Holandski naučnici otkrili su promjene u hemijskom sastavu boje korištene u remek-djelima iz 17. stoljeća koje sugeriraju da se moglo raditi o prekidima u lancu opskrbe, izvještava Mano Sundaresan za NPR.
U istraživanju objavljenom u Science Advances, istraživači sa Univerziteta Vrije u Amsterdamu analizirali su 77 slika od 27 različitih umjetnika iz 17. stoljeća, iz tzv. Holandskog zlatnog doba. Tokom ovog perioda, velika imena holandskog slikarstva kao što su Frans Hals iz Haarlema i Rembrandt van Rijn iz Amsterdama stvarali su umjetničke slike pomognuti novcem od robne razmjene i kolonijalne eksploatacije.
Holandski majstori imali su naviku koristiti olovnu, glatku boju napravljenu od olovnog praha pomiješanog sa lanenim uljem ili nekim sličnim vezivom, piše Vrije.
Mljekarica holandskog slikara Jana Vermeera
Umjetnici bi koristili masnu boju kako bi posvijetlili i naglasili svoje kompozicije, koje su se često oslanjale na dramatične kontraste između svjetla i sjene.
Izbijanjem historijskih sukoba kao što su Engleski građanski rat iz 1642. i Osamdesetogodišnji rat iz 1568., holandski umjetnici bili su primorani promijeniti recept za olovnu boju.
Ispostavilo se da su ove promjene znatno izmijenile hemijski sastav slika.
‘Znamo da ratovanje iziskuje jako puno olova. Građanski rat je poremetio ili izmijenio opskrbu olova… i to je ono što primjećujemo u pigmentu’, kaže voditelj istraživanja Pablo D’Imporzano za NPR.
Koristeći tehniku poznatu kao analiza olovnih izotopa, D’Imporzano i njegove kolege zabilježili su izotopski sastav bijelih uzoraka boje sa svakog platna, stvarajući međunarodnu bazu podataka.
Holandski naučnici ispituju različita porijekla boja
Spoznali su da su sve slike sa olovnom bijelom bojom potekle od iste ruda (koja je bila istog geografskog porijekla) i da one imaju slične hemijske tragove.
S ovim podacima, istraživači mogu uporediti izotopski sastav slika sa onim na autentičnim umjetničkim djelima – npr. Rembrandtov Tobit i Ana sa djetetom iz 1626. – i odrediti kada i gdje je nastalo originalno platno.
Naučnici su koristili izotopsku analizu da bi datirali slike po godinama. No studija Vrije se ističe jer omogućuje naučnicima povezivanje skupina slika s određenim historijskim događajima.
Na primjer, tim je otkrio da promjena u hemijskom sastavu nizozemske olovno bijele boje odgovara razdoblju od 1642. do 1647. ili otprilike vremenskom okviru engleskih građanskih ratova.
D’Imporzano objašnjava da su u 17. stoljeću Venecija i Nizozemska bili glavni proizvođači olovne bijele boje.
‘Budući da je korišteni izvor olova bio drugačiji – nizozemski proizvođači koristili su britansko olovo dok je Venecija koristila različite izvore – olovna bijela koja je napravljena na ova dva mjesta imala je drugačiji, prepoznatljiv i karakterističan izotopski potpis’, objašnjava D’Imporzano.
Analiza olova omogućila je naučnicima da riješe barem jednu zagonetku historije umjetnosti, naglašavaju autori studije.
Učenjaci su dugo mislili da je Rembrandtov student Willem Drost naslikao Cimon en Pero dok je radio u Veneciji 1650-ih. Međutim, nakon pažljivog pregleda, hemijski potpis slikarstva nosi mnogo veću sličnost sa slikama iz Rembrandtova studija u Amsterdamu – gdje je Drost također radio neko vrijeme, objašnjava D’Imporzano.
D ‘Imporzano kaže da se nada da će proučavanjem upotrebe olovnih boja u Evropi stručnjaci bolje razumjeti ko je naslikao šta i gdje.
