Norveški arheolozi pronašli su srednjevjekovnu rezbariju osobe koja nosi krunu i sokola, izvještava Stacy Libertore za Daily Mail.
Sačinjena od životinjske kosti, istraživači smatraju da bi ovo mogla biti jedna od najstarijih figura u Skandinaviji na kojoj je prikazano sokolarstvo, sport u kojem su se trenirale ptice grabljivice za lov na divljač.
Ann-Ingeborg Floa Grindhaug, arheologinja s Norveškog instituta za istraživanje kulturne baštine (NIKU), otkrila je artefakt na iskopinama u parku u Gamle Oslo, historijskoj četvrti Osla, glavnog grada Norveške, sa historijom koja seže unazad 1.000 godina.
Vjerovatno napravljena od rogova životinje, rezbarija je duga gotovo tri inča i prazna je na dnu, što ukazuje da je moguće služila kao drška za nož ili oruđe, kažu istraživači u NIKU.
Artefakt oslikava okrunjenu figuru koja drži sokola koji počiva na njenom ramenu. Ptičija glava je oborena u pravcu sokolareve ruke, za šta eksperti tvrde da je u pitanju hrana. Kroz sokolovo oko probijena je rupa dok je njegovo perje izgleda poput urezane rešetke.
Prema stilu odijevanja i obliku frizure, naučnici procjenjuju da je u pitanju 13. stoljeće. Prisutnost krune ukazuje na to da je rezbarija urađena po uzoru na neku osobu kraljevskog porijekla.
‘Nema sumnje da je u pitanju kruna. Ostaje dilema da li je u pitanju kralj ili kraljica’, kaže Kjartan Hauglid, istraživač i historičar NIKU-a.
Obzirom da su u srednjem vijeku i muškarci i žene prakticirali sokolarstvo, određivanje spola u ovom slučaju je teško, govori Hauglid, ali ono što izgleda kao kosa ili laneno platno za kosu, sugerira da bi u pitanju mogla biti žena naročito zato što podsjeća na stil udatih žena iz tog perioda.
‘Vjerovatno je rađen u nekoj radionici u Oslu i sigurno je jedan od najznačajnijih artefakata pronađenih u Oslu zadnjih godina’, dodaje Hauglid i naglašava da je poznata samo nekolicina ovakvih pronalazaka sa sokolom u sjevernoj Evropi, a samo nekoliko koji oslikavaju ženu.
Slična drška za nož pronađena je u Oslu dvadesetih godina prošlog stoljeća. Iako jako malo podataka postoji o tom artefaktu, novi pronalazak u Medieval Parku mogao bi biti i stariji.
Sokolarstvo je bilo popularno među plemstvom i bogatima u srednjovjekovnoj Evropi. Ptice su bile izuzetno skupe, a još je više koštalo njihovo treniranje. Mnogi norveški sokolovi su bili poklonjeni kraljevskim dvorima diljem Evrope, govori Haauglid za Spark Chronicles.
‘Najniža cijena za treniranog sokola u 13. stoljeću bila je 240 srebrnih kovanica’, objašnjava Ragnar Orten Lie, regionalni arheolog na Univerzitetu u Oslu i stručnjak za sokole, ‘što je bila ista cijena za 4 do 6 krava ili 1-2 konja. Ove ptice su imale stopu smrtnosti do 70%’.
Arheolozi vjeruju da rezbarija oslikava Håkona IV, kralja Norveške u periodu od 1217. do 1263. godine. Bio je aktivan u sokolarstvu i poznat po tome što je darovao sokolove, prema Heritage Daily. Ovom kralju se pripisuju zasluge za ‘zlatno doba’ Norveške, čime je i svoj dvor približio evropskoj dvorskoj kulturi. Da bi gradio savezništva, često je darovao sokolove njegovim novostečenim prijateljima u Evropi.
Arheolozi su otkrili 2000 godina staru sinagogu u ruševinama drevne jevrejske zajednice Migdal za koju se pretpostavlja da je mjesto rođenja Marije Magdalene. Građevina je druga po redu pronađena na ovom lokalitetu, poznatijem kao Magdala, piše Rosella Tercatin za Jerusalem Post.
