Piše: Christopher P Jones
Neki umjetnici bi trebali biti poznatiji nego što jesu…
Corot je bio jedan od velikih francuskih umjetnika 19. stoljeća. U svoje vrijeme bio je prepoznat kao slikar velikih, nostalgičnih pejzaža, ali njegove manje studije na otvorenom zaslužuju isto toliko pažnje zbog prikaza međusobnog djelovanja rukovanja bojama i primjene svjetla.
Umirene jednostavnom paletom boja, njegove slike pokazuju kako sunčeva svjetlost i sjena rade zajedno, i kako se mogu spojiti u doživljaj mjesta. Njegovo oko za suptilne promjene tonova između nijansi, od gotovo crne do bjelkasto-plave, upravo je ono što njegovim djelima daje izuzetnu kvalitetu svježine i cjelovitosti.
Ono što se Corotu činilo važnim bio je tačan proces kojim nijansa, kontura i silueta stvaraju oblik. Bio je to interes koji je njegovao realistične prikaze s perceptivnom neposrednošću koja se samo povećava što ih više gledate.
Rođen u Parizu 1796., Corot je započeo život odraslog čovjeka kao šegrt trgovca tekstilom. No, trgovački život sa svojim ‘poslovnim trikovima’ nije se slagao s vrijednostima mladog slikara, te je u 26. godini života nagovorio oca da ga podrži u odluci da promijeni posao.
‘Rekao sam ocu da smo posao i ja jednostavno nekompatibilni i da odlazim.’
Njegov novi karijerni izbor značio je više udobnosti, zahvaljujući godišnjim primanjima od 1500 franaka koje je umjetnik dobio nakon smrti svoje sestre – zajamčenom prihodu koji će pokrivati troškove putovanja i materijala za slikanje do kraja njegovog života.
Oslobođen posla koji nije volio i finansijskih briga, Corot usvaja praksu putovanja i slikanja na otvorenom tokom ljetnih mjeseci, praveći zapažanja i skice izravno iz prirode, koje bi zatim koristio kao osnovu za veće radove koje bi privodio kraju tokom zime.
Od svojih kasnih 20-ih, nekoliko puta je putovao u Italiju kako bi razvio svoju tehniku i proučavao antičku umjetnost, provodeći vrijeme u Rimu i Napulju. Također je putovao na jug Francuske.
Tokom tih izleta, Corot bi lutao krajolikom, slikajući drevne akvadukte i ruševne hramove pod plavim nebom Italije i Provanse, što je rezultiralo nekim od najdelikatnijih i najljepših slika njegove karijere.
Corotova slikarska tehnika en plein air (slikanje na otvorenom, izravno od subjekta) podrazumijevala je pažljiv i precizan stil slikanja koji je, u svojoj promišljenosti, zahtijevao vrlo malo preslikavanja. Kako je izjavio, ‘Primijetio sam da je sve što je u prvom pokušaju napravljeno ispravno – bilo istinitije, a forme ljepše.’
Ove slike nisu bile predviđene za izlaganje u pariškom Salonu. Ipak, kao umjetnička djela, ostvariće i zadržati veliki uticaj na kasnije generacije umjetnika, zahvaljujući vjernosti prirodnom svjetlu i iskrenosti svrhe koja se opirala nostalgičnoj stilizaciji neoklasične francuske umjetnosti.
Čini se da je 1826. godina ključna u napretku Corotove umjetnosti jer je tada napravio neke od svojih najpoznatijih slika. Ove brze, prirodne studije savršeno hvataju prašnjave pejzaže obasjane suncem vješto izvedenim nijansama zelene i svijetlosmeđe.
Njihova vjernost prirodnom svjetlu i izbjegavanje akademskih vrijednosti dali su im vitalnost koju će kasniji umjetnici cijeniti. Njegov uticaj posebno se osjetio među impresionistima, od kojih su neki, poput Camille Pissarro i Berthe Morisot, bili Corotovi učenici.
Pod toplim nebom Mediterana, Corot je slikao djela koja se odriču odvažnosti i veličine radi poetičnijeg sjećanja na neposredno osjetilno iskustvo.
izvor: chrisjoneswrites.co.uk
