Holandski naučnici otkrili su promjene u hemijskom sastavu boje korištene u remek-djelima iz 17. stoljeća koje sugeriraju da se moglo raditi o prekidima u lancu opskrbe, izvještava Mano Sundaresan za NPR.
U istraživanju objavljenom u Science Advances, istraživači sa Univerziteta Vrije u Amsterdamu analizirali su 77 slika od 27 različitih umjetnika iz 17. stoljeća, iz tzv. Holandskog zlatnog doba. Tokom ovog perioda, velika imena holandskog slikarstva kao što su Frans Hals iz Haarlema i Rembrandt van Rijn iz Amsterdama stvarali su umjetničke slike pomognuti novcem od robne razmjene i kolonijalne eksploatacije.
Holandski majstori imali su naviku koristiti olovnu, glatku boju napravljenu od olovnog praha pomiješanog sa lanenim uljem ili nekim sličnim vezivom, piše Vrije.
Umjetnici bi koristili masnu boju kako bi posvijetlili i naglasili svoje kompozicije, koje su se često oslanjale na dramatične kontraste između svjetla i sjene.
Izbijanjem historijskih sukoba kao što su Engleski građanski rat iz 1642. i Osamdesetogodišnji rat iz 1568., holandski umjetnici bili su primorani promijeniti recept za olovnu boju.
Ispostavilo se da su ove promjene znatno izmijenile hemijski sastav slika.
‘Znamo da ratovanje iziskuje jako puno olova. Građanski rat je poremetio ili izmijenio opskrbu olova… i to je ono što primjećujemo u pigmentu’, kaže voditelj istraživanja Pablo D’Imporzano za NPR.
Koristeći tehniku poznatu kao analiza olovnih izotopa, D’Imporzano i njegove kolege zabilježili su izotopski sastav bijelih uzoraka boje sa svakog platna, stvarajući međunarodnu bazu podataka.
Spoznali su da su sve slike sa olovnom bijelom bojom potekle od iste ruda (koja je bila istog geografskog porijekla) i da one imaju slične hemijske tragove.
S ovim podacima, istraživači mogu uporediti izotopski sastav slika sa onim na autentičnim umjetničkim djelima – npr. Rembrandtov Tobit i Ana sa djetetom iz 1626. – i odrediti kada i gdje je nastalo originalno platno.
Naučnici su koristili izotopsku analizu da bi datirali slike po godinama. No studija Vrije se ističe jer omogućuje naučnicima povezivanje skupina slika s određenim historijskim događajima.
Na primjer, tim je otkrio da promjena u hemijskom sastavu nizozemske olovno bijele boje odgovara razdoblju od 1642. do 1647. ili otprilike vremenskom okviru engleskih građanskih ratova.
D’Imporzano objašnjava da su u 17. stoljeću Venecija i Nizozemska bili glavni proizvođači olovne bijele boje.
‘Budući da je korišteni izvor olova bio drugačiji – nizozemski proizvođači koristili su britansko olovo dok je Venecija koristila različite izvore – olovna bijela koja je napravljena na ova dva mjesta imala je drugačiji, prepoznatljiv i karakterističan izotopski potpis’, objašnjava D’Imporzano.
Analiza olova omogućila je naučnicima da riješe barem jednu zagonetku historije umjetnosti, naglašavaju autori studije.
Učenjaci su dugo mislili da je Rembrandtov student Willem Drost naslikao Cimon en Pero dok je radio u Veneciji 1650-ih. Međutim, nakon pažljivog pregleda, hemijski potpis slikarstva nosi mnogo veću sličnost sa slikama iz Rembrandtova studija u Amsterdamu – gdje je Drost također radio neko vrijeme, objašnjava D’Imporzano.
D ‘Imporzano kaže da se nada da će proučavanjem upotrebe olovnih boja u Evropi stručnjaci bolje razumjeti ko je naslikao šta i gdje.
‘Na taj ćemo način moći vidjeti u kojoj je mjeri (moguće) povezati omjere izotopa olova olovne bijele boje s pojedinim slikarima, regijama, vremenom i umjetničkim skupinama’, kaže za Inverse. I kako će korištenjem ovih podataka moći biti pružena korisna informacija na polju kulturološkog naslijeđa.’
Izvori: smithsonainmag.com, phys.org