‘Na taj ćemo način moći vidjeti u kojoj je mjeri (moguće) povezati omjere izotopa olova olovne bijele boje s pojedinim slikarima, regijama, vremenom i umjetničkim skupinama’, kaže za Inverse. I kako će korištenjem ovih podataka moći biti pružena korisna informacija na polju kulturološkog naslijeđa.’
Modni dizajner Jerry Lorenzo usvojio je poštovanje prema timskom radu od svog oca, poznatog sportskog trenera i menadžera Jerryija Manuela.
Danas je to vodeći princip na kojem temelji rukovođenje svog modnog brenda Fear of God koji izrađuje luksuznu lounge odjeću. Lorenzo (44) je na isti način dizajnirao ured firme koji čine studio i izložbeni salon u prozračnom potkrovlju u blizini Umjetničkog okruga u centru Los Angelesa, pri čemu je nastojao stvoriti prostor koji potiče saradnju i otvoreni dijalog.
‘Uvijek razmišljam o svom timu i tome kako da stvorimo okruženje koje će izvuči ono najbolje iz svakoga… Mjesto gdje jasno možemo vidjeti jedni druge, raditi zajedno i računati jedni na druge’, objašnjava Lorenzo.
Jerry Lorenzo
Kako bi pomogao u stvaranju strogog, prozračnog dizajnerskog studija i ureda, Lorenzo je angažovao Relativity Architects kao i kreativnog direktora i dizajnera Willa Perrona čiji je studio Perron-Roettinger bio zadužen za završne radove i namještaj.
Uredi modnog brenda Fear of God koji je Jerry osnovao 2012. godine, neodoljivo podsjećaju na izgled odjeće koju kreiraju – čiste linije, jednostavnost ali promišljenost, svedenost, čemu umnogome doprinose neutralne boje.
Dobro akcentirani zen minimalizam
Ako s užarene prometnice uđete u zgradu sa crnom fasadom (koja vrlo malo govori) nailazite na velike zidove u bež i sivoj boji, i ‘za broj veći’ namještaj. Drveni strop poput luka i raskošna rasvjeta su kruna koja daje neophodni sjaj kako bi se izbjegla monotonija neutrala.
Recepcija ureda
‘Želio sam mjesto koje je inspirativno, lijepo i promišljeno’, objašnjava vlasnik i glavni kreator brenda.
Perron, koji je upoznao Lorenza preko repera Kanye Westa, otkriva da je koristio prijašnje Lorenzove kataloge i oglase kao početnu tačku za dizajn njegovog studija. ‘Jerry ima vrlo određenu i jasnu paletu boja i materijala’, kaže Perron, koji je dizajnirao većinu namještaja u potkrovlju. Perron također otkriva da je Lorenzo želio da ostane pri paleti ‘pustinjskih boja s blagim nagibom prema industrijskom stilu.’
Izložbeni salon je, kako tvrdi Perron, ‘najdramatičniji’ dio prostora. Nasuprot sive podloge smješten je impozantni sto od sedre, dok stalaže i police od nehrđajućeg čelika na zidovima ‘nose’ trenutnu kolekciju. Veliko kamenje u kutu prostoriji osigurava gravitaciju i dočarava sušni pustinjski krajolik koji se dopada Lorenzu.
Showroom je ‘najdramatičniji’ dio prostora
Finalni proizvod dvojice dizajnera je zapravo dobro akcentirani zen minimalizam: Otvorene sobe u umirujućim neutralnim tonovima često su interpunktirane jednim dominantnim komadom namještaja, svijetlim stolom zaobljenih ivica sa dvije lampe, ili stolom od nehrđajućeg čelika s odgovarajućim stolicama u prostoriji za sastanke. ‘Sve je poput jedne ideje’, kaže Lorenzo. Jedan veliki stol, jedno veliko ogledalo. Ne hiljadu ideja, već jedna – najbolja.’
