Pieter de Hooch je rođen u Rotterdamu 1629. Ovaj sin zidara svoje prve slikarske vještine sticao je pod Ludolphom de Jonghom u Roterdamu, potom kod Nicolaesa Pietersza Berchema u Haarlemu, koji su bili poznati kao vroedschap (hol. mudraci).
Njegova karijera slikara razvijala se iznimno sporo.
1650. godine radio je kao slikar i pomoćnik trgovca odjeće i kolekcionara umjetnina u Rotterdamu s kim je često putovao u Leiden, Hag i Delft. Naime, za slikare tog vremena bilo je sasvim uobičajeno da imaju dodatno zanimanje jer slikarstvo nije osiguravalo egzistenciju.
1655. godine registrirao se pri udruženju umjetnika Lukas u Delftu koji je izrodio i druga velika imena poput Jana Vermeera.
1677. godine se seli u Amsterdam gdje ostaje do kraja života.
Ipak, najplodnije godine njegove karijere slikara vežu se za Delft. Pod uticajem Vermeera i Rembrandtovog učenika Carela Fabritiusa, slikao je idilične prizore iz holandskih domaćinstava i porodičnog života, tzv. kamergezichten (hol. pogled u sobu).
Muzička zabava u dvorištu
Mir i sklad svakodnevnog života buržoazije tema je većine njegovih najpoznatijih djela. Poput Vermeera, de Hooch je slikao enterijere; otvarao je vrata dvorišta, vrtova i soba holandskih porodica i otkrivao tadašnji način života. Navodno je bio inspiriran radom Hendrika Sorgha, kolege slikara iz Rotterdama, poznatom po vještini organiziranja figura u prostoru.
Dvorište kuće u Delftu
De Hoochova djela pomalo podsjećaju na mrtvu prirodu – likovi obasjani blagom svjetlošću kao da su na trenutak zastali u vremenu. Za razliku od Vermeera, de Hooch pretežno koristi toplije i mekše boje.
Žena pije s dva muškarca
Međutim, jedna sličnost sa Vermeerom je u elegantno finiširanim malim slikama sa izvanrednim kompozicijama koje i danas zadivljuju umjetnike i poklonike slikarstva.
Igrači karata u osunčanoj sobi
Kako postaje poznatiji, više se kreće u visokom društvu pa se tako i na njegovim platnima sve više pojavljuje luksuz bogatih enterijera. Boje postaju hladnije, tamnije a renderiranje počinje gubiti preciznost karakterističnu za holandsko ‘žanrovsko slikarstvo, i postaje sirovije i ‘tvrđe’.
Njegovo posljednje zabilježeno djelo datira iz 1684. godine. Mjesto i vrijeme njegove smrti do danas ostaju nepoznati historičarima, kao i većina detalja iz njegovog života.
Ostanimo danas u domovima, da bismo sutra mogli izaći.
Citirajući italijanskog premijera Giuseppe Contea, u ovom razdoblju izolacije zbog korona virusa potrebno je usredotočiti se na smartworking i iskoristiti slobodno vrijeme koje imamo na raspolaganju na konstruktivan način.
Pa čak i ako moda nije nužnost, malo zdravog i optimističnog duha potrebno je unijeti u svakodnevni život.
Svi koji prakticiraju socijalno distanciranje, puno više vremena provode kod kuće. Iako su za mnoge anksioznost, nesigurnost i strah uzeli maha zahvaljujući širenju koronavirusa, postoji mnogo načina da ostanemo mirni i zdravi: meditacija i vježbe disanja, prakticiranje joge.
Zapravo u ovom periodu možemo da radimo sve ono što nismo mogli, jer smo bili previše zauzeti. Konačno možemo da pročitamo knjige i pogledamo filmove, kuhamo nova jela, razgovaramo s prijateljima, posvetimo više pažnje našim kućnim ljubimcima. Bitno je da šta god da radimo, vibriramo visoko i ostanemo pozitivni.
Ovo je vrijeme za refleksiju, vrijeme kada možemo da naučimo nove vještine i budemo kreativni i lansiramo nove izazove. Možemo primjerice da pravimo maske od starih odjevnih predmeta, a za to ne morate biti stručnjak. Dovoljno je naći tutorial na YouTube-u. Možete ih napraviti i od papira za pečenje.
Uslijed najnovijih mjera Vlade, noćni izgled je postao glavni akter dana. Pa je tako lansiran izazov putem društvenih mreža za najbolji izgled u karantinu i #slipperchallenge, odnosno izbor za papuče.
Zapravo, par pidžama kako bi se osjećali ugodnije upravo je ono što nam je potrebno. Preko pidžame možemo nositi sako ili birati džemper sa donjim dijelom pidžame za video sastanke kao kombinaciju pola pidžame i pola uredske odjeće.
Ima i onih koji u periodu izolacije nastoje eksperimentisati novi i originalan izgled, ali neosporno je da pidžame – cijeli dan, svaki dan – ostaju najpopularniji odjevni predmet.
Na kraju, pandemija se pokazuje demokratskom, jer briše socijalne razlike.
Nekadašnji trendovi koji su ostavili pečat, uvijek će naći način da se vrate na scenu – u punom sjaju.
