Piše: Dr. Meliha Branković
Prvi put smo sa strahom prihvatili činjenicu da smo 65-godišnjaci i stariji, na početku pandemije korona virusa. Shvativši da smo rizičnija grupa od drugih, mlađih… shvatili smo da smo stari. Mentalno i somatski, podrazumijeva se.
Bolno suočavanje sa ‘visokom brojkom’ rezultiralo je i spoznajom da ljudi zapravo nikad ne stare ‘iznutra’, niti se mentalno mnogo mijenjaju. Tako smo, zahvaljujući pandemiji, shvatili da ogledalo ipak govori istinu, iako se mi mentalno zaista osjećamo kao 35-godišnjaci.
Ali se zato oko nas, tokom starenja, dešavaju stvari od kojih strepe i najjači karakteri. Poznato je da mnoga društva izvan prostora Balkana uvažavaju i cijene stare ljude, te da im ne pada na pamet da potcjenjuju njihove kognitivne sposobnosti i profesionalne mogućnosti. Posebno one koji su svojim radom i iskustvom postizali izvanredne rezultate u različitim oblastima privrede, nauke, umjetnosti, književnosti, politike. Stoga nikoga ne iznenađuju pozamašne godine predsjednika država, ministara, profesora, medicinara i, uopšte, dokazanih stručnjaka u razvijenim zemljama svijeta. Na njih se pazi, a na njihovo znanje računa, jer oni su riznica znanja i iskustva, toliko potrebnog u svakoj ozbiljnoj zajednici.
Posebno ih se angažira u kriznim situacijama po neko društvo, kao što su pandemije, zemljotresi, poplave, moguće ratne opasnosti.
Na Balkanu, međutim, druga priča koja me podsjeća na priču staru preko 30 godina. Jedna američka psihologinja je pri izradi svoje doktorske disertacije, godinu dana svako jutro mijenjala šminkom svoj izgled u izgled starice, oblačila odjeću za starije osobe, oponašala hod i gestikulaciju starih ljudi. Njen cilj je bio prikupiti podatke o tome kako se mlađi ljudi i oni srednjih godina ophode prema starcima, dakle ljudima starošću oslabljenih vještina kao što su brzina u hodu ili vožnja bicikla, prilikom kupovine, odlaska ljekaru i slično.
Podaci dobijeni tom studijom bili su poražavajući. Većina mlađih ljudi pokazivala je ekstremno nestrpljenje prema njima, nekada podsmijeh, a zabilježena su i dobacivanja pogrdnih riječi. Bilo je namjernih gurkanja i izazivanja po život opasnih situacija.
Na našim prostorima se ne može reći da su za starce sada ZLATNA vremena, bez obzira na njihovu dob, status, naobrazbu, visinu penzije (ako je imaju), profesionalne, kognitivne sposobnosti i zdravstveno stanje.
Što se tiče naše sredine, jedini ‘starci’, oba pola, koji imaju šansu da ih se poštuje, i s obzirom na znanje pita za savjet, ili angažira u poslovima u koje se dobro razumiju, su stranački funkcioneri ili članovi njihovih porodica. U obzir dolaze i njihovi prijatelji, kumovi, uposlenici u državnim ili privatnim zdravstvenim ustanovama, često upitnih profesionalnih mogućnosti.
U građevinskim i arhitektonskim sektorima (bitnim za sigurnost stanovanja), nema starih i dokazanih stručnjaka, osim onih koji i sami imaju firme.
U sferi obrazovanja se ne poštuje ništa već dobro etablirano i niko sposoban, posebno onaj ko bi kritički procijenio postojeće stanje.
Elem, niko ne voli stroge ‘pametnjakoviće’. Proglašava ih se onima sa ‘nezgodnom naravi’, jer primjećuju i ukazuju na evidentne greške. Takvi najlakše otpadnu, sa porukom – NE TALASATI.
Ljekarska komora u Sarajevu je zabranila rad ljekarima svih specijalnosti uključujući i one sa titulama profesora, koji su stariji od 70 godina. Tako je čitava armija erudita, naučnika i sada tako potrebnih profila zdravstvenih djelatnika otišla u zaborav, kao škart.
Kad kao starac slomite kuk, može vam se desiti da ljekari kažu kako nema potrebe za ugradnjom vjestačkog kuka jer ‘zaboga nećete igrati tenis’, a i skupo je. Preporuče dugotrajno ležanje i čekanje (Godoa). Tad brižna rodbina, pod uvjetom da takvi postoje, stupa na scenu, i vi ipak prohodate sa vještačkim kukom.
Ako vozite bicikl ili automobil, u gradu ili na autoputu, čim vas se uoči kao starca-staricu, prvenstvo vam je oduzeto jer ste po nekom čudnom pravilu spori – iako vozite strogo propisanom brzinom.
Ista stvar je s prelaskom pješačkog prelaza.
U prodavnicama malo skuplje robe vas potcjenjuju pod pretpostavkom da nećete puno potrošiti, ili im je nestalo baš tog artikla koji tražite.
Ako u vrijeme najžešće pandemije, u liftu, poštanskom redu i redovima uopšte, zamolite ljude koji stoje do vas bez maske i distance, i koji pritom razgovaraju na mobitelu, da stave masku jer ste rizična grupa, suočit ćete se sa krajnjim ignorisanjem ili drskim pitanjem: ‘Pa što onda izlaziš’?
Pitam se šta je uzrok ovakvog ponašanja u našoj zemlji jer u evropskim zemljama nisam nailazila na ovakvo ponašanje, niti sam se osjećala ugroženo kao starija osoba.
Izgleda da je tamo poštivanje individue, svake, zakonom regulirano, a sigurna sam dobrim dijelom i odgojem. Tamo mi svaki mladi čovjek ponudi pomoć ako primijeti da sam u nekoj neprilici, daje mi prvenstvo u vožnji. O propisima vezanim za pandemiju korona virusa da i ne govorim.
Pa se pitam, šta bi sa ‘dobrim Bošnjanima’ svih vjera i nacionalnosti? Šta se desilo s odgojem djece i šta imaju da kažu odgovorni za odgoj?
Nije loše razmišljati o tome kad imate malu djecu jer ćete i vi ostariti. Možda vam baš tada bude potrebno poštovanje i uvažavanje ljudi kojima ste okruženi.
Poštovanje budućim starim ljudima, i što bi rekli naši stari, ‘u pamet’.
