U zadnje vrijeme i kod nas često čujemo upotrebu termina ‘brutalizam’ s namjerom da se opiše izgled određene zgrade koja datira od sredine prošlog stoljeća.
Takva upotreba ove, za uho ne tako prijatne riječi, uopće nije pogrešna. Naime, brutalizam je stil u modernoj arhitekturi koji je doživio uspon upravo u periodu od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Izraz je skovao slavni švicarski arhitekt Le Corbusier (1887. – 1965.), koji je na većini svojih minimalističkih zgrada koristio lijevani beton s vidljivim tragovima oplate, neobrađeni tzv. zihtbeton, a koji je opisivao kao beton brut što na francuskom znači grubi ili sirovi beton.
Međutim, pravom omasovljenju upotrebe ovog izraza kumovao je Peter Reyner Banham, britanski historičar arhitekture, pisac i kritičar. On je sredinom pedesetih godina u renomiranim arhitektonskim žurnalima u više navrata objavljivao članke na temu ‘novog brutalizma’.
Tako je beton, koji se u prošlosti uvijek koristio kao građevinski materijal bez estetske uloge, s pojavom brutalizma postao element sa dekorativnim efektom.
Ovaj sveprisutni strukturalni građevinski materijal odnedavno je dobio dekorativnu funkciju i u rezidencijalnim i komercijalnim enterijerima. Brutalistička, sirova estetika ovog materijala sada služi u svrhu stvaranja zadivljujućih rješenja za podove, zidove, pa čak i namještaj.
Bilo je samo pitanje vremena kada ćemo vidjeti kako ovaj popularni materijal evoluira u svoj sljedeći logički oblik, a to je beton u boji – jedan znatno privlačniji ‘srodnik’ koji može da unese osobnost, teksturu i dubinu u svaku prostoriju.
Ovako to izgleda u praksi:
