Pariz je jedan od najskupljih gradova na svijetu i kad su u pitanju nekretnine, a ako uopće pronađete slobodan prostor – možete se smatrati sretnikom. Zato bi vas moglo iznenaditi saznanje da postoji prazan stan sa nevjerovatnim pogledom koji posmatra Parižane već više od 130 godina. Oko 300 metara iznad pariških ulica nalazi se stan Gustavea Eiffela, s kupaonicom, kuhinjom i voštanim skulpturama Eiffela, njegove kćeri i Thomasa Edisona.
Eiffel je bio građevinski inženjer, najpoznatiji po tornju koji je projektirao kao centralni dio Svjetske izložbe 1889. godine, kojom se obilježilo 100 godina Francuske revolucije. Njegov dizajn predstavljen je kao dio takmičenja u kojem je odnio pobjedu spram više od 100 drugih prijedloga, uključujući i prijedlog dizajna ogromne replike giljotine.
Izgradnja Eiffelovog tornja započela je u januaru 1887. Završen je dvije godine kasnije, u martu, i u to vrijeme je okrunjen kao najviša građevina koju je stvorila ljudska ruka.
Struktura od 10,100 tona oduvijek je bila zamišljena kao javna atrakcija, a posljednji sprat je bio dizajniran za smještaj posjetioca. Čak 7 miliona ljudi i dalje se svake godine penje uz njegovih 1665 stepenica, koje iscrpe svakog penjača. Eiffel je posebno iznenađenje ostavio za sami vrh tornja, gdje je sebi dodijelio privatni ured od 1,075 kvadratnih metara, u paketu sa nesumnjivo najboljim pogledom na Pariz.
Eiffel je od kipara i stolara Jeana Lachaisea naručio novi namještaj za svoj stan na Eiffelovom tornju, uključujući sofu, tri mala stola i stol u dnevnoj sobi. Međutim, nikada nije postavio krevet, što upućuje da tamo vjerovatno nikada nije ni spavao. Umjesto toga, Eiffel je prostor koristio za provođenje meteoroloških promatranja i eksperimenata prateći uticaj otpora zraka na padajuće predmete, te dočekujući novinare i VIP goste u tornju, dok je istovremeno neprekidno odbijao ponude bogate pariške elite za najam ureda.
Najpoznatiji od njegovih gostiju u stanu na Eiffelovom tornju bio je američki pronalazač Thomas Edison. Prilikom Edisonove posjete 1889. godine, Eiffel je primio na dar jedan od njegovih patentiranih fonografa (preteča gramofona) – koji je korisnicima omogućavao snimanje zvuka na voštanom cilindru.
Međutim, Edison nije bio jedina zvijezda A-liste koja je posjetila Eiffela u njegovom privatnom uredu. U salonu je Eiffel držao Zlatnu knjigu u koju su se njegovi gosti mogli upisati, a koja je uključivala bilješke nekoliko evropskih aristokratskih porodica, poput glumice Sarah Bernhardt, umjetnika Paula Gauguina i Buffalo Billa.
Eiffel je preminuo 1923. godine, a ured je ostao prazan sve do poslijeratnih godina Drugog svjetskog rata, kada je bio potreban prostor za skladištenje električne opreme povezane s televizijskom i telekomunikacijskom antenom koja je bila postavljena na vrhu tornja.
Danas se stan koristi za tehničke potrebe, a jedan manji dio njegovog uredskog stana obnovljen je za posjetitelje Eiffelovog tornja. Međutim, zbog uskog prostora, gosti ne mogu ući u sami stan, ali mogu pogledati Eiffelove i Edisonove voštane figure kroz prozore ureda. QR kodovi su postavljeni po cijelom tornju, koje korisnici telefona mogu skenirati kako bi pristupili nizu fascinantnih iskustava, uključujući pogled od 360 stepeni na Eiffelov stan i evociranje trenutka kada je Edison poklonio Eiffelu i njegovoj kćeri svoj fonograf.
