McLaren, koji se nastavio razvijati kao kompozitor, tekstopisac, vizuelni umjetnik i kreator odjeće, postat će poznat ponajviše kao menadžer bendova Sex Pistols i New York Dolls. Zajednički butik sa Vivienne Westwood postaje referenca za punk modu – hlače sa šlicevima, T-majice sa šarenim sloganima, nitne, kožne jakne postat će simbolom kasnih sedamdesetih.
Poslovni i romantični par Westwood – McLarrennije mirovao – neumorno je stvarao i ‘gurao’ punk kroz različite faze
Butik je promijenio ime nekoliko puta – ‘Too Fast to Live, Too Young to Die’ (1972.), ‘Sex’ (1974.), ‘Seditionaries’ (1974.) i na kraju ‘World’s End (1979.). U posljednjoj fazi zajedničkog stvaralaštva, Westwood i McLaren kreiraju slavnu Pirate kolekciju inspirisanu romantizmom, koja će se pojaviti na naslovnici modnog časopisa Vogue.
‘Imam vlastiti biznis tako da nikad nisam morala slušati biznismene koji mi govore šta da radim, ili brinuti ako se šta ne proda’, izjavila je slavna Viv za Time 2009. godine. ‘Uvijek sam imala vlastiti pristup javnosti jer sam počela tako što sam pravila odjeću za malu prodavnicu koja je uvijek imala svoje mušterije. Uvijek sam uspijevala prodati barem par komada, pa i ako nisam uspijevala prodati puno, moj biznis je vremenom rastao jer su se moje kreacije sviđale ljudima’, objasnila je Westwood svoje početke i kasniji vrtoglavi razvoj u globalni brend.
Dio kolekcije jesen 2019 Vivienne Westwood: Viv nikada nije odustala od punka i pobune
Njenu baštinu pokušaće očuvati njen životni i poslovni partner, Austrijanac Andreas Kronthaler. Par se upoznao 1988. godine, u vrijeme kada je Westwood predavala na bečkoj Školi za primijenjenu umjetnost. Godinu kasnije Andreas se seli u London da radi za nju, da bi ubrzo lansirali prvu zajedničku kolekciju ‘Cut and Slash’ inspirisanu renesansom.
Andreas Kronthaler for Vivienne Westwood
Westwood je 2016. godine javno prepoznala Kronthalerovu posvećenost i doprinos, naročito kolekciji Gold Label, te je ovu liniju preimenovala u Andreas Kronthaler for Vivienne Westwood.
Danas postoje mnoge definicije coachinga (koučing). Međunarodna koučing federacija definira ga kao ‘partnerstvo s klijentom u kreativnom procesu koji ga poziva na razmišljanje i inspiriše da maksimizira svoj lični i profesionalni potencijal’.
Koučing se u zapadnom svijetu koristi još od osamdesetih godina prošlog stoljeća kao pouzdan metod izlaska iz zastoja i postizanja ciljeva. Velike korporacije imaju svoje interne koučeve kako bi održavali motiviranost uposlenika na optimalnoj razini.
Filozofija koučinga počiva na uvjerenju da svaki pojedinac posjeduje vlastite unutarnje resurse za prevazilaženje poteškoća i postizanje ciljeva, koje samo treba potaknuti, ‘otključati’.
Kroz proces koučinga klijenti rastu i razvijaju se, ostvaruju napredak, unapređuju svoju performansu i poboljšavaju kvalitetu života.
Koučing pomaže klijentima da razriješe dileme, izađu iz zastoja u različitim aspektima svog života, pronađu adekvatna rješenja i postignu uspjeh. U tom procesu, klijenti su ohrabreni da prepoznaju i oslobode svoj potencijal i tako dovedu do poboljšanja kvalitete života.
