Studio Hacker Architects obnovili su kuću iz sedamdesetih u središnjem Oregonu, pritom uklanjajući nepotrebne zidove kako bi stvorili prostraniji izgled i očuvali originalna obilježja dizajna koja poklanjaju ovom domu retro duh.
The Bailey rezidencija nalazi se na Black Butte Ranchu, maloj i izolovanoj zajednici smještenoj unutar nacionalno zaštićene Willamette National Forest.
Dom se može pohvaliti zadivljujućim prirodnim okruženjem, kojeg je tim nastojao naglasiti dizajnom. Kao primjer može poslužiti dodavanje velikog svjetlosnog otvora – portala u dnevni boravak.
‘Na samom početku procesa dizajna zaključili smo da je veliki prozor u glavnom dnevnom boravku bio izostavljen u izvornoj konstrukciji’, napominju Hacker Architects.
U prizemlju su uklonjeni postojeći zidovi čime je otvoren prostor za novu kuhinju sa blagovaonicom, i dnevni boravak otvorenog tipa.
Enterijer kuće u prirodi krase visoki stropovi obloženi obrađenim prirodnim borovim daskama, obilježje koje su arhitekti željeli sačuvati i dodatno naglasiti.
Velik dio dizajna usredotočen je na uklanjanje zastarjelih unutrašnjih slojeva kako bi se otkrili postojeći prekrasni drveni strukturni elementi rezidencije.
‘Izloženo drvo stvara bogat prirodni uzorak koji doprinosi ambijentu prijatne kolibe na ranču i pruža elegantnu, nenametljivu pozadinu koja se proteže kroz kuću, objašnjavaju arhitekti.
Prostor je osavremenjen detaljima poput kamina u dnevnom boravku koji je obložen crnim steatitom.
Novina u ovom prostoru je i mnoštvo ugrađenih polica kako bi se stanarima osiguralo više prostora za pohranu, čime je izbjegnuta potreba za viškom namještaja. Na uštedu prostora i mjesto za pohranjivanje stvari mislilo se tokom cijelog kreativnog procesa: primjerice, sofa u dnevnom boravku posjeduje donje ladice, a smještena je u portal niše radi uštede podnog prostora.
Arhitekti su smjestili 4 spavaće sobe unutar 167 kvadrata rezidencije. Vlasnički apartman je na gornjem spratu i ima svoj toalet.
Između ostalog, dvije spavaće sobe nalaze se na poluspratu, a u blizini glavnog ulaza nalazi se dodatna soba za goste.
Drugi projekti od strane ovog studija uključuju modernistički dom postavljen u vulkanskom krajoliku i višedijelni stambeni objekt u gradu Bend koji je osmišljen za ljubitelje sporta na otvorenom.
Rezidencija The Treasure Coast, nazvana po teretu izgubljenom u brodolomu u 16. stoljeću, leži na istočnoj obali sunčane Floride. Pješčane plaže, borova šuma, nizine prekrivene palmama i neodoljivi morski prizor čine ovu lokaciju kao ‘s onoga svijeta’. Dizajnerica enterijera Lori Deeds je s pravom smatra mjestom ‘za potpunu obnovu tijela i duha’.
‘Kuća ima divan karakter’ kaže Deeds za ovu nastambu u cracker stilu koju je renovirala sa kolegama iz Kemble Interiors.
Njeni klijenti bili su inspirisani putovanjem u Marrakech, što je doprinijelo da se odredi stil i postigne određeni ambijent. ‘Najvažnija stavka je bila da kuća bude elegantna, pomalo čudna i ležerna, tvrdi Lori koja otkriva da su njeni klijenti željeli da enterijer izgleda pomalo neusklađeno, kao da nedostaje harmonije’.
Ironično, ova odvažna mješavina boja i tekstura iz Maroka, Dominikanske Republike, Indije i sa afričkog kontinenta, rezultirala je u čudesnoj orkestraciji dizajna, koji je nepredvidiv ali, začuđujuće, istovremeno i harmoničan.