Dizajner Domenico Orefice ugledao se na kultne znamenitosti renesansnog Milana prilikom dizajniranja kolekcije porculanskog kamena CottoMilano, koja reinterpretira tradicionalne terracotta pločice. Kolekcija je predstavljena na međunarodnoj izložbi kupaonica i pločica Cersaie 2025, a cilj joj je ispričati priču koja ima svoje duboke korijene u srcu Milana. Kolekciju pločica dizajnirao je Orefice zajedno s istraživačko-razvojnim timom Ceramiche Keope, a inspiriran je i historijskom peći Fornace Curti, koja izrađuje lombardsku terakotu od 15. stoljeća.
Dok toskanska terakota ima ružičastu nijansu, lombardijska terakota ima topliju, tamnocrvenu nijansu prepoznatljivu po milanskim renesansnim zgradama. Kolekcija CottoMilano referira se na osjetilnost i toplu boju ove terakote, a istovremeno uključuje neprimjetnu tehnologiju za reinterpretaciju obrtničkih tradicija kroz savremene poglede, ističu iz Ceramiche Keope. Njene površine imaju neprovidnu završnu obradu koja se vidi na tradicionalnoj terakoti, i mat površinu sa niskom refleksijom koja ostavlja dojam dodira.
Kolekcija također sadrži dekorativne pločice sa geometrijskim motivima koji se vide na znamenitostima poput crkve Santa Maria delle Grazie u Milanu i gradske bolnice Ca’ Granda, kao i apstraktne interpretacije renesansnih daščica i fasada. U CottoMilanu materijal se čini autentičnim i punim života, oblikuje se kroz strukture i ukrase koji kolekciju čine uistinu jedinstvenom, stvarajući utisak da je ručno modelirana.
Kolekcija dolazi u širokom rasponu nijansi koje uključuju i toplije tonove, poput Terracotta, Sabbia i Creta, te neutralnije nijanse Talco i Argilla. Fokusirajući se na velike formate, poput 120×120 i 60×120 centimetara, CottoMilano korisnicima omogućuje stvaranje sveobuhvatnih okruženja s toplom, privlačnom atmosferom. Pločice sa uzorkom inspirirane renesansnom arhitekturom dolaze i u manjoj veličini 20×20, kao i u verziji 60×120 sa dosta apstraktnijim dizajnom.
CottoMilano također predstavlja manje cigle dimenzija 6×24 koje nadopunjuju kolekciju, a dolaze u sjajnoj i mat verziji te s dekorima izrezanim po mjeri. U sve digitalnijem i u jednoj sferi, sve manje materijalnom svijetu, ova kolekcija se temelji na autentičnosti, izradi i vrijednostima sporog življenja, poručuju iz Ceramiche Keope.
U doličnom zaokretu sudbine, čovjek herojski snažne volje Giorgio Armani, koji je pola stoljeća dominirao svjetskom modom i kontrolirao svaki šav svog carstva sve do svoje smrti, sasvim ironično, sam je koreografirao svoju komemoraciju na modnoj pisti.
Naime, Armani je posljednje mjesece proveo planirajući proslavu 50 godina svog brenda revijom u romantičnom, zatvorenom dvorištu galerije Pinacoteca di Brera u središtu Milana, gdje je upravo otvorena izložba posvećena Armaniju. “Save the Date” obavijesti za večer 28. septembra bile su objavljene početkom mjeseca – ne sluteći njegov odlazak.
Nažalost, godišnjica je postala posljednji pozdrav. Armanijeva ekstravaganca se nastavila, tužnija, ali još veličanstvenija i spektakularnija nego što je i namjeravao.
U pozivnicama je naveden kodeks odijevanja sa crnom kravatom, uz majicu s crno-bijelim portretom mladog Armanija. Nekoliko gostiju nosilo je majicu ispod smokinga. U prvom redu Lauren Hutton, u bijelom odijelu koje ju je proslavilo, sjedila je sa Cate Blanchett tik do sjedokosog Richarda Gerea, čija je uloga u Armanijevoj odjevnoj kombinaciji u filmu Američki žigolo iz 1980. godine, lansirala u zvijezde i glumca, i samog dizajnera.