Prostorija za sastanke
Perron je pravilno shvatio Lorenzovu strategiju: ‘Stvarno vjerujem da možete napraviti dobru salatu od paradajza od samo kvalitetnog paradajza, sa malo soli i ulja. To je to, razumijete?
Još jedna karakteristika ovog prostora je da se zidovi ne spajaju sa stropom, tako da, iako postoji razgraničenje različitih područja, još uvijek možete osjetiti energiju iz drugih prostorija. ‘To je kao da možete osjetiti šta se dešava u stanu do vas. Poput malog grada, tu je muzika, ljudi rade… Zbog toga je izložbena soba u sredini, tako da naši gosti mogu osjetiti ljubav i energiju i dobiti osjećaj što se događa.
Prostorije su međusobno povezane te se gubi osjećaj hermetičke zatvorenosti
I dok se neki dizajneri radi inspiracije okružuju obiljem vizualnih detalja, Lorenzov ured podsjeća na prazno slikarsko platno.
‘Volim sve što je savršeno, lišeno bespotrebnog mišljenja. Želio sam mjesto koje je spokojno. Što je manje mišljenja oko mene, lakše mi je raditi’, zaključuje Jerry Lorenzo.
‘U jednom cvijetu nalazi se cijeli univerzum’ – Toshiro Kawase, majstor ikebane
Ikebana (‘živo cvijeće’) je japanska umjetnost aranžiranja cvijeća koja datira iz 7. stoljeća kada su se na oltarima u hramovima polagali cvjetni darovi. Poznata je i pod nazivom Kadō (slob. prijevod ‘putem cvijeća’).
Za razliku od zapadnjačkih navika ležernog stavljanja cvijeća u vazu, ikebana ima za cilj otkriti i naglastiti posebne kvalitete cvijeća i drugih živih materijala u okviru određenih pravila konstrukcije, te izraziti osjećaje.
U animističkom politeizmu koji se nalazi u temelju japanske shinto religije i kulture, Bog se nalazi u svemu – od kamenja i cvijeća do vjetra. Bog je sve prirodno, a tako je i sve prirodno – Bog. Ovo uvjerenje se manifestira u svrsi ikebane da približi čovjeka i prirodu, čime se čovjek približava Bogu.
Praksa izrade ikebana kodificirana je u 15. stoljeću stvaranjem prve škole, Ikenobo, u Kjotu, koja i danas djeluje.
Grančice, lišće, cvijeće i trave se slažu prema drevnim principima; postavljeni su pod određenim uglovima da predstavljaju ten (nebo), chi (zemlja) i jin (čovjek). Način na koji su postavljeni predstavlja snagu, delikatnost i kratkotrajnost živog cvijeća.
Primarno utemeljena na duhovnim i kulturnim principima, ikebana se tokom vremena mijenjala i razvijala. Međutim, jedna stvar koja objedinjuje sve inovacije je potraga za ravnotežom između suprotnosti. Ikebana je u osnovi istraživanje borbe između vidljivog i nevidljivog, života i smrti, trajnosti i kratkotrajnosti, luksuza i jednostavnosti. Ova dualnost utjelovljena je u dva izvorna japanska cvjetna stila: tatehana (jap. ‘stojeće cvijeće’) i nageire (jap. ‘ubačeno’).
Tatehana, koja datira od 15. stoljeća, može se doimati prilično formalnom – može sadržavati visoki centralni zimzelen, odabran zbog svog osjećaja nepromjenjive trajnosti, zajedno s drugim elementima , poput cvijeća ili trava, postavljenih njemu podređeno.
Tatehana ikebana
Nageire se javlja u 16. stoljeću kao odgovor na tatehanu, manje je formalan i znatno slobodoumniji. Koristio je nježne efemerale poput divljeg cvijeća koje u tatehani ne bi mogle proći. Ova dva stila nisu u suprotnosti već se nadopunjuju.
