Od Beča do Los Angelesa: Umjetnost kao perpetuum mobile

Od Beča do Los Angelesa: Umjetnost kao perpetuum mobile

Bečki muzeji odlučili su da izlože neka od najpoznatijih djela svjetske umjetnosti na mjestu gdje su rijetke institucije ikada izložile svoju umjetnost – na web stranici OnlyFans (samo obožavatelji). Razlog – česte cenzure djela koja sugeriraju erotiku od strane društvenih mreža.

Na ovoj web stranici posjetitelji sada mogu vidjeti platformu koju je postavila gradska turistička zajednica na kojoj se objavljuju radovi bečkih muzeja poput Albertine, Leopoldovog muzeja i Muzeja povijesti umjetnosti.

Helena Hartlauer, šefica odnosa s medijima pri Turističkoj zajednici Beča, ovaj neobičan potez jednostavno objašnjava: ‘Građani Beča su vrlo otvorenog uma’.

OnlyFans je aplikacija na kojoj se možete pretplatiti za pristup ekskluzivnom – i često erotskom – sadržaju raznih autora. Za 5 dolara mjesečno, ljudi mogu uživati u aktovima i statuama koje pripadaju zbirkama najboljih bečkih muzeja, koji tvrde da ta umjetnička djela nisu nužno seksualne prirode.

Gradska turistička zajednica objašnjava da je do premještanja umjetničkih djela na ovu platformu došlo nakon ponovljene cenzure na nekim društvenim medijima.

‘Na društvenim medijima algoritmi određuju koliko se golotinje može prikazati i često cenzuriraju svjetski poznata umjetnička djela’, kaže direktor Turističke zajednice Beča Norbert Kettner i objašnjava: ‘Postavlja se pitanje koliko se golotinje može tolerirati i ko može odrediti šta smatramo uvredljivim. Bečka kulturna metropola smatra da je gola umjetnost društveno-politički i umjetnički dio kulturne povijesti’.

Najava nove web platforme bečkih muzeja ‘Samo za fanove’

Sotheby’s je u utorak postavio rekordnu cijenu ilustriranog njemačkog hebrejskog molitvenika koji datira između kraja 13. i početka 14. stoljeća – za 8,3 miliona dolara. Iako prodat po dvostruko nižoj cijeni od 4 miliona dolara, ovaj rukopis ostaje najskuplji hebrejski molitvenik ikada prodat na aukciji. Knjiga koja je bila dijelom zbirke Alliance Israélite Universelle (AIU), prodata je kako bi podržala obrazovne inicijative institucije. Knjigu je kupio američki kolekcionar sa značajnim fondom srednjovjekovnih hebrejskih rukopisa.

Najskuplji hebrejski molitvenik ikada prodat na aukciji

Muzej Getty u Los Angelesu pribavio je monumentalnu sliku Čudo od prepelica (1554.) venecijanskog umjetnika Jacopa Bassana. Visoko nešto više od 2 metra, jedno je od najvećih djela ovog umjetnika i nikada ranije nije javno izlagano. Slika prikazuje biblijsku epizodu Mojsija i Izraelaca koji su spriječili glad u pustinji nakon što je jato prepelica palo s neba.

Direktor Getty muzeja Timothy Potts u saopćenju za javnost je najavio da će djelo biti postavljeno početkom novembra u središtu galerije Sjevernog paviljona u kojoj su izložena djela italijanskih slikara 16. stoljeća, zajedno s djelima Tiziana, Veronesea, Savolda, Lota i Dossa Dossija.

Bassanova ‘Noeva arka’ iz 1570. godine

Bijenale de l’Image en Mouvement najavilo je umjetnike koji će učestvovati u izdanju za 2021., koje se otvara 11. novembra u Ženevi, pod nazivom ‘Oproštajno pismo – Ljubavni poziv – Pjesma za buđenje’. Kustosi su Andrea Bellini, direktorica ustanove Centre d’Art Contemporain Genève, i DIS, njujorška grupa koju čine Lauren Boyle, Solomon Chase, Marco Roso i David Toro, koji će također predstaviti novi film. Umjetnici koji učestvuju su Emily Allan & Leah Hennessey, Theo Anthony, Riccardo Benassi, Will Benedict & Steffen Jørgensen, Hannah Black & Juliana Huxtable & And Or Forever, Giulia Essyad, Simon Fujiwara, GRAU, Mandy Harris Williams, Camille Henrot, Sabrina Röthlisberger, Akeem Smith i Telfar.

Svaki umjetnik će za izložbu izraditi novi pokretni imidž.

Transgressus Tomislava Zovke: Promjena uvijek nosi težinu i tegobu

Transgressus Tomislava Zovke: Promjena uvijek nosi težinu i tegobu

Razgovarala: Lejla Džaferović

Sarajevska galerija savremene umjetnosti Java domaćin je samostalnoj izložbi akademskog slikara Tomislava Zovke pod nazivom ‘Transgressus’.