Morao sam biti tu za njega, rekao je dizajner Paul Smith. Bio je briljantan čovjek, ali je isto tako čvrsto stajao na zemlji, poput mene. Prvi put kad sam ga upoznao, čistio je ulicu ispred svoje trgovine. Vjerojatno je bio prva osoba koja je nosila majicu kratkih rukava ispod odijela. Sada to rade svi.
Nakon sedmice velikih pljuskova, tog dana nebo je bilo plavo iznad biserne modne piste u dvorištu ispunjenom lampionima. Posljednja kolekcija na kojoj je Armani radio bila je, prikladno, neobično lična i sentimentalna stvar. Odjeća je bila ljubavno pismo adresirano Armanijevim omiljenim mjestima: historijskoj četvrti Brera u gradu u kojem je živio i radio, i otoku Pantelleria, gdje je imao vikendicu.
Tu je bio prepoznatljivi model sakoa sa dvostrukim kopčanjem i hlačama na balon, ležerne haljine u noti prodornog plavetnila Sredozemnog mora od lagane organze, kako bi se prenio dojam otočkog povjetarca.
Anna Wintour je opisala Armanija kao jednog od modnih šefova države. Armanijevi omiljeni modeli iz svih era, uključujući Ginu Di Bernardo, koja je glumila u ranim reklamnim kampanjama, hodale su laganim korakom uz živu pratnju pijaniste.
Jedina posthumna promjena koju je uveo Armanijev tim bilo je smanjenje broja zabava nakon predstave. Umjesto plesnog podija, priređene su zdjele ukusnog rižota i obilazak izložbe Milano: Per Amore, prve modne izložbe održane u Pinacoteci di Brera koja je, prema riječima direktora galerije Angela Crespija, postavila 120 Armanijevih remek-djela u galeriju među Caravaggiova i Rafaelova.
Bogato drapirana ponoćnoplava suknja i bodi, koje je Juliette Binoche nosila na Filmskom festivalu u Kanu 2016. godine, bili su upareni s Bellinijevim modelom Madonne u kojem nosi haljinu iste lapis lazuli nijanse plave.
Pažnja se sada okreće prema budućnosti Armanijevog carstva. Dizajner je ostavio stroge upute svojim nasljednicima, navodeći ne samo da bi trebali nastojati prodati brend, već je kao povlaštene kupce naveo francuskog luksuznog diva LVMH, L’Oréal, s kojim je Armani sarađivao na kozmetičkim brendovima, i kompaniju za naočale EssilorLuxottica. Kratkoročno, kompanijom će upravljati njegova porodica i njegov partner i desna ruka, Leo Dell’Orco.
Ljeta 2022. Europa je doživjela rekordnu sušu. Situacija je bila naročito teška u Španiji, gdje su temperature dosegle visine kakve nisu viđene od srednjeg vijeka. Požari su spalili gotovo 100 000 hektara, žetva pšenice i ječma pala je za do 30 posto, a milioni ljudi bili su u opasnosti od toplotnog udara i dehidracije.
Suša je također isušila Embalse de Valdecañas, rezervoar u pokrajini Carceres u srednjoj Španiji. Međutim, ekstremni vremenski uslovi su imali i svoju drugu stranu, jer je pad nivoa vode otkrio Dolmen Guadalperala: 7000 godina star prethistorijski spomenik koji je bio pod vodom od stvaranja rezervoara 1960-ih.
Dolmeni su megalitske grobnice sastavljene od velikih, ravnih kamenja koje podupiru dva uspravna kamena. Pronađeni diljem Europe, pa i svijeta, većina datira iz kasnog neolita. Nazvani “španski Stonehenge”, smatra se da su dolmeni iz Guadalperala izgrađeni oko 5000. godine p.n.e., što bi ih činilo znatno starijima od većine dolmena i 2000 godina starijima od njihovog poznatog engleskog rođaka.