Nageire ikebana
Ikebana je u Japanu mnogo više od pukog aranžiranja cvijeća, i s pravom se smatra umjetnošću jednako kao slikarstvo i skulptura u drugim dijelovima svijeta. Zapravo se radi o discipliniranoj umjetničkoj formi i filozofiji razvijanja bliskosti čovjeka i prirode.
Ikenobo škola ikebane u Kyotu njeguje više stilova, a najpoznatiji su Rikka i Shoka sa vlastitim podstilovima.
Rikka je najstariji stil etabliran u toku Muromachi razdoblja. Drži da cvijeće i zelenilo u sva četiri godišnja doba ne postoje izolirano. Cvijeće cvjeta u odgovarajuće vrijeme, a drveće i trave puštaju korijenje tamo gdje bi trebalo, samo kada su na raspolaganju zemlja, sunčeva svjetlost i voda. Prirodni krajolici koje vidimo rezultat harmonije svih stvari.
Rikka ikebana
U rikki drveće simbolizira planine, dok trave i cvijeće sugeriraju vodu. Prirodni krajolik izražen je u jednoj vazi.
U rikki postoje dva stila: rikka shofutai s tradicionalnom formom i rikka shimputai bez određene forme.
Dok rikka traži ljepotu u harmoniji među biljkama, shoka se fokusira na shussho (unutarnju ljepotu biljke) koji sugerira život biljke. Shussho je jedinstveni karakter svake biljke, ljepota otkrivena u različitim uzgojnim oblicima biljke, jer čini sve napore da živi. Na osnovu ove unutrašnje ljepote, život biljaka je elegantno i graciozno izražen u jednoj vazi.
U shoki postoje dva stila: shoka shofutai sa tradicionalnom formom i shoka shimputai bez postavljene forme.
Shoka ikebana
Japanci smatraju da aranžiranje ili slaganje ikebana doprinosi osjećaju unutarnjeg mira i harmonije, što bi Zapad požurio da nazove terapijom. Ikebanu možete složiti bez predznanja i prethodnog iskustva jer ne možete pogriješiti – radi se o vlastitom izrazu I trenutačnom raspoloženju.
Principi kreiranja ikebane
1. Manje je više: Dok zapadni pristup karakterizira stvaranje efekta sa što više cvijeća u vazi, ikebana se temelji na strukturi, prostoru i minimalizmu.
2. Asimetrična ravnoteža: Uobičajeno je vidjeti visoke grane nesigurno uravnotežene u ikebani. To je zato što koristi omjer ravnoteže 30/70, a ne uobičajeni 50/50.
3. Predstavlja mnogo više od puke dekoracije: Umjetnost stvaranja aranžmana jača samosvijest i time osjećaj sreće.
4. In and Yo: japanski Yin i Yang su suprotnosti koje se dopunjuju.
5. Prolaznost: Ikebana ima za cilj uhvatiti prolaznu ljepotu stvari. Mnogi akebana aranžmani imaju pupoljak koji predstavlja obećanje nade.
6. Prostor: Ne samo praznina, već važan dio dizajna u cjelini.
Izvori: Japan Objects, Ikenobo Kyoto, Etsy, Japana Home
Arheolozi su otkrili 2000 godina staru sinagogu u ruševinama drevne jevrejske zajednice Migdal za koju se pretpostavlja da je mjesto rođenja Marije Magdalene. Građevina je druga po redu pronađena na ovom lokalitetu, poznatijem kao Magdala, piše Rosella Tercatin za Jerusalem Post.
Novo otkriće baca svjetlo na društveni i religijski život Jevreja u ovom periodu, i ukazuje na potrebu za građevinom u kojoj bi se izučavala Tora i održavala društvena okupljanja, objašnjava voditeljica arheoloških iskopavanja, Dina Avshalom-Gorni, arheolog na Univerzitetu u Haifi: ‘Gotovo da možemo zamisliti Mariju Magdalenu kako ovdje dolazi sa svojom porodicom, i sa ostalim žiteljima Migdala učestvuje u vjerskim i ostalim događajima zajednice.
