Piše: Dr. Meliha Branković

U recentnoj historiji ne postoji tako praktičan  elektronski uredjaj kao što je mobitel, a da je njegova upotreba više i češće zabranjena u praktičnom životu.

Primjera radi, upotreba mobitela je zabranjena u sredstvima prevoza kao što su avioni zbog ometanja frekvencija aviouređaja, u saobraćajnim propisima se strogo zabranjuje vozačima i suvozačima upotreba mobitela u toku vožnje jer ometa pažnju i koncentraciju.

Pravila se odnose i na obrazovne ustanove gdje je za uspješne nastavne procese neophodno odložiti mobitele, baš kao i u operacionim salama, ambulantama, prilikom dijagnostičkih medicinskih procedura i sl. Da ne govorimo o propisima prilikom posjeta pozorištima i kinima, te boravka na kongresima i konferencijama.

Također ne postoji ni češći, a ni masovniji neposluh korisnika mobitela u obimu nepoštivanja propisa zabrane njegove upotrebe na gore opisanim mjestima. Većina ljudi se ne odriče upotrebe svojih mobitela ni u najstrožim primjerima zabrane.

Ovisnost o upotrebi tog oblika komunikacije, kao i o samoj spravi – mobilnom telefonu, svojevrstan je fenomen novog doba otporan na sve zabrane. Čak i kad su one (zabrane) tako logične, ovisnici o mobitelu prestaju razmišljati logično i nastavljaju sa njegovom upotrebom.

Jer, šta bi to mogao biti razlog zbog kojeg šofer kamiona sa prikolicom krivuda na autoputu sa mobitelom na volanu, pišući poruke usred vožnje, bez svijesti o tome da dovodi u opasnost svoj život i živote drugih učesnika u saobraćaju?

Najveći stepen apsurda u potpuno neprihvatljivoj upotrebi mobitela vidimo kod roditelja koji svoju djecu izvedu napolje, u kafanu, restoran ili park, i onda djeci daju tablet ili mobitel u ruke da bi se ona skoncentrirala na igrice i tako bila mirna i poslušna. Da ne bi ometala roditelje.

I zaista, djeca mogu satima biti zaokupljena virtualnim svijetom, bez mogućnosti da naprave razliku izmedju realnog i virtualnog. Zračenja iz tih uređaja svakako imaju štetan uticaj na moždanu funkciju i čula djeteta (posebno vid), ali više od toga zbunjuje kako roditelji mogu biti pored svoje djece a da s njima nemaju interakciju niti interes za druženje u pravom, odgojnom smislu.

Švercovanje mobitela u bolničke prostore, školske ustanove, na vjerske, kulturne i sportske događaje pretvara potrebu za komunikacijom preko mobitela u spornu i bahatu naviku da se stalno bude ‘na vezi’ s nekim.

Kako mobiteli pružaju mogućnost pravljenja video snimaka i fotografija, to se njihova upotreba podrazumijeva u praktično svakom trenutku koji je nekom aktuelan ili bitan. Što implicira da se ima pravo snimati druge ljude bez pitanja, a ponekad i zloupotrijebiti tu mogućnost u razne, mahom nedozvoljene i neprilične svrhe.

Nameće se pitanje da li je ta vrsta ovisnosti o upotrebi ‘stalne veze’ na društvenim mrežama već postala društveni fenomen u kome influenseri i razni virtuelni ‘prijatelji’ zamjenjuju ‘prave prijatelje’, partnere, rodbinu i druženje sa kolegama. Pri tome usamljenost u realnom životu prati mnoštvo mladih ljudi.

Psiholozi, prosvjetni radnici, psihoterapeuti i drugi relevantni stručnjaci bi mogli značajno pomoći u odvikavanju od zamki virtuelnog života, i povratku u okrilje realnog života, kakav god izgledao.

Kao i kod svake vrste ovisnosti, glavni i odlučujući faktor za oporavak je postati svjestan svoje ovisnosti. A onda krenuti u akciju razračunavanja s tom pošasti današnjice s ciljem izlaska iz začaranog kruga.