Dolmeni iz Guadalperala, djelo neolitskih Iberaca, obuhvaćaju 150 granitnih kamenja visokih u prosjeku oko dva metra, raspoređenih u ovalni oblik. Na površinama nekih kamenja urezane su valovite linije: oznake za koje se smatra da predstavljaju tok susjedne rijeke Tagus. Izgrađeni u blizini jednog od rijetkih mjesta gdje se ova rijeka mogla prijeći, dolmeni nisu bili samo mjesta za pokop, već i kao trgovačka i ceremonijalna središta.
Dolmene Guadalperala otkrio je 1926. godine njemački arheolog Hugo Obermaier. Iskapajući okolno područje po nalogu vojvode od Peñarande de Duera, koji je bio vlasnik, Obermaier i njegov tim nisu otkrili samo same dolmene, već i razne prethistorijske predmete, uključujući keramiku, lukove, strijele, sjekire, nakit, rimski novčić i bakrenu bušilicu za rupe.
U vrijeme otkrića, dolmeni su se nalazili na litici s pogledom na rijeku. Potapanje spomenika dogodilo se decenijama poslije, kada je vojni diktator Francisco Franco odobrio izgradnju hidroelektrane. Kako se voda Tagusa dizala, nije progutala samo dolmene, već i ruševine rimskog grada Augustóbriga.
Zanimljivo je da se poplava dolmena u Guadalperalu poklopila s objavljivanjem prve naučne monografije posvećene spomeniku. Napisao ju je Obermaier, ali njeno objavljivanje prekinulo je izbijanje Španjskog građanskog rata, sukoba koji je završio Francovim dolaskom na vlast i Obermaierovim odlaskom iz Španjolske.
Vrijeme provedeno pod vodom uzelo je danak dolmenima Guadalperala, uzrokujući pucanje i propadanje mnogih kamenja. Kada je spomenik ponovno izronio 2022. godine, špansko Ministarstvo kulture proglasilo ga je mjestom od kulturnog interesa kako bi spriječilo mogući vandalizam i podstaklo napore za očuvanje spomenika.
Od tada, dolmeni su uranjali i izranjali iz vode dok Španija i dalje doživljava suše. Dok je spomenik postao popularno turističko odredište, s brodovima koji prevoze posjetitelje do i od djelomično izloženog kamenja, brojne kulturne i arheološke organizacije zalažu se za to da se dolmeni premjeste na trajno suho tlo, gdje se mogu bolje sačuvati i proučavati.
Kao kultura, skloni smo cijeniti novo. Cijenimo uspjeh preko noći, blistavo obećanje koje nude svježi talenti i neokaljana kreativnost.
U umjetnosti, ovu tendenciju pogoršava stoljetni stereotip o velikim umjetnicima koji imaju predodređen put. Još od Grka, pričale su se priče o čudu od djeteta čije su urođene sposobnosti prepoznate u ranoj mladosti. Bljesak mladalačkih postignuća oduvijek je bio neodoljiv.
Nažalost, ove kulturne karikature imaju za posljedicu stvaranje pogrešnih uvjerenja kod nekih ljudi da su, kada je u pitanju kreativnost, možda propustili priliku.
To je besmislica.
Kada se zadubite u živote kreativaca iz historije i današnjice, pojavljuje se drugačija mogućnost: da mnogi umjetnici postižu uspjeh tek nakon zore i sumraka mladosti, što dokazuje da se kreativni uspjeh može dogoditi u bilo kojoj dobi…
Umjetnici koji su uspjeli u zreloj životnoj dobi
Vrijedi se podsjetiti da američki realistički slikar Edward Hopper nije prodao svoje prvo umjetničko djelo – pod nazivom Jedrenje (1911) – sve dok nije napunio 31 godinu.
Ovaj relativno kasni dolazak na scenu čini se da se poklapa s Hopperovim postepenim umjetničkim procesom, onim u kojem je dopuštao svojim idejama da se razvijaju, a njegovim slikama da se razvijaju tokom vremena.