Rođen 1986. godine u Mostaru, sa životnom i poslovnom adresom u Širokom Brijegu, Tomislav Zovko magistrirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu 2012. godine, u klasi redovnog profesora Ante Kajinića. Ovaj visoko produktivni umjetnik do sada je uzeo aktivno učešće na 20 likovnih kolonija i umjetničkih simpozija, te 89 skupnih izložbi u BiH i inozemstvu, kao i 13 samostalnih izložbi. Član je Udruženja likovnih umjetnika BiH i Društva hrvatskih likovnih umjetnika u FBiH.

Umjetnička djela višestruko nagrađivanog Tomislava Zovke snažno sugeriraju utjecaj apstraktnog ekspresionizma u kontekstu promišljanja o sadašnjem trenutku u kojem se nalaze pojedinac, društvo i svijet.

Njegova 14. samostalna izložba bila je povod za naš razgovor.

LIVING: Izlagali ste samostalno i na skupnim izložbama. Koje biste izložbe posebno izdvojili i zašto?

ZOVKO: Svaka izložba, bilo skupna ili samostalna, nosi sa sobom određenu posebnost, težinu i zadovoljstvo. Samostalne izložbe su posebna priča i svaki put kad sam izlagao samostalno imao sam osjećaj kao da izlažem prvi put, jer svaki put je bio drugačiji ambijent odnosno drugačiji galerijski prostor. Pored svih gradova u kojima sam izlagao samostalno –  Mostara, Banja Luke, Sarajeva, Tuzle, Viteza, Novog Travnika, Zagreba… ipak mi je najteže ali i najposebnije bilo izlagati pred domaćom publikom u Širokom Brijegu.

Što se tiče skupnih izložbi teško je izdvajati, ali mogu reći da svaka izložba koja je žirirana, a bilo ih je dosta, za mene ima veću vrijednost od onih revijalnih. Ipak je od većeg značaja za autora kada prođe selekciju za određenu izložbu i nađe se među probranim društvom. Također, ako pored toga autor bude i nagrađen to je sigurno nešto što se pamti i vrijedno je izdvojiti.

Tomislav Zovko na otvaranju izložbe Transgressus 22. septembra u sarajevskoj galeriji savremene umjetnosti JAVA

LIVING: 2016. godine na skupnoj žiriranoj izložbi Društva hrvatskih likovnih umjetnika u FBiH dodijeljena vam je Prva nagrada za djelo Težina promjene. Možete li nam reći s ove vremenske distance šta za vas predstavlja ovo djelo, ne toliko u kontekstu nagrade koliko u kontekstu vaših životnih promjena? Kada biste ga ponovo radili, kako bi izgledalo danas?

ZOVKO: Promišljajući o ‘Promjeni’ kao temi izložbe, zaključujemo kako je ona prožeta kroz sve pore života i ljudske egzistencije, dajući i čineći određeni ritam življenja u varijacijama. Uzimajući u obzir pojedinca, osobu, čini se da svaka promjena u danom trenutku nosi u sebi određenu težinu ili tegobu, bez obzira na krajnji ishod. Promjena je često, ili gotovo uvijek, neizbježna. U djelu ‘Težina promjene’ stavljen je naglasak upravo na spomenute činjenice. Obuhvatiti promjenu kao stanje duha, svijesti ili pak fizičko stanje, te je vizualizirati i prikazati kroz medij slikarstva čini određen izazov. Koliko god promjena u određenim situacijama bila konkretna pojava, njenim uopćavanjem, ista postaje apstraktna.

Kada bih ponovno radio djelo na ovu temu sigurno bi ono bilo još radikalnije i brutalnije prikazano, jer upravo danas živimo tu težinu promjena koje se događaju u svijetu. Pandemija mijenja našu realnost i način življenja i ne možemo reći da ta promjena nije teška. Zapravo, još možda nismo ni svjesni koliko je teška i radikalna jer možda više nikada nećemo živjeti na isti način kao prije. 2016. kada sam realizirao ovo djelo nisam ni slutio da je ‘Težina promjene’ ono što nas čeka u bliskoj budućnosti i da je taj rad zapravo predvidio neka zbivanja u svijetu kojima svjedočimo danas.

LIVING: Sarajevska galerija savremene umjetnosti Java domaćin je vašoj samostalnoj izložbi pod nazivom Transgressus. Kakvu poruku šalje ovaj dio vašeg opusa koji prikazuje industriju i čelični trag koji čovjek ostavlja u prirodi. Da li je to nastavak priče o otuđenju koju ste započeli ciklusom Globalna silikonizacija, odnosno o metalu kao protuteži organskom, prirodnom, ili je ovo priča o progresu?