‘Svaki put kada sam htjela uskladiti tkanine, oni su rekli ne’, prisjeća se Lori saradnje s klijentima. ‘Mislim da je nekad najbolji odgovor jednostavno ne. Zahvalna sam im što su me gurali izvan okvira, potičući time i moj dizajn i kreativnost.’
Lori objašnjava da je krajnji ishod kreativnog procesa bio stvaranje ‘magično-meditacijskog učinka na savremeno življenje’, te da prostor daje osjećaj da ste zakoračili u ‘potpuno drugi svijet, u neku fantaziju’.
Ulazna vrata, koja su čvrsta aluminijska i teška po 180 kg, kao i ulazi s visokim stropovima od čempresa i ručno rađenim podovima od srebrnih pločica, ne ostavljaju prostor za sumnju da je to stvarno tako.
Predvorje vodi u veliku prostoriju od 500 kvadratnih metara – kombinaciju prostora za objedovanje i sjedenje – s velikim prozorom i francuskim vratima.
Četiri bakrena lustera i stropni ventilator samo su neki od objekata koji postavljaju pozornicu za susret različitih stilova.
Lori smatra da je postigla da se kuća doima toplom i gostoprimljivom.
Iako je eklektičnost prostora, ‘sukob’ boja i proturječnost stilova bio osnovni zahtjev, klijenti su također su predložili zidove neutralnih boja kako bi se istakla vlasnikova kolekcija umjetnina.
O sučeljavanju različitih stilova Lori kaže: ‘Smatram da se suprotnosti privlače. I ja volim da miješam stilove. Zašto sredina stoljeća ne bi bila neobična? Vezano za tu temu, pravi primjer bi mogao biti par modernih stolica, koje su postavljene do tradicionalne sofe. Ono što je bitno da je svaki dio može doći do izražaja, jer možete uočiti stolice, kao i sofu. Da su one iste boje kao sofa, vjerovatno bi vam izmakle pogledu. Tako mislim da ovaj kontrast dopušta stvarima da izađu iz svoj kruga zasijaju, i drže vlastiti prostor.’
Arhitektonsko društvo Maria Cucinelle sa sjedištem u Bologni dizajniralo je betonsku monolitnu crkvu Santa Maria Goretti, sa ulazom u obliku križa.
Ova crkva savremenog dizajna stoji na samom rubu vrha grada Mormanna na jugu Italije.
Mario Cucinella Architects željeli su da stvore građevinu koja je savremena, ali i dobro povezana sa lokalnom zajednicom.
‘Željeli smo stvoriti savremenu zgradu koja izražava snažan osjećaj kontinuiteta kakav smo osjećali za samu crkvu, a taj osjećaj povezanosti je jako bitan’, kaže Mario Cucinella, osnivač ovog arhitektonskog studija.
Zakrivljeni bijeli zidovi okružuju glavnu dvoranu u obliku djeteline s četiri lista.
Arhitekti otkrivaju da su ovakvu formu postigli reinterpretacijom oblika baroknih crkava u italijanskog regiji Calabria.
‘Naš dizajn za Santa Maria Goretti je spokojan i monolitski i gleda na svoje prethodnike crkvene arhitekture Calabrije, ali isto tako se formira u smjeru koji je na određen način praiskonski ili bezvremenski’, objašnjava Cucinella za Dezeen.
‘Ugledali smo se na italijanske barokne preteče poput San Carlo alle Quattro Fontane od Borrominija, i način na koje one tvore ovu formu.’
‘U crkvu se ulazi kroz prorez u obliku križa koji je osvijetljen noću te postaje vrsta svjetionika’, objašnjava osnivač studija Mario Cucinella.
Unutrašnji zidovi crkve su ogoljeni poput praznog slikarskog platna kako bi se naglasila arhitektonska i skulpturalna forma građevine.
