Proći zeničkom čaršijom a ne zapaziti sinagogu je gotovo nemoguće, i tako je još od 1903. godine, od kada ovo djelo inženjera Miloša Komadine krasi ovaj grad.
Sinagoga je građena u periodu od 1903. do 1905. godine, a posvećenje je izvršio dr. Samuel Vesel 1906. godine
Jevreji Sefardi i Aškenazi naseljavaju Zenicu u 18. stoljeću i od tada aktivno učestvuju u kulturnoj, infrastrukturnoj i trgovinskoj izgradnji Zenice.
Neke od značajnijih predstavnika zeničkih Jevreja navodi naš sagovornik g. Adnadin Jašarević, direktor Muzeja u Zenici:
– Među poznatijima je magistar farmacije Otto Weiss koji 1913. otvara apoteku u prizemlju svoje kuće, u glavnoj zeničkoj ulici kod hotela Moskowitz, te znameniti kulturni djelatnik Jakov Ozmo, izdavač listova ‘Zeničanin’ i ‘Zvrndalo’ – pisao je poeziju i objavio zbirku ‘Pjesnička ljubav’. Doktora Weissa pamtimo i danas, jer je najveća apoteka u gradu nazvana po njemu.
Tragičnu sudbinu bosanskohercegovačkih Jevreja u Drugom svjetskom ratu nažalost nisu mogli izbjeći ni zenički Jevreji. Od 225 koliko ih je živjelo u Zenici prije Drugog svjetskog rata, oslobođenje je uspjelo dočekati samo 55. U drugim gradovima brojke stradalih su bile i veće, što jasno prikazuje razinu stradanja ovog naroda u BiH.
Naš sagovornik g. Jašarević ispričao nam je tragičnu priču bračnog para Weiss.
– Njegova sudbina slikovito i bolno ukazuje na godine holokausta. Naime, kada su ustaše u avgustu 1942. pokušale da ga sa suprugom deportuju u logor, doktor Weiss i njegova životna družica Ida su se otrovali. Ona je preživjela trovanje i deportovana je u logor Jasenovac, gdje je ubijena, priča Jašarević.
Mnogi životi su izgubljeni, ali ono što je ostalo da svjedoči postojanju i životu Jevreja kroz historiju su, u prvom redu, sinagoge. Zenička sinagoga je pored sarajevske – jedina funkcionalna sinagoga u BiH. Da nije prepuštena zubu vremena praktično pokazuju krupni radovi koji su urađeni 2011. godine i pored toga, dobijanje izuzetno značajnog statusa nacionalnog spomenika BiH.
– JU Muzej grada Zenice je organizirala opsežne radove unazad 11 godina na opravci krova, fasade, elektroinstalacija, grijnih instalacija, izolacije, renoviranju sale, uz finansijsku podršku Grada Zenice i Vlade ZE-DO kantona. Po osnovu inicijative iz JU Muzej grada Zenice, zeničku sinagogu je Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika BiH proglasila nacionalnim spomenikom 06. februara 2013., objašnjava direktor Muzeja grada Zenice, Adnadin Jašarević.
Zenička sinagoga u večernjim satima
Sinagoga je Odlukom Gradskog vijeća Zenica, na prijedlog gradonačelnika Fuada Kasumovića, ponovo ustupljena na korištenje Jevrejskoj zajednici BiH, što je podržao i Muzej grada Zenice koji je od 1968. godine upravljao ovim objektom. Naš sagovornik ističe karakter i značaj ove odluke:
– Odluka je značajna jer govori u prilog multikulturalnom duhu Zeničana. Mada, u biti, u potpunosti je simbolična, jer su nacisti tokom Drugog svjetskog rata skoro uništili jevrejsku populaciju u Zenici, od čega se nije oporavila ni u vrijeme SFRJ, te kao takva, zajednica danas jedva da funkcionira, tvrdi Jašarević.
U ovom slučaju, riječ je o produktivnoj inicijativi Jevrejske opštine Zenica i JU Muzej Grada Zenica, koju je uputila Jevrejska zajednica BiH prema Gradskom vijeću.