ZOVKO: Svaki ciklus i serija slika koju radim se na neki način nastavlja na onu prethodnu. U ovom slučaju ciklus Transgressus je zapravo nastavak na ciklus Globalna silikonizacija. Slike iz ciklusa Transgressus su imaginarni i duhovni pejzaži sa prikazima apstrahiranih mostova koji simboliziraju više ili manje uspješan prelazak iz jednog stanja u drugo ili iz jedne situacije u drugu. Prijeći preko nečega ili prijeći nekamo je vječna borba u nutrini svakog individualca, pa tako i cijelog društva. Slike su rađene u maniri apstraktnog ekspresionizma tehnikom drippinga koja je suprotstavljena gotovo figurativnim geometriziranim i u konturi oštrijim i čvršćim  elementima. Na određen način kompozicije možemo tumačiti kao dualizam svjetova; organskih, prirodnih i slobodnih oblika nasuprot anorganskih i geometriziranih.

Atmosfera slike je zapravo ono čemu najviše težim i nije više ni bitno što ona prikazuje nego način na koji prikazuje. Rasplinuti kozmičko duhovni pejzaži su zapravo pozadine svih mojih radova. Bili oni manje ili više apstrahirani ili figurativni, zapravo su poveznica i faktor koji stvara jedinstvo kompozicije i autentičnost slikarskog izraza.

Tematika problematizira poziciju čovjeka i prirode suprotstavljenih današnjem industrijaliziranom i tehnološki prezasićenom svijetu.    

Transgressus – 42, 50×80 cm, 2021.

LIVING: Bosna i Hercegovina je izrodila mnogo talenata u svim granama umjetnosti. Da li su dovoljno prepoznati? Da li se umjetnost dovoljno štuje u našoj zemlji? Ako ne, kako to promijeniti i koji su načini za njenu promidžbu?

ZOVKO: Mislim da je Bosna i Hercegovina oduvijek plodno tlo za umjetnike. U njoj ima dovoljno ljepote ali i patnje na koju koju umjetnici ne mogu ostati imuni. Na žalost umjetnost, a pogotovo likovna umjetnost je danas na zadnjem mjestu liste prioriteta za veliku većinu ljudi. Česti su slučajevi da mladi talentirani ljudi odlaze jer ovdje nisu bili prepoznati, a kad uspiju negdje vani onda se svi ponose njima i svojataju ih. Moralo bi se raditi na tome da sve razine vlasti više njeguju kulturu i umjetnost svakog pojedinca i da učine sve da te pojedince zadrže ovdje i da oni neopterećeno mogu biti to što jesu.

Postoji mala koncentracija ljudi koji su istinski ljubitelji umjetnosti i koji podržavaju umjetnost i umjetnike, ali to ja zapravo nedovoljno. Često susrećemo ljude koji su ljubitelji likovne umjetnosti i koji bi možda kupili neka umjetnička djela ali si to ne mogu priuštiti, dok s druge strane imamo ljude koji si to mogu priuštiti, ali će radije kupiti novi mobitel, torbicu, kakve komade odjeće ili slično što će trajati par godina, nego umjetničku sliku koja će trajati za njihovog života a ostat će i za sljedeće generacije. Ljude se može educirati i približiti umjetnosti ali je to dugotrajan proces koji kreće iz osnovnih škola.

Transgressus – 52, 100×180 cm, 2021.

LIVING: Umjetnost treba biti dostupna svima… da je tumače na svoj način, uživaju u njoj. Da li je neophodno imati određenu naobrazbu da bi ‘običan čovjek’ uživao u umjetničkoj slici? Ako ne, šta je to potrebno?

ZOVKO: Umjetnost treba biti dostupna svima, ali neće uvijek biti razumljiva svima. Svatko je pozvan da na svoj način interpretira određeno umjetničko djelo i da uživa u njemu ako je to cilj djela. Ja osobno volim čuti različite interpretacije i viđenja od različitih promatrača mojih slika. Često me iznenadi i obraduje kada primijete nešto što ni ja sam nisam ‘vidio’ na određenoj slici, jer na taj način zapravo upoznajem sam sebe i ono što izlazi iz podsvijesti. Promatrač ne mora imati određeno obrazovanje da bi uživao u slici, ono mu može samo pomoći da sebi olakša i svrsta sliku u određen umjetnički stil ili kombinaciju stilova, te da shvati tehniku ili način rada nekog umjetnika. Najbitnije je da slika ostavi neki dojam na promatrača, da izazove emociju. Često znam čuti kako se nekome slika sviđa ili ga se dojmila, pa kaže da mu je dobra ali ne zna objasniti zašto. I ne mora znati zašto, bitno je da su njegovi estetski kriteriji zadovoljeni. Ono što sigurno može pomoći svakom čovjeku da bolje razlučuje i vrednuje umjetnička djela je da što više posjećuje različite izložbe. Na taj način se s vremenom oko ‘izoštri’ i dobar ukus isprofilira te bolje prepoznajemo što je kvalitetno a što nije.