Studio je također dizajnirao minimalistički namještaj od kamenog materijala koji se može aranžirati zavisno od upotrebe prostora, dok snopovi providne tkanine vise sa 16 metara visokog stropa.
‘Dizajnirali smo jednostavan namještaj za unutrašnjost koji naglašava arhitektonski i skulpturalni oblik zgrade, a također omogućuje okupljenoj zajednici da se usredotoči na simboliku umjetničkih djela i na igru svjetlosti koja se stvara kroz tkaninu koja se spušta sa stropa’, dodaje Cucinella.
Ovaj studio također potpisuje dizajn župnog doma naslonjenog na crkvu.
Prekrivena travnatim krovom, građevina sadrži župnu dvoranu, nekoliko učionica i urede za svećenstvo.
Holandski naučnici otkrili su promjene u hemijskom sastavu boje korištene u remek-djelima iz 17. stoljeća koje sugeriraju da se moglo raditi o prekidima u lancu opskrbe, izvještava Mano Sundaresan za NPR.
U istraživanju objavljenom u Science Advances, istraživači sa Univerziteta Vrije u Amsterdamu analizirali su 77 slika od 27 različitih umjetnika iz 17. stoljeća, iz tzv. Holandskog zlatnog doba. Tokom ovog perioda, velika imena holandskog slikarstva kao što su Frans Hals iz Haarlema i Rembrandt van Rijn iz Amsterdama stvarali su umjetničke slike pomognuti novcem od robne razmjene i kolonijalne eksploatacije.
Holandski majstori imali su naviku koristiti olovnu, glatku boju napravljenu od olovnog praha pomiješanog sa lanenim uljem ili nekim sličnim vezivom, piše Vrije.
Mljekarica holandskog slikara Jana Vermeera
Umjetnici bi koristili masnu boju kako bi posvijetlili i naglasili svoje kompozicije, koje su se često oslanjale na dramatične kontraste između svjetla i sjene.
Izbijanjem historijskih sukoba kao što su Engleski građanski rat iz 1642. i Osamdesetogodišnji rat iz 1568., holandski umjetnici bili su primorani promijeniti recept za olovnu boju.
Ispostavilo se da su ove promjene znatno izmijenile hemijski sastav slika.
‘Znamo da ratovanje iziskuje jako puno olova. Građanski rat je poremetio ili izmijenio opskrbu olova… i to je ono što primjećujemo u pigmentu’, kaže voditelj istraživanja Pablo D’Imporzano za NPR.
Koristeći tehniku poznatu kao analiza olovnih izotopa, D’Imporzano i njegove kolege zabilježili su izotopski sastav bijelih uzoraka boje sa svakog platna, stvarajući međunarodnu bazu podataka.
Holandski naučnici ispituju različita porijekla boja
Spoznali su da su sve slike sa olovnom bijelom bojom potekle od iste ruda (koja je bila istog geografskog porijekla) i da one imaju slične hemijske tragove.
S ovim podacima, istraživači mogu uporediti izotopski sastav slika sa onim na autentičnim umjetničkim djelima – npr. Rembrandtov Tobit i Ana sa djetetom iz 1626. – i odrediti kada i gdje je nastalo originalno platno.
Naučnici su koristili izotopsku analizu da bi datirali slike po godinama. No studija Vrije se ističe jer omogućuje naučnicima povezivanje skupina slika s određenim historijskim događajima.
Na primjer, tim je otkrio da promjena u hemijskom sastavu nizozemske olovno bijele boje odgovara razdoblju od 1642. do 1647. ili otprilike vremenskom okviru engleskih građanskih ratova.
D’Imporzano objašnjava da su u 17. stoljeću Venecija i Nizozemska bili glavni proizvođači olovne bijele boje.
‘Budući da je korišteni izvor olova bio drugačiji – nizozemski proizvođači koristili su britansko olovo dok je Venecija koristila različite izvore – olovna bijela koja je napravljena na ova dva mjesta imala je drugačiji, prepoznatljiv i karakterističan izotopski potpis’, objašnjava D’Imporzano.