U snimljenom intervjuu iz 1961. godine, opisao je „dug proces sazrijevanja u umu i nastanka emocija“. Pažljivo bi birao subjekte, a zatim, u pripremi za sliku, pravio brojne male skice, neke koje su se bavile slikom kao cjelinom, a druge fokusirale na unutrašnje detalje. „Tako se to na kraju dogodi… na kraju“, rekao je.
Hopperova slikarska karijera je na početku bila posustala. Tokom svojih dvadesetih i tridesetih godina, izlagao je svoje radove na grupnim izložbama na manjim mjestima širom rodnog New Yorka, uvijek se oslanjajući na svoj posao ilustratora kako bi platio račune. „Ilustracija me zaista nije zanimala“, rekao je kasnije. „Bio sam prisiljen na to nastojanjem da zaradim nešto novca, to je sve.“
Naslikana kada je umjetnik imao 60 godina: Noćne ptice (1942) Edward Hopper. Ulje na platnu. 84.1 × 152.4 cm. Art Institute of Chicago, SAD
Ipak, Hopper je malo po malo stekao priznanje. Godine 1923., Muzej u Brooklynu kupio je jedan od njegovih akvarela, Mansardni krov, za svoju stalnu kolekciju za iznos od 100 dolara. Godinu dana kasnije, u dobi od 42 godine, održao je svoju prvu samostalnu izložbu i prodao sve izložene akvarele. Ubrzo nakon toga, odlučivši da postane umjetnik, napustio je posao ilustratora i posvetio se slikanju s punim radnim vremenom.
Njegovo najpoznatije djelo, Noćne ptice, nastalo je kada je umjetnik imao 60 godina.
Tu je i francuski postimpresionista Paul Cézanne, koji je slikao cijeli svoj odrasli život, ali je u svojim 40-im bio smatran neuspješnim slikarom.
Čak je postao inspiracija za lik poraženog slikara u romanu svog prijatelja Émila Zole iz 1885. godine, L’œuvre (često prevedeno na engleski kao “Remek-djelo”). U romanu, slikar je prikazan kako pada u depresiju nakon što kontinuirano ne uspijeva naslikati svoje remek-djelo.
Igrači karata (1890–92) Paul Cézanne. Ulje na platnu. 65.4 × 81.9 cm. The Metropolitan Museum of Art, New York, SAD
Međutim, u stvarnom životu, Cézanne je na kraju pronašao svoj ritam, postižući profesionalni uspjeh u svojim 50-im i 60-im godinama. Nakon svoje prve samostalne izložbe kod trgovca Ambroisea Vollarda kada je imao 56 godina, Cézanne je postao jedan od najutjecajnijih umjetnika posljednjih 200 godina.
Tu je i japanski grafičar Katsushika Hokusai, koji je stvorio jednu od najprepoznatljivijih slika na svijetu u dobi kada je većina ljudi otišla u penziju.
Veliki talas kod Kanagawe (cca.1830) Katsushika Hokusai. Woodblock print.
Veliki talas kod Kanagawe je drvorez koji je Hokusai napravio negdje oko 1830. godine.
Hokusai je rođen 1760. godine u Edu, danas poznatom kao Tokio. Tokom cijelog života posvetio se stvaranju grafika i slika, a vjeruje se da je stvorio više od 30.000 djela, uključujući skice, slike i drvene otiske.
Bio je u ranim sedamdesetim kada je stvorio Veliki talas kod Kanagawe.
Kasnije u životu, Hokusai je primijetio da je sve što je napravio prije 70. godine smatrao bezvrijednim. Za njega su godine donijele uvid, kako je ironično primijetio:
„I tako, sa osamdeset šest godina napredovat ću dalje; sa devedeset ću još dublje proniknuti u njihovo tajno značenje, a sa sto godina ću možda zaista dostići nivo čudesnog i božanskog. Kada budem imao sto deset godina, svaka tačka, svaka linija će imati svoj vlastiti život.“
Pronalaženje kreativnog ostvarenja u punoj zrelosti
U novije vrijeme, kubanska geometrijska slikarica Carmen Herrera počela je pronalaziti priznanje za svoju umjetnost tek u 89. godini.