Transgressus – 41, 70×70 cm, 2020.

LIVING: Od 2018. godine ste voditelj studijskog programa Dizajn pri Visokoj školi ‘Logos centar’ u Mostaru. Kakvo je vaše dosadašnje iskustvo doprinosa u razvoju novih grafičkih i modnih dizajnera, kao i dizajnera enterijera? Da li su diplomanti dovoljno opremljeni za tržište rada u BiH? Da li smatrate da je dizajn dovoljno cijenjena struka u našoj zemlji?

ZOVKO: Dizajn je postao neizostavna struka u današnje vrijeme te smatram da za zvanjem dizajnera ima itekako potrebe i prostora na tržištu rada u BiH. Dosadašnja iskustva su jako pozitivna, te vidimo da su studenti sve više zadovoljni onim što nauče i usvoje na studijskom programu Dizajn Visoke škole ‘Logos centar’ u Mostaru. Ono čemu najviše težimo i što nam se pokazalo dobrom praksom je to da studentima tokom studija  osiguramo priliku da rade i surađuju na poslovima za realne stranke gdje u praksi već kao studenti iskuse ono što ih čeka po završetku studija kako bi bili spremni za tržište rada.  Ove godine smo formirali i otvorili Logos Galeriju u sklopu Visoke škole u kojoj su studenti Dizajna predstavili svoje studentske radove široj javnosti. Galerija će biti prvenstveno platforma za prezentiranje naših studenata i profesora ali i gostujučih izlagača.  Možda dizajn još uvijek nije dovoljno cijenjena struka u našoj zemlji ali mislim da se situacija mijenja na bolje.

LIVING: Kakvi su vaši planovi za budućnost na polju slikarstva? Da li biste se okušali i u drugim granama likovne umjetnosti?

ZOVKO: Što se tiče slikarstva, ciklus Transgressus je u završnoj fazi te ne mislim da će iz njega nastati još puno slika jer stvari se već mijenjaju i krećem dalje s istraživanjem. Već imam u planu dva nova ciklusa od kojih na jednom radim već neko vrijeme. Neka bude ekskluziva, već u 12. mjesecu 2021. u Mostaru možete očekivati moju novu samostalnu izložbu iz novog ciklusa. Ono što vam mogu otkriti je to da nisu u pitanju klasične slike, tako da u radovima već kombiniram i druge grane likovne umjetnosti i smatram da se tu ne treba ograničavati. S obzirom da volim eksperimentirati sa raznim materijalima i različitim likovnim medijima, ne vjerujem da ću se u budućnosti zadržati samo na klasičnom slikarstvu, iako, uvijek ću mu se rado vratiti.

LIVING: Sigurno imate favorita, a možda čak i uzora među slikarima – inozemnim, domaćim?

ZOVKO: Teško je izdvojiti neko ime  jer to se kod mene periodično mijenja. Mogu reći da općenito preferiram umjetnost 20. stoljeća.  Posebno bih istaknuo apstraktni ekspresionizam koji je utjecao i na moj način rada. Od živućih umjetnika me se jako dojmio Anselm Kiefer, njemački slikar, kipar, pisac, fotograf i multimedijalni umjetnik, čije sam radove imao sreće vidjeti prije nekoliko godina u Beču. Domaću scenu pomno pratim, ali zbog kolegijalnosti ne bih nikoga posebno izdvajao.

Klimtov Portret dame prvi put izložen nakon krađe

Klimtov Portret dame prvi put izložen nakon krađe

Čuvena slika austrijskog secesijskog slikara Gustava Klimta Portret dame iz 1917. godine, bit će izložena po prvi put nakon što je pronađena skrivena u zidu galerije, 23 godine nakon što je ukradena.

Podsjetimo, slika je pronađena sasvim slučajno 2019. godine kada je vrtlar, član osoblja Galerije moderne umjetnosti Ricci-Oddi u Piacenzi u Italiji, uklonio metalnu ploču s vanjskog zida, otkrivši tako Klimtovu sliku koja je vjerovatno tu bila sklonjena u iznenadno prekinutoj krađi.

Portret je prvobitno trebao biti izložen u galeriji na sjeveru Italije 2020. godine, u sklopu niza izložbi posvećenih bečkom slikaru, ali je otvaranje odgođeno zbog pandemije koronavirusa.

Organizatori su u petak najavili da će slika konačno biti predstavljena javnosti u oktobru u Rimskom muzeju u Palazzo Braschi, na izložbi koja istražuje Klimtovo razdoblje u Italiji, koje je izvršilo veliki uticaj na njegova umjetnička djela. Postoji teorija da je njegova prepoznatljiva upotreba zlatnih listića inspirisana posjetom Bazilici svetog Marka u Veneciji.

Djelo će biti izloženo pet mjeseci prije nego što se vrati galeriji Ricci-Oddi, koja također planira izložiti portret.