Analiza olova omogućila je naučnicima da riješe barem jednu zagonetku historije umjetnosti, naglašavaju autori studije.
Učenjaci su dugo mislili da je Rembrandtov student Willem Drost naslikao Cimon en Pero dok je radio u Veneciji 1650-ih. Međutim, nakon pažljivog pregleda, hemijski potpis slikarstva nosi mnogo veću sličnost sa slikama iz Rembrandtova studija u Amsterdamu – gdje je Drost također radio neko vrijeme, objašnjava D’Imporzano.
D ‘Imporzano kaže da se nada da će proučavanjem upotrebe olovnih boja u Evropi stručnjaci bolje razumjeti ko je naslikao šta i gdje.
‘Na taj ćemo način moći vidjeti u kojoj je mjeri (moguće) povezati omjere izotopa olova olovne bijele boje s pojedinim slikarima, regijama, vremenom i umjetničkim skupinama’, kaže za Inverse. I kako će korištenjem ovih podataka moći biti pružena korisna informacija na polju kulturološkog naslijeđa.’
Modni dizajner Jerry Lorenzo usvojio je poštovanje prema timskom radu od svog oca, poznatog sportskog trenera i menadžera Jerryija Manuela.
Danas je to vodeći princip na kojem temelji rukovođenje svog modnog brenda Fear of God koji izrađuje luksuznu lounge odjeću. Lorenzo (44) je na isti način dizajnirao ured firme koji čine studio i izložbeni salon u prozračnom potkrovlju u blizini Umjetničkog okruga u centru Los Angelesa, pri čemu je nastojao stvoriti prostor koji potiče saradnju i otvoreni dijalog.
‘Uvijek razmišljam o svom timu i tome kako da stvorimo okruženje koje će izvuči ono najbolje iz svakoga… Mjesto gdje jasno možemo vidjeti jedni druge, raditi zajedno i računati jedni na druge’, objašnjava Lorenzo.
Jerry Lorenzo
Kako bi pomogao u stvaranju strogog, prozračnog dizajnerskog studija i ureda, Lorenzo je angažovao Relativity Architects kao i kreativnog direktora i dizajnera Willa Perrona čiji je studio Perron-Roettinger bio zadužen za završne radove i namještaj.
Uredi modnog brenda Fear of God koji je Jerry osnovao 2012. godine, neodoljivo podsjećaju na izgled odjeće koju kreiraju – čiste linije, jednostavnost ali promišljenost, svedenost, čemu umnogome doprinose neutralne boje.
Dobro akcentirani zen minimalizam
Ako s užarene prometnice uđete u zgradu sa crnom fasadom (koja vrlo malo govori) nailazite na velike zidove u bež i sivoj boji, i ‘za broj veći’ namještaj. Drveni strop poput luka i raskošna rasvjeta su kruna koja daje neophodni sjaj kako bi se izbjegla monotonija neutrala.
Recepcija ureda
‘Želio sam mjesto koje je inspirativno, lijepo i promišljeno’, objašnjava vlasnik i glavni kreator brenda.
Perron, koji je upoznao Lorenza preko repera Kanye Westa, otkriva da je koristio prijašnje Lorenzove kataloge i oglase kao početnu tačku za dizajn njegovog studija. ‘Jerry ima vrlo određenu i jasnu paletu boja i materijala’, kaže Perron, koji je dizajnirao većinu namještaja u potkrovlju. Perron također otkriva da je Lorenzo želio da ostane pri paleti ‘pustinjskih boja s blagim nagibom prema industrijskom stilu.’
Izložbeni salon je, kako tvrdi Perron, ‘najdramatičniji’ dio prostora. Nasuprot sive podloge smješten je impozantni sto od sedre, dok stalaže i police od nehrđajućeg čelika na zidovima ‘nose’ trenutnu kolekciju. Veliko kamenje u kutu prostoriji osigurava gravitaciju i dočarava sušni pustinjski krajolik koji se dopada Lorenzu.