Novo otkriće baca svjetlo na društveni i religijski život Jevreja u ovom periodu, i ukazuje na potrebu za građevinom u kojoj bi se izučavala Tora i održavala društvena okupljanja, objašnjava voditeljica arheoloških iskopavanja, Dina Avshalom-Gorni, arheolog na Univerzitetu u Haifi: ‘Gotovo da možemo zamisliti Mariju Magdalenu kako ovdje dolazi sa svojom porodicom, i sa ostalim žiteljima Migdala učestvuje u vjerskim i ostalim događajima zajednice.
Sačinjena od vulkanskog bazalta, krečnjaka i gipsa, sinagoga se sastojala od glavne dvorane i dvije prostorije. Jedna od manjih soba imala je neku vrstu kamene police na kojoj se čuvala Tora. Šest stubova držalo je strop, a nekoliko gipsanih zidova bilo je ukrašeno šarenim prizorima. Mjesto je također sadržavalo grnčarske svijećnjake, oblikovane staklene zdjele, prstenove i kameni pribor koji se koristio za obrede pročišćenja, govori Steve Winer za Times of Israel.
The Israel Antiquity Authorities sarađivali su sa Univerzitetom u Haifi i arheološkom firmom Y.G. Contractual na projektu spašavanja iskopina. Ovakva iskopavanja uglavnom prethode procesu njihove ponovne izgradnje kako bi se osiguralo očuvanje ovako vrijednih ruševina, objasnio je Ariel Sabar za Smithsonian Magazine još 2016. godine.
Otkriće označava prvi put da su otkrivene dvije sinagoge koje datiraju iz istog perioda Drugog hrama – otprilike između 516. godine p.n.e. 70. godine n.e. – i to samo u jednom gradu, izvještava Ruth Sharetz za Haaretz. Mnogo veća i kitnjastije ukrašena sinagoga otkivena je 2009. godine. Jedno od najznačajnijih otkrića na ovom lokalitetu je reljefni kamen sa slikom sedmokrake Menore, u Drugom hramu Jersualema. Prema istraživanju, Migdlaske sinagoge su sagrađene dok je hram još bio cjelovit.
‘Obje potiču iz rimskog period grada i postojale su od 50 godine p.n.e. do Jevrejskog ustanka 67. g. n.e.’, precizira Avshalom Gorni za Haaretz.
Sinagoge su bile udaljene jedna od druge nekih 650 stopa u dijelu grada koji je imao jevrejska ritualna kupatila, tržnicu i industrijska postrojenja. Po svemu sudeći, sinagoge su koegzistirale tj. nisu zamijenile jedna drugu. Migdal je očigledno bila tako velika zajednica da su bile potrebne dvije sinagoge, koje su služile kao mjesto za okupljanje, ali i kao centar za učenje.
Osnovan u drugom stoljeću prije nove ere, za doba Hasmonejaca, Migdal je bio ribarsko naselje i centar jevrejskog života na obalama Galilejskog mora. U biblijskim tekstovima, grad se spominje kao Magdala Nunayya ili ‘Grad riba’.
Arheolozi nisu sigurni da se ruševine koje se sada spominju kao Magdal mogu poistovjetiti sa zajednicom koja se spominje u biblijskim tekstovima, ali ovo nalazište neodoljivo odgovara opisu.
Pored značaja u kršćanskim Gospelima, Migdal je poznat kao vojna baza jevrejskog vođe Yosefa Ben Matiyahua. Tokom Jevrejskog ustanka protiv Rimske vlasti od 66. do 67. godine n.e. bio je vojni zapovjednik Galileje, ali je poslije prešao na rimsku stranu i promijenio ime u Flavius Josephus.
Kompanija ‘Zaha Hadid Arhitects’ odnedavno je u vlasništvu uposlenika što je ‘vrsta odgovora na rastući zahtjev za pristupačnijom i ravnopravnijom profesijom, piše Dezeen.