Sačinjena od vulkanskog bazalta, krečnjaka i gipsa, sinagoga se sastojala od glavne dvorane i dvije prostorije. Jedna od manjih soba imala je neku vrstu kamene police na kojoj se čuvala Tora. Šest stubova držalo je strop, a nekoliko gipsanih zidova bilo je ukrašeno šarenim prizorima. Mjesto je također sadržavalo grnčarske svijećnjake, oblikovane staklene zdjele, prstenove i kameni pribor koji se koristio za obrede pročišćenja, govori Steve Winer za Times of Israel.
The Israel Antiquity Authorities sarađivali su sa Univerzitetom u Haifi i arheološkom firmom Y.G. Contractual na projektu spašavanja iskopina. Ovakva iskopavanja uglavnom prethode procesu njihove ponovne izgradnje kako bi se osiguralo očuvanje ovako vrijednih ruševina, objasnio je Ariel Sabar za Smithsonian Magazine još 2016. godine.
Otkriće označava prvi put da su otkrivene dvije sinagoge koje datiraju iz istog perioda Drugog hrama – otprilike između 516. godine p.n.e. 70. godine n.e. – i to samo u jednom gradu, izvještava Ruth Sharetz za Haaretz. Mnogo veća i kitnjastije ukrašena sinagoga otkivena je 2009. godine. Jedno od najznačajnijih otkrića na ovom lokalitetu je reljefni kamen sa slikom sedmokrake Menore, u Drugom hramu Jersualema. Prema istraživanju, Migdlaske sinagoge su sagrađene dok je hram još bio cjelovit.
‘Obje potiču iz rimskog period grada i postojale su od 50 godine p.n.e. do Jevrejskog ustanka 67. g. n.e.’, precizira Avshalom Gorni za Haaretz.
Sinagoge su bile udaljene jedna od druge nekih 650 stopa u dijelu grada koji je imao jevrejska ritualna kupatila, tržnicu i industrijska postrojenja. Po svemu sudeći, sinagoge su koegzistirale tj. nisu zamijenile jedna drugu. Migdal je očigledno bila tako velika zajednica da su bile potrebne dvije sinagoge, koje su služile kao mjesto za okupljanje, ali i kao centar za učenje.
Osnovan u drugom stoljeću prije nove ere, za doba Hasmonejaca, Migdal je bio ribarsko naselje i centar jevrejskog života na obalama Galilejskog mora. U biblijskim tekstovima, grad se spominje kao Magdala Nunayya ili ‘Grad riba’.
Arheolozi nisu sigurni da se ruševine koje se sada spominju kao Magdal mogu poistovjetiti sa zajednicom koja se spominje u biblijskim tekstovima, ali ovo nalazište neodoljivo odgovara opisu.
Pored značaja u kršćanskim Gospelima, Migdal je poznat kao vojna baza jevrejskog vođe Yosefa Ben Matiyahua. Tokom Jevrejskog ustanka protiv Rimske vlasti od 66. do 67. godine n.e. bio je vojni zapovjednik Galileje, ali je poslije prešao na rimsku stranu i promijenio ime u Flavius Josephus.
Kompanija ‘Zaha Hadid Arhitects’ odnedavno je u vlasništvu uposlenika što je ‘vrsta odgovora na rastući zahtjev za pristupačnijom i ravnopravnijom profesijom, piše Dezeen.
Studio koji je kasnih osamdesetih osnovala pokojna britansko-iračka arhitektica Zaha Hadid, prenio je vlasništvo na uposlenika tako što je uspostavljen trast za benefite uposlenika (EBT).
Trast, koji nema vanjske dioničare, dozvolit će reinvesticiju svih dosad ostvarenih prihoda u samu kompaniju i biznis.
‘Sada možemo reinvestirati svu dobit u naš biznis, u naše ljude, opremu i postrojenja, u korist naših uposlenika; pružajući nam mogućnost da određujemo prioritete zajedno sa našim vizionarskim klijentima, zajednicama i ekspertima iz oblasti industrije širom svijeta da unaprijedimo kvalitet izgradnje’, navodi se u saopćenju za javnost kompanije.