Za razliku od psihološkog savjetovanja i psihoterapije, koučing je usmjeren na sadašnjost i namijenjen je onima koji su na relativno stabilnoj osnovi. Koučing nije prikladan za osobe sa psihičkim poremećajima i oboljenjima, osobe sa finansijskim problemima, ili koji prolaze dublju personalnu krizu.
Proces koučinga
Koučing sesije temelje se na dijalogu kouča i klijenta. Obično se održavaju uživo ili online, jednom do dvaput sedmično, u skladu sa dogovorom obje strane. Kouč ne bi trebao davati upute, educirati ili nuditi gotova rješenja i odgovore. On/a pomaže klijentu pronaći vlastiti put koristeći vlastiti potencijal i resurse. Proces se sastoji od utvrđivanja s klijentom šta je njegova stvarnost u odnosu na to gdje želi biti, tj. definišu se njegovi ciljevi i namjere za budućnost. Nakon završetka ove faze, kouč i klijent će raditi zajedno na stvaranju plana djelovanja koji klijent razumije i može lako slijediti.
Kouč može pomoći u definisanju klijentove stvarnosti – trenutne pozicije, postavljanju životnih prioriteta, ciljeva, te prilagođavanju njegove mape – teritoriju. Ako klijent vjeruje da mu je ‘suđeno’ ostati u trenutnoj situaciji, kouč mu može pomoći da promijeni takav obrazac negativnog uvjerenja i postavi nove, izazovnije ciljeve.
Odnos kouča i klijenta temelji se na ravnopravnosti, apsolutnom povjerenju i diskreciji, i podršci usmjerenoj ka postizanju ciljeva
Kako bi bolje razumio klijentovu situaciju, njegova uvjerenja i vrijednosti, kouč će slušati, promatrati i postavljati pitanja. Nakon što zajedno odrede plan djelovanja, kouč će poticati klijenta da zadrži motivaciju i predanost ciljevima, te provjeravati stepen progresa. Iako kouč može pružiti konstruktivnu povratnu informaciju, on ne bi trebao govoriti klijentima šta da rade, upućivati ih ili im nametati gotova rješenja.
Obično su najveći kamen spoticanja ili prepreka u životu klijenta njegova samoograničavajuća uvjerenja. Uglavnom stečena u djetinjstvu, takva se uvjerenja teško mijenjaju i stoga predstavljaju veliki izazov za kouča. On mora razumjeti kako su takva uvjerenja nastala kako bi klijentu pomogao da se s njima uhvati u koštac.
Primjeri tipičnih ograničavajućih uvjerenja:
– Klijent koji smatra da je prestar za promjene;
– Klijent koji smatra da nije ‘dovoljno dobar/pametan/lijep/zaslužan…’ da bi imao bolji život;
– ‘Mučenik’ ili ‘profesionalna žrtva’;
– ‘Takva mi je sudbina’
– Klijent s finansijskim problemima (ovo je zabranjena zona za kouča);
– Klijent koji ne zna šta hoće;
U svom radu, kouč je dužan ponašati se profesionalno i primjenjivati načela profesionalne etike. Kouč je dužan klijentu predstaviti program i način rada prije početka procesa koučinga. Kouč također treba čuvati podatke klijenata u skladu sa zakonima o zaštiti podataka zemlje u kojoj radi.
Vrste coachinga
Business coaching – odnosi se na bilo koju koučing aktivnost koja se odvija u organizacijskom kontekstu. Može uključivati dijapazon aktivnosti – od rada s uobičajenim problemima na radnom mjestu poput loših međuljudskih odnosa, do razvoja specifičnih vještina u cilju unaprijeđenja performanse uposlenika, a može se fokusirati i na strateško biznis planiranje, ili različite aspekte organizacijske kulture. Cilj business koučinga se dogovara sa rukovodstvom organizacije.
