Piše: Christopher P Jones
“Naprstak crvene boje je crveniji od kante pune crvene.”
Kao i svi dobri aforizmi, tako i ovaj, koga je navodno izgovorio francuski umjetnik Henri Matisse, sadrži naznake i poezije i paradoksa.
Mislim da je Matisse imao na umu da ponekad manja doza može biti moćnija od veće, i da bi previše nečega (čak i dobroga) – moglo čak razvodniti iskustvo.
Međutim, njegov aforizam nije bio poziv na slikarsku suzdržanost: Matisse nikada nije bježao od blistave boje. Njegove slike blješte nesputanim bojama – poput netom razrezanog nara.
Mislim da je to više bio njegov poziv da se cijene manji detalji. Ideja da bi naprstak crvene boje mogao biti intenzivniji od pune kante je namjerno usmjeravanje pažnje na suptilne naglaske koji se lako previde. Ako možemo uživati u pikantnom zalogaju, ili u trenutku, onda bi naš susret sa svijetom utoliko mogao biti bogatiji.
Skloni smo zaboraviti ove važne uvide jer je veliki dio naših modernih života usmjeren na veće, bolje i više.
Unutarnje i vanjske refleksije
Što sam više čitao o Matisseu, to sam više shvaćao da je njegov pristup umjetnosti bio sveobuhvatan, neodvojiv od njegovog pristupa bivanju u svijetu, uključujući i njegov pogled na sebe:
“Trebali bismo promatrati sebe s istom radoznalošću i otvorenošću s kojom proučavamo stablo, nebo ili misao, jer smo i mi povezani s cijelim svemirom.”
Njegov stav i prema umjetnosti i prema životu bio je rezultat pažljivog razmatranja, pomiješan s čuđenjem. Upravo to stjecanje znanja omogućilo mu je tako slobodno eksperimentiranje.
“Umjetnik mora posjedovati Prirodu. Mora se poistovjetiti s njezinim ritmovima i to naporima koji će izroditi majstorstvo koje će mu kasnije omogućiti da se izrazi vlastitim jezikom.”
Gornji citat preuzet je iz pisma koje je napisao pripremajući se za izložbu svojih radova koja će se održati u Philadelphiji kasnih 1940-ih, u zreloj fazi njegove karijere. U istoj korespondenciji izrazio je zabrinutost zbog učinka na mlade umjetnike kada su vidjeli njegov rad i otkrili očitu “nemarnost” u njegovoj brzoj i površnoj izvedbi:
“Uvijek sam pokušavao sakriti vlastite napore jer sam želio da moji radovi imaju lakoću i radost proljeća koje nikome ne dopušta da posumnja koliko je truda koštalo.”
Plašio se da bi se mladi slikari mogli „uputiti kraticom“, izbjegavajući potrebne godine umjetničkog razvoja, krivo zamišljajući da slikaju “od srca” i da je postati umjetnik lako ostvarivo odredište. On je to ovako sažeo:
“(Ovaj) spor i bolan rad je neophodan.”
Harmonije
Matisse je imao mnogo toga za reći o izražajnoj snazi umjetničke slike, a istraživanje tog deskriptivnog potencijala smatrao je svojim životnim djelom.
“Umjetničko djelo treba biti skladno u svojoj cjelini; jer bi suvišni detalji, u umu promatrača, zadirali u bitne elemente.”
Upravo je to balansiranje očaralo mnoge umjetnike od 19. stoljeća naovamo, ponajviše impresionističke slikare. Njihova spremnost da potaknu umjetnost sveukupnog jedinstva nauštrb detalja oslobodila je mnoge umjetnike koji su došli nakon njih – među kojima je bio i Matisse.
Boja je bila njegov najvažniji alat. Jedan citat savršeno pokazuje njegov stav prema boji:
“Od trenutka kada sam u rukama prvi put držao kutiju s bojama, znao sam da je ovo moj život. Bacio sam se u njega poput zvijeri koja srlja prema onome što voli.”
Kao i:
“Jedan ton je samo jedna boja, dva tona su akord, to je život.”
Ovdje Matisse ne samo da povlači paralelu između nereprezentativnog slikarstva i muzike – kao što su to činili mnogi umjetnici njegova vremena – već je u dvije kratke riječi također proširio ideju harmonije boja na filozofiju postojanja (“to je život”).
Ipak, najviše od svega, mislim da nam ova izjava o boji mnogo govori o njegovom pristupu umjetnosti. Za Matissea, izražajna moć slikarstva leži u njegovoj sposobnosti da izgradi panoramu tonskih okusa – polifoniju impresija boja. Ključno za Matissea, postojala je još jedna važna strana slikarstva, pa i života, naime sposobnost pronalaska ljepote u svemu na što naiđemo. Rekao je to dosta poetičnije:
“Uvijek ima cvijeća za one koji ga traže.”
Ako ovaj citat počinje nagovještavati duhovni aspekt Matisseova gledišta, onda ga sljedeći citat pojašnjava.
“Ne znam vjerujem li u Boga ili ne. Mislim, doista, da sam neka vrsta budista. Ali bitno je staviti se u stanje uma koje je blisko onom kada se molimo.”
Sviđa mi se ovakvo razmišljanje. Mislim da je u skladu s Matisseovim pristupom da ga tačna definicija njegove duhovnosti nije ni zanimala. Umjesto toga, tražio je osjećaje, te nemjerljive aspekte bivanja koji bi mogli dovesti do istine koja se jednostavno čini ispravnom.
Za to nije potrebna intelektualna strogost, već vrsta kreativne neustrašivosti, kako je izraženo u njegovom najupečatljivijem aforizmu:
“Druga riječ za kreativnost je hrabrost.”