Mnogo prije svog konačnog proboja, Herrera se preselila iz Havane u New York sa svojim suprugom, gdje se uronila u živopisnu gradsku umjetničku scenu, studirajući slikarstvo i grafiku.
Zeleno, volim te zeleno (2020) Carmen Herrera. Blanton Museum of Art, Austin, Texas, SAD
Naknadni produženi boravak u Parizu izložio ju je upečatljivim bojama i geometrijskim oblicima Pieta Mondriana i Kazimira Maleviča, koji su obojica duboko utjecali na evoluciju njenog zrelog stila.
Do kraja 1960-ih, čak je počela eksperimentirati sa skulpturalnim djelima koja su njene geometrijske slike prenosila u trodimenzionalni prostor.
Nastavila je stvarati umjetnička djela uprkos tome što je dobila malo priznanja za svoja dostignuća.
Njena prva javna prodaja slika dogodila se tek 2004. godine, kada se bližila 90. godini života.
U svom izvanrednom usponu, umjetnica je potom imala veliku retrospektivu 2016. godine u Muzeju američke umjetnosti Whitney u New Yorku. Umrla je 2022. godine, dostigavši impresivnu dob od 106 godina, ostavljajući za sobom izvrstan opus avangardne umjetnosti.
U međuvremenu, Luchita Hurtado nudi još jedan dokaz da kreativni uspjeh nema veze s godinama.
Nakon što se bavila slikanjem 70 godina, javno priznanje za Luchitu počinje učešćem na izložbi Hammer Biennala 2018. u Los Angelesu.
Godinu dana kasnije, imala je svoju prvu samostalnu izložbu u javnoj galeriji u londonskom Serpentineu. U to vrijeme imala je 98 godina.
Rođena 1920. godine, Hurtado je emigrirala iz Venezuele u New York sa svojom majkom u dobi od osam godina, putujući brodom preko Portorika. Kasnije je mnogo putovala po Meksiku, prije nego što se trajno nastanila u Santa Monici, Kalifornija, 1951. godine.
Iako je slikala veći dio svog života, rijetko je izlagala svoja djela. Njena umjetnost često nije nastajala u studiju, već na kuhinjskom stolu, a sati slikanja poklapali su se s vremenom kada djeca odlaze spavati.
Njen rad značajno se promijenio početkom 1970-ih kada je ušla u nadrealistički način predstavljanja. Njene figure stoje iznad podova i tepiha ispresijecanih cik-cak uzorcima, dijamantima, prugama i ševronima latinskog tkanja.
Uprkos tome što je originalnost njene umjetnosti priznata tek u kasnijim godinama, negirala je bilo kakve osjećaje ogorčenosti, rekavši: „Ne osjećam ljutnju, zaista ne osjećam. Ono što pomišljam je: Kako su glupi.“
Završne misli
Picasso je jednom rekao: „Svako dijete je umjetnik. Problem je kako ostati umjetnik kada odrastemo.“
Problem s odraslom dobi je u tome što se od nas očekuje da preuzmemo toliko odgovornosti da na kraju razmišljamo o svojim životima sve praktičnije. Pronalaženje posla, zarađivanje za život, uspostavljanje stabilnosti i zaštita naših voljenih.
Suočeni sa svim ovim dužnostima, nastojanje da vodimo kreativan život – ili čak samo odvajanje sat ili dva od svojih uobičajenih rutina za pisanje ili slikanje – može se činiti kao izazov.
Međutim, posvećivanje vremena kreativnosti, bez obzira koliko kratko, pomaže u održavanju upornosti. Dosljedna praksa jača i njeguje vaše kreativne instinkte. Dakle, nikada ne odustajte.
I zapamtite, nikada nije kasno za postizanje kreativnog uspjeha.