Studio koji je kasnih osamdesetih osnovala pokojna britansko-iračka arhitektica Zaha Hadid, prenio je vlasništvo na uposlenika tako što je uspostavljen trast za benefite uposlenika (EBT).
Trast, koji nema vanjske dioničare, dozvolit će reinvesticiju svih dosad ostvarenih prihoda u samu kompaniju i biznis.
‘Sada možemo reinvestirati svu dobit u naš biznis, u naše ljude, opremu i postrojenja, u korist naših uposlenika; pružajući nam mogućnost da određujemo prioritete zajedno sa našim vizionarskim klijentima, zajednicama i ekspertima iz oblasti industrije širom svijeta da unaprijedimo kvalitet izgradnje’, navodi se u saopćenju za javnost kompanije.
Više od 500 uposlenika ZHA sada su vlasnici kompanije
Zaha Hadid Arhitects dodali su kako se promjena starog hijerarhijskog modela u korist demokratičnijeg novog pozitivno odrazila na novu generaciju arhitekata koji čeznu za ravnopravnije uređenim sektorom.
‘Podržani nezavisnim i transparentnim organizacijskim sistemima i strukturama, nova ZHA čiji su vlasnici uposlenici, njegovat će vještine i različitosti koje su od velike važnosti u donošenju odluka, i davat će svakom našem članu pravo glasa u pogledu oblikovanja naše budućnosti’, takođe stoji u saopćenju.
Ova kompanija ima urede u Kini i Velikoj Britaniji, putem kojih zapošljava više od 500 uposlenika. Na prelazu do konačnog vlasništva uposlenika, osnovan je trast u kojem se drži imovina u ime uposlenih.
Svrha trasta je da nagradi i podstakne svoje uposlenike tako što će oni imati vlasništvo nad dionicama što zauzvrat jača njihovu lojalnost.
‘Na temelju tendencije ka eskperimentiranju i pronalazaštvu koje je Zaha toliko zagovarala, rado prihvatamo nove tehnologije i ideje kako bi isporučili niz projekata koji će biti prostorno inventivni, strukturno učinkovitiji i tehnološki napredniji i održiviji sa svakim novim dizajnom’, kažu iz studija.
Zaha Hadid nije prvi studio u UK koji se odlučio za tranziciju prema vlasništvu uposlenika.
Još neka prominentna imena firmi koje sada pripadaju uposlenicima su Buckley Gray Yeoman, Make, Alford Hall MonaghanMorris i odnedavno Hawkins/Brown.
Studio za dizajn transporta PriestmanGoode napravio je sličan iskorak još 2016. godine. Predsjednik Paul Priestman rekao je kako je za dobrobit budućnosti ove kompanije važno da su ‘usposlenici cijenjeni i sigurni’.
Dodao je da ‘kada bi više osnivača išli u smjeru osnaživanja i delegiranja kao pozitivnih vrijednosti, to bi uveliko olakšalo put razvoju i omogućilo rad na velikim međunarodnim projektima’.
Najava Zaha Hadid Architects uslijedila je nakon sporova između sadašnjeg direktora studija Patrika Schumachera i tri druge strane 2018. oko Zahine ostavštine i upravljanja njenom kompanijom.
Nakon smrti Hadid 2016. godine, Schumacher je imenovan za jednog od izvršitelja njenog testamenta, pored Zahine nećakinje Rane Hadid, bivšeg direktora Serpentine Gallery Petera Palumba i umjetnika Briana Clarka.
Schumacher je izgubio sudski spor u nastojanju da ukloni ostale izvršitelje kako bi se imenovali nezavisni i profesionalni izvršitelj.
Zaha Mohammad Hadid rođena je u Bagdadu 31. oktobra 1950. godine. Nakon što je diplomirala matematiku u Bejrutu, odlazi u London gdje završava studij arhitekture. Postaje jedna od najvećih figura u arhitekturi i dizajnu kasnog 20. i 21. stoljeća.