Showroom je ‘najdramatičniji’ dio prostora
Finalni proizvod dvojice dizajnera je zapravo dobro akcentirani zen minimalizam: Otvorene sobe u umirujućim neutralnim tonovima često su interpunktirane jednim dominantnim komadom namještaja, svijetlim stolom zaobljenih ivica sa dvije lampe, ili stolom od nehrđajućeg čelika s odgovarajućim stolicama u prostoriji za sastanke. ‘Sve je poput jedne ideje’, kaže Lorenzo. Jedan veliki stol, jedno veliko ogledalo. Ne hiljadu ideja, već jedna – najbolja.’
Prostorija za sastanke
Perron je pravilno shvatio Lorenzovu strategiju: ‘Stvarno vjerujem da možete napraviti dobru salatu od paradajza od samo kvalitetnog paradajza, sa malo soli i ulja. To je to, razumijete?
Još jedna karakteristika ovog prostora je da se zidovi ne spajaju sa stropom, tako da, iako postoji razgraničenje različitih područja, još uvijek možete osjetiti energiju iz drugih prostorija. ‘To je kao da možete osjetiti šta se dešava u stanu do vas. Poput malog grada, tu je muzika, ljudi rade… Zbog toga je izložbena soba u sredini, tako da naši gosti mogu osjetiti ljubav i energiju i dobiti osjećaj što se događa.
Prostorije su međusobno povezane te se gubi osjećaj hermetičke zatvorenosti
I dok se neki dizajneri radi inspiracije okružuju obiljem vizualnih detalja, Lorenzov ured podsjeća na prazno slikarsko platno.
‘Volim sve što je savršeno, lišeno bespotrebnog mišljenja. Želio sam mjesto koje je spokojno. Što je manje mišljenja oko mene, lakše mi je raditi’, zaključuje Jerry Lorenzo.
‘U jednom cvijetu nalazi se cijeli univerzum’ – Toshiro Kawase, majstor ikebane
Ikebana (‘živo cvijeće’) je japanska umjetnost aranžiranja cvijeća koja datira iz 7. stoljeća kada su se na oltarima u hramovima polagali cvjetni darovi. Poznata je i pod nazivom Kadō (slob. prijevod ‘putem cvijeća’).
Za razliku od zapadnjačkih navika ležernog stavljanja cvijeća u vazu, ikebana ima za cilj otkriti i naglastiti posebne kvalitete cvijeća i drugih živih materijala u okviru određenih pravila konstrukcije, te izraziti osjećaje.
U animističkom politeizmu koji se nalazi u temelju japanske shinto religije i kulture, Bog se nalazi u svemu – od kamenja i cvijeća do vjetra. Bog je sve prirodno, a tako je i sve prirodno – Bog. Ovo uvjerenje se manifestira u svrsi ikebane da približi čovjeka i prirodu, čime se čovjek približava Bogu.
Praksa izrade ikebana kodificirana je u 15. stoljeću stvaranjem prve škole, Ikenobo, u Kjotu, koja i danas djeluje.
Grančice, lišće, cvijeće i trave se slažu prema drevnim principima; postavljeni su pod određenim uglovima da predstavljaju ten (nebo), chi (zemlja) i jin (čovjek). Način na koji su postavljeni predstavlja snagu, delikatnost i kratkotrajnost živog cvijeća.
Primarno utemeljena na duhovnim i kulturnim principima, ikebana se tokom vremena mijenjala i razvijala. Međutim, jedna stvar koja objedinjuje sve inovacije je potraga za ravnotežom između suprotnosti. Ikebana je u osnovi istraživanje borbe između vidljivog i nevidljivog, života i smrti, trajnosti i kratkotrajnosti, luksuza i jednostavnosti. Ova dualnost utjelovljena je u dva izvorna japanska cvjetna stila: tatehana (jap. ‘stojeće cvijeće’) i nageire (jap. ‘ubačeno’).