Klimt je sliku završio 1917. godine, godinu dana prije smrti, a kupila ju je Galerija Ricci Oddi 1925. godine. Prikazuje mladu ženu za koju se vjeruje da je umjetnikova ljubavnica.

Portret dame, 1917., ulje na platnu, 60 x 55 cm

1997. godine, deset mjeseci prije krađe, rendgenskom analizom je utvrđeno da je Klimt naslikao Portret dame preko jedne ranije slike. Posljedično nalazu, organizirana je izložba s fokusom na otkriće ove ‘dvostruke slike’, a portret je nestao usred priprema za taj događaj. Slomljeni okvir slike otkriven je na krovu galerije, što je navelo istražitelje na sumnju da je slika vjerovatno skinuta sa zida i izvučena kroz otvoreni krovni prozor od strane nekoga ko je povezan s galerijom.

Smatra se da je ova slika, čija je vrijednost inače procijenjena na oko 70 miliona dolara, najtraženije ukradeno umjetničko djelo na svijetu nakon Caravaggiovog Rođenja Krista sa Sv. Franjom i Sv. Lovrom (ukradena 1969. godine iz crkve San Lorenzo u Palermu).

U martu je italijansko izdanje časopisa Arts Culture & Style prenijelo da su tužioci odbacili optužbe protiv tri osobe koje su tvrdile da su osumnjičene za umiješanost u krađu 1997. godine. Osumnjičeni su izjavili da su sliku vratili na zid galerije kao ‘poklon’ gradu, ali tužioci nisu bili uvjereni u njihovu priču. Tvrdili su, naime, da je slika cijelo vrijeme bila u šupljini zida, u što je teško povjerovati jer bi bilo oštećeno, prenosi ARTnews.

foto Wikipedia

U drevnom feničkom gradu Tiru otkriven rimski hram

U drevnom feničkom gradu Tiru otkriven rimski hram

Arheolozi su u drevnom feničkom gradu Tiru na libanskoj obali otkrili još jedan stari rimski hram.

Zajedničko arheološko iskopavanje predvodili su Maria Eugenia Aubet sa Univerziteta u Barseloni, Ali Badawi iz libanskog Generalnog direktorata antikviteta, i Francisco J. Núñez iz poljskog Centra za mediteransku arheologiju pri Univerzitetu u Varšavi.

Stručni tim je identificirao dvije faze izgradnje ovog hrama, prvi je rani rimski period (oko 31. godine p.n.e. do 193. godine), dok se najznačajnije modifikacije građevine vežu za kasni rimski period (oko 284. do 476. godine).

Hram se nalazi na najvišoj tački gradske oblasti, u Akropolju koji su stari Grci i Feničani smatrali svetom zemljom. Mnogi istraživači drže da su upravo na tom mjestu održavani molitveni rituali i obredi. Značaj hrama potvrđuje pozicija na najvišoj tački drevnog otoka.

Pravougaona zgrada orijentirana je istok-zapad, s predvorjem okruženim s dva stuba, dok se s druge strane nalazi podij. Zidovi hrama prvobitno su bili sastavljeni od blokova pješčenjaka, a zgrada je stajala na platformi od krečnjaka i pješčenjaka. Stubovi visoki 8 metara izrađeni su od egipatskog ružičastog granita, a stepenišni ulaz ukrašen je graviranim pločama s geometrijskim motivima.

Arheološko iskopavanje u Tiru (foto U. Wicenciak-Nunez/Poljski centar za mediteransku arheologiju)

Hram je jedna od rijetkih građevina ovog karaktera u oblasti drevnog grada Tira koju su pronašli arheolozi, uprkos historijskom i religijskom značaju ove oblasti.

Istraživači vjeruju da je južno od ulaza možda postojala podzemna komora. Tačan predmet štovanja u masivnom hramu ostaje misterija. ‘Bar za sada, ime božanstva koje se štuje u ovoj zgradi ostaje nam nepoznato’, navodi se u saopćenju člana arheološkog tima Francisca J. Núñeza.

Ulica s trijemom koja se spušta iz hrama ukršta se sa užom ulicom koja vodi do obližnjeg svetišta, s dvije sobe i dvorištem. Ova manja građevina orijentirana je sjever-jug, s jednom prostorijom s egipatskim reljefom koja prikazuje božicu Izidu dok doji svog sina Horusa.

Pogled odozgo na novo arheološko nalazište (foto M. Mackiewicz)

Tir je jedan od najstarijih stalno naseljenih gradova na svijetu, sa dugom istorijom naseljavanja koja datira iz 3. milenija p.n.e. Dugo je bio značajno lučko i trgovačko središte u mediteranskoj regiji. Tokom bronzanog i gvozdenog doba, u periodu od oko 1.200. godine p.n.e. do 868. godine p.n.e., bio je nezavisni fenički grad i mjesto od velikog ekonomskog značaja, uključujući industriju, trgovinu i zanate. Prvobitno smješten na otoku uz obalu, Tir je bio povezan s kopnom uz nasip koji je izgradio Aleksandar Veliki.