Zenička sinagoga je i mjesto kulturnih događaja
Izvan političkog i historijskog konteksta, ovaj značajni spomenik privlači pažnju i svojim arhitektonskim rješenjem, koje je izvedeno u pseudo-maurskom stilu. Sinagogu je projektovao mostarski arhitekta Miloš Komadina, a izgrađena je na temelju inicijative rabina Ham Josefa Levija.
Ovakvi spomenici, iako malobrojni, svijetli su primjeri austrougarske arhitekture i gradnje u BiH. Neke karakteristike stila su potkovičasti lukovi, ornamentika u štuku, lukovičaste kupole i dekoracija horizontalnih linija eksterijera u karakterističnim bojama. Nabrojane karakteristike ovog stila uočljive su na zgradi zeničke sinagoge, i čine je prepoznatljivom i autentičnom.
Zenička sinagoga uspjela je da nadživi i nadjača teška i turbulentna vremena koja su obilježila ove prostore. Štaviše, čini se da ne stari i kao da se zanavlja posredstvom nekog prirodnog mehanizma… kada prolazite pored ovog restauriranog spomenika, imate osjećaj da se radi o gradnji novijeg datuma.
Holandsko ‘zlatno doba’ izrodilo je neka od najvećih umjetničkih djela u povijesti umjetnosti. Od prizora svakodnevnih intimnih trenutaka kod kuće, grupnih portreta, mrtve prirode do suptilnih pejzaža ravnice i niskog horizonta, rad holandskih majstora već četiri stoljeća nadahnjuje umjetnike i poštovaoce umjetnosti u cijelom svijetu.
Iako su Rembrandt i Vermeer i dalje možda najpoznatiji slikari tog doba, kroz naš serijal upoznat ćemo se i sa drugim velikim slikarima ovog produktivnog perioda.
Nakon osamdeset godina rata, Munsterskim ugovorom 1648. godine Holandija je stekla nezavisnost, što je stvorilo povoljne okolnosti za umjetnost koja doživljava pravi zaokret. Republika sedam ujedinjenih provincija zauzimala je područje današnje Holandije, Belgije i Luksemburga kojima su vladali španski kraljevi iz habsburške dinastije. Holandija postaje republika kojom vladaju odabrani građani, vojnici i trgovci, kao i najbogatija evropska država 17. stoljeća. S novostečenim bogatstvom i stasanjem buržoazije, prirodno se pojavljuje i potreba za novom umjetnošću.
Tokom 17. stoljeća, u Holandiji je nastalo oko 5 miliona umjetničkih slika. Naručivali su ih pripadnici bogate srednje klase koji se pojavljuju s novim ukusom i temama, pa otud i forme poput mrtve prirode, pejzaža, portreta i kućnih prizora koji su zamijenili dotadašnje povijesne i biblijske scene koje su naručivali crkva i plemstvo. Holandski slikari, koji su težili visokom stepenu realizma, inspiraciju počinju tražiti u svojoj neposrednoj okolini.
Willem Claeszoon Heda, Mrtva priroda s pozlaćenim peharom (1635.)
U gradovima se razvijaju umjetnički centri koji služe za susrete umjetnika i razmjenu ideja.
Smanjuje se interesovanje tržišta za djela sa religioznom tematikom koju zamjenjuju prizori iz svakodnevnog života, pa se tako stvara žanrovsko slikarstvo. Stoga je Nizozemske slikare zlatnog doba moguće kategorizirati u skladu sa odabirom teme jer se upravo tada razvija tematska specijalizacija umjetničkog stvaralaštva.
Žanrovsko slikarstvo kao termin koristi se od 19. stoljeća, a odnosi se na najčešće scene iz kuhinje, pivnice, dvorišta i bordela – uobičajenih mjesta svakodnevnog života u to vrijeme. Ova vrsta slikarstva sa minuciozno prikazanim detaljima veže se za velika imena koja su potekla iz tog vremena Johannesa Vermeera, Pietera de Hoocha, Gerarda Terborcha, Fransa Halsa i dr.
Pieter de Hooch, Par sa papagajem (1668.)