Više od 500 uposlenika ZHA sada su vlasnici kompanije
Zaha Hadid Arhitects dodali su kako se promjena starog hijerarhijskog modela u korist demokratičnijeg novog pozitivno odrazila na novu generaciju arhitekata koji čeznu za ravnopravnije uređenim sektorom.
‘Podržani nezavisnim i transparentnim organizacijskim sistemima i strukturama, nova ZHA čiji su vlasnici uposlenici, njegovat će vještine i različitosti koje su od velike važnosti u donošenju odluka, i davat će svakom našem članu pravo glasa u pogledu oblikovanja naše budućnosti’, takođe stoji u saopćenju.
Ova kompanija ima urede u Kini i Velikoj Britaniji, putem kojih zapošljava više od 500 uposlenika. Na prelazu do konačnog vlasništva uposlenika, osnovan je trast u kojem se drži imovina u ime uposlenih.
Svrha trasta je da nagradi i podstakne svoje uposlenike tako što će oni imati vlasništvo nad dionicama što zauzvrat jača njihovu lojalnost.
‘Na temelju tendencije ka eskperimentiranju i pronalazaštvu koje je Zaha toliko zagovarala, rado prihvatamo nove tehnologije i ideje kako bi isporučili niz projekata koji će biti prostorno inventivni, strukturno učinkovitiji i tehnološki napredniji i održiviji sa svakim novim dizajnom’, kažu iz studija.
Zaha Hadid nije prvi studio u UK koji se odlučio za tranziciju prema vlasništvu uposlenika.
Još neka prominentna imena firmi koje sada pripadaju uposlenicima su Buckley Gray Yeoman, Make, Alford Hall MonaghanMorris i odnedavno Hawkins/Brown.
Studio za dizajn transporta PriestmanGoode napravio je sličan iskorak još 2016. godine. Predsjednik Paul Priestman rekao je kako je za dobrobit budućnosti ove kompanije važno da su ‘usposlenici cijenjeni i sigurni’.
Dodao je da ‘kada bi više osnivača išli u smjeru osnaživanja i delegiranja kao pozitivnih vrijednosti, to bi uveliko olakšalo put razvoju i omogućilo rad na velikim međunarodnim projektima’.
Najava Zaha Hadid Architects uslijedila je nakon sporova između sadašnjeg direktora studija Patrika Schumachera i tri druge strane 2018. oko Zahine ostavštine i upravljanja njenom kompanijom.
Nakon smrti Hadid 2016. godine, Schumacher je imenovan za jednog od izvršitelja njenog testamenta, pored Zahine nećakinje Rane Hadid, bivšeg direktora Serpentine Gallery Petera Palumba i umjetnika Briana Clarka.
Schumacher je izgubio sudski spor u nastojanju da ukloni ostale izvršitelje kako bi se imenovali nezavisni i profesionalni izvršitelj.
Zaha Mohammad Hadid rođena je u Bagdadu 31. oktobra 1950. godine. Nakon što je diplomirala matematiku u Bejrutu, odlazi u London gdje završava studij arhitekture. Postaje jedna od najvećih figura u arhitekturi i dizajnu kasnog 20. i 21. stoljeća.
Zaha Hadid
U potrazi za alternativnim sistemom tradicionalnog arhitektonskog crteža, i pod uticajem suprematizma i ruske avangarde, Hadid je usvojila slikarstvo kao alat za dizajn i apstrakciju kao istraživački princip za ‘ponovno istraživanje prekinutih i neprovjerenih eksperimenata modernizma… kako bi se otkrila nova polja izgradnje’.
The Guardian ju je opisao kao ‘kraljicu krivulje’ koja je oslobodila arhitektonsku geometriju, dajući joj potpuno novi izražajni identitet.