Biblijski grad Tir nalazi se na obali Libana (foto Britannica)

Zgrade koje su tokom pet milenija gradile različite kulture učinile su Tir teškim arheološkim lokalitetom za istraživanje. ‘Naslagani arhitektonski ostaci, zajedno s prirodnim katastrofama, porastom nivoa mora i dinamičnim razvojem zemljišta i javnim radovima u posljednjim desetljećima, značajno su zamračili karakter antičke arhitekture’, naveo je Núñez u saopćenju.

Područje oko hrama bilo je ozbiljno oštećeno i rekonstruirano u ranobizantsko doba. Sam hram je srušen i zamijenjen velikom bazilikom, koja je na kraju uništena zajedno s ostalim dijelovima grada tokom cunamija u 6. stoljeću.

Radovi će se nastaviti 2022. godine, daljnjim istraživanjem rimskog hrama i okolice. Istraživači planiraju utvrditi da li je druga monumentalna zgrada, smještena sjeverno, još jedan hram.

(izvor i foto ARTnews, naslovna fotografija U. Wicenciak-Nunez/Poljski centar za mediteransku arheologiju )

Misterija ‘Portreta Arnolfinijevih’ Jana van Eycka

Misterija ‘Portreta Arnolfinijevih’ Jana van Eycka

Portret Arnolfinijevih flamanskog slikara Jana van Eycka svrstava se u jedno od najpoznatijih, ali i najmisterioznijih umjetničkih slika na svijetu.

Nastala 1434. godine, slika najvjerovatnije prikazuje Giovannija di Nicolao Arnolfinija i njegovu suprugu Constanzu, pripadnike bogate trgovačke klase koji su živjeli u belgijskom Brugesu (hol. Brugge).

Desetine teorija i tumačenja ovog remek-djela mogu se grupisati u dvije velike kategorije na temelju motiva i povoda za stvaranje ove slike, odnosno, njene suštine; jedna je da se radi o vjenčanju para, a druga da je u pitanju memorijalni portret u čast Arnolfinijeve preminule supruge, čemu u prilog govore brojni detalji i simboli na slici.

Genije uljanih boja

O Janu van Eycku se malo zna, što i nije rijetkost kad se radi o renesansnim umjetnicima; pretpostavlja se da je rođen u Maaseiku u današnjoj Belgiji, što bi moglo potvrditi njegovo prezime. Prvi put ga se pominje 1422. godine kada je živio u Haagu i radio na dvoru Ivana III (koji je zbog svoje okrutnosti dobio nadimak John the Pitiless), mecene u čijoj službi ostaje sve do njegove smrti trovanjem 1425. godine.

Potom prelazi u službu Filipa III (Phillip the Good), moćnog vojvode od Burgundija, kao dvorski slikar i dvorjanin u Brugesu i Lilleu, gdje će ostati čak 16 godina. Uživao je centralnu ulogu na dvoru kao glavni dvorski slikar i diplomata. Postoje navodi da je i njegov stariji brat Hubert također bio slikar, ali o njemu nema dovoljno informacija osim da je preminuo već u ranim tridesetim.

Van Eyck postaje naročito cijenjen zbog izvanrednih portreta gdje se izdvaja Čovjek s crvenim turbanom, za koga se pretpostavlja da je autoportret umjetnika. Na ramu ovog portreta umjetnik je napisao: ‘Ovo je najbolje što mogu’, što se smatra donekle samodopadnim jer je van Eyck dobro znao da su njegovi portreti u najmanju ruku vrhunski.

Čovjek s crvenim turbanom

Oko 1432. godine nastanjuje se u Brugesu gdje počinje najplodonosniji dio njegove karijere slikara.  Bruges je u to vrijeme bio jedan od najznačajnijih trgovačkih centara srednjevjekovne Sjeverne Evrope. U tom gradu je i preminuo u julu 1441. godine, u pedesetim godinama života.

Misterija Arnolfinijevih

Protumačiti sliku nastalu u srednjem vijeku bez bilo kakvog pisanog traga – bilješke autora ili naručioca, uvijek predstavlja izazov kako za historičare i kritičare umjetnosti, umjetnike (struku u cjelosti), tako i za laike. Koliko ljudi (ili škola mišljenja), toliko tumačenja, što u jednu ruku i jeste suština umjetnosti i njenog poimanja – lična impresija i poruka za svakog promatrača i poštovaoca. Utoliko nemamo druge nego da se zadovoljimo tuđim ili vlastitim tumačenjima i teorijama o tome šta je slikar naslikao, ili umjetnik stvorio, bez materijalnog dokaza da je to stvarno tako.