Zaha Hadid
U potrazi za alternativnim sistemom tradicionalnog arhitektonskog crteža, i pod uticajem suprematizma i ruske avangarde, Hadid je usvojila slikarstvo kao alat za dizajn i apstrakciju kao istraživački princip za ‘ponovno istraživanje prekinutih i neprovjerenih eksperimenata modernizma… kako bi se otkrila nova polja izgradnje’.
The Guardian ju je opisao kao ‘kraljicu krivulje’ koja je oslobodila arhitektonsku geometriju, dajući joj potpuno novi izražajni identitet.
Heydar Aliyev centar samo je jedan od spomenika Zahinom neizmjernom talentu
Njena najpoznatija djela uključuju Londonski centar za vodene sportove za Olimpijske igre 2012., Muzej široke umjetnosti, rimski MAXXI muzej i operu u Guangzhouu. Neke od njenih nagrada dodijeljene su posthumno, uključujući statuetu za Brit Awards 2017. Nekoliko njenih zgrada je još bilo u izgradnji u vrijeme njene smrti, uključujući međunarodni aerodrom Daxing u Pekingu i stadion Al Wakrah u Kataru, mjesto održavanja FIFA Svjetskog prvenstva 2022. godine.
Stablo fikusa visoko 10 metara koje raste kroz središte životnog prostora – glavna je tema projekta renovacije i dogradnje seoske kuće u Italiji koji potpisuju studio Carlo Ratti Associati (CRA) i arhitekta Italo Rota.
Smještena na seoskom imanju izvan Parme, kuća pripada Francescu Muttiju, izvršnom direktoru kompanije za proizvodnju paradajza Mutti.
Prva nagrada na međunarodnom takmičenju 2017. koju su dobili za prijedlog redizajna sjedišta firme Mutti, otvorila je put ovom arhitektonskom dvojcu pa su pozvani da dizajniraju ovaj ‘dom za sva vremena’.
Projekat renovacije ove kuće dobio je naziv The Greenery (engl. zelenilo), a tema je odredila da se, pored ostalog, ‘briše granica između prirodnog i umjetnog’. Ova ideja je dovela do toga da se postavi veliki fikus, imena Alma, unutar otvorenog prostora kuće i kuhinje.
‘Italijanski arhitekta Carlo Scarpa je jednom rekao – između drveta i kuće, izaberite drvo’, objašnjava Carlo Ratti i nastavlja: ‘Iako se mogu povezati sa njegovim osjećajima, mislim da možemo otići korak dalje i spojiti to dvoje. Drvo stoji u novom produžetku kuće sa željeznim krovom koji se oslanja na originalnu seosku kuću, tonući blago prema tlu, sadržavajući potpuno ostakljen zid okrenut južno sa staklenim krovovima.’
Unutar stambenog prostora, nizovi čeličnih stepenica vode oko stabla do niza podesta ograđenih portalima koji stvaraju igru svjetla i pogleda.
Prozori zaklonjeni rešetkastim zidovima od cigle koji podsjećaju na mušepke, stvaraju prošarani obrazac svjetla i sjene slično onom koje proizvodi drvo.
‘Svjetlost ulazi u prostor kroz rešetkasti zid od opeke, stube od korten čelika i grane drveća. Pritom se miješa sa arhitektonskim detaljima kuće, ostavljajući suptilne sjene’, objašnjava CRA partner Andrea Cassi.
Galerija iznad kuhinje i dnevnog boravka vodi do spavaćih soba koje imaju nešto manje, izdužene svjetlosne otvore kako bi se osigurala veća privatnost.
Na kraju ove seoske zgrade nalazi se sekundarni stambeni prostor, koji se otvara prema krajoliku zahvaljujući potpuno ostakljenom portalu okrenutom prema jugu.
Radni prostor je smješten u starom silosu gdje je nastavljena tema koju čine fuzija neobrađenog željeza, drveta i cigle, sa ‘elastičnom’ galerijom na kojoj se može odmarati (slika dole).
Cilj arhitekata da uklope dijelove prirode u dizajn odražava se u izboru materijala, uključujući pod premazan smolom koju čine i zemlja i komadići kore od narandže.