Tatehana, koja datira od 15. stoljeća, može se doimati prilično formalnom – može sadržavati visoki centralni zimzelen, odabran zbog svog osjećaja nepromjenjive trajnosti, zajedno s drugim elementima , poput cvijeća ili trava, postavljenih njemu podređeno.
Tatehana ikebana
Nageire se javlja u 16. stoljeću kao odgovor na tatehanu, manje je formalan i znatno slobodoumniji. Koristio je nježne efemerale poput divljeg cvijeća koje u tatehani ne bi mogle proći. Ova dva stila nisu u suprotnosti već se nadopunjuju.
Nageire ikebana
Ikebana je u Japanu mnogo više od pukog aranžiranja cvijeća, i s pravom se smatra umjetnošću jednako kao slikarstvo i skulptura u drugim dijelovima svijeta. Zapravo se radi o discipliniranoj umjetničkoj formi i filozofiji razvijanja bliskosti čovjeka i prirode.
Ikenobo škola ikebane u Kyotu njeguje više stilova, a najpoznatiji su Rikka i Shoka sa vlastitim podstilovima.
Rikka je najstariji stil etabliran u toku Muromachi razdoblja. Drži da cvijeće i zelenilo u sva četiri godišnja doba ne postoje izolirano. Cvijeće cvjeta u odgovarajuće vrijeme, a drveće i trave puštaju korijenje tamo gdje bi trebalo, samo kada su na raspolaganju zemlja, sunčeva svjetlost i voda. Prirodni krajolici koje vidimo rezultat harmonije svih stvari.
Rikka ikebana
U rikki drveće simbolizira planine, dok trave i cvijeće sugeriraju vodu. Prirodni krajolik izražen je u jednoj vazi.
U rikki postoje dva stila: rikka shofutai s tradicionalnom formom i rikka shimputai bez određene forme.
Dok rikka traži ljepotu u harmoniji među biljkama, shoka se fokusira na shussho (unutarnju ljepotu biljke) koji sugerira život biljke. Shussho je jedinstveni karakter svake biljke, ljepota otkrivena u različitim uzgojnim oblicima biljke, jer čini sve napore da živi. Na osnovu ove unutrašnje ljepote, život biljaka je elegantno i graciozno izražen u jednoj vazi.
U shoki postoje dva stila: shoka shofutai sa tradicionalnom formom i shoka shimputai bez postavljene forme.
Shoka ikebana
Japanci smatraju da aranžiranje ili slaganje ikebana doprinosi osjećaju unutarnjeg mira i harmonije, što bi Zapad požurio da nazove terapijom. Ikebanu možete složiti bez predznanja i prethodnog iskustva jer ne možete pogriješiti – radi se o vlastitom izrazu I trenutačnom raspoloženju.
Principi kreiranja ikebane
1. Manje je više: Dok zapadni pristup karakterizira stvaranje efekta sa što više cvijeća u vazi, ikebana se temelji na strukturi, prostoru i minimalizmu.
2. Asimetrična ravnoteža: Uobičajeno je vidjeti visoke grane nesigurno uravnotežene u ikebani. To je zato što koristi omjer ravnoteže 30/70, a ne uobičajeni 50/50.
3. Predstavlja mnogo više od puke dekoracije: Umjetnost stvaranja aranžmana jača samosvijest i time osjećaj sreće.
4. In and Yo: japanski Yin i Yang su suprotnosti koje se dopunjuju.
5. Prolaznost: Ikebana ima za cilj uhvatiti prolaznu ljepotu stvari. Mnogi akebana aranžmani imaju pupoljak koji predstavlja obećanje nade.
6. Prostor: Ne samo praznina, već važan dio dizajna u cjelini.
Izvori: Japan Objects, Ikenobo Kyoto, Etsy, Japana Home