Jan van Eyck, Portret Arnolfinijevih, 1434. ulje na drvu, National Galery London

Neka od tumačenja na koja nailazimo u različitim izdanjima historije umjetnosti ovog portreta koji se nalazi u londonskoj Nacionalnoj galeriji, drže da se radi o svadbenom portretu bogatog para, ističući pritom detalje i simbole koji govore u prilog bogatstvu i društvenom statusu trgovca Giovannija: narandže koje su bile prava rijetkost i mogle su se naći samo u domovima imućnih, skupocjene tkanine (desetine metara skupocjenog krzna i pliša) od kojih je izrađena odjeća para, orijentalni tepih, luster, skupocjeni namještaj. Pored tih nepobitnih činjenica, međutim, ključno pitanje koje se postavlja je sam povod odnosno motiv izrade portreta – da li se radi o proslavi života ili tužnom sjećanju na preminulu suprugu.

Ono u čemu se većina teoretičara umjetnosti slaže je da se u ogledalu iza para reflektiraju sam Arnolfini par, umjetnik i četvrta osoba, pri čemu neki tumači smatraju da je slikar ulogu četvrte osobe dao samom promatraču, o kome god se radilo (vi ili ja). Teoretičari koji drže da se radi o svadbenom portretu, pak, smatraju da je četvrta osoba na slici jedan od dva svjedoka na vjenčanju, koliko je u to vrijeme bilo nužno da ih bude prisutno.

Van Eyck nije prezao da demonstrira vještinu slikanja detalja

Medaljoni koji okružuju ogledalo prikazuju deset prizora sa križnog puta. Iznad ogledala je potpis umjetnika: ‘Jan van Eyck je bio ovdje. 1434.’ što pobornici teorije o vjenčanju uzimaju za svojevrsnu formalnu potvrdu o vjenčanju. Arnolfinijevi su tako pozicionirani, sa odgovarajućom dubinom slike kojoj doprinosi konveksno ogledalo, da promatrač stiče dojam da je pozvan, i da se i sam reflektira u ogledalu.

Ozbiljna lica Giovannija i Constanze nisu nužno dokaz da se radi o posthumnom portretu a ne o povodu vjeridbe ili vjenčanja, jer prizori radosti i nasmijana lica nisu bila karakteristika slikarstva srednjeg vijeka. Međutim, nekoliko drugih detalja neki historičari umjetnosti tumače kao pokazatelj da bi se moglo raditi o Constanzinoj smrti – dogorjela svijeća na lusteru na njenoj strani, i prizori križnog puta koji na njenoj strani označavaju smrt. Ovo potvrđuje pismo iz Firence Constanzine majke u kome pominje smrt kćerke. Pismo je datirano godinu dana prije izlaska van Eyckove slike na svjetlost dana.

Dogorjela svijeća na Constanzinoj strani je jasan simbol kraja života

Dilema još uvijek postoji i u pogledu trudnoće gospođe Arnolfini. Da li je Constanza bila u drugom stanju, ili se tek radi o načinu na koji pridržava haljinu? Drugo stanje potvrđuju zaštitničko držanje ruke, pogled, ali i figure Sv. Margarite (iznad Constanzinog desnog ramena), zaštitnice žena u blagoslovenom stanju i zmaja. Ako se uzme u obzir pretpostavka da je ovo posthumni portret, sasvim je moguće da je Constanza umrla prilikom porođaja, što je u to vrijeme bila česta pojava.

Figure Sv. Margarite i zmaja kao zaštitnika trudnica nalaze se iznad Constanzinog ramena i tačke na kojoj se dodiruju ruke para

Još neki simboli…

Voće – moguća je biblijska analogija ‘zabranjenog voća’ vidljiva je na još nekim slikama van Eycka, što sugerira da se ne radi nužno o simbolu bogatstva.

Da voće nije samo simbol imetka potvrđuje činjenica da ga je van Eyck naslikao na još nekim slikama, uključujući sliku Djevice Marije

Trešnje na prozoru – simbol izgubljenog, kratkotrajnog

Giovannijeve klompe – ove papuče koje su se u to vrijeme nosile vani, Giovanni je skinuo, što bi moglo biti simbolom lojalnosti preminuloj supruzi, tj. sugestija da za njega prestaje svjetovni život.

Klompe koje simboliziraju kretanje izvan kuće su – skinute

Ipak, svi ovi detalji i simboli koji se nisu bez razloga našli na slici, takođe mogu proisticati iz van Eyckove potrebe da demonstrira svoju vještinu prikazivanja detalja, što su mu dodatno omogućavale uljane boje čiju primjenu je doveo do savršenstva.

Iako psić također može simbolizirati svakodnevnicu doma imućnih, neki teoretičari umjetnosti su primijetili da se na umjetničkim prikazima umrlih, u podnožje često slika kućni ljubimac, najčešće pas umrlog.