Nadstrešnica od istrošenog željeza na stubovima od cigle proteže se uz rub žitnice, konsolidujući izgled vanjskog prostora i stvarajući osjećaj povezanosti između dvije zgrade.
Krajolik koji okružuje ove dvije zgrade proslavlja biodiverzitet ove regije, a dizajnirali su ga Paolo Pejron i Alberto Fusari.
Prostor u Vatikanu koji je donedavno bio dostupan samo istraživačima, sada je umjetnička galerija otvorena za javnost koja stavlja akcenat na savremenu umjetnost. Vatikansku apostolsku bibilioteku zvanično je otvorio papa Franjo, a predstavljeni su radovi italijanskog umjetnika Pietra Ruffoa.
Izložba pod nazivom ‘Tutti. Umanità in Cammino’ objedinila je stoljetne rukopise i savremena djela.
‘Ljepota nije prolazna iluzija izgleda ili ukrasa: ona izvire iz korijena dobrote, istine i pravde, koji su njeni sinonimi. Ali ne smijemo zanemariti razmišljanje i govor o ljepoti, jer ljudskom srcu ne treba samo kruh, ne treba samo ono što mu garantuje neposredan opstanak: potrebna mu je i kultura, ono što dotiče dušu, što približava ljudsko biće bliže njegovom ili njenom dubokom dostojanstvu. Zbog toga Crkva mora svjedočiti važnosti ljepote i kulture, u dijalogu s posebnom žeđi za beskonačnim koja definira čovjeka’, poručio je Papa Franjo na otvaranju izložbe, prenosi Catholic News Agency.
‘Potrebna nam je nova ljepota’ naglasio je Sveti Otac (foto kath.ch)
Ruffoova instalacija Clearest Way sadrži botaničke otiske koji ispunjavaju drvene police za knjige iz 17. stoljeća u bibilioteci Sala Barberini, čime je postignut efekat tropske šume.
Ruffo, koji stalno radi sa mapama i uzima pojam migracije kao temu, kreirao je također jednu od drevnih mapa ove biblioteke. Kopija koja prilično vjerno prati original je mapa rijeke Nil koja je djelo otomanskog istraživača iz 17. stoljeća, Evlije Čelebije.
‘Dijalog između mog istraživanja i zemljanih i nebeskih mapa različitih kultura i era opisuje čovječanstvo koje je sve više povezano i odgovorno za krhki odnos prema ekosistemu’, objašnjava ovaj umjetnik.
Instalacija je svoje nadahnuće našla u papinom pismu iz 2020. godine, Fratelli Tutti. U pismu, papa je pozvao na odbranu okoliša i snažniju ekonomsku pravdu u kontekstu pandemije korona virusa.
‘U ovoj epohalnoj promjeni koju je ubrzala pandemija, čovječanstvu su potrebne nove mape koje će otkriti značenje bratstva, prijateljstva i zajedničkog dobra. Potrebna nam je nova ljepota koja nije samo uobičajeni odraz moći nekolicine nego odvažni mozaik svih raznolikosti’, naglasio je papa Franjo.
Vatikanski knjižnjičar Cardinal José Tolentino de Mendonça komentirao je da ova izložba istražuje ‘kartografiju izvan okvira geografije’.
‘Kroz historiju čovječanstva ljudi su koristili predstavničku moć mapa ne samo da bi objektivno prikazali Zemlju, nego i sve naše unutrašnjosti, ideale, putovanja, istraživanja i ubjeđenja”, dodajući kako Ruffovi radovi uključuju ‘alegorične, teološke, satirične i sentimentalne mape, kao i mape čežnje i bunta, te snove i očaj čovječanstva’.
Novi galerijski prostor finansiran je iz zaostavštine mogula filma i nekretnina Kirka Kerkoriana, koji je preminuo 2015.
Papa Franjo je ovim učinio da galerija postane pristupačnija za javnost. Sveti Otac je također otvorio papinsku ljetnu rezidenciju u Castel Gandolfo kao muzej.