Holandsko zlatno doba naročito je prepoznatljivo po prikazima ravnica i pejzaža sa niskim horizontima i suptilnim osvjetljenjem, brodova i neba, sve sa vrlo realističnim dojmom.
Jan Vermeer, Pogled na Delft (1659.)
Delft je bio stjecište umjetnika u to vrijeme jer su u njemu su živjeli i radili mnogi važni predstavnici holandskog zlatnog doba slikarstva. Najznačajniji predstavnik ‘delftske škole’ bio je Johanes Vermeer, koji je u njemu i rođen. Među brojnim ostalim važnim predstavnicima zlatnog doba koji su u Delftu živeli i stvarali su Pieter de Hooch, Frans Hals, Jan van Goyen, Carel Fabritius i Nicolaes Maes.
Jan Vermeer, Alegorija slikarstva (cca. 1668.)
Pri pomenu holandskih majstora mnogi prvo pomisle na Vermeerovu Alegoriju slikarstva, sliku koja nosi više imena – Umijeće slikanja i Slikar u svom ateljeu. Zbog svoje kompozicije smatra se jednim od Vermeerovih najznačajnijih djela. Različita su tumačenja tematike slavne slike, ali se većina slaže u jednom – da je autobiografska, tj. da je leđima okrenut umjetnik na slici sam Vermeer. Slika je izložena u bečkom Muzeju povijesti umjetnosti.
Najveći slikar holandskog zlatnog doba bio je Rembrandt van Rijn. Iznimno talentiran, Rembrandt je bio i gotovo jednako ozloglašen – navodno je ukrao miraz svoje prve žene, nije plaćao račune u porez, da bi na koncu umro u bijedi, kao i većina tadašnjih velikih imena umjetnosti. Smatra se da ga u crtačkoj vještini nije nadmašio ni Leonardo da Vinci, dok se njegove gravire stavljaju u ravan sa onima slavnog Albrechta Durera.
Rembrandt van Rijn, Noćna straža (1642.)
U nastavku serijala upoznat ćemo se sa opusom Pietera de Hoocha, jednog od ključnih nosilaca holandskog zlatnog doba slikarstva.
Grad Zenica je od prošle godine bogatiji i sadržajniji za jedan nesvakidašnji dućan smješten u užem gradskom jezgru, koji ne prestaje plijeniti pažnju prolaznika, naročito zaljubljenika u dizajn i umjetnost.
Iza studija ‘Elosso’ čvrsto stoji mlada produkt dizajnerica iz Zenice Ena Begičević-Čeliković koja je, nakon što se ostvarila u industriji namještaja, osjetila potrebu da se osamostali i tako došla na ideju da otvori vlastiti studio.
Mnogi prolaznici će se zapitati ispred kakve trgovine prolaze jer sami eksterijer ovog studija uveliko odstupa od ustaljenih trgovačkih izloga.
Veliki stakleni izlog dopušta pogled na minimalistički uređen enterijer kojim ‘vladaju’ izloženi dizajnerski proizvodi.
Ena nam je objasnila koncept rada njenog jedinstvenog studija:
– Elosso je studio koji kreira proizvode i prostore te podržava domaće brendove u čijoj je filozofiji rada saradnja između dizajnera i proizvođača neophodna. Naime, u studiju je smješten i izložbeno-prodajni prostor u kome se nalaze proizvodi bosanskohercegovačkih brendova, dizajnera i umjetnika. Elosso je kao takav jedinstven u Zenici, dok je u BiH jedinstven po tome što spaja design studio i design concept store pod jedan krov.
Da se u studiju ne nude samo usluge dizajna, dokazuje i šaroliki asortiman raznih asesoara za dom i manjih komada namještaja, potom odjeće, modnih dodataka, nakita, knjiga i umjetničkih slika.
Prvo što pomislimo je da je Elosso pravo mjesto za kupovinu poklona za drage osobe, što nam je potvrdila i vlasnica:
– Studio je do sada većina ocijenila kao savršeno mjesto za kupovinu poklona osobi do koje vam je stalo. Vjerovatno zato što aspolutno svaki predmet koji je izložen, pored kvalitete, ima i originalan izgled ali i još originalniju priču iza sebe.