Nacionalna galerija u Londonu je došla do portreta 1842. putem škotskog vojnika koji se borio u Španiji. Prije toga, portret je bio svojina španske kraljevske porodice (nije teško zaključiti kako se vojnik domogao vrijedne slike).

Katalog Nacionalne galerije nastoji demistificirati poznato djelo, nudeći najjednostavnije tumačenje slike – da se radi o ‘portretu gospodina i gospođe Gandolfini’, što je privlačno za prihvatiti, ali istovremeno teško jer slika vrvi od simbolizma koji traži da se objasni.

A nama preostaje da se iznova vraćamo mistici Portreta Arnolfinijevih i dopustimo našoj procjeni i mašti da protumačimo ovo vrijedno djelo.   

Slikari inovatori: Seuratova tačka kao preteča piksela

Slikari inovatori: Seuratova tačka kao preteča piksela

Parižanin Georges-Pierre Seurat privukao je veliku pažnju kada je 1886. godine na izložbi impresionista izložio svoje djelo Nedjeljno poslijepodne na otoku Grande Jatte. I dok su neki posjetitelji našli sliku iznimno odbojnom, većina se složila da se radi o revolucionarnom djelu koje izlazi iz granica impresionizma.

Seurat je prikazao Grande Jatte, mali otok na rijeci Seni, gdje su slobodno vrijeme provodili pripadnici raznih pariških društvenih slojeva. Utoliko njegova slika prikazuje presjek pariškog društva u to vrijeme. Tu su raskošno odjeveni pripadnici više klase, kao i dadilje i vojnici. Pored tada šokantne upotrebe tačaka kao tehnike, slici je primjetno nedostajala spontanost koja je bila zajednički nazivnik impresionističkih djela. Likovi na slici djeluju izolirano, a pogled je usmjeren na ženu koja šeta s djetetom – jedine figure usmjerene prema slikaru, dok su svi drugi likovi prikazani iz profila i čine se zamrznutima, čime se dodatno naglašavaju centralne figure žene i djeteta.

Nedjelja na otoku Grande Jatte, ulje na platnu, 207.5 x 308 cm, Umjetnički institut u Čikagu

Dubinu i perspektivu Seurat postiže neprirodnom i neuobičajenom upotrebom sjena. U prvom planu je veliko područje tamne sjene koje je u kontrastu s drugim područjem obasjanim suncem, što privlači pogled unutra, i dodatno naglašava centralne figure.

Kritičari umjetnosti smatraju da je Seuratova namjera bila spojiti nespojivo, tako što će na jednom mjestu ispreplesti predstavnike najrazličitijih društvenih slojeva.

Seuratova slika najavila je novi stil u slikarstvu – pointilizam. Ovaj termin označava tehniku slikanja malim tačkama u primarnim bojama (crvena, zelena, plava) što stvara utisak i određenih sekundarnih boja. Ova tehnika se oslanja na sposobnost oka i percepciji posmatrača da miješa boje u puni spektar tonova, što se naziva divizionizmom. Seurat je jedan od nekolicine sljedbenika ovog stila.

Termin pointilizam je u početku imao pogrdno značenje, a koristili su ga kritičari umjetnosti da bi ismijali slikare koji su se oslanjali na ovaj metod. Međutim, kasnije će ovaj izraz postati općeprihvaćen kako bi označio ovu naročitu tehniku slikanja.

Utoliko se Seuratova slika Nedjelja na otoku Grande Jatte smatrala pravom inovacijom i trenutačno postaje slavna.  Upravo će ovo djelo usmjeriti savremenu umjetnost 19. stoljeća ka Neoimpresionizmu kao novom umjetničkom pravcu.

Kupači na Asnièresu, slika koja je prethodila Nedjelji, i koja se smatra Seuratovim prvim remek-djelom koje je naslikao kada je imao 24 godine, nije bila odmah prihvaćena jer je zbunjivala kritičare inovativnim tehnikama koje je umjetnik koristio.

Kupači na Asnièresu, ulje na platnu, 201 x 300 cm, Nacionalna galerija London

Tehniku koju je razvio na ovom platnu Seurat opisuje kao balayé – čime je označio upotrebu ravnog kista kojim je nanosio mat boje unakrsno, stvarajući oblike koji se smanjuju prema horizontu. Ovu tehniku Seurat je koristio samo na dijelovima slike, u kombinaciji sa horizontalnim i tanjim potezima kojima je oslikao vodu, te glatkim figurama.

Seurat je vješto kombinirao različite tehnike, što je proisticalo iz njegove osobnosti koja je bila istovremeno umjetnički senzibilna i sklona matematičkom pristupu

Ova slika je doživjela slavu tek nakon Seuratove prerane smrti u 31. godini, a danas je jedno od najistaknutijih umjetničkih djela u Nacionalnoj galeriji u Londonu.