Heydar Aliyev centar samo je jedan od spomenika Zahinom neizmjernom talentu
Njena najpoznatija djela uključuju Londonski centar za vodene sportove za Olimpijske igre 2012., Muzej široke umjetnosti, rimski MAXXI muzej i operu u Guangzhouu. Neke od njenih nagrada dodijeljene su posthumno, uključujući statuetu za Brit Awards 2017. Nekoliko njenih zgrada je još bilo u izgradnji u vrijeme njene smrti, uključujući međunarodni aerodrom Daxing u Pekingu i stadion Al Wakrah u Kataru, mjesto održavanja FIFA Svjetskog prvenstva 2022. godine.
Stablo fikusa visoko 10 metara koje raste kroz središte životnog prostora – glavna je tema projekta renovacije i dogradnje seoske kuće u Italiji koji potpisuju studio Carlo Ratti Associati (CRA) i arhitekta Italo Rota.
Smještena na seoskom imanju izvan Parme, kuća pripada Francescu Muttiju, izvršnom direktoru kompanije za proizvodnju paradajza Mutti.
Prva nagrada na međunarodnom takmičenju 2017. koju su dobili za prijedlog redizajna sjedišta firme Mutti, otvorila je put ovom arhitektonskom dvojcu pa su pozvani da dizajniraju ovaj ‘dom za sva vremena’.
Projekat renovacije ove kuće dobio je naziv The Greenery (engl. zelenilo), a tema je odredila da se, pored ostalog, ‘briše granica između prirodnog i umjetnog’. Ova ideja je dovela do toga da se postavi veliki fikus, imena Alma, unutar otvorenog prostora kuće i kuhinje.
‘Italijanski arhitekta Carlo Scarpa je jednom rekao – između drveta i kuće, izaberite drvo’, objašnjava Carlo Ratti i nastavlja: ‘Iako se mogu povezati sa njegovim osjećajima, mislim da možemo otići korak dalje i spojiti to dvoje. Drvo stoji u novom produžetku kuće sa željeznim krovom koji se oslanja na originalnu seosku kuću, tonući blago prema tlu, sadržavajući potpuno ostakljen zid okrenut južno sa staklenim krovovima.’
Unutar stambenog prostora, nizovi čeličnih stepenica vode oko stabla do niza podesta ograđenih portalima koji stvaraju igru svjetla i pogleda.
Prozori zaklonjeni rešetkastim zidovima od cigle koji podsjećaju na mušepke, stvaraju prošarani obrazac svjetla i sjene slično onom koje proizvodi drvo.
‘Svjetlost ulazi u prostor kroz rešetkasti zid od opeke, stube od korten čelika i grane drveća. Pritom se miješa sa arhitektonskim detaljima kuće, ostavljajući suptilne sjene’, objašnjava CRA partner Andrea Cassi.
Galerija iznad kuhinje i dnevnog boravka vodi do spavaćih soba koje imaju nešto manje, izdužene svjetlosne otvore kako bi se osigurala veća privatnost.
Na kraju ove seoske zgrade nalazi se sekundarni stambeni prostor, koji se otvara prema krajoliku zahvaljujući potpuno ostakljenom portalu okrenutom prema jugu.
Radni prostor je smješten u starom silosu gdje je nastavljena tema koju čine fuzija neobrađenog željeza, drveta i cigle, sa ‘elastičnom’ galerijom na kojoj se može odmarati (slika dole).
Cilj arhitekata da uklope dijelove prirode u dizajn odražava se u izboru materijala, uključujući pod premazan smolom koju čine i zemlja i komadići kore od narandže.
Nadstrešnica od istrošenog željeza na stubovima od cigle proteže se uz rub žitnice, konsolidujući izgled vanjskog prostora i stvarajući osjećaj povezanosti između dvije zgrade.
Krajolik koji okružuje ove dvije zgrade proslavlja biodiverzitet ove regije, a dizajnirali su ga Paolo Pejron i Alberto Fusari.