Ono što studio Elosso čini drugačijim je i nesebična podrška domaćoj industriji jer pruža mjesto gdje mladi autori koji su još uvijek u ranoj fazi afirmisanja i istupanja na tržište, mogu izložiti svoj proizvod.
– U Elossu trenutno izlažu već etablirani bh. brendovi koji su svoj kvalitet dokazali učešćem na raznim svjetskim eventima kao i osvajanjem internacionalnih nagrada za dizajn. Pored njih, tu su i oni autori koji su na dobrom putu da od svog proizvoda naprave jednako kvalitetnu priču. Takvi će proizvođači uvijek imati podršku studija. Nekada ovakvim autorima samo treba mjesto za izlaganje, a ponekad im treba i stručna pomoć u vidu poboljšanja proizvoda, kreiranja pakovanja i sl., objašnjava Ena.
Činjenica koju ističe vlasnica studija Elosso je da je saradnja proizvođača i dizajnera sve prisutnija. Njihovo tržište je u većini slučajeva Zapadna Evropa, prije nego BiH, što ima svoju i dobru i lošu stranu. Plasman na strano tržište je nešto što je (najzad) postalo stvarnost i jako pozitivan primjer uspješnih priča, ali se nadamo da će proizvodi naših dizajnera prvenstveno nalaziti svoje mjesto u domovima bh. građana i domaćih kupaca.
Pieter de Hooch je rođen u Rotterdamu 1629. Ovaj sin zidara svoje prve slikarske vještine sticao je pod Ludolphom de Jonghom u Roterdamu, potom kod Nicolaesa Pietersza Berchema u Haarlemu, koji su bili poznati kao vroedschap (hol. mudraci).
Njegova karijera slikara razvijala se iznimno sporo.
1650. godine radio je kao slikar i pomoćnik trgovca odjeće i kolekcionara umjetnina u Rotterdamu s kim je često putovao u Leiden, Hag i Delft. Naime, za slikare tog vremena bilo je sasvim uobičajeno da imaju dodatno zanimanje jer slikarstvo nije osiguravalo egzistenciju.
1655. godine registrirao se pri udruženju umjetnika Lukas u Delftu koji je izrodio i druga velika imena poput Jana Vermeera.
1677. godine se seli u Amsterdam gdje ostaje do kraja života.
Ipak, najplodnije godine njegove karijere slikara vežu se za Delft. Pod uticajem Vermeera i Rembrandtovog učenika Carela Fabritiusa, slikao je idilične prizore iz holandskih domaćinstava i porodičnog života, tzv. kamergezichten (hol. pogled u sobu).
Muzička zabava u dvorištu
Mir i sklad svakodnevnog života buržoazije tema je većine njegovih najpoznatijih djela. Poput Vermeera, de Hooch je slikao enterijere; otvarao je vrata dvorišta, vrtova i soba holandskih porodica i otkrivao tadašnji način života. Navodno je bio inspiriran radom Hendrika Sorgha, kolege slikara iz Rotterdama, poznatom po vještini organiziranja figura u prostoru.
Dvorište kuće u Delftu
De Hoochova djela pomalo podsjećaju na mrtvu prirodu – likovi obasjani blagom svjetlošću kao da su na trenutak zastali u vremenu. Za razliku od Vermeera, de Hooch pretežno koristi toplije i mekše boje.
Žena pije s dva muškarca
Međutim, jedna sličnost sa Vermeerom je u elegantno finiširanim malim slikama sa izvanrednim kompozicijama koje i danas zadivljuju umjetnike i poklonike slikarstva.
Igrači karata u osunčanoj sobi
Kako postaje poznatiji, više se kreće u visokom društvu pa se tako i na njegovim platnima sve više pojavljuje luksuz bogatih enterijera. Boje postaju hladnije, tamnije a renderiranje počinje gubiti preciznost karakterističnu za holandsko ‘žanrovsko slikarstvo, i postaje sirovije i ‘tvrđe’.
Njegovo posljednje zabilježeno djelo datira iz 1684. godine. Mjesto i vrijeme njegove smrti do danas ostaju nepoznati historičarima, kao i većina detalja iz njegovog života.