Trend koji je postao popularan u Americi krajem šezdesetih godina za vrijeme Boemskog pokreta, strpljivo je gradio samopouzdanje i čekao svojih 5 minuta. Iako uvijek aktuelan na torbama i novčanicima, trebale su decenije da animal print ‘zahvati’ i ostale modne dodatke i odjevne predmete. Zašto? Jer je samo doza više ovog dramatičnog printa dovoljna da vas lansira u zonu neukusa i vulgarnosti.
Međutim, kada su velika svjetska imena modnog dizajna riješila da ‘pomognu’, animal print je vrlo brzo zavladao modnom scenom. Već nekoliko godina je prisutan u high street linijama, na pistama kolekcija visoke mode, i prijeti da se zadrži još izvjesno vrijeme.
Leopard, zebra, zmijski print, a od ove sezone pridružio im se i krokodilski. Ranije je graničio sa neukusom, a komade krojene od prave kože ili krzna nosili su imućni slojevi društva kao manifestaciju moći.
U kontekstu globalne kampanje za prava životinja, mnogi dizajneri su prestali upotrebljavati pravu životinjsku kožu ili krzno u svojim kreacijama i zamijenili ih umjetnim. To je otvorilo nove mogućnosti u pogledu boja, pa su crnoj, bijeloj i smeđoj uobičajenim za prirodno krzno dodali žutu, zelenu, crvenu i druge boje, zadržavajući samo karakterističnu ‘animal’ šaru.
Trend koji ne ostavlja ravnodušnim ima svoje poklonike i protivnike, i dok je za jedne nastavio biti simbol kiča i neukusa, drugi su ga tako dobro prihvatili da će sigurno još dugo uživati pažnju.
Lejla Selimović je mlada pravnica koja u svojoj radionici uspješno reparira i redizajnira stari namještaj, pretvarajući staro, ružno i odbačeno u novo, lijepo i privlačno.
Piše: Lejla Džaferović
Lejlu možemo nazvati i uspješnom poslovnom ženom i dizajnericom koja je, usput, pravnica po struci.
Ova mlada Zeničanka koja je svojevremeno fascinirala naciju svojim talentom, dovitljivošću i poduzetnošću, uspješno održava i razvija svoje malo carstvo, uljepšavajući namještaj i enterijere koji, opet, uljepšavaju živote drugih. Dobro djelo, pored svega ostalog.
Interesovalo nas je koji stil preferira dizajnerica i vlasnica obrta ‘Wood Surgery’ i u kojoj mjeri taj stil inspiriše njen rad. – Kroz moju radionicu je prošlo na stotine različitih komada, ali komadi koje sam poželjela ostaviti za sebe uglavnom su bili oni koji su u sebi imali elemente jednostavnosti, ali i geometrijske asimetrije. Uvijek se iznova zaljubim u neobičan dizajn fotelje koja kombinuje metal, drvo i tapacirano sjedište i zaista su takvi komadi vječita inspiracija. Retro fotelje koje su rađene 50-ih i 60-ih godina su kvalitetne, elegantne i atraktivne i već duže vremena sastavni su dio svakog dobro uređenog enterijera. Najbolje od svega je što se takvi komadi još uvijek relativno lako mogu pronaći kod nas, krije ih gotovo svaki podrum, ostava ili vikendica, objašnjava Lejla.
U njenoj radionici ‘Wood Surgery’ dešavaju se drastične transformacije. Neke su takvih razmjera da se čine mogućim isključivo uz pomoć čarobnog štapa.
Pitali smo Lejlu da li ona predlaže dizajn ili kupci dođu sa jasnom vizijom finalnog proizvoda. – Obzirom da je moja primarna djelatnost usluga redizajna starih komada, kupci su ti koji biraju izgled komada koji žele naručiti. Ja sam uvijek za to da se što manje odstupa od originalnog, ali kupac je na kraju taj koji odlučuje. Ja mogu dati preporuku ili savjet i drago mi je da u jako velikom broju kupci ispoštuju moje mišljenje.
Benefit ovakvih transformacija je da se može napraviti iskorak prema nečem posve novom… od tradicionalnog ili starinskog napraviti moderno i chic. Pitali smo Lejlu da li se često susreće sa takvim, odvažnijim zahtjevima.
– Dešavalo se da kuhinjski kredenac koji je izvorno u pastelno-zelenoj nijansi uradim u crvenu i zlatnu, jer kupac tako želi, ali to i jeste ljepota ovog posla – da dobijete ono što se upravo vama dopada. Ovo je posao u kojoj igra i mašta rade dobar dio posla, jer ipak treba umjeti vizualizirati komad koji je neko odbacio ili zaboravio i vidjeti u njemu potencijal.
Vjerovati u sebe i prepoznati potencijal u sebi i drugom je upravo ono što je pokrenulo mladu dizajnericu i pomoglo joj da ostvari cilj i, kao bonus, voli svoj posao. Vlastitim primjerom je pokazala da ne morate raditi u struci da biste uspjeli, šta god bila vaša definicija uspjeha. Potrebni su, kako kaže, trud, rad i ljubav.
– Najveća inspiracija mi je zapravo to kada „spasim“ neki zaboravljeni komad ili kada vidim krajnosti mjesta na kojem je komad pronađen i na kojem na kraju završi. Inspiriše me, pa tražim novo. Trud, rad i ljubav zaista mogu napraviti promjenu, bilo bukvalno kao u slučaju redizajna starih komada ili promjenu uopće, zaključuje naša dizajnerica.