Executive coaching – podrazumijeva rad sa članovima rukovodstva organizacije (direktor, predsjednik, potpredsjednik, šefovi odjela ili sl.). U sigurnom, strukturiranom okruženju punom povjerenja, kouč pomaže rukovodiocu da bolje razumije svoje odgovornosti, kao i to kako ga drugi vide u toj ulozi (očekivanja), te da prepozna ciljeve te korake koje treba poduzeti da ih postigne.
Life coaching – provodi se s ciljem davanja podrške ljudima koji žele napraviti određenu vrstu značajne promjene u svom životu. Počinje sa definiranjem šta klijenti žele od svog života i da li ga žive najbolje što mogu. Uključuje razmatranje i potvrđivanje ličnih vrijednosti, postavljanje smjera, vizije i fleksibilnih ciljeva kako bi se ostvarilo veće životno zadovoljstvo.
Politički coaching – novi pravac u koučingu koji objedinjuje gorenavedene aktivnosti i primjenjuje ih u političkom kontekstu, uglavnom s ciljem osnaživanja pojedinca – političke figure ili pak grupe (stranka). Fokusira se na razvoj vještina političkog komuniciranja, ostvarivanja ciljeva, jačanja karizme, vođstva i sl.
Za poklonike Zlatnog doba holandskog slikarstva praznici su počeli najavom do sada najveće izložbe slika slavnog Vermeera.
Holandski nacionalni muzej Rijksmuseum u periodu od 10. februara do 4. juna 2023. godine, ponosno će izložiti većinu djela Johannesa Vermeera koja se, inače, nalaze u različitim dijelovima svijeta. Ovo će biti prvi put u historiji da će se veći broj Vermeerovih slika naći na jednom mjestu.
Danas jedan od najpoznatijih slikara u svijetu, Johannes Vermeer (1632. – 1675.) bio je gotovo nepoznat do sredine 19. stoljeća. Vremenom će postati slavan ponajviše zahvaljujući načinu na koji uvodi svjetlo u kompoziciju slike (dnevna svjetlost koja uvijek ulazi s lijeve strane kroz, kako bilježimo, ukupno četiri vrste prozora), te prizorima iz unutrašnjosti holandskih domova 17. stoljeća.
Pieter Roelofs, čelnik odjela za slike i skulpturu pri Rijksmuzeju, govori o Vermeeru kao o ‘reditelju koji je kreirao filmske scene mnogo prije postanka filma’. On objašnjava da se umjetnik u svakoj slici koncentrirao na samo jednu aktivnost… ‘gdje uvijek postoji trenutak prije i trenutak poslije’, ali su posmatrači uvijek usred neke aktivnosti, obično vrlo lične scene.
Roelofs također naglašava Vermeerovo ‘kropovanje’ i ‘uokvirivanje’ takvih scena, vještina koju nije imao niti jedan drugi umjetnik 17. stoljeća. Talent da ‘uhvati trenutak’ kao, primjerice, na slici ‘Ljubavno pismo’, čini nas svjedocima ličnih, vrlo intimnih prizora iz holandskih domova tog vremena.
Ljubavno pismo, 44 x 38.5, ulje na platnu, RijksmuseumLjubavno pismo, detalj
Slike majstora iz Delfta, kako je bio poznat, odišu posebnim mirom i tišinom, ravnotežom, što je, vjerovatno, jedan od razloga zašto volimo Vermeera.
Za Vermeera se ne može reći da je bio visoko produktivan slikar. Od 40 do 50 slika koliko je naslikao u svom kratkom životnom vijeku, opstalo je 36 koje su potvrđene kao njegove, od kojih samo 4 čini stalnu postavku Rijksmuzeja.
U svrhu nadolazeće najveće izložbe Vermeerovih djela ikada, slike će stići iz galerija u Njujorku, Vašingtonu, Berlinu, kao i drugih dijelova SAD i Evrope. Inače, u Evropi se nalaze 22 Vermeerove slike, u SAD nešto manje – 14.
Ulaznice su već u prodaji, a mogu se nabaviti putem web stranice Rijskmuseum.