Ostanimo danas u domovima, da bismo sutra mogli izaći.
Citirajući italijanskog premijera Giuseppe Contea, u ovom razdoblju izolacije zbog korona virusa potrebno je usredotočiti se na smartworking i iskoristiti slobodno vrijeme koje imamo na raspolaganju na konstruktivan način.
Pa čak i ako moda nije nužnost, malo zdravog i optimističnog duha potrebno je unijeti u svakodnevni život.
Svi koji prakticiraju socijalno distanciranje, puno više vremena provode kod kuće. Iako su za mnoge anksioznost, nesigurnost i strah uzeli maha zahvaljujući širenju koronavirusa, postoji mnogo načina da ostanemo mirni i zdravi: meditacija i vježbe disanja, prakticiranje joge.
Zapravo u ovom periodu možemo da radimo sve ono što nismo mogli, jer smo bili previše zauzeti. Konačno možemo da pročitamo knjige i pogledamo filmove, kuhamo nova jela, razgovaramo s prijateljima, posvetimo više pažnje našim kućnim ljubimcima. Bitno je da šta god da radimo, vibriramo visoko i ostanemo pozitivni.
Ovo je vrijeme za refleksiju, vrijeme kada možemo da naučimo nove vještine i budemo kreativni i lansiramo nove izazove. Možemo primjerice da pravimo maske od starih odjevnih predmeta, a za to ne morate biti stručnjak. Dovoljno je naći tutorial na YouTube-u. Možete ih napraviti i od papira za pečenje.
Uslijed najnovijih mjera Vlade, noćni izgled je postao glavni akter dana. Pa je tako lansiran izazov putem društvenih mreža za najbolji izgled u karantinu i #slipperchallenge, odnosno izbor za papuče.
Zapravo, par pidžama kako bi se osjećali ugodnije upravo je ono što nam je potrebno. Preko pidžame možemo nositi sako ili birati džemper sa donjim dijelom pidžame za video sastanke kao kombinaciju pola pidžame i pola uredske odjeće.
Ima i onih koji u periodu izolacije nastoje eksperimentisati novi i originalan izgled, ali neosporno je da pidžame – cijeli dan, svaki dan – ostaju najpopularniji odjevni predmet.
Na kraju, pandemija se pokazuje demokratskom, jer briše socijalne razlike.
Nekadašnji trendovi koji su ostavili pečat, uvijek će naći način da se vrate na scenu – u punom sjaju.
Trend koji je postao popularan u Americi krajem šezdesetih godina za vrijeme Boemskog pokreta, strpljivo je gradio samopouzdanje i čekao svojih 5 minuta. Iako uvijek aktuelan na torbama i novčanicima, trebale su decenije da animal print ‘zahvati’ i ostale modne dodatke i odjevne predmete. Zašto? Jer je samo doza više ovog dramatičnog printa dovoljna da vas lansira u zonu neukusa i vulgarnosti.
Međutim, kada su velika svjetska imena modnog dizajna riješila da ‘pomognu’, animal print je vrlo brzo zavladao modnom scenom. Već nekoliko godina je prisutan u high street linijama, na pistama kolekcija visoke mode, i prijeti da se zadrži još izvjesno vrijeme.
Leopard, zebra, zmijski print, a od ove sezone pridružio im se i krokodilski. Ranije je graničio sa neukusom, a komade krojene od prave kože ili krzna nosili su imućni slojevi društva kao manifestaciju moći.
U kontekstu globalne kampanje za prava životinja, mnogi dizajneri su prestali upotrebljavati pravu životinjsku kožu ili krzno u svojim kreacijama i zamijenili ih umjetnim. To je otvorilo nove mogućnosti u pogledu boja, pa su crnoj, bijeloj i smeđoj uobičajenim za prirodno krzno dodali žutu, zelenu, crvenu i druge boje, zadržavajući samo karakterističnu ‘animal’ šaru.
Trend koji ne ostavlja ravnodušnim ima svoje poklonike i protivnike, i dok je za jedne nastavio biti simbol kiča i neukusa, drugi su ga tako dobro prihvatili da će sigurno još dugo uživati pažnju